zaboravljam tvoje ruke
tvoje čelo
tvoj savršeni izgovor moga imena
D a n i e l a
tvoje su laži moje molitve u srcu ispisane
koliko će stoljeća srce
odbacivati svoje ljuske
da nastane glatko i meko poput oblaka
vrištim te iz sebe
vrištim te iz svemira
iz zemlje
u zemlju
bliže potonoću
aleluja

zapetljao mi se jezik
oprosti mi gospodine
nisam više ona djevojka s nekih tvojih početnih satova
o tebi sam sada naučila više
no za svih onih predugih godina
s prljavim rukama od boje
s kosom od krede
zbog vas sam plakala tolike božje noći
evo i sada mi je pomalo teško
dok se sjetim onog djeteta
one djevojčice plave duge kose
koja je jela svoje kolaže
da zadovolji vaše visoke kriterije
o gospodine slikare
gospodine kipare
ja sam se eto usukala u sebe
i stvorila ideal nad idealima
ženu božicu po vašoj mjeri
a vi
vi ste je pregrizli od uzbuđenja
i razderali joj odjeću
a obraze išamarali svojim jezikom
učiniste je lažnom
lažnom gospodine umjetniče

bila je za moj pojam
malo previsoka
i štikle je nosila kada je željela biti dama
i crtom je zadavala željeni smjer na kapcima
ma bila je poput božice
ali bila je mlada
i govorio samo joj barbi
šaputao u telefon
dahtao jedne večeri iz kreveta
a ona
ona je drhtala poput prebijene životinje
rugao sam joj se
zadirkivao je
a ona me voljela
kao što nije voljela nikoga do tad
al skupo me koštala njena ljubav
ne bih joj priznao
ma ni sebi ne bih
golim me srcem pekla za obraze
i u oči mi je stavljala kristale
a ja sam pobogu
samo ego hranio
kao što se hrane sve niske strasti
ni ljubavi joj nisam sasuo u čašu
niti trunku nade
a želio sam sve
i sve bi mi baš sve dala
no toliko je žena i zabluda na svijetu
da ona je tek jedna
malo osebujnija
meni privrženija
kućna priležnica
za petke i subote uvečer
kad mi nestane planova i snova
i tada ću je nazvati opet
i pričat ću joj nježno i polako
i barbi
barbi tada ću joj tepati
a ona će popustiti
i opet
opet će me onako voljeti
prije no što umrem
nju ću
nju ću
sanjati

po našim slijepim suzama
pariz povraća svoje ulice i trgove
smeteni
ma ludi obje
malo ti
mnogo više ja
režem očima tvoje ruke
hladno ti je
pa se ljubiš s mojim usnama
kao mrtva hobotnica dočekujem te
u svoje tijelo
shvaćaš
da ti želim iščupati
ljubav
i otvaraš svoje ždrijelo
da kroz njeg isišem
i posljednju svoju misao
tako podvojeni
ti i ja
sjedamo u naše krilo
i dugo se ritamo poput ploda u
jajovodu
spremni da se izbacimo
samoći u zagrljaj

danas sam željela Igora
dok sam hodala ulicama
a nebo je bilo modro ko njegove oluje
ritalo se u meni sve što smo
zajedno odbacili
poput opuška cigarete
a onda
onda sam si opalila šamar
i peklo me lice
žestoko i dubinski
a glava se njihala kao da se želi otkinuti
od tijela

govorio si
tvoja me ljepota mami
tvoji koraci goli bez straha
dok se penju uz moj vrat
tvoja rijeka što se slijeva na moje
ranjeno krilo
i dah što mi šumi na uho u snu
govorio si
bez nekog redoslijeda
i smisla
dok bacala sam u tebe
svoje prevarene snove
svoje tijelo
tvrdo ko gvožđe
govorio si
i padao u mene
dok ridala sam
od snage kojom te varam
govorio si u mene
govorio
zadanom zaboravu

iskopat ću prokleti zmaj u sebi
utrobu u koju
sadio bi svoju ljubav
neplodno je to tlo za tvoje igrarije
bljujem tvoje lice
ime
godine
i tvoju krnju ljubav

potjeraj me i viči
idi D O Đ A V O L A
ne trebam te
paraš me
prekidaš mi strujanja
istrgaj mi jezik
i pljuni mi u lice
osakati me
baci u duboku rijeku
ili me smrvi
u jednoj od onih industrijskih mašina
za pravljenje kobasica
i ostani sam
prokleto
sam
sam
sam
ali otjeraj me svojim
rukama

još gutljaj kave do taloga priče
o svemu što će se odviti na
raskomadanim oblacima ljubavi
krvari sve što sam ti predala
u dahu
a ničeg nije bilo pod tvojim prstima
lice mi je poput ispunjene križaljke
bespotrebnih simbola
sve sam ti
bila
desna noga u lijevoj cipeli
komad mesa bez tave za pečenje
deci vina pred povraćanje

sad idem
zalupit ću ovim teškim vratima
sa zida ću pokupiti snove da se umotam
od hladnoće ovog svijeta
svih stranaca s crnim očima
smijem se
kako predvidivo i lažno
naslanjam se o sigurnost
koje nema
koja istječe s zadnjom kapi vode
iz sudopera
već se lijepim u cipele
da ne ispadnu
goli tabani
i ne odaju
moju glad
moju glad
moju glad

