kupila sam tamo u istri
kameru
sandale
haljine
prsten
hlače
i mnogo toga životopisnog
za svakodnevno sjećanje

i plakala sam dugo
sjedivši u tami autobusa s kartom u jednom smjeru

stražnjica neće tako brzo zaboraviti
dugu noćnu vožnju
i pitanje
gdje će dovraga biti sahranjene isplakane suze
zar u autobusu
na prljav pod ili na poluhrapavu navlaku sjedala

hrabra sam dok sjedim u naslonjaču crvene boje
a hoću li ikada više sresti te male plodove ljubavi
ili će prije svemir sklopiti svoje velike korice

očitavam puls
isti je kao u trenutku samoobnove
stvara jačinu kojom će gristi jedno novo lice

vračena na isto mjesto u stari rodni grad
bačena od sedam mojih starih ja
pa dobro
da mi vas je vidjeti sada
kada plovimo prema jeseni?

gospođice su izgubile hrabrost
nije lako čekati zimu
i spremiti se za
nahlađene riječi i ruke

to već znamo zar ne
kao da o tome već nismo pisale u onim danima


svejedno
kretati se ispočetka istim ulicama
sutra ponovno ući u autobus i ne platiti autobusnu kartu
ili ćemo ovaj put drugačije
lakše je
i
zavravanje čini svoje

jurećim snom
vratiti se
u što u gdje u kada
upitnim oblikom naslijediti prošle građevine riječi
ili srušiti

očigledno je izgubljena nit koja je spajala početak i kraj
odviše sam nemirna da bih shvatila što se želi iskazati ovdje

mir koji se slijeva s kapaka na mojim novoizraslim očima
smije se
dah još šušti o ljetu koje se odvilo na visokom žutom suncu
planeti bezgraničnih mogućnosti

još nije zgaslo ljeto
iako sam sasvim nepojmljiva sebi
ovakva