morsky blog

Jučer bila u T-com centru. Napokon sredila telefonsku liniju, i kupila MAX-adsl. I MAX-tv. Valjda zadnja u Europi. Fizikalac pa ja.
Budući da je taj T-com u trgovačkom centru, u međuvremenu sam malo švrljala po dućanima. Bila u Original marine, gdje prodaju dječju robu. Zamijenila sam maskirne hlače od maloga, jer je tako sitan da mu je šestica bila tako velika da nismo znali da li da ih ostavimo za vrijeme kad bude odlazio u pravu vojsku. Ali, budući da su vojni rok ukinuli, zaključili smo da to neme smisla, pa sam ih ipak zamijenila za četvorku. A on ima skoro sedam godina! Sreća da još nije svjestan, pa ga nije sram. Muči ga malo što je najmanji u razredu, ali uspijevamo za sada to prevladati.
Ali zato je mene bilo sram kad me prodavačica pitala za njegove godine i složila začuđeno-podsmješljivu facu. "Ha, gospođo, moj mali ima 4 godine i njemu je ta četvorka mala." Prava djeca su velika, krupna djeca. Glavata. Koja smažu kil pečenog dok si reka keks. A ne ovi što im padaju hlače, a glavice im jedva vire iz zimskih jakni.
A, što´š?! Nema veze.

I tako, odoh ja iz butige i ko munja, ko udar struje, proleti mi misao kroz glavu: Bože mili, ko je šio ove gaće? Neki Kinez, veličinom odgovarajući mom malom sinu, tako mali i žgoljav, u nekoj mračnoj tvornici, gladan i iscrpljen nakon 16 sati rada, jadan i pogrbljen? Koliko je plaćen? Ko je prišivao trakice, botune, šljokice na onim košuljicama za curice-princezice? Je li neko dijete u Indiji? Gladno, umorno i uplakano?

Naravno da mi te mračne misli nisu pale s neba. Čitala neki dan u novinama. Ustvari, čitala sam o tome sto puta.
Pronađena tvornica u Indiji koja radi za tvornicu dječje robe GAP. (Prije je to bio NIKE, i vjerovatno bi ih trebalo nabrajati do sutra.) U njoj rade djeca od 7-8-10-12 i više godina. Ali ne samo da rade. Rade kao ROBOVI. Njihovim siromašnim roditeljima isplaćen je neki novac, vjerovatno su s njim kupili hranu za ostalu svoju djecu, i ta djeca je moraju – odraditi. Bez plaće (!), bez pauze u 16-satnom (!) radnom vremenu, bez hrane i odlazaka u WC, ako plaču, udaraju ih gumenim palicama i guraju im prljave krpe u usta (!)

Što reći....
Za ne vjerovati!
Za zgroziti se!
Zar je vraćen robovski rad? Robovlasničko društvo?
U kakvom to svijetu živimo?

Matična tvornica prestižne robne marke, naravno, otklanja svaku mogućnost da su oni umiješani u taj prljavi posao. To su njihovi kooperanti u siromašnoj Indiji ili u nekoj drugoj zemlji danas Zapadu tako privlačnog Istoka. Koji je tako poslovan, tako vrijedan, tako obećavajući i tako prekrasno JEFTIN.
Tamo radnici ne zajebavaju i ne grintaju ko razmaženi zapadnjaci, ne traže ništa nego mogućnost da rade. Da služe njegovom veličansrvu PROSPERITETU. Tako su divno pokorni i vrijedni.
Pa ćemo ove zahtjevne radnike-zapadnjake poslati lipo na burzu. Pa će biti malo manje bezobrazni.
A mi idemo tamo daleko prema istoku u potragu za boljima.

Jer treba misliti samo na PROFIT. On je naš Bog i samo njemu služimo. Sve su ga žrtve vrijedne.

Ali i ove na Istoku treba nešto malo platiti. A njih je puno, pa se i novaca za njihove bijedne plaće nakupi. Puno je to, previše. Pa tražimo još jeftinije. Najjeftinije, koje uopće ne treba plaćati. Djecu. Njima ne treba. Što će djeci iz Indije i Kine novac? Što će im škole, djetinjstva, odjeća i te gluposti?
TO treba našoj djeci! Našoj, zapadnjačkoj. Njima treba tako puno. Teško ih je namirivati, sve teže i teže, njihove sve veće potrebe. NJIH treba činiti sretnima, kupovati im igračke, prekrasnu odjeću, markirane traperice i košuljice i haljinice, cipelice, igrice, kompjutore, mobitele, treba ih zdravo hraniti, dobro ih, kvalitetno školovati, da bi i oni jednog dana bili upregnuti u ovaj sveti stroj zvan PROGRES, da bi stvarali sve više i više novaca, davali svojoj djeci, i tako dalje, u beskraj.
Da bi održavali ovu svemirsku nepravdu. Ravnotežu.

I onda se to zapadnjačko društvo sve više bogati.
Formula je jednostavna: jeftiniji radnik = jeftin proizvod = veća prodaja = veći PROFIT.