lica su poput ovješenih slika na zidovima moje ljetne kuće
a ono praznina u koju uranjam
svojevoljno kada sunce prži sve što ima krila
posebno sve što ima krila
a ja
što sam u ovakvoj zbrci
ostavljena paučina u kutu
ili tek cvijet koji promatra prostoriju iz vaze
milujem ustajali zrak
nanešena na sebe
i vidim
vidim kramu kraj vrata
onako brižno naslaganu
od nekih žuljevitih ruku
pitam se nije li i mene bog
ostavio
samo tako
ispustio s dlanova

oprat ću kosu
sve te teške i išarane linije
što rastu iz moje gladne lubanje
i odaju sve što vrije od srca prema mozgu
ja sam žena
i tu se miješaju jebanja
kao što se
u muškarcu krije ljubav
negdje

u tvojim očima brilijante
nasipali su bogovi
ravnomjerno hodaš površinom moga srca
ni riječ ne stoji kao obrana
pred tvojom rukom
kojom posežeš
do dna
pa isprevrćeš
zeusovu posudu
koju zasadio je
u mene
gledamo se
i
gmižemo prema sebi
u istom ogledalu
viđeni su
crni i plavi
odsjaji

ako se uhvatimo za ruke
hoće li se stresti svemir
i poljuljati svoje polove zemlja
hoćemo li se raspasti
od glave preko ruku
sve do nožnih zglobova
poput dva kipa
kad udari grom
ili ćemo se stisnuti
tako jako stisnuti
i preživjeti

nedjelja
poput jedne od onih nanizanih kobasica
koje nestašno pseto vuče ulicom
u dječjim slikovnicama
maman pjeva sa mnom
(stare melodije)
naglo se okrećem
gledam ju dugo
i komad ljutnje iskašljam
u smeće

oko podneva
usred najdirljivijeg sunca
lepršale su nam kose
njegova kratka i ponosna
moja lavlje duga i raščupana
( uvukla sam se u korijenje borova )
ti si mahao brodovima
i penjao se po valovima
ja sam se prepuštala suncu
i leptiri su nam zavidjeli
na slobodi

mnoge su žene poput nas
a nijedna nam nije slična ( u dubini naše svakodnevnice)
u razgovoru kuham riječi
toplo servirane dugačke špagete od slova
govorim ti s uvijačima oko zglobova
maskarom na stidnim dlakama
cipelama smještenim na glavi
sve se to sljubljuje s parketom zasađenim na mojoj koži
mi možemo popiti mnogo ljubavi dame i gospodo
a ne umrijeti od njenog otrova
slagalice su samo za najhrabrije izdajice
nema veze
tamo u tvojoj izbi gdje skrivaš mrtve priče
pronaći ćeš me onakvu
(ako ti zatrebam)

pred njegovom sam zelenom kućom znala stajati satima,
i snimati kamerom put kojim je on milovao svoje misli, bila sam mu tako bliža, osjećala se spremnijom za ono što se odvijalo u tišini koja nas je slijepila
( ljeto me uvijek okrene naglavačke )
smijao se ravno u mene, u osjećaj koji nas je vodio u isto vrijeme na ista mjesta,
s njim nije bilo težine, samo lebdenje
kao dva balona punjena helijem puštena iz dječjih ruku
(nebu)

kao dijete imala sam žuti bicikl, to nije bio bilo kakav žuti bicikl, bio je boje ljeta, zgasito žuta boja, a na njemu je bila crvena truba,
jurila sam ulicama i padala ko kruška, ( o i kruške sam jako voljela jesti )
izgrebala koljena, napravila rupu na bradi ( najdraži ožiljak )
a jurila sam u slobodu, bilo je tako lijepo gledati kako iza mene nestaju kuće i ljudi, ni majčin se glas upozorenja više nije čuo (tamo daleko)

imam duguljaste oči, primijetila sam hodajući s jednim parom nogu, ponekad i jednim parom ruku, unatraške, pa naprijed, (i govorim si ja to mogu, nije to ništa) da su zvijeri poput mene rođene da budu sumanute i ljubavi gladne, a opet, a opet samoćom zaogrnute ( najmekši pokrivač )


prisjećam se

pločnici su ljeti ispucaliji, ta tamna betonska ogledala, u njima vidim komade duše, jednom davno rođene za sjaj, sada se tu naziru mape po kojoj koračaju, svi koji imaju prilike, no dobro ne usuđujem se govoriti realno,to je ionako svima moguće,moje su mogućnosti van dodirnih točaka s drugim ljudima
( uopće me nećeš razumijeti, ma znam )
(nisam ista,niti sam drugačija,ali sam u svakom slučaju živa)

dobro, ljeto me oduvijek oduševljavalo zbog topline koja donosi oseke, jer sam tada tako rado puštala rukave da padaju po mojim rukama, kao da nosim dvije spužve koje će upiti sve moje ostatke koji padaju bez mog znanja ( to je osjećaj sigurnosti koja nam treba da bismo se budili )

vraćanje u sadašnjost

jesen je okrugla i poput slamnatih šešira kratkotrajna
snažan vjetar i kiša i ničeg više nema
(ono malo topline koja je isijavala iz kestena i crnog vina)
tvoje su oči tu,tu negdje, ali ih ne mogu sresti
valjda stoga što su moje vlastite poput dva izgubljena svijeta
jedno do drugog tako blizu
( bez držanja za ruke )


dublje u sadašnjosti

u punini svevremena koje me izaziva, okrećem se unutar sebe i tražim izlaz, ponekad se doista čini kao da će novo vrijeme, donijeti novi val ispod kojeg ću moći potonuti, u neku tajnu šupljinu drugačiju od ove
jer sve te slagalice iz mog uma, nisu tu da bi ih slagali drugi ljudi
i ne zbunjujem ja slučajne namjernike koji će me čitati kao da čitaju vijesti iz jutarnjih novina
( sada i ovdje )
pljesak mi nikad nije značio više od plača
oni su tu negdje, emocija me jedina vuče dalje, tamo negdje gdje pripadam, koliko mogu pripadati


razbiti iluziju

ne razumiju moji prijatelji koji su tu kad mi zatreba popraviti bicikl ili skuhati ručak što zapravo Lo želi
nisam poboljšana verzija neke druge osobe, dapače
kao da sam samo ovdje, jer drugdje sada ne mogu biti
( iako me to ponekad tako jako ljuti )

i da znaš da nije lako pisati, ne ovako, ma nikako nije, ali je potrebno, kao i disati, a što čovjek može učiniti protiv svojih pluća, osim zapaliti jedan Philip Morris

udah, izdah, ma ima toga još...


