lica su poput ovješenih slika na zidovima moje ljetne kuće
a ono praznina u koju uranjam
svojevoljno kada sunce prži sve što ima krila
posebno sve što ima krila
a ja
što sam u ovakvoj zbrci
ostavljena paučina u kutu
ili tek cvijet koji promatra prostoriju iz vaze
milujem ustajali zrak
nanešena na sebe
i vidim
vidim kramu kraj vrata
onako brižno naslaganu
od nekih žuljevitih ruku
pitam se nije li i mene bog
ostavio
samo tako
ispustio s dlanova
Post je objavljen 30.09.2008. u 13:04 sati.