Ima novca na bacanje. Pa ne znaju više na što bi ga sve trošili. Pa ulažu u Organizacije za zaštitu svega i svačega. Za zaštitu životinja. Za zaštitu šuma. Prirode. Ozonskog omotača. Za zaštitu zraka. Ledenih santi. Za očuvanje afričkih slonova. Australskih klokana. Ozelota. Otrovnih žaba. Dupina. Morskih slonova. Amazonske prašume. Afričke savane. Svih ugroženih vrsta životinja i biljaka.
Svega onoga što sustavno uništavaju.
Ulažu silne novce i u organizacije za zaštitu djece. Za zaštitu djece od svih oblika zlostavljanja, od gladi, siromaštva, od bolesti, za prava djece na tjelesno i mentalno zdravlje, na pravo djece na cjepiva, pravo na školovanje, masovno bavljenje sportom, i svašta.

Borimo se za pravo naše djece na obitelj, ljubav, na SRETNO DJETINJSTVO.

Ali naglasak je na NAŠOJ djeci.

A što je s NJIHOVOM djecom?
Oni imaju pravo na gled, siromaštvo, boleštine, rat, i – ROBOVSKI RAD.

Koji smo mi licemjeri!!!


Eto tako mi je prisjela jedna obična kupnja u dućanu dječje robice.

Ovu priču čula sam neki dan na televiziji, u emisiji Hrvatska uživo.
Zvuči nevjerojatno, ali u ovoj zemlji valjda više nije ništa nemoguće čuti. Sve smo već čuli i vidjeli. Samo se naivci kao ja još mogu čuditi svakojakom opačinama, anomalijama i degeneriranom sustavu.
Ali priča je tako nevjerojatno mračna i beznadno nepravedna. A u isto vrijeme i tako optimistična. Priča o "životu koji piše romane", priča "zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju." Ovisi s koje je strane gledam.

Godina je 1994. Ratna godina, ali to nije bitno za ovaj nesretan "mirnodopski" događaj. Okolnosti su sada nebitne.
Jedna mala djevojčica ima 4 godine, mamu, tatu, brata i – budućnost. Kako to biva u patetičnim filmovima i u svakodnevnom životu, u jednoj sekundi to dijete ostalo je bez svega. Auto je naletilo na nju i mamu, majka je na mjestu ostala mrtva, a mala djevojčica teško je stradala. U tom trenutku započela je propast njene obitelji i njene budućnosti.
Ona se oporavila, ali njen otac izgleda nije. Čovjek je, pretpostavljam, doživio slom i nije mogao izdržati pritisak. Ostavlja svoje dvoje djece i odlazi u inozemstvo. Djeca dospjevaju u dom, jedan od onih katoličkih, koji vode časne sestre. Kasnije će se pokazati da su dobro prošli, da im je Bog ipak odabrao najbolju varijantu odrastanja bez obitelji.

Protagonisti teške prometne nesreće "sa smrtnim posljedicama", kako to policajci kažu, poznati su od početka. Nije bilo bijega, nije bilo dramatične filmske jurnjave odbjeglog vozača. Bila je to "obična" prometna nesreća kakvih smo svjedoci svaki dan. "Obično" nalijetanje vozila na pješaka.
Ali to je sve što je obično. Daljni slijed događaja je više nego neobičan. Nestvarno neobičan za one zdravog razuma. Čista naučna fantastika.

Dakle, te kobne večeri tri vozila kretala su se u smjeru kobnog mjesta nesreće. Vozila su išla u koloni, ustvari vozači su zajedno dolazili iz smjera Gračana, gdje su zajedno igrali tenis i nakon rekreacije se vraćali svojim kućama. Brzina vožnje - nepoznata.
U prvom vozilu, onom koji je usmrtio nesretnu ženu, bio je (mislim da se zove) Nikola Gadža, vlasnik lanca trgovina koje prodaju odjeću, između ostalog i marku Diesel, kojima je premrežio čitavu Hrvatsku. U drugom vozilu bio je, svima nam vrlo dobro znani Hrvoje Petrač, tada još uglednik, sada robijaš, a u trećam Smiljan Reljić, lik iz krugova tajnih službi, tada na početku ili vrhuncu karijere, sada u zalasku. Ti likovi međusobno su povezani kumstvima, ženidbama, poslovima, prijateljstvom, i sl. Očito i ljubavlju prema pomodnom sportu.
Prvi gazi ženu i malu, staje, izlazi iz vozila i pokušava pomoći. Drugi izlazi i pomaže mu, treći – ne znam. U svakom slučaju, svi su tu u trenutku dolaska policije i istražnog suca. Istražni sudac u tom slučaju je, također kasnije poznati, Radovan Ortynski, u tom trenutku perspektivni sudac, budući državni odvjetnik. Sada bivši.
To su ČINJENICE.
Dogodila se prometna nesreća, nažalost samo jedna od mnogih. Ništa senzacionalno.
Svi elementi za rasvjetljavanje, rješavanje i procesuiranje slučaja s kobnim posljedicama su tu. Počinitelj, unesrećeni, svjedoci i organi gonjenja i sudstva – sve je tu, sve pet. Školski. Pišu se zapisnici (valjda), mala se odvodi u bolnicu, žena u mrtvačnicu i – gotovo.

