Naš se kućni teatar razbuktava svakog vikenda
subotom smo svi poput ježeva
i povlačimo se u želudac
da iskopamo najbolje podvale
Maman pjeva glasno i bez smisla
ja iz inata vrišteči udaram o zid
i bacam pjat o pod
kao nisam to učinila ja
( doista nisam to je učinilo dijete u meni )
netko je ušao slučajno
dok smo noću spavali
Otac me gleda nebeskim očima
s dozom sklopljenih molitvi
i smiruje
glasnoću moje kose
(za promjenu bismo svi trebali jednu dobru mantru)
ljutim se i mrštim dok skupljam krhotine
kako me kvragu nitko ne razumije
(to je za poludijeti)
već sutra ću djedovom britvom pocijepati vene
i nimalo me neće biti strah
a onda odjednom kroz tavanski prozor
uleti žuto iz saksofona
i mir
gotove su histerije
moja neurotična narav se iskoprcala
sasvim sam dobro hvala
ljubim Maman i Oca
prije odlaska u svoju mučeničku sobu
na tom bojištu za njih je preopasno
Post je objavljen 20.09.2008. u 18:30 sati.