čekaj (se )

ne znam /vidiš dok lutam gradom tražim znak/ neki koji poznajem oduvijek/ a kojeg nema/ rekla sam ti/ doista/kroz neke guste redove/da ga volim/da je bio ona početna točka/ ali vidiš sasvim mi je jasno da on nije on/ ne/nije on/ baš nije/trebalo mi je devet godina da shvatim u čemu je stvar/i/obično se nakon svega čovjek osjeća preporođeno/ ja sam kupila nove cipele/ i/naučila pisati pjesme/ no lažem/ pisala sam ja i prije/ a nikad nisam doista naučila/ no lijepo je baciti pokoju zabludu/ grijeh je ne koristiti sve što je plodonosno ( što ne isključuje i bol ) na samome sebi/a o njemu/ ma tu se ionako nema što reći/on je stavio (njoj) prsten/ imali su divnu zabavu/posvađali se prve bračne noći/ odigrali su i razvod/ a sad bi on mene vodio na koncert koji ja ne probavljam/zbilja sam odrasla čovječe/

u srijedu sam ga vidjela posljednji put,da li će ga put nanijeti u moj život, čisto sumnjam, sumnje su mi najdraži prijatelji,svakog dana se umijemo,operemo zube, počešljamo, nasmijemo jedni drugima, i zatim krenemo doručkovati, obično je to oko podneva, tada su nam želudci pripremljeni za male vlakove hrane koji se strmoglavljuju, pa dobro možda se više nećemo sresti, to je tako normalna pojava i znam susretala sam mnoge ljude, takve ljude, poput njega, ali, on ima razumijevanja za mene, recimo pitao me, ti zavodiš očima zar ne, da nije bilo još nekoga tamo, kao tampon zone, rekla bih mu da, zato tebe i ne gledam u oči, ne mogu, jer bih te zavodila, a to je grijeh, završila bih u paklu, grizle bi me male ribice što se skrivaju u lubanji, teško je to operirati, on bi se smijao, meni se smije, i čudno me gleda, onako, kao da želi da učinim tu i tu ludost, ali istovremeno me poznaje, zna da neću, bilo je trenutaka kada sam željela učiniti korak više, ali nisam, ja sam u biti vrlo dobra djevojka koja vjeruje u svoj moral, a bilo mi je teško, doista je, rekao je da imam lijepe oči, pitao me kako iscrtavam s tušem linije na kapku, bio je radoznao, to me nikada nijedan muškarac nije pitao, znala sam da je baš takav kakav je, ima jedan dio koji je teško shvatljiv, ali je živ, možda i trunčicu više, čitao me, ali nije rekao ništa, no zato mi je postavljao pitanja koja sam ja u sebi postavljala samoj sebi, teško je to uhvatiti u reali,možda pretjerujem, vjerujem da kraja nema, i taj bijeg u lift, i njegov pozdrav i moj, sretno jer vjerujem da se više nećemo vidjeti, kako sam samo imala pravo, zašto samu sebe više ne mogu iznenaditi, ne zbilja, ne onako, jer ja tako dobro dovraga uvijek znam što je iza ugla, mog ugla, malo mi nedostaje...

jednom me u srednjoj, časna tražila ispod stolova i stolica u vjeronaučnoj učionici,ja sam šapnula gospodinu kristu, da ako zbilja postoji, da nek me samo ovaj put ne pronađe, pritom sam jako stisla palčeve,zatim sam pobjegla i skrila se u svlačionici za tjelesni, trebao je to biti grupni portret mladih nada, ja kakva jesam, smijala sam se tome, i danas se smijem, nitko, baš nitko, nema vizualni dokaz, da sam išla s njim/njom u razred, to mi olakšava nestajanje, u tom sam uvijek bila odlična učenica, i taj sjaj u očima te božje djelatnice, koja me mahnito lovila, ali gospođo pingvin, ne možete ptici slomiti krila, ako ona već odavno leti nebom, nebom, nebom, visoko,visoko,visoko...( zaista )

lo je igra riječi
kad mi je teško
stvorim novo ja
zasada nas ima sedam
ma dobro
moglo bi nas biti i više
ali kako onda svakodnevno napisati svakoj jednu pjesmu
majka me učila da one koje volimo ne smijemo zakinuti s pažnjom
moja je majka imala strašnu grižnju savjesti

zaglavljena sam
tvoje me oči vide kroz mračne valove koji plaše
moje su ruke dvije grbave ulice
s kojih padaju na nas
krivi putokazi
( udahni ljubavi ponovno imamo smjerove )

trepavica ti je kliznula niz obraz
pustila sam je tamo
i nisam ti to rekla
nisam ti mogla sve oduzeti
ne nakon što si
ispustio
suzu
a koračala sam kao da te nisam vidjela kao da te nisam voljela kao da nikad nisam bila tvoja mala nebeska prašina
noć nas na kraju ionako prekrije

