pardon my french

30.06.2009., utorak

Kratka odjava

Zadnjih par tjedana je 'veselo'. Svugdje me bilo, a ništa ne stižem.

Al dobro.

Odjavljujem se na skoro mjesec dana, a kad se vratim čeka me južni dio Pariza i sve ono što do sada nisam stigla.

Želim vam lijepo ljeto kiss

- 08:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.06.2009., četvrtak

Courts dans l'Herbe festival

iliti Kratko na travi
iliti festival kratkometražnih filmova.

Imamo jedno predgrađe, jedan park i hrpu mladih koji ponekad ne znaju šta će od sebe. Onda imamo i dosta ljudi koji rade kratkometražne filmove.
Skup svega.
I šta napraviti s tim, pitaju se vlasti.
Pa festival, zaboga. U Francuskoj smo, sve vrste odmaka od rada su dobrodošle.
A volimo i feštati, jelte.

U Parizu, na svakom kiosku za 40 centi, svake srijede friško izdanje, može se kupiti vodič kroz događanja, zvani Pariskop. Onako, dosta zgodna stvarčica da nema jedno stotinjak stranica, gdje piše što možete uraditi sa svojim vremenom, jer nakon posla radnim ljudima dan traje skoro do 23:00 h, što je sasvim dovoljno za razbibrigu, a ostane nešto vremena i za spavanje. Osim ako, kao neki, kao npr nas šestero, ne ostanete igrati Monopoly do 4:00 ujutro nakon festivala kratkometražnih filmova.

I zove nas Kristina, ajde dođite.
Bit će kobasica.
Oće li biti pive?
Oće.
I tako, nije nas trebalo dvaput moliti, iako su kobasice same po sebi bile pozivnica. zubo

Za pivo smo pitali, onako, usput.

Naišli smo na vrlo ležernu atmosferu, neki bi rekli vašar, a neki bi rekli dernek.
Bilo je svega.

U lijepom parku skupilo se dosta ljudi, a bilo je zabave za sve.

I glazbe:

i grafita:

i zabave:

i naravno, filmova:

a ni park nije za baciti zubo

Bilo je puno više ljudi nego što se čini na slikama, a glavni događaj je počeo oko 23:00 h, kada su se na velikom ekranu počeli prikazivati filmovi. Iako su svi bili na francuskom bili su dosta razumljivi i nama sa strane, ne zato što su malo pričali ili zato što mi razumijemo francuski, nego zato što su imali neku poruku.

Nakon što smo smlatili kobase (u sendviču, vjerovali ili ne), malo prosjedili na travi, vidjeli šta sve ima novoga, kupili neke sitnice na štandovima i pojeli presladak orijentalni kolač (nemam pojma kako se zove), otišli smo kod Kristine.

Na monopoly.

Dobro je. Igra se taman prekinula kad sam skupila dovoljno novca da platim hipoteke. Tako da se službeno ne može reći da sam bankrotirala.

Sreća pa nije trajalo duže zubo

- 22:41 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.06.2009., ponedjeljak

Pariz dječjim očima

Kada dovodite dijete u Pariz, a koje je mlađe od 10 godina, i sami znate da ga neće zanimati tamo neka Notre Dame ili Champs-Elysee. sretan

Njega će zanimati vožnja metroom cerek

, razni parkovi cerek

ili neko društvo s kojim može igrati virtualne igrice cerek

Na prvom mjestu je, svakako, Disneyland, koji, kada idete sa djetetom, postaje potpuno drugi svijet.
Naime, prvi put kad sam išla, sve mi je bilo lažno i sve mi je bilo pretjerano i sve je bilo..... tako. Mislim, bilo je super, da se razumijemo, ali gledati Disneyland kroz dječje oči je potpuno drugačiji doživljaj.

oznaka na toaletu za djevojčice sretan

i za dječake sretan

Doduše, hrana je ostala jednako loša, prava američka, ali prikladna. Hamburgeri i kola, imaš osjećaj da se slaže u tebi kao u tetrisu - samo trpaj i do grla.