Tu prestaje tijek poznatih činjenica. Samo tako. Prestaje.
Sve što je postojalo zapisano na papiru – nestaje u crnoj rupi. Nema. Papala maca.
Slučaj nikad nije dospio na sud. Nikad više nije spomenut. Ni u kakvom policijskom niti sudskom spisu. Ni u novinama. Nigdje.
Kao da se ništa nije dogodilo.
Ništa. Samo nema jedne mame. Djeca su SIROČAD. Ali to je samo dvoje djece. Dva mala bića, dva mrava, dvije nule.

Sad zamišljam tijek događanja. Jer ne mogu ništa nego zamišljati. Papiri su nestali, svjedoci šute. Slijede pretpostavke.
Ekipa uglednika pristupa analizi i dogovoru.
Utvrdili su da je jadna žena poginula i tu se više ništa ne može. Ne može se vratiti. Pa kad je to već tako, kad je takva sudbina, nemojmo stvari činiti još gorima.
Ljudi smo, dogovorićemo se.
Vozač to nije napravio namjerno. Nije htio. Nije se ujutro digao iz kreveta i odlučio da će danas uzeti jedan život. Pa što ćemo čovjeka onda maltretirati? Mučiti s policijom, sudom, istragom, suđenjem, nedajbože zatvorom.
A pred njim je tako svjetla budućnost. On je jedan od "odabranih", jedan od onih koji su se izdignuli iz mase. On će toliko dobra u svom životu napraviti. Sebi i svojima toliko priskrbiti. Zaposliti ljude. Dobro ih platiti. Prodavačice u njegovim buticima bit će tako sretne i dobro plaćene. Moći će prehraniti svoju djecu i nezaposlene muževe.
Ukratko, to je bio čovjek za budućnost Hrvatske. Koji će Hrvatskoj toliko dobrog donijeti. To je bio "vrli novi Hrvat" bez kojeg ova mlada zemlja nije mogla. Čovjek koji donosi svjetlu budućnost, prosperitet. Koji radi za opće dobro.
Ne može se sve to prokockati radi neko dvoje dječice i njihove mrtve mame. I nesretnog oca.
Hrvatska može bez anonimne mame. Može se lako i bez njenog muža. A itekako se može bez dvoje siročadi. Oni će ionako nestati u masi. U masi anonimaca, u masi neodabranih, nevažnih, odbačenih, nečujnih i nevidljivih.
Ali Hrvatska ne može bez vrijednih poduzetnika, lučonoša razvoja, ne može bez svojih bogataša i moćnika.

I tako su odlučili čitav slučaj i njegove posljedice staviti "ad acta". Sigurna sam da su bili uvjereni da nikad nikoga neće zanimati što se dogodilo. Gdje su djeca.
Djeca su nevažna.
Važan je biznis, politika i moć.
Ne djeca. Nikad djeca. Mali ljudi. Nikad.

Ali tu dolazi dio – život piše romane. Nekog je ipak zanimalo.
Nakon 13 godina nekog je zanimalo.

Ona mala djevojčica s početka nije postala "djevojčica sa žigicama". Nije se utopila u moru nesretnih sudbina i djece koja nisu imala šanse. Ona nije imala šanse, ali ju je ipak pronašla. I iskoristila ju.
Odrasla je u prekrasnu, hrabru i pametnu djevojku.
Vidjela sam je u kratkom prilogu u emisiji i ostala sam paf. Lijepa, pametna, vedra, staložena, neogorčena. Suprotnost onoga što se moglo očekivati kao rezultat onog kobnog dana kojim je završilo njeno sretno djetinjstvo.
Bez patetike, drame i suza, u nekoliko rečenica prepričala je svoj život bez roditelja.

Dakle, u priču se umiješao jedan mladi novinar kojeg ja zanimala priča o jednoj uspješnoj mladoj curi, koja je pristupila prijemnom ispitu na fakultetu i bila jedna od najuspješnijih. Htio je napisati priču o tome kako pobijediti u životnim bitkama kad je cijeli svijet protiv tebe. Za početak priče potražio je podatke o toj prometnoj nesreći koja joj je obilježila život. Trebao je to biti samo uvod.
I ostao je preneražen.
NIŠTA nije našao. Svi tragovi su prebrisani. Sustavno i cjelovito.
Izgleda da se TO nije ni dogodilo.

Nema novinskih članaka, nema zapisnika policije, nema izvještaja istražnog suca, nema alko-testa, vještačenja, mjerenja tragova kočenja i brzine, nema istražnog procesa, nema sudskog postupka, ročišta, poziva, iskaza svjedoka....NIČEGA.
Ničega nema.
Čak ni svjedoka. Jedan je u zatvoru, drugi se ničega ne sjeća. Amnezija.


Je li to bio samo san? Noćna mora prestrašenog djeteta?

Ili je to paradigma života u jednoj maloj državici koja počinje nalikovati na zemlju Nedođiju? Zemlju iz bajke. Ili možda humoreske.
U zemlju u kojoj žive neki sanjari i sanjaju o nekoj pravdi?

Jesam li ja to uopće vidjela?
Je li me "dotaknulo" jer sam ja u isto vrijeme imala malu djevojčicu od 4 godine? Jer sam to mogla biti ja?

Ne znam...