praznina
bijeli list koji stoji na licu dana okrenut prema nama
a mi što smo postigli s nama
osim trenutačne euforije
i grkljan se usukao od straha
konačan sud
dva srebrna servisa za jelo
podijeljena
tvoja me majka nekada davno voljela kao vlastitu kćer
sada se gledamo u trokut

između redaka
kao sanduci nasložene šutnje
stajalo je ono što nas spaja

smijao si se
govorio besmislice
hranio sina
djevojku
majku
cijelo obiteljsko stablo

a ja sam se okretala oko svoje osi
i povraćalo mi se
zbilja mi je bilo mučno
ti si upalio auto i krenuo k njima

a onda sam te pogledala duboko kao da ću ući u te tvoje oči
kao da ću zaplivati rukama tvojim modrim kuglama
ti si samo gurao svoj lik bliže meni
a stajao si na mjestu
gurnula sam dlanove duboko u džep
bilo je tako hladno

ljubila sam
strance
bijelih očiju
i račjih prstiju
( kasnije sam povraćala u crnom krevetu u debelo jutro )
poput lutke koja trepavicama šapuće tajne
koje ne razumiju
(dovraga i s tim razumijeti )
no činjenica je da su moje usne
plastične
i site
hladne
ko mrtve ribe

obično srijedom uvečer
ja bih tako rado bila
sve što su obični ljudi oko mene
i mnogo bih toga tada željela znati
najviše matematiku
fizionomiju i
kvantnu fiziku
dok me nitko ne razumije
(baš ništa od mene)
ni to što ja toliko dugo provodim noći uz ekran
i što je to (?) što se rađa na bijelim papirima
u bunilu u ludilu
i zašto ja dovraga uvijek
odgajam podočnjake produljenim vikendima
i blagdanskim danima
obično srijedom uvečer
ja bih tako rado bila
sve što su obični ljudi oko mene

DOBRO JE
uistinu je dobro
svakodnevno iskapati slike iz glave
i saditi nove
moje se osjećanje pretvara u blatnjavu krpu
i uzdižem se sirova i zelena
svakog dana

oprosti mi oče ja sam drugačija biljka
ne onakva kakvoj si se ti nadao
svejedno
DOBRO JE

S A N J A Š

u ovakvo vrijeme
kakvo je takvo je
svi će ti reći isto
takvo je kakvim ga vidiš

zato ja to vidim u mnogo nijansa
( sigurno bi to rekla ona sedmogodišnjakinja iz moje povijesti pojašnjavajući sama sebi što se to upravo s njom događa)
da ne pričamo samo o bojama
i te nužne ruke oko bokova
koje mame na grijeh ispod pokrivača
molim isplazimo jezik
( to bi već poželjelo ono veće dijete žena )

možda zaista griješim
kad tjeram mačke u košaru
vani je samotno pomišljam
sigurno noćas ni vilenjaci neće zasjesti na panjeve
iako svi znamo i mali i veliki
kako se oni cijelog ljeta spremaju na promijene
dobro
dobro
neki o tome još nemaju pojma
( božeee kakvo si ti dijete )

miris kestena (što tek dozrijevaju )
puni nosnice
dok neke velike i žute košare čekaju pred vratima prazne
svoje prve plodove
koja će prva biti puna ( ove godine )
i koja će ljepotica završiti na školskoj priredbi
ususret jeseni

a mlijeko se jutrom šulja iz obližnje trgovine
da bi sve postalo baš po mojoj mjeri
( bajkovito )
( ja to tako vidim i dok mi se smije prekidač na zidu )
( kao da on ima pojma koliko je meni zapravo godina )

dan se ušuškao u krevet
i gospodična noć i ja smo se sprijateljile
( kao da ona ima šanse protiv miljenice mašte )
spustila sam stopala u tople papuče
iako su mi tabani hladni i sad bi se mazili s
vatrom iz kamina

a moje nepomične ruke pletu
od patuljka trola i srne
komad sira i jedan mali ljudski nos
te kilogram ludih gljiva i trokutasti kruh
za baš jedan čisto pomičan i šašav san

lepršaju mi mislima tvoje oči
more se penje oko mojih trepavica
duboko u tebi putujem prema nama
i ova noć
ovo prokletstvo opisano kilometrima
izmiče pred onim što raste nad nama

pomičem se u svojoj postelji
prema tvojoj strani kreveta
znam da me nećeš osjetiti pored nje
toplina koju tražim
bode me poput kiruškog instrumenta
krvarim izdisajem

sve što sam ti željela biti
ostalo je na našim jezicima
mrva sline
koja odumrla vlas kose
i ljuskice kože
zajedničko sredstvo bijega
pred svijetom

o bože kako mi nedostaje
naša prošlost
i još ne sasvim izblijedjela slika na licu grada
nešto se duboko urezalo u klupu pred tvojom kućom

gutam još jedan komad straha
još jedan dan na kalendaru
bliža sam tvome nestanku

kao da smo se isti vratili iz šetnje
a šiljaste su se slutnje danas ljubavi
omotale oko naše glave
pomalo plaho
ali odlučno i
teškim pokretima vjetra

slijevalo se s neba sve što smo bili u prvim čitankama
( zašto mi to nismo odmah zamijetili )
dječak i djevojčica
masne kose i krvavih koljena
(oprostite na izrazu
ali to smo doista bili mi )
šutljivi u svojoj pričljivosti
oko zgrade
u dva sata i dvadeset minuta
kradući prstima bradavice