Na drugom je mjestu, svakako, Eiffelov toranj cerek

po danu

i po noći

Sve drugo je, ajmo reći, malo manje zanimljvo, ali ako je mali gost divan kao što je bio moj, onda i mama uzme nešto gušta za sebe.
Pa smo pogledale standardne rute, nahodale se do besvijesti, i vidjele i zanimljive prizore ljubavi na Seini zubo

Ali sve se to da. I djeca uživaju. Jer sljedeća slika je slikana u 22:03.

A od danas, prvog dana ljeta, dani postaju još duži cerek

- 21:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.06.2009., petak

Mala stagnacija

Stala sam ovih par dana.... sumanuto otkrivanje Pariza prvih par mjeseci je dalo svoj obol, sad sam malo u off položaju i čekanje da počnem istraživati južni dio i muzeje. I događaje, naravno. Doduše, čekam i svoje drage goste, pa mi tijelo valjda nesvjesno šalje signale da malo odmorim prije nego "juranjava" opet krene. Ja bih prije rekla uživanje, jer volim hodati po gradu, beskrajno me veseli.

Ali to nikako ne znači da mi je dosadno. Furam na sebi tri flastera, dva na ruci (desnoj, oba) i jedan na nozi. Vjerojatno će to svaka smotana osoba za sebe reći, ali stvarno niste čuli za smotaniju osobu od mene. Mislim, jednom sam pala dok sam sjedila na podu, šta više da kažem.... A nije da sam se nešto gibala ili nešto zubo

Radim svakodnevne poslove i hodam već utabanim stazama. I dalje mi je fascinacija gledati ljude u metrou, njihovo ponašanje, a i čitam još jednu knjigu o Francuzima. Zove se "60 million Frenchmen can't be wrong" i sviđa mi se jer priča o novijoj povijesti (XX. stoljeće) što je meni prilično neistraženo područje.

Ima dana kad su mi ljudi u metrou svi lijepi. zubo

U stvari, najviše me fascinira fenomen kad ugledam neko 'poznato' lice među masom, i kad 'prepoznam' nekoga koga znam u masi ljudi. Naime, ima toliko lica, toliko fizionomija, toliko deformacija, i toliko boja. I kože i kose i očiju i svega.
Tako sam nedavno u jednom licu prepoznala prijatelja iz Mostara, ama isti je, za jednu sekundu sam odoljela instinktu da mu se približim i da ga pozdravim. Bila je samo eto, jedna mala razlika. Taj tip u kojeg sam gledala, a koji je ličio na moga prijatelja, je naime, crnac. zubo

Al šta ću vam pričat .... pljunuti, što se ono kaže.

Pa sam neki dan opet bila prisutna sceni u metrou koja mi je bila super. Naime, gužva nakon posla, a i tijek je turističke sezone. Neki putuju, neki se vraćaju kući, neki jednostavno imaju svoju dnevnu destinaciju kao što sam je imala i ja. Uglavnom, na jednoj stanici u toj cijeloj gužvi, jedva se pomjeramo (inače nije baš tako, jer sam već pričala da metroi idu u prosjeku svakih 90 sec, a i o osobnom prostoru kojeg Francuzi nemaju), ulaze mama i beba (beba u marami) i tata iza njih, i nosi veliku košaru za bebu. Jedva su se ugurali.

U trenutku kad su ušli, i staro i mlado, i muško i žensko, i turisti i domaći, ustaju sa svojih sjedala i nude majci mjesto i prave čist put za oca. Majka je onako, pomalo zbunjena, sjela na prvo mjesto koje joj se ponudilo, a neki starčić tri mjesta iza nje je ustao i ponudio ocu da sjedne sa svojom ogromnom košarom. I do sljedeće stanice svi su im se smješkali i zagledali u malu glavicu koja je virila iz marame (rekla bih da je beba stara najviše tri mjeseca).