Ajme meni, što je ovo dobro.
Otišla na računalo od kolegice koja je na bolovanju. Tu je ugrađen adsl. Kod mene je dial-up. Da sad ne objašnjavam iz kojeg razloga, Jer bi morala razotkriti sve državne tajne jedne firme.
Svejedno, sad kad sam prošetala blogom ovako s krilima, boriću se zubima i noktima dobit brzi internet.
Jer ovo je pjesma prema onom mučenju.

Ja sam heroj bloga. Kad radim u onakvim uvjetima. Rudarskim. Rovovskim.
Sad da stavim jednu sličicu.
Čas posla. Hop, hop, copy-paste, gotovo.



Sad samo - objavi. Gotovo.

Neobična građevina koja je dobila zasluženi kultni status u modernoj hrvatskoj arhitekturi ima i neobično ime - MORSKE ORGULJE. Za razliku od "običnog" glazbenog instrumenta koji radi pogonom mjehova ili zračnih pumpi, ovaj neobični instrument radi energijom mora, tj. njegovih valova.To je jedinstveni spomenik-instrument na kome svoje kompozicije sklada i izvodi sama Priroda.



Orgulje se nalaze na zapadnoj točki zadarskog poluotoka, prostora koji već desetljećima vapi za revalorizacijom i revitalizacijom. Predivni prostor zadarske Nove rive još od čuvene apokalipse bombardiranja u 2. svjetskom ratu ostaje nedorečen i neispunjen punih pola stoljeća. Mislim da je nedostajalo hrabrosti da se on ponovo definira, da se dira u nešto toliko prožeto duhom prošlih herojskih vremena graditeljstva, koji su postali sinonim za monumentalnost i vječnost. Svi smo te pojmove vezali uz Sv. Donat, Svetu Štošiju, Svetu Mariju, Krševana, i da ne nabrajam, uz vitke zvonike, romaničke portale i ostatke rimskih foruma i brojnih drugih spomenika iz svih razdoblja burne povijesti.

Možda taj strah potiče iz ne baš herojskog doba socijalističke arhitekture, suludih ideja Titovog spomenika ispred Donata i sličnih egzibicija, ne znam, ali je činjenica da su se svi panično bojali taknuti u prostore koji okružuju kultne spomenike našeg grada, a koji su postali njegovi zaštitni znakovi, lice njegove osobnosti.
Možda je to bio nepotreban strah, jer je svako vrijeme iznjedrilo neka dobra rješenja interpolacije novog u staro, kao što je npr. zgrada Arheološkog muzeja, pa i bivšeg hotela Forum u blizini.
Vjerojatno se išlo za idejom da je bolje ne raditi ništa nego gadno pogriješiti. Jer arhitektonske greške se ne praštaju. Dugo, dugo bulje u nas i rugaju nam se svojim postojanjem.



Bilo kako bilo, habrost je napokon sakupljena. Stvari su se počele mijenjati. Odlučilo se intervenirati u osjetljiv prostor koga je krasio samo pogled na znameniti "na svijetu najljepši zalazak sunca" kojeg je i slavni Alfred Hitchcock takvim proglasio. Možda to nije "samo" ali meni se to uvijek činila malo "sumnjiva" definicija. Jer "najljepše" je vrlo osobna percepcija.
Znam samo da je u moje školsko doba, i do nedavno, to bio vrlo pusti dio grada, rezerviran za zaljubljene srednjoškolce zbog svojih klupa u mraku, za osamljene šetače sa psima i bez njih, intelektualne razgovore studenata obližnjeg filozofskog faksa i slično. Sve u svemu, malo pusto i beživotno za moj ukus. Beskrvno i akademski dosadno.
Trebalo je prostor pretvoriti iz intimne spavaće sobe u živahni javni dnevni boravak, suvremenu inačicu mediteranskog otvorenog trga, okupljališta, sastajališta, mjesto susreta s morem, a ujedno ponuditi i jednu od turističkih atrakcija kojih uvijek kronično nedostaje u ponudi.

Grad Zadar s punim povjerenjem povjerio je ovaj projekt arhitektu Nikoli Bašiću i njegovom timu. Pokazalo se to kao pun pogodak. I više od toga.
Avangardni Bašić odbio je slijediti suvremene trendove komercijalizacije i vulgarizacije i odlučio "urbi et orbi" poručiti da se prostor može promišljati na drugačiji način.
Ja taj način vidim kao približavanje postizanju monumentalnosti po formuli "malo je veliko".
Iako na prvi pogled neusporedivo i potpuno nespojivo, meni na pamet pada jedan primjer iz predromaničkog graditeljstva, crkva Sv. Križa u Ninu, u kojoj je genijalnim matematičkim rješenjima postignuto da građevina usprkos sićušnim dimenzijama ima munumentalan izgled.
Ne uspoređujem ih po izgledu već po skromnoj veličini i jednostavnosti, a ogromnom značenju.
To je samo moja impresija, asocijacija.




Ovaj avangardni projekt ostvarili su osnovni autor i projektant ing. Nikola Bašić, koautor dipl. ing. Ivica Stamać (zvuk), dr. prof. Vladimir Andročec (hidraulika), orguljarski atelier Heferer (projekt i ugađanje svirala), a realizaciji projekta uvelike je pridonio i Bašićev prijatelj Goran Ježina iz Murtera u svojoj radionici.