danas te pitam
kako izbjeći omiljene drame
u čijim smo se rečenicama
grijali dok je padao pljusak ljudi
ravno na nas
(pobogu oni idu ravno na nas upozoravala sam te)

sada umjesto šala nosim tvoje rečenice koje izgovaraš
dok se odupireš meni
a ja se uvijek smijem
(to je ono što te spašava
šaputao si treptanjem očiju)

shvaćam činjenica je
da smo se prestali ludirati
na bizetovu carmen
no
ja bih ti uvijek rado bila crvena
a mogla bih ti biti i prst i oko
sve (ako poželim )

ali jezik je čudno svojeglavo biće
i izdaje me u trenucima hrabrosti
pa i ti sam prešutiš sve što ti noćima sanjam u snove
i kako ti ruke polažem na čelo
i vadim jedan po jedan loš san
i tmurnu misao
(teško je od toga plesti pokrivač za
naš grob u koji ćemo pasti
u jednom od ovih dana)

tišina se rasprostrla po tvojoj usnici
samo drhtaj izdaje krasi te
zaboravio si me vidjeti na slici pored čempresa
na onoj tvojoj koju si naslikao
( tamo je sada neka mrtva još nepoznata djevojka )

jesen je zaškripila o tvoj ovratnik
i miriše
tako nešto miriše
miriše
po gubitku

Naš se kućni teatar razbuktava svakog vikenda
subotom smo svi poput ježeva
i povlačimo se u želudac
da iskopamo najbolje podvale
Maman pjeva glasno i bez smisla
ja iz inata vrišteči udaram o zid
i bacam pjat o pod
kao nisam to učinila ja
( doista nisam to je učinilo dijete u meni )
netko je ušao slučajno
dok smo noću spavali
Otac me gleda nebeskim očima
s dozom sklopljenih molitvi
i smiruje
glasnoću moje kose
(za promjenu bismo svi trebali jednu dobru mantru)
ljutim se i mrštim dok skupljam krhotine
kako me kvragu nitko ne razumije
(to je za poludijeti)
već sutra ću djedovom britvom pocijepati vene
i nimalo me neće biti strah
a onda odjednom kroz tavanski prozor
uleti žuto iz saksofona
i mir
gotove su histerije
moja neurotična narav se iskoprcala
sasvim sam dobro hvala
ljubim Maman i Oca
prije odlaska u svoju mučeničku sobu
na tom bojištu za njih je preopasno

gledajući u tvojim očima sadim budućnost
lijepo je znati da ćeš pripadati nekoj drugoj ženi
koja će ti roditi iste tvoje osmijehe
i dodirivati kosu
( potrudila sam se napraviti mjesta za njenu garderobu u tvom ormaru )
( ti još uvijek o tom nemaš pojma )
osmjehuješ se nevino čitajući novine
a ja gledam svaku mrvicu kruha na tvom stolu
koja će se izgubiti pticama u kljunu
pa ipak lijepo je
znati odlaziti

nije da smo se ocrnile duša i ja
samo osjećamo krivnju
ljubav nam je umrla na prstima
nismo je znale splesti poput pletenica u kosi
u čovjeka koji nam je bio blizu
sada se grozničavo jedemo
iznutra

subotnje bezobrazno lice
guta me svojim očima
i smije se snovima koje rađam pod kapcima
nešto me grozničavo tjera da popijem kavu
i da ostanem stajati na mjestu
a ja eto popuštam
dok na prozor kljucaju oblaci
plašeći se sunca

zaljubila sam se u vozača autobusa
on me nikad ne traži kartu
i gleda me očima jeseni
dobro je dok ne govori
(samo tek tu i tamo dobar dan)
dok mu ne čitam misli
i dok ne pripada meni
tako ga ja mogu voljeti
maštati o njemu
zavoditi ga
a
ako
jednom
probije ogradu
opet ću mijenjati redoslijed vožnje

-večeras je zbilja hladno-

izjavio je Gospodin vjetar
(i napunio mi usta kosom
uzalud sam pljuckala i gurala prste
ali vlasi su se zalijepile za jezik)
kada sam išetala iz bolnice
( bila sam vedra i nasmiješena )
a meni je tako dobro došla ta
igličasta reala van bolnice
( u bolnici se zaljubljujem u boleštine )
došlo mi je da zagrlim cestu
i da se smijem svojoj bojazni jer ne znam više pisati
( i ovo nije ono što se od mene očekuje )
no umjesto toga
opet sam zakasnila na autobus
minutu koja tako malo znači obično
tamo na odijelu minuta je život ili smrt
i to me miri
s mrakom kad zaklopim oči

posljednjih dana večeri provodim kraj tv prijemnika
život na sjeveru
i zavojite poruke koje šibaju iz ekrana
griju mi jagodice prstiju
jer ja sam još uvijek sama
posljednja u nizu
usidjelica
i stoga me susjedi promatraju
s dozom žaljenja

( počinjem ispočetka, uskoro )

Bonjour Tristesse (1958) - Juliette Greco

Nakon svih tih godina hodam bolnicom i tražim djeda, nepomirena s činjenicom da je umro u zgradi koja sada liječi meni blisku osobu i s kojom se opet susrećem, zgrada me polako jede, iako si to tajim!



Djed je umro 15.lipnja 1999 godine.
Na izdisaju proljeća i on je sam napustio svoje krhko tijelo u bolničkom krevetu, karcinom pluća i preslabo srce izmučeno s četiri infarkta i kemoterapijom,stalo je u utorak.