Nadalje, na jednom drugom putovanju, skužila sam zašto Francuskinje imaju loše frizure. zubo

Gužve nije bilo, metro vozi normalno, sve ok. I uočim ja (kasnije skužim da ne samo ja) jednu ženu, onako, između 55-60 godina, dobrodržeću, kako se šminka.
Putovale smo zajedno šest stanica. Tri stanice je stavljala korektor na lice. Točkicu po točkicu.... pa se pogleda u ogledalo.... pa popravi... pa opet nanese malo korektora.... Kao da je sama u svojoj sobi. To mi je bilo super.
Zatim je odložila svoj korektor u torbicu, izvadila rumenilo, i cijelu jednu stanicu stavljala rumenilo na lice. Iskusnim pokretima, vidi se, i taman toliko da se šminka skoro ne uočava, ali ipak se vidi neka razlika u tenu.
I na kraju, kad je pospremila i rumenilo, uzela je četku u ruke.
Kosa do ispod ramena, dosta tanka, niti plava niti brineta, taman ona neka boja koja ne izgleda uredno, a ni frizura općenito nije bila nekog oblika.
Ali dobro, razmišljam si ja, sad će se ona malo počešljati.
I uzela ona tako četku u ruke, namjestila si ogledalo, dva puta prošla kod desnog uha, dva puta kod lijevog. I malo si je šiške popravila rukom. zubo

Kada je sve lijepo pospremila, stala je kod izlaza i čekala sljedeću stanicu koja je bila njena. Onako, samouvjerena, tek našminkana ženska, spremna za nove pobjede.
Ali eto, ja sam stajala iza nje, i nisam mogla ne primjetiti ono neraščešljano gnijezdo koje je imala na tjemenu zubo

Ponekad, na dužim relacijama, iako to baš ne volim, uzmem knjigu i čitam. Mislim, nije da ne volim čitati, to mi je u krvi, nego tako ne vidim ništa oko sebe.
Ali u metrou ionako, ili pričaju na mobitel, ili čitaju knjige/novine, ili slušaju muziku. Ogroman je broj ljudi, svaki drugi, koji hodaju sa i slušalicama na ušima po gradu. Na to se još uvijek navikavam i pitam se, za koliko će nestati međuljudska interakcija.

Zaključit ću ovu priču za mene najljepšim događajem u metrou.
Bila sam iznimno loše volje. Ne ono da sad lupam i udaram, nego oni momenti kad ti je baš sve svejedno i kad si bezvoljan i kad misliš da te ništa ne može oraspoložiti, i da nije vrijedno raspoloženja.
Ušla sam u metro.
Ispred mene, vrtić.
Hrpa djece od 4-6 i tri tete oko njih.
Vika.
Buka.
Kakofonija glasova.
Razmišljajući sama sa sobom zašto nisam otišla u drugi vagon, jer mi je ta buka bila previše, zarolala sam očima preko njih.
I uočim crno oko.
Velika dva crna oka.
Okružena divnim ružičastim licem i kovrdžavom kosicom.
Dva oka koja gledaju u mene i smiješe mi se.
Fascinirano gledam u dijete, ne mogu skinuti pogleda sa nje. A ona, kao izdvojena u nekom balonu, niti priča niti viče, samo se drži za šipku i gleda u mene. I smiješi mi se, smireno i radosno dječje.
Nasmiješim se i ja njoj.
Ona spusti glavu na brzinu, nasmije se na glas. i opet digne glavu. I opet meni pravo u oči.
Izašli su na sljedećoj stanici. Ona je stala na kraju reda, i dok su svi odlazili, ona je bila okrenuta frontalno prema meni i mahale smo jedna drugoj dok se nismo izgubile iz vida.

A ja sam se nastavila smješkati cijelo vrijeme.
Ma šta cijelo vrijeme..... smješkam se i sada. sretan

- 10:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.06.2009., utorak

Charlotte a la banane

To bi bio kao nabujak, torta, pita.....

za 4 osobe:

priprema: 20 minuta
hlađenje: 2h
kuhanje: 10 min

sastojci:

25 cl mlijeka
4 žumanjka
80 g šećera u prahu
4 listića želea
2 banane
24 piškote
1 šalica jakog čaja
šlag
12 kandiranih trešanja
20 g maslaca

priprema:

Zagrijte mlijeko.
Izmutite jaja i šećer u jednoj posudi. Dodavati mlijeko i nastavite tući. Zatim prebacite smjesu u drugu posudu i neka se kuha 5 min, ali ne smije ključati.