Treba reći i to da čitav projekt autorsko-projektantski tim obavio bez naknade, kao dar građanima Zadra.

Važan, ako ne i najvažniji, dio ovog projekta je poimanje zvuka kao četvrte dimenzije.
Ovako su opisali zvuk orgulja (tu se malo teže snalazim):
"Ivica Stamać složio je sedam zvukovnih klastera od dva durska akorda (G i C6) koji se izmjenjuju duž skalinade. Izbor tonova i akorda napravljen je na glazbenoj matrici klapske pjesme. Pri nekim vjetrovima, pogotovo kad slušate iz daljine, stvarno imate dojam da do vas dopire klapska pjesma, pri nekim valovima čini vam se da je to brujanje crkvenih zvona, kada val ne udara o obalu nego je oplakuje, za bure ili tramontane, pa stiže izdužen iza punte poluotoka, čuju se dugački zvučni intervali, za razliku od lebićade koja provocira frontalni val koji prepoznajete kao zvuk klastera..."



Moram priznati da upće ne razlikujem te "kompozicije", ali svejedno guštam u tom svaki put drukčijem, neponovljivom koncertu mora.
I jako mi se sviđa što su orgulje sakrivene u unutrašnjosti skromnih stepenica a ne u baroknoj raskoši neke "nadzemne" građevine.



U svibnju 2006. godine gospodin Nikola Bašić osvojio je za svoj projekt ovog jedinstvenog djela Europsku nagradu za urbani javni prostor (dijeli je sa skupinom arhitekata iz Nizozemske za projekt u Zaanstadu) u konkurenciji od 207 projekata iz 31 europske zemlje.

Nagrada je više nego zaslužena, ali još veća nagrada, čini mi se, je to što je ovaj novi spomenik oživio i zaživio, ispunio svoju svrhu jer je postao pravo okupljalište posjetitelja ali i domaćeg građanstva, mjesto održavanja raznih priredbi i događanja, ali i mjesto običnih malih prijateljskih susreta i razgovora.

I ne samo to, Bašićeve i naše orgulje u rekordnom roku postale su jedan od simbola našega grada, a ima li većeg komplimenta i uspjeha od naslova po turističkim vodičima: Zadar - grad svetog Donata, Stošije, Krševana (i još) i - morskih orgulja!
Mislim da nema.

Ovaj uradak nastao je na nagovor mojih kolegica blogerica. U trenutnom pomračenju uma, dala sam se nagovoriti pridružit im se u klubu "Blogerskih vezilja". Iako sam vlasnik dvije lijeve ruke. A dešnjak. Ovo je moj skromni doprinos predstojećoj Izložbi narodnih blogerskih radova:



Ovu sliku razumjet će samo dvije osobe na ovim prostorima.

Gledala preksinoć Latinicu.
Već poslovično - bolne teme.
Ova možda posebno bolna, prebolna.
Kornatska tragedija.

I još jednom su me preplavili nemoć i bijes. I tuga.
Još jednom gledati onoliko promašaja i propusta na jednom mjestu...teško je.
Izgleda da pomiriti se s tim postaje nemoguća misija.
Pogotovo za pogođene tom katastrofom. Za neutješne.
Umjesto da dolaze odgovori na pitanja, stižu stalno nova pitanja.
Gdje su odgovori?
U kojim su se to bespućima zagubili?

Na odgovor tipa: "Pričekajmo rezultate istrage!" počinjem izluđivati. Digne mi se kosa, rašire zjenice i narastu očnjaci. Pije mi se krv.
Ma kad smo čuli taj famozni "rezultat istrage"?
Evo, sinoć Primorac rekao da će bit istraga o tome zašto studetska menza ne radi! Ma koja faken istraga! Namjerno navodim ovako benigan primjer da pokažem kako je to postala fraza koja pokriva sve, od igle do lokomotive. Od menze do pokolja.
Istraga!!!
Stručna komisija.
A kome su odgovorni ti stručnjaci?
Onima koje trebaju zaštititi bez obzira što otkriju u svojoj istrazi.


Tako ja svom malom kažem kad me zatekne s neugodnim pitanjem: "To ću ti objasniti kad budeš malo veći." U međuvremenu ću se posavjetovati sa stručnjacima, uspostaviti komisiju i napraviti istragu. S rezultatima istrage ćeš biti upoznat kad već sve sam skontaš.

On ima nepunih sedam godina i ne puši te fore. E pa, neću ni ja. Imam puno više godina od njega. I puno više razočaranja iza sebe.

Kad se nešto dogodi, odgovorni ne mogu komentirati jer ne znaju što i kako se dogodilo. Pa onda ne mogu dat komentar jer je istraga u tijeku. Pa taj tijek traje dok ljudi ne zaborave, pa prestanu tražiti komentar.
Ili se donese kakva smiješna presuda, pa se ne smije komentirati ta presuda.
Ništa se ne smije komentirati.
Pa tko im je to zabranio?

A mi ne smijemo navaljivati i pitati jer nemamo sedam godina pa da inzistiramo na odgovoru. Pa ma kakav on bio. Bio on samo neko obično mišljenje. Nečije. Ljudsko.

