pred njegovom sam zelenom kućom znala stajati satima,
i snimati kamerom put kojim je on milovao svoje misli, bila sam mu tako bliža, osjećala se spremnijom za ono što se odvijalo u tišini koja nas je slijepila
( ljeto me uvijek okrene naglavačke )
smijao se ravno u mene, u osjećaj koji nas je vodio u isto vrijeme na ista mjesta,
s njim nije bilo težine, samo lebdenje
kao dva balona punjena helijem puštena iz dječjih ruku
(nebu)
Post je objavljen 27.09.2008. u 15:05 sati.