Za mene je u tom trenutku sve postalo beživotno,
kao da ovo više i nije bio život, ne život kojeg smo svi zajedno živjeli.
Sunce kao da nije bilo žute boje, a oblaci kao da nisu bili meki i bijeli.
Pjesme su utihnule, a televizija se nije palila.
Pobjegla sam u sobu i udarala glavom o zid, bacala sam se na pod, i vrištala, u tom trenutku kao da mi je netko iščupao percepciju, jedino što je bilo tu je bila ta bol, ta tama, nevjerica, i ljutnja.
Za tu sam bol bila nadarena i pripremljena, to sam shvatila tek kasnije.
Mnogo godina kasnije

Iz bolnice su nam taj dan poslali radio, brijači pribor,sat,novčanik te pidžamu
u vrečici, jebenoj žutoj vrečici, bacila sam radio o zid i mrzila sam što je
moj djed statistika u bolničkim knjigama.
Trebao je umrijeti doma, u svom krevetu,a ne tamo, ne na taj način,
sam u bijeloj prostoriji koja kao da je namaljana krečom.


Par dana kasnije dok sam stajala na odru, dok su ljudi prilazili i davali mojoj obitelji saučešće, ja sam grlila lijes i plakala, svi su se plašili da ću završiti na psihijatrijskom odijelu, svećenik je kasnije govorio kako nikada nije sreo takvu ljubav između unuke i djeda.

U jednom sam trenutku preklinjala glasno, djede molim te daj mi znak da si tu, da me vidiš, da me čuješ, da si tu, da si tu...
Svi su me sažaljevali, vidjela sam im poglede, prepune nerazumijevanja, nisu shvaćali da ovo nije scenarij u lošoj drami, ovo je bilo srce koje ne potiskuje emocije, srce koje se otvara pred svima, ali odjednom je sam od sebe pao križ i proparao mrtvu tišinu, tada je bilo teže više nisam mogla dopustiti da lijes spuste u zemlju.
On me čuje, On je tu, sigurno je to On, ne, ne vodite ga, ne!

Ne sjećam se tko me odvajao, tko me držao za ruke, osim tragova koje sam vidjela na rukama, te su me modrice još dugo boljele, jer su me podsjećale na razdvajanje.

Djed više nikad neće svojim blagim glasom umiriti nedjelje i više nikada neću imati igrati s kim šnaps.
( karte su požutjele i stoje u ladici nadohvat moje ruke, više ne pripadaju nikome osim sjećanjima )

Pred rakom kada smo bacali komadić zemlje, poskliznula sam se i umalo pala unutra, ali me otac uhvatio u zadnji tren.
Taj trenutak je življi no ikad, i kad danas zaklopim oči vidim tu bol, taj dan, sunce koje je žarilo, i bol koja se prelijeva iz mene u svijet, kao rijeka koja nema početka ni kraja.

No tu je bio kraj, kraj kojem nikada nisam dopustila, da me odvede od djeda.
Sada sam imala samo to, spoznaju da je on i dalje sa mnom, na drugačiji način, ali je, i snagu da mi to nitko ne ukrade, nikada, ničim.


Kad sam prvi put zakoračila u bolnicu nakon djedove smrti,od tada je prošlo čak devet godina, osjećala sam mržnju prema bolnici koja je poput predvorja za smrt, tako ogromna i pusta, jer ljudi koji su unutra, kao da zamrznu svoje postojanje, kao da lebde, bolnica ne liječi njihove duše, umorne od bolesti, postaju samo brojevi koje treba nahraniti, brojevi koji su popunili krevet, i na kraju krajeva brojevi kojih se treba riješiti ili izliječiti ili proslijediti onom tamo gore, tko god on bio...


Djedove su oči žive,
shvaćam to svaki dan ispočetka na odlasku kući,
sva lica koja me pogledaju kao da govore idi i ne osvrći se,
ali ja se vraćam, jer me netko treba, kao što me tada trebao djed.
Duboko u sebi osjećam da ovaj put neću izgubiti djeda,
djedove su oči žive, a protiv njih bolnica nema izgleda,
baš nimalo.



p.s. Srdelica hvala ti na linku za Arsena
pa ću i nakeljit :)

( vratila sam se u bolnicu pronaći djeda )

plazim jezik prema ekranu
dok pišem ovo pismo svim mojim imaginarnim prijateljima
i onima koji su stvarni
i koji poput mene
otvaraju dušu virtualnim bespućima
( kao da će se dva krika ispuštena u isto vrijeme sudariti)
nije to iz zlobe već zbog čardaš sira
a ono što sam im željela ispripovjedati je
da je to
to
sad se ide u san ( svih sedam mojih daniela loa i izvedenica )
jer se sutra osam sati u vinogradskoj mora biti na oprezu

(navijajte za mene
jer)
tamo su krici pušteni da otkinu nekom glavu

dok zubljam kosu
ponedjeljak se ruga na prstima odlazeći
i trga mi krastu nakon koje se slijeva krv
kao da namjerno želi
sav moj spokoj prokockati
i preko obrva gleda
svojih ruku dijelo
kao da šapuće
vratit ću se opet
(tek da znaš)
maskiran s drugim događajima
a ti
ti
budi ljuta
i viči

ponedjeljkom i ostalim danima uvečer okrečem se
prema zapadu i
gledam kako se sunce sprema u krevet
obično se oko mojih prstiju mota zavjesa
kao uvjerenje da sam tu
da svijet nije samo san projektiran iz mog uma
na veliko platno
i dugo dugo
shvaćam
kako gubim sve što prisvajam
( ni moj dlan više se ne osjeća kao kod kuće )

iščupala sam naglo stranicu iz magazina
gdje se šepurila njegova siva kosa
(nasred kavane)
( ugledala sam ga iz druge perspektive )
omiljeni konobar poprimio je crvenilo u licu
poput zvonka iz dječjeg crtića
( koji se reproducirao na tv-u bezdušno utišan )
i sve se nekako počelo ljuljati
pomislila sam u trenu
pa bože ja sam u noinoj arci
sve oko mene doista
bile su životinje
prerušene u ljude