Ljudi u Latinici odbili su šutjeti i postavili su konkretna pitanja.
Pridružujem im se.
I postavljam pitanja o TRAGEDIJI.

Koja je ulaga vojske u svemu ovome?
Zašto je vojska prva pozvana da napravi istragu?
Što se sakrivalo?
Zašto Hrvatska nema savršeno ustrojenu i opremljenu službu spašavanja?
Zašto smo prošli užasno iskustvo rata bez da smo naučili što se sve može dogoditi?
Zašto nemamo helikoptere, bolnička vozila, dojavnu službu?
Zašto nema više kanadera? Ne sanadera, njih imamo i više nego dovoljno. Nego kanadera.
Što? Skupi su? I helikopteri su skupi? Ma, nemojte mi reć.
Bolje da ne nabrajam što nam sve u ovoj zemlji nije skupo. Na što sve bacamo pare.

I pitanje svih pitanja (za mene): Zašto nitko nije preuzeo odgovornost za tragediju?

Znam da ovo moje pitanje nikad neće dobiti odgovor, ali zato ja imam jedan odgovor.
Odgovor mom Premijeru.
Na pitanje hoću li glasati za njega.
Jer znam da me on to pita.
I nije me briga što prejudiciram i ne čekam rezultate famozne istrage, što još nisam saslušala sve argumente, niti sva opravdanja.
Niti sva obećanja, na kraju krajeva.
Znam što NISAM čula.

Moj odgovor je jednostavno NE!

Moj odgovor je mogao biti i drukčiji, i bila sam mu neko vrijeme sklona. Promišljala sam i vagala. Usprkos svim kritikama, uvažila sam i sve pozitivno.

Ali onda sam jednog jutra naprasno donijela odluku.
Da sam to jutro čula da (najmanje) dva ministra i jedan ravnatelj daju ostavke na svoje dužnosti, vjerojatno bih još razmišljala i vagala.

Ovako su mi olakšali odluku.
Da ne govorim o njihovom daljnjem ponašanju i izjavama.
I bezobrazluku. Ignoranciji.

Znam Premijeru da vama moj glas ne znači ništa i da vam puno više vrijede vaši poslušnici, egzekutori vaše volje.
Znam, ali imala sam vam gušta reći.

Tragedija na Kornatima nije naša jedina tragedija.
Tragedija je kako nas naša vlast tretira.
Kako nas ne voli, ne cijeni i ne uvažava.
Kako je nije briga za nas. Samo za sebe samu.

Zemlja nepodnošljive lakoće umiranja...

Kako se samo lako gine u zemlji Hrvatskoj.

Dovoljno je sjesti u auto. Da ne govorimo o motoru..
Dovoljno je ući u školski autobus. Vozit se u školu. Doći iz škole.
Dovoljno je šetati uz rub zabačene seoske ceste kojom svakih nekoliko sati prođe jedno vozilo.
Dovoljno se naći u magli.
Dovoljno ući u tunel zajedno sa šleperom.

Dovoljno je ić malo plivat. Ili roniti. Pa da te pokupi gliser.

Dovoljno je otić gasit požar. Ne triba ić u gustu šumu. Dovoljna je trava. Pa dođe eruptivni požar. Nezabilježen u praksi. Samo u teoriji.

Život u Hrvatskoj postaje ruski rulet.
Već je postao.

Ovaj vikend sigurno ću dugo pamtiti, možda cili život.
Ništa naročito, samo jedna duga partija karata.
Koju sam maestralno izgubila.
Prokockala sve. Ostala lišo. Bez punta.

Karte podiljene odavno. Ja bila zadovoljna. I mislila, naivno, eto, partija je završena, svi dobili. Svi zadovoljni, namireni. Sve pet.
Sve se zna, al ništa nije zapisano. Ali ljudi smo, pamtimo, znamo. Dogovorili smo se.
Ali naravno, drugi nisu tako mislili. Zakuhalo u glavama, probudila se mala zmijica zvana pohlepa i počela rasti.
Narasla do čudovišnih razmjera. Popapala sve tragove obzira, sažaljenja, uvažavanja...da ne kažem ljubavi.
Maske su pale.

Zakotrljalo se klupko zamršenih niti. Kako se kotrljalo, kupilo je u sebe svašta. Uglavnom smeće.

Karte su podjeljene ponovo.
Bio je dovoljan jedan pogled da vidim da sam prošla loše.
Slegnula ramenima i prihvatila sudbinu. Položila karte na stol. Odustajem.

Što se tribalo pamtit se zaboravilo. I obrnuto.

Za ne bit kuja, pristala san biti tuka.
Razapeta osjećajem dužnosti između nekoliko strana, odustala sam od borbe. Digla bijelu zastavu. Jer neću preko leševa ni do čega.
Još jednom ispala kukavica.


Tuga mi je u srcu...

Isus je umro na križu. Baciše kocku, razdijeliše haljine njegove među sobom....


I radost mi je u srcu.
Jer sam dobila podršku. I ljubav.
"Uz tebe sam" samo je prošaptao.
I uz moje pogreške.
I uz moje krive odluke. Donesene srcem umjesto razumom.

(Da obrišem ovaj post?)

