Gledala preksinoć Latinicu.
Već poslovično - bolne teme.
Ova možda posebno bolna, prebolna.
Kornatska tragedija.
I još jednom su me preplavili nemoć i bijes. I tuga.
Još jednom gledati onoliko promašaja i propusta na jednom mjestu...teško je.
Izgleda da pomiriti se s tim postaje nemoguća misija.
Pogotovo za pogođene tom katastrofom. Za neutješne.
Umjesto da dolaze odgovori na pitanja, stižu stalno nova pitanja.
Gdje su odgovori?
U kojim su se to bespućima zagubili?
Na odgovor tipa: "Pričekajmo rezultate istrage!" počinjem izluđivati. Digne mi se kosa, rašire zjenice i narastu očnjaci. Pije mi se krv.
Ma kad smo čuli taj famozni "rezultat istrage"?
Evo, sinoć Primorac rekao da će bit istraga o tome zašto studetska menza ne radi! Ma koja faken istraga! Namjerno navodim ovako benigan primjer da pokažem kako je to postala fraza koja pokriva sve, od igle do lokomotive. Od menze do pokolja.
Istraga!!!
Stručna komisija.
A kome su odgovorni ti stručnjaci?
Onima koje trebaju zaštititi bez obzira što otkriju u svojoj istrazi.
Tako ja svom malom kažem kad me zatekne s neugodnim pitanjem: "To ću ti objasniti kad budeš malo veći." U međuvremenu ću se posavjetovati sa stručnjacima, uspostaviti komisiju i napraviti istragu. S rezultatima istrage ćeš biti upoznat kad već sve sam skontaš.
On ima nepunih sedam godina i ne puši te fore. E pa, neću ni ja. Imam puno više godina od njega. I puno više razočaranja iza sebe.
Kad se nešto dogodi, odgovorni ne mogu komentirati jer ne znaju što i kako se dogodilo. Pa onda ne mogu dat komentar jer je istraga u tijeku. Pa taj tijek traje dok ljudi ne zaborave, pa prestanu tražiti komentar.
Ili se donese kakva smiješna presuda, pa se ne smije komentirati ta presuda.
Ništa se ne smije komentirati.
Pa tko im je to zabranio?
A mi ne smijemo navaljivati i pitati jer nemamo sedam godina pa da inzistiramo na odgovoru. Pa ma kakav on bio. Bio on samo neko obično mišljenje. Nečije. Ljudsko.
Ljudi u Latinici odbili su šutjeti i postavili su konkretna pitanja.
Pridružujem im se.
I postavljam pitanja o TRAGEDIJI.
Koja je ulaga vojske u svemu ovome?
Zašto je vojska prva pozvana da napravi istragu?
Što se sakrivalo?
Zašto Hrvatska nema savršeno ustrojenu i opremljenu službu spašavanja?
Zašto smo prošli užasno iskustvo rata bez da smo naučili što se sve može dogoditi?
Zašto nemamo helikoptere, bolnička vozila, dojavnu službu?
Zašto nema više kanadera? Ne sanadera, njih imamo i više nego dovoljno. Nego kanadera.
Što? Skupi su? I helikopteri su skupi? Ma, nemojte mi reć.
Bolje da ne nabrajam što nam sve u ovoj zemlji nije skupo. Na što sve bacamo pare.
I pitanje svih pitanja (za mene): Zašto nitko nije preuzeo odgovornost za tragediju?
Znam da ovo moje pitanje nikad neće dobiti odgovor, ali zato ja imam jedan odgovor.
Odgovor mom Premijeru.
Na pitanje hoću li glasati za njega.
Jer znam da me on to pita.
I nije me briga što prejudiciram i ne čekam rezultate famozne istrage, što još nisam saslušala sve argumente, niti sva opravdanja.
Niti sva obećanja, na kraju krajeva.
Znam što NISAM čula.
Moj odgovor je jednostavno NE!
Moj odgovor je mogao biti i drukčiji, i bila sam mu neko vrijeme sklona. Promišljala sam i vagala. Usprkos svim kritikama, uvažila sam i sve pozitivno.
Ali onda sam jednog jutra naprasno donijela odluku.
Da sam to jutro čula da (najmanje) dva ministra i jedan ravnatelj daju ostavke na svoje dužnosti, vjerojatno bih još razmišljala i vagala.
Ovako su mi olakšali odluku.
Da ne govorim o njihovom daljnjem ponašanju i izjavama.
I bezobrazluku. Ignoranciji.
Znam Premijeru da vama moj glas ne znači ništa i da vam puno više vrijede vaši poslušnici, egzekutori vaše volje.
Znam, ali imala sam vam gušta reći.
Tragedija na Kornatima nije naša jedina tragedija.
Tragedija je kako nas naša vlast tretira.
Kako nas ne voli, ne cijeni i ne uvažava.
Kako je nije briga za nas. Samo za sebe samu.