( umalo živ kapetan njiše se od previše ruma i nalaže mi kako pripremiti kvalitetno uže te obgrliti ga oko lijepog tananog vrata i ne vrisnuti prije no što ga isprobam, pa nećemo se sad tu ubijati, s dozom autoriteta povisuje ton, o ne, svakako ne, prije bi trebalo osmisliti scenografiju, prije toga nema niti smisla udisati zrak, čvrsto sam pod daskama dole, hoću van, hoću van i umalo živ kapetan ispisuje svoj umalo živ san na moje usne koje su umalo mrtve )

nakon povratka ( ispala sam iz ljetne podloge dana, prilično zgasito žute i modre boje ) raspustila sam rukave
a oni su letjeli za mnom
kao dvije neodređene zastave
svi su se smijali
mojim rukama
koje nisu istini za volju
baš ničemu krive
osim što eto
nose
te duge rukave što bljucaju jesen

( o strašne, li strašne stvari )

noćas sam sanjala Kseniju Urličić (da se razumijemo ne poznajem je, niti slavne i poznate osobe hahaha ) u nekoj polumračnoj ulici gdje je s vremena na vrijeme iskakao stari morski vuk u majici na prugice
ona je bila u svojim najboljim godinama i crnoj damskoj haljini i visokim štiklama s lijepom plavom kosom ( njena kosa skupljena u punđu ko i obično stalni postav )
zatim sam došla i svojim rukama zakovitlala cestu
sve je progutao nekakav vir
sjela sam na stepenicu ispred urarnice i strugala sam ljuske sa svoje kože
SNOVI su naša prva umjetnost koju rađamo u dubokim crnim čelijama daleko od svijeta koji bi nam mogao uskratiti samo porađanje
Jedno je sigurno
morat ću ovih dana navuči debele zavjese da mi nitko
ne zaviruje u glavu
u biti moj problem je
-što mi se gadi sve što me ne gleda ravno u oči-
a čak se tu može spomenuti i stolac
kao takav
sjećam se puhanja balona na satu hrvatskog jezika
kao da je bilo bitno što se to ne smije
bilo je uvijek bitno činiti
pogotovo usuditi se
valjda to ni njoj onda nije smetalo ( profesorici )
i još je to nadahnuto nagradila peticom ( a gramatika mi je zbilja uvijek bila dosadna i slaba poput razbijenog kostura)


s.o.s. ( i kao da će to itko čitati )

u borbi sam protiv slobodnih radikala (u tijelu )
bijeli čaj i mnogo potrage za riječima našeg
Doktora Jatogena
jednom ću objaviti ovdje nešto što će mi možda i biti važno
( sada se samo izdrkavam na prazni virtualni prostor i tratim tuđe vrijeme koje mi je isplaćeno u hrvatskim kunama )

(ako ćete se upitati, a nećete zašto baš on ?!)

/ovo je slobodna volja
samokritika
samoubojstvo
valjanje u svinjcu/

( jer što sam ovdje nego prevarena od same sebe ( dnevni fiks ) )

sve ovo je samo kopanje rudnika ( znoj smrad vonj gnoj )
i mazanje očiju mastilom za cipele ( crna i govnarsko smeđa nijansa )

( ovdje se peru ruke od viška uobičajenih riječi pred spavanje )
( blog je perilica riječi bez aditiva )

povratiti sjaj silovanim riječima ( od strane )
a ) slučajnih prolaznika
b) mene same
c) prenapuhanih kvazi-umjetnika-filozofa

MISLIM DA BI DR.JATOGEN BIO SMIREN
( ako bi kojim slučajem bio toliko znatiželjan pa vidio i ovo )

tragam za magijom ( što je u biti traženje za (unutra prema van ) )
a on ima ( sve što je večini nedostižno )
i stoga zagrist ću sve što nije jestivo
treba se raskrčiti mnogo toga da bi se došlo do

bitnog

( što na kraju krajeva blog ne pruža u potpunosti, niti u svojoj minimalnosti )


laku noć blogo-kavezu-čumezu
a Dr.u neka su lijepi snovi sa njegovom neprikosnovenom ljubavlju ( ako je ima, a lucidan kakav je primamljuje )



***Isprike samoj sebi, na trošenju vremena i prostora i podsjetnik :

vratiti se u debeli mrak


p.s. dnevnički zapis :

97 post, 7.9.
i mnogo slova P!

Poštovani Doture!
Pitam se samo što ćete učiniti
kako pristupiti ozbiljnoj operaciji i koji ćete dio prvo ukloniti
predajem se pod vaš ''nož''
samo molim neka bude brzo i efikasno

Vaša Lo!


Evo što kaže Wikipedija :


Ljubav može opisivati snažan osjećaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd. Međuljudska ljubav je odnos između dvije osobe veći od same naklonosti jedne prema drugoj, te je usko vezana s međuljudskim odnosima (ljubav između članova obitelji, prijatelja…). Neuzvraćena ljubav se odnosi na one osjećaje ljubavi koji nisu uzvraćeni. Isto tako postoje mnogi psihološki poremećaji kao što je erotomanija.