Evo jednog malog foto-putopisa. Da mi se ne predbacuje da sam neki lokal-neznanšto, da pilam samo po dalmatinskim vedutama i temama.

Bila ja na izletu, nešto ka sindikalnom. Tako se to prije zvalo, u onin vrimenima olovnim, sad je to neki team-building, valjda. Ili neka slična domaća rič.

Napuštam svoju kvrgavu i kamenitu Dalmaciju i iden u široku, ravnu, raskošnu Slavoniju. Iden i to čudo vidit.
Ostavljan Velebit iza leđa.




Bili u Osijeku. Prilipi grad. Širok, nesputan (mislim, prostorno)...





Bili i u Đakovu. Krasan gradić, krasna katedrala.





Vodilo nas u vinograde Đakovačke biskupije, i podrume. Kušavali vina... Neki se vraćali nekoliko puta, da nisu baš dobro kušali. Jela najbolji kulen u životu. Moran priznati da se ne srami dobrog posedarskog ili drniškog pršuta. Dapače.

Jeli fiš i šarane u rašljama na ribnjaku. Nisan bila nešto oduševljena, i tek sad vidin kako ne moraju svi s nama s mora dilit oduševljenje za morske delicije. Ka šta ja nisan nešto luda za ovin rječnim.



Posjetili predivni Kopački rit. Neman riči.



Bili u Lovasu, na vinskoj cesti u Baranji, Kneževi vinogradi, Suza, pili poslovično dobra vina, vidili konje lipicance, ne znan više di...



Tamburaši išli s nama cilo vrime. Stalno ih tjerali da sviraju Trešnju, Matu i neke druge slavonske. Oni svako malo pivali Da te mogu pismom zvati (?)



I bili u Vukovaru.



Otišla sretna što ću ga vidit, vratila se tužna ko tužna vrba.
Znaš sve, al dok ne vidiš...

Dok ne vidiš toliko rana poslije toliko godina...



Dok ne vidiš vodororanj...



I te silne križeve



I strašnu Ovčaru:



Otišla san i ponila u sebi tugu...

Slavonija ima more. Ali more zemlje. More Panonsko.



Nigdi kamena na vidiku.

Tribam li reći da mi je bilo lipo? Ne tiban.
Lipa je Slavonija zlatna. Nije ni čudo da su nam je onako grčevito otimali s istoka...

Ne da mi se pisat. Lina.
Evo malo slika od proteklog vikenda

Jesen u dalmatinskom vrtu:



Ovo nije moj vrt, ali tome težim.
Neka pate Englezi s onim svojim savršenim vrtovima po časopisima i tv-emisijama. Dosta sam ja patila gledajući.







Muškići otišli malo na lignje. Lignji malo, kandidata puno.
Ulov nikakav. Dva komada od po 5 deka. Za večeru - rižot.



Rižot od lignji začinjen matarom.



Predivna jesen na moru:

30. rujna do 7. listopada 1991. najteži su dani moga grada.

Danas 6. listopada obilježavamo Dan obrane grada.

Te davne godine 1991, kraj našim mukama bio je još daleko, Ustvari smo bili na samom početku, ali sam Grad najteže je stradao upravo u tom periodu.


"Zadar je jedan od onih rijetkih gradova Europe koji su se na čudnovat način vjenčali sa zlom sudbinom tuđinske destrukcije. U više navrata sustavno razaran svaki je put iznova podizao svoje lijepo lice, ranjeno, ali čisto i neokaljano.
I ovo posljednje razaranje, zvjerska destrukcija ničim izazvana, motivirana samo mržnjom i ružnoćom, kao da prosljeđuje kroz povijest tu zlu sudbinu Grada, jedini zločin kojeg je što je svoj, što je vlastiti identitet nepovratno vezao uz sudbinu svog hrvatskog naroda."

(iz foto-monografije ZADAR ANNO DOMINI 1991 izdane odmah nakon najvećih razaranja)

Listopad prije šesnaest godina...
Ranjeni grad, mrak i tuga, jezivi zvukovi ludila, ljudi po podrumima, ko pantagane...

A vidi ga sad.




A vidi ga sad!

Jučer cilo popodne gledala Sabor.
Malo perverzna i mazohistička radnja, ali svi imamo svoje mane. Pa čak i ja.

Tema - debakl u den Haagu, zna se.
Sramotna, skandalozna i šokantna presuda.
Pa su se oni onda našli da malo o tome proćakulaju. Da se ižaluju.
Jer bolje da ljudi žale njih, nego one koji su izravno pogođeni.
Jer da sad svi udare žalit žrtve ona tri koljača, ugušili bi ih svojim sažaljenjem i solidarnošću.
Pa će oni podmetnit svoja pleća.
Malo će in se to platit, a Bože moj...

Spremili svi svoje kićene govore. Svi šokirani, skandalizirani i osramoćeni.
Svi unisono zapomažu.
Niko nema ideje što bi se sad tu moglo napraviti. Nešto Đapić petlja s referendumom, ali šta će narodu referendum kad ima njih kao svoj glas. Glas razuma.
Spasonosna ideja - reći će oni svoje u Ujedinjenim Narodima.
Neka cili svit čuje šta su nam napravili.
Vidiće oni svog Boga!

