Neobična građevina koja je dobila zasluženi kultni status u modernoj hrvatskoj arhitekturi ima i neobično ime - MORSKE ORGULJE. Za razliku od "običnog" glazbenog instrumenta koji radi pogonom mjehova ili zračnih pumpi, ovaj neobični instrument radi energijom mora, tj. njegovih valova.To je jedinstveni spomenik-instrument na kome svoje kompozicije sklada i izvodi sama Priroda.
Orgulje se nalaze na zapadnoj točki zadarskog poluotoka, prostora koji već desetljećima vapi za revalorizacijom i revitalizacijom. Predivni prostor zadarske Nove rive još od čuvene apokalipse bombardiranja u 2. svjetskom ratu ostaje nedorečen i neispunjen punih pola stoljeća. Mislim da je nedostajalo hrabrosti da se on ponovo definira, da se dira u nešto toliko prožeto duhom prošlih herojskih vremena graditeljstva, koji su postali sinonim za monumentalnost i vječnost. Svi smo te pojmove vezali uz Sv. Donat, Svetu Štošiju, Svetu Mariju, Krševana, i da ne nabrajam, uz vitke zvonike, romaničke portale i ostatke rimskih foruma i brojnih drugih spomenika iz svih razdoblja burne povijesti.
Možda taj strah potiče iz ne baš herojskog doba socijalističke arhitekture, suludih ideja Titovog spomenika ispred Donata i sličnih egzibicija, ne znam, ali je činjenica da su se svi panično bojali taknuti u prostore koji okružuju kultne spomenike našeg grada, a koji su postali njegovi zaštitni znakovi, lice njegove osobnosti.
Možda je to bio nepotreban strah, jer je svako vrijeme iznjedrilo neka dobra rješenja interpolacije novog u staro, kao što je npr. zgrada Arheološkog muzeja, pa i bivšeg hotela Forum u blizini.
Vjerojatno se išlo za idejom da je bolje ne raditi ništa nego gadno pogriješiti. Jer arhitektonske greške se ne praštaju. Dugo, dugo bulje u nas i rugaju nam se svojim postojanjem.
Bilo kako bilo, habrost je napokon sakupljena. Stvari su se počele mijenjati. Odlučilo se intervenirati u osjetljiv prostor koga je krasio samo pogled na znameniti "na svijetu najljepši zalazak sunca" kojeg je i slavni Alfred Hitchcock takvim proglasio. Možda to nije "samo" ali meni se to uvijek činila malo "sumnjiva" definicija. Jer "najljepše" je vrlo osobna percepcija.
Znam samo da je u moje školsko doba, i do nedavno, to bio vrlo pusti dio grada, rezerviran za zaljubljene srednjoškolce zbog svojih klupa u mraku, za osamljene šetače sa psima i bez njih, intelektualne razgovore studenata obližnjeg filozofskog faksa i slično. Sve u svemu, malo pusto i beživotno za moj ukus. Beskrvno i akademski dosadno.
Trebalo je prostor pretvoriti iz intimne spavaće sobe u živahni javni dnevni boravak, suvremenu inačicu mediteranskog otvorenog trga, okupljališta, sastajališta, mjesto susreta s morem, a ujedno ponuditi i jednu od turističkih atrakcija kojih uvijek kronično nedostaje u ponudi.
Grad Zadar s punim povjerenjem povjerio je ovaj projekt arhitektu Nikoli Bašiću i njegovom timu. Pokazalo se to kao pun pogodak. I više od toga.
Avangardni Bašić odbio je slijediti suvremene trendove komercijalizacije i vulgarizacije i odlučio "urbi et orbi" poručiti da se prostor može promišljati na drugačiji način.
Ja taj način vidim kao približavanje postizanju monumentalnosti po formuli "malo je veliko".
Iako na prvi pogled neusporedivo i potpuno nespojivo, meni na pamet pada jedan primjer iz predromaničkog graditeljstva, crkva Sv. Križa u Ninu, u kojoj je genijalnim matematičkim rješenjima postignuto da građevina usprkos sićušnim dimenzijama ima munumentalan izgled.
Ne uspoređujem ih po izgledu već po skromnoj veličini i jednostavnosti, a ogromnom značenju.
To je samo moja impresija, asocijacija.
Ovaj avangardni projekt ostvarili su osnovni autor i projektant ing. Nikola Bašić, koautor dipl. ing. Ivica Stamać (zvuk), dr. prof. Vladimir Andročec (hidraulika), orguljarski atelier Heferer (projekt i ugađanje svirala), a realizaciji projekta uvelike je pridonio i Bašićev prijatelj Goran Ježina iz Murtera u svojoj radionici.
Treba reći i to da čitav projekt autorsko-projektantski tim obavio bez naknade, kao dar građanima Zadra.
Važan, ako ne i najvažniji, dio ovog projekta je poimanje zvuka kao četvrte dimenzije.
Ovako su opisali zvuk orgulja (tu se malo teže snalazim):
"Ivica Stamać složio je sedam zvukovnih klastera od dva durska akorda (G i C6) koji se izmjenjuju duž skalinade. Izbor tonova i akorda napravljen je na glazbenoj matrici klapske pjesme. Pri nekim vjetrovima, pogotovo kad slušate iz daljine, stvarno imate dojam da do vas dopire klapska pjesma, pri nekim valovima čini vam se da je to brujanje crkvenih zvona, kada val ne udara o obalu nego je oplakuje, za bure ili tramontane, pa stiže izdužen iza punte poluotoka, čuju se dugački zvučni intervali, za razliku od lebićade koja provocira frontalni val koji prepoznajete kao zvuk klastera..."
Moram priznati da upće ne razlikujem te "kompozicije", ali svejedno guštam u tom svaki put drukčijem, neponovljivom koncertu mora.
I jako mi se sviđa što su orgulje sakrivene u unutrašnjosti skromnih stepenica a ne u baroknoj raskoši neke "nadzemne" građevine.
U svibnju 2006. godine gospodin Nikola Bašić osvojio je za svoj projekt ovog jedinstvenog djela Europsku nagradu za urbani javni prostor (dijeli je sa skupinom arhitekata iz Nizozemske za projekt u Zaanstadu) u konkurenciji od 207 projekata iz 31 europske zemlje.
Nagrada je više nego zaslužena, ali još veća nagrada, čini mi se, je to što je ovaj novi spomenik oživio i zaživio, ispunio svoju svrhu jer je postao pravo okupljalište posjetitelja ali i domaćeg građanstva, mjesto održavanja raznih priredbi i događanja, ali i mjesto običnih malih prijateljskih susreta i razgovora.
I ne samo to, Bašićeve i naše orgulje u rekordnom roku postale su jedan od simbola našega grada, a ima li većeg komplimenta i uspjeha od naslova po turističkim vodičima: Zadar - grad svetog Donata, Stošije, Krševana (i još) i - morskih orgulja!
Mislim da nema.