1. philia - prijateljska ljubav, ljubav koja drugome želi dobro, ljubav kojom drugome želimo pomoći, temelj je svakog zajedništva
2. eros - ljubav koja je obilježena čežnjom za onim što se ljubi. To je ljubav usmjerena prema osjetilnome svijetu (vid, dodir, okus…). Eros je i ljubav prema samoj ideji ljepote - rođenje duše u ljepoti i dobroti.
3. agape - ideal ljubavi, uključuje milosrdnost, zauzimanje i brigu za bližnje. Krajnji smisao te ljubavi je potpuno se posvetiti dobru drugih po cijenu vlastitoga života. Ova vrsta ljubavi nadilazi prijateljsku i erotičnu ljubav.

Dijeli se na:

1. ljubav prema Bogu - amor Dei
2. ljubav prema bližnjemu - caritas
3. Božja ljubav prema ljudima - Deus est caritas

Ljubav je temeljni način uspostave istinski ljudske zajednice. Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš". Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego stav, orijentacija našega karaktera.


Robert Sternberg je razvio teoriju po kojoj ljubav ima tri temeljne komponente:

* Bliskost - sviđanje, prijateljstvo, povezanost među partnerima; da bi se bliskost razvila potrebno je obostrano poštovanje i povjerenje.
* Strast - u prvom redu seksualna i tjelesna privlačnost, daje onaj karakterističan osjećaj zaljubljenosti, najintenzivnija na početku ljubavne veze, s vremenom slabi.
* Odanost - predstavlja odluku da s osobom koju volimo ostajemo u dugotrajnoj vezi; partneri moraju biti spremni na žrtvovanje i stavljati partnerove potrebe ispred svojih.


Neki elementi koji su često prisutni u međuljudskoj ljubavi su:

* naklonost – međusobno uvažavanje;
* privrženost – zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba;
* altruizam – međusobna nesebičnost;
* uzvraćanje – obostrana ljubav;
* vezanje – želja za očuvanjem ljubavi;
* emocionalna intimnost – dijeljenje emocija i osjećaja;
* prijateljstvo – prijateljski duh; obiteljska povezanost;
* strast – seksualna želja;
* psihička intimnost – dijeljenje intimnog osobnog prostora;
* osobni interes – želja za nekom nagradom;
* uslužnost – želja za međusobnim pomaganjem.

Susane i Clyde Hendrick razvili su skalu ljubavnih odnosa baziranu na John Alan Leeovoj teoriji zvanoj Stilovi ljubavi, u kojoj je međuljudski ljubavni odnos podijeljen u šest dijelova:

* Eros – strasna, fizička ljubav bazirana na fizičkom izgledu;
* Ludus – ljubav se shvaća kao igra te je zabavna;
* Storge – nježna ljubav koja se sporo razvija bazirajući se na sličnosti;
* Pragma – pragmatična ljubav;
* Manija – visoko emocionalna, nestabilna ljubav, stereotip romantične ljubavi;
* Agape – nesebična, altruistična, duhovna ljubav.

Istraživači Hendrick su otkrili da su muškarci više ludični i manični, dok su žene više storgične i pragmatične.

kad Doktor Jatogen govori kroz svoje riječi
magle mi se ovijaju oko prstiju
i nožnih zglobova
i padam na sunce
poput prženih bataka
hoćete li na ručak dragi Doture?

poput kržljavog trsa
rastem iz tvog oka
obavijam se oko sebe
tvoja me ljubav napaja

promatram se u ogledalu
(zlatne kose i crvenih očiju)
dok govorim
govorim dugo
sve dok me ne zapljusne svršetak

a ti me i dalje ljubiš
pitam te
a zašto me ti i dalje ljubiš
ovakvu

kad govorim o nama
škripim zubima
ljudi odmiču glave
glasno negoduju
osjećam tvoj miris na tržnici
među šarenim plodovima
slijedim te
jesen se uvukla među zelene paprike
odmičem je rukama
tajni glasnik
zrele lubenice
već vidim tvoj osmijeh kako
raste
pljuckamo koštice naslonjeni o zid
tonemo duboko u nas

noćni autobus stoji nad nama
kao sjena
koja nas polako ali sigurno guta

slutim tvoje umorne ruke
(ispod noktiju tragovi boje)
okopale su vrtove za naše smrtno odlagalište
hladni sanduci
za kile nerazvijenih snova
za hektolitre neisplakanih suza
nekad smo bili
slikar
i
pijanistica
a sada razodjeveni glumimo sjedinjenje
lažnu vjeru
amen na kraju radnog dana
i visimo o nit konca obješenih očnjaka
bez ičega više


napomena : vratiti se u ljeto

čekanje zjapi o moj dlan
ja ga rastvaram i skupljam poput oseke i plime

odavno zamišljena scenografija
tu se ne nalazi kao nekada očaj

samo tišina i pogled u dubinu
kao brod grubo iznesen na obalu

sunce se razlilo po mojoj koži

ne očekujem tvoj poziv
odložio si me na neko vrijeme
kao što ja odlažem sve one muškarce koji me žele
zatvaraš me u svoj krug
dlan mi je predan tvojoj toplini koju si ostavio na stolici
promatram nebo
žuto modre nijanse i smijem se
kao što su me naučile tvoje kretnje
odričem se svojih pomisli
o našoj zajedničkoj budućnosti
o djetetu nalik tebi
o istim tvojim očima
i malenim ručicama
iako me grize komadić preostalog ega
u ovom sam snu dobila
previše rekvizita
a ostala u kutu kazališta
bez mogućnosti izvedbe
pa se eto sada smijem s daskama
u zadnjem je redu još netko ostao
netko tko nas promatra
kao da je to novonastala prilika za
izmišljenu predstavu
na mom jeziku izrođenu
prilika kojoj ću se narugati