Neću o tome, svi su to čuli i vidili, bar u skraćenoj formi u nekom od dnevnika. Ako je to uopće koga briga.

Ako niste znali, Sanader intenzivno telefonira i već je oštro nastupio prema četri kolege-premijera. Ne znan kojih zemalja.


Meni je jedna druga sitnica zaokupila pažnju.
Odnos premijera prema saborskim zastupnicima. I zastupnicama.
Pristojnost. Kućni odgoj. Kinderštube.
Bolje reći nepristojnost i neodgoj.
Demonstracija moći.

Nevažna stvar, ali ipak znakovita.

Najprije, većini zastupnika kojima se obraćao, govorio je TI, neke oslovljavao imenom.
Možda su mu to prijatelji, poznanici, pajdaši, možda su zajedno tulumarili, zapijali se, ganjali ženske ili muške, baš me boli briga, ali kad toliko vole taj svoj kažin zvati Visoki Dom, neka se izvole pristojno ponašati.
Molim lijepo, ipak je to Hrvatski Sabor!

Naš vrli Premijer u jednom je momentu pozvao na red naše sudove da ne sude srpskim zločincima u odsutnosti. On osobno preporučuje da im se svakako sudi u odsutnosti. A on kao s tim nema veze. On je druga razina vlasti, sudovi su neovisni, on se u to ne želi pačati, bla, bla.
Dobro.
Na to se digla bivša ministrica V.Š.O.koja ga nije baš slušala dok je bila "dužnosnik" pa je odletila, i naravno, ne može mu to oprostiti, i kaže mu da je pravi bizantinac, jer je on sam pristao na takvu odluku koju je donio OESS (ma još najbolje da smo to sami odlučili!). Da se ne sudi u odsutnosti.
Na to on sa svog mjesta, bez mikrofona i bez dizanja, povišenim glasom, iznerviran, kaže: "To si ti potpisala, zato si i odletila iz Vlade!"
Čula na svoje uši.

E sad, nije da branim nju, niti to što je žena, ali zgrozila sam se na te riječi i na taj ton, na taj način, na tu nepristojnost i tu bahatost.

Strašno!

Naravno, kakav premijer, takvi i zastupnici. Ni njihovo međusobno ophođenje nije ništa bolje.
Neću ponavljati već notorne primjere.

Još jedna bizarna pojedinost iz Visokog Doma:
Kaže Prime Minister: ZERP kreće 01.01. 2008.
Zastupnik XY pita: Kako znate?
Mislim se, kako kako zna, pa valjda on zna, ko će znati ako neće on?
PM suvereno odvrati: Znam!
XY: Nisu vam onda dobro preveli eu- materijale.
Pa se ti misli!

I prijenos je završio.
Tj. moj dragi muž je prominija program, jer je vidija da mu je ženu izblesalo, i da je zagorila večera.

Eto ti, zbog sabora i gladni ostali.

Dopisnik Slobodne Dalmacije iz Varšave Milan Lazarević poslao je zanimljiv članak. Baš mi je izmamio osmjeh.

Poljaci uskoro izlaze na izvaredne parlamentarne izbore. Zašto izvanredne, nemam pojma, nisam dovoljno pratila situaciju. Znam samo da su im na vlasti oni blizanci i da je tamo zavladala neka poprilično nezdrava konzervativna klima, da im se crkveni krugovi poprilično petljaju u politiku.
Meni nije baš normalno da braća blizanci obnašaju dvije najviše funkcije u državi, ali ne poznam dovoljno tijek njihove političke stvarnosti da bih mogla donositi sudove. Samo mi to zvuči malo bolesno.
A oni su dio EU, čini mi se. Nekako mi to nije dovoljno "europski". Više balkanski.

Dakle ta braća Kaczynsky i njihova konzervatvno-katolička stranka Pravo i Pravda (koje ime!) odnijela je 2005. godine tijesnu izbornu pobjedu koju joj je uglavnom osigurala starija, religiozna i siromašnija populacija.

I sada su se mladi Poljaci dosjetili jadu. Smislili su akciju pod nazivom "SAKRIJ BABI OSOBNU".
SMS poruka glasi: "Idu izbori. Treba spašavati državu. Sakrij baki osobnu. Šalji dalje. Nije lanac već način spašavanja države."
Poruka se masovno šalje, pa je dobivaju i političari. Počeli su se već međusobno optuživati. Vjerojatno su požalili što su i Poljsku stigli novi običaji demokracije i sloboda govora. Po starom ruskom receptu ipak je sve bilo puno lakše riješiti. Pravac Sibir - pa ti piši poruke. Ovako je baš nezgodno.

Dalje piše da uz osnovnu poruku ima i dotjerana verzija koja glasi "Sakrij babi moher-kapu da te ne blamira." Aludira se na vunenu kapu po kojoj se prepoznaju slušateljice ultrakatoličkog Radija Marija koje se okupljaju na , usprkos njihovoj dobi, živahne prosvjede kad ih pozove kontroverzni svećenik, šef radija.

Od mene samo toliko. Ustvari nije od mene, nego od gore spomenutog novinara.

Meni baš zanimljivo.
Ideja nije za baciti.