Stavite želatinu u jednu zdjelu sa hladnom vodom, prelomite listiće; spojite ih sa gornjom smjesom.

Ogulite i smrvite (ili sameljite) banane. Dodajte ih u smjesu, i pustite da se sve ohladi.

Namočite piškote u čaj i postavite ih na dno kalupa (koji je dobro namazan maslacem).

Pomiješajte 100 h šlaga sa kremom od banana.

Zatim punite kalup slojevima: piškote, krema, piškote, krema.... Na vrhu ostavite piškote.

Kad je sve složeno, stavite u frižider bar na dva sata. Zatim izvadite iz kalupa i dekorirajte šlag kandiranim trešnjama.

I pojedite sve! yes

- 13:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.06.2009., subota

Opet malo o našima... ovaj put s ponosom

Naime, prvaci smo svijeta. sretan

Bar u Parizu.
I bar među ambasadama. zubo

Prošli vikend (nisam imala slike do maloprije, zato nisam pisala) se održao malonogometni turnir među ambasadama u Parizu. Od 8:30 ujutro do skoro 18:00 navečer, sa samo jednom pauzom za ručak, naši su trčali, igrali i rušili ekipu po ekipu.

Italiju, Kanadu, Rusiju, Njemačku, Grčku, Portugal, a u finalu je pao i Reunion .....

(obratite pažnju kako lopta ulazi u gol fino

)

Zanimljivost dana, osim same igre, i osim što su u švicarskoj reprezentaciji igrale i žene:

svakako je bio i ručak. zubo

Na pauzi za ručak, sve su repreznetacije donijele nešto što je specifično za zemlju iz koje dolaze. Nijemci, koji su kasnije dobili i nagradu za najbolji prijem, donijeli su točionik za pivo i pekli su kobasice. Reunion je donio neki kus-kus sa hrpom mesa, dok su Portugalci donijeli samo hrpe ispečenog mesa. Talijan je išao od stola do stola noseći domaću pizzu u ooogromnoj posudi (moram reći da nije bila baš nešto, iako sam je smazala, naravno), Poljaci (ili Česi ili Slovaci, nisam previše sigurna) su donijeli brdo kiflica punjenih čime možete zamisliti. Tunom, sirom, mesom, kupusom.... I rakiju, koju smo, svakako, probali. Švicarci su rezali sira nemilice.

Kanađani su donijeli hrpu zastavica i hrpu salate, pa nam nisu bili interesanti previše zubo

Ja sam se ubila u grčkoj hrani.

U-bi-la.
Počevši od njihovih umaka (krastavci i vrhnje, preko ribljih), pita (zeljanica), baklava, ječam umotan u lišće od vinove loze....... ajmeeeeeee.

E da, a mi?

Mi smo se predstavili suhim smokvama, slanom pitom, paketima Graševine (koja je nestala u roku keks), nešto uštipaka (iliti peksimeta, po receptu moje mame), i da ne ostanemo gladni - pizzama. Iz pizzerije. zubo

(njemački štand)

(Reunion)

Atmosfera je bila vesela, ali kockice su definitivno dizale raspoloženje, i privlačili smo dosta pažnje. cerek

Nakon ručka, valjalo je nešto i raditi, tako da par utakmica i jedno desetak golova poslije, dobili smo i zasluženi pehar (moram spomenuti da su Česi-Poljaci-Slovaci zdušno navijali za nas).

Pehar nas je, dakle, čekao:

a naši su ga ponosno primili:

Čestitke najboljima, i onim drugima.

Ma nije što su naši.... ali su i najljepši cerek

- 14:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.06.2009., utorak

Tko će kome...

Dobro kaže shelly, nema seksa na mom blogu, nema preživanih misli, nema ...... Nema.

Baci me ponekad ovo bespuće misli, i onda svaki dan kad mi se nešto desi mislim si, pa i nije toliko zanimljivo ili možda ne znam prebaciti na papir. Ali blog je ionako namjenjen za putopisne zgode i nezgode, sve moje privatne priče ostaju za neki drugi put, ili za neki drugi blog.

Događaj koji se desio juče spada u putopisne nezgode. Ne kažem da je nešto zanimljiv, ali u svakom slučaju, ovo je moj jedini način antireklame, a to ću rado učiniti ovaj put.

Za 12 dana mi treba doći jako draga prijateljica. Sa sinom od 9 godina. Kupila je kartu, sva sretna. Obećala je djetetu da će vidjeti Disneyland, i otkad sam ja došla u Pariz, ona želi doći.

Dakle, kupila je kartu. Mali se već počeo hvaliti pred svojim prijateljima kako će ga mama voditi u Disneland. Svi sretni. Ja jedva čekam jer ju nisam vidjela dugo, a nas dvije uvijek imamo šta za reći. Kao one dvije u zatvoru, što su bile u istoj ćeliji 30 godina, pa kad su napokon puštene na slobodu, jedna će drugoj "E moja, zaboravila sam ti reći....."

Trebalo je ugovoriti smještaj. Najpovoljnija i svakako, mislili smo, najbolja opcija je bio stan koji se iznajmljuje na tjedan dana. Ne samo radi cijene, nego radi lokacije, koja je iznimno blizu nas. I blizu svega, što je još bolje. Dapače, kad su bili "naši" mladenci, bili su smješteni u istom stanu, i koliko sam upoznata, bili su strašno zadovoljni.

Vlasnik tog stana je čovjek koji drži "jedini hrvatski restoran u Parizu i Francuskoj" kako sam voli reći, ujedno iznajmljuje i dva stana turistima.

Super.

Dogovorim se ja tako sa čovjekom, a dogovor, jelte, kuću gradi, i sve sređeno. Od tog i tog perioda, 5 dana, majka komada 1, dijete komada 1.
Može li?

Ma moooooože, nego šta, taman sam ugovorio sve, baš taj period imam slobodno.

Odlično.

I maštamo tako nas dvije gdje ćemo sve ići, lete slike preko skajpa, a mogli bi jedan dan otići i do hrvatskog restorana i pojesti ražnjiće.

Sve do jučer.

Dobijem ja poruku sa puno ispričavanja i kajanja, dakle sms (!!!) vrlo nejasna sadržaja, ali jasne poante: gospodin koji uvija salvete u obliku kravate u svom restoranu koji radi na parove razbroj se (čitaj: kad mu se radi, restoran je otvoren - ne ovo nije bijes, nego prije nisam pisala o tome) otkazuje smještaj.

Moooolim?!

Nisam mu ništa odgovorila.

Imam prioritete za riješiti.

Moram naći smještaj za ženu i dijete koji dolaze za 13 dana.

SVI hoteli zauzeti.
Osim jednog na vrlo sumnjivoj lokaciji, ali nema veze. Daj šta daš.
Hotel se javlja za pola sata.
Complete.
I par nekih kojima je cijena preko 150€ noć. Zaboga.

Uz svesrdnu Tijaninu i Borisovu pomoć, čiji se skajp užario, pokušavamo sve što možemo. Ja sam luda,jednostavno ne znam otkud krenuti. Prijateljica čeka i grize nokte.

Baš u tom periodu kad prija treba doći, održava se Air show u Parizu.

Idemo tražiti hostele.
Može li zajednički wc, pitam ja priju?

Ma može, šta god, samo daj.....

SVI hosteli zauzeti.

Osim onih koji imaju vrlo loše recenzije, a lokacija im je ajme majko.

Pitam ja priju, do koje cijene da idem?

Ma do koje možeš najjeftinije doći, sad mi je sve kao Hilton, odgovara ona meni.

Četiri sata, tri kile živaca i 500 tisuća klikova kasnije, napokon smo našli smještaj.

U jednom malom stanu, smještenom tik pored Louvra, za fantasičnu cijenu!
Bolje nego što smo se nadali.

Boris je poslao čovjeku mail, čovjek se javio u roku 20 minuta.

Jutros je uplaćen polog! Sve je riješeno.

Tako ako vam zatreba, evo link:

apartmani u Parizu - za turiste

Broj od vlasnika hr restorana sam izbrisala iz moba.

A ražnjiće mogu jesti i doma.... bez knedle u grlu.

(Tony svaka tebi čast, al tako se posao ne radi) nono

- 12:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>