sad se valja spremiti
to je ono najteže
pronaći savršen omjer
svega što će mi trebati
i onog što bi mi moglo trebati
( obično je omjer obratan )
što zahtjeva mnogo strpljenja

posao više ne postoji u mom osobnom rječniku
otkaz sam ponosno objesila oko vrata

što mi nedostaje
donje rublje
par majica
pegla za kosu
svakako nekoliko hlača
ostalo je na broju
i dere se
posloži me

trebala bih kupiti još neku dobru torbu
za istraživanje grada
u dvije godine mog izostanka mnogo se toga promijenilo

a ja moram sve vidjeti
zabilježiti
uočiti
jao kako se radujem tom dugom putu
i raznovrsnom

prije toga svega
čeka me dobro depiliranje
epiliranje
i mukotrpne izvedenice

no petkom je najbolje otići
a vratiti se tko zna kada
za dva mjeseca
malo manje
više
tko točno može izvagati svaku sekundu
odsutnosti

ovo nije pjesma
ovo je samo nizalica
dobrih pomisli

upravo me steže jedna
hoću li vam nedostajati
onako bar malo
kao što nam nedostaje
omiljena tv serija

da li sam došla do
kraja koji vam je otkrio previše
pa vas i neće zanimati
novi nastavci
jer su predvidivi poput
svih ljubavnih romana

smijem se
ovo bi moglo potrajati
dugo
dugo

deset minuta kašnjenja
Gospodin razum se nadurio na mene
i priprijetio zato što sam se odlučila spotaknuti
o prošlost koja je uvijek poput aureole iznad moje glave
narugala sam mu se isplazivši jezik i strpljivo čekajući
autobus
nije ga smetalo što kasnim
ili mi nije htio reći
mislim on koji me čekao
kao što se čeka prvi ljubavni susret
koji mi nećemo osvojiti
na velikoj tomboli mogućnosti
što očekivati u subotu na okretištu autobusa i tramvaja
osim mrvicu peha
jedan od svih tih mobilnih kutijica sigurno je morao
shvatiti
provaliti
u naš sistem i
reći nam kad već nitko nije
ne može to tako Gospodo pogrešni ljubavnici
ti si premlada
on je prestar
dva svijeta koja se nikada neće sljubiti u jedan
baš me briga vrištala sam
mokra i promrzla
kao da je bilo bitno što se cijeli svijet
okreće ako me još jednom ne udari taj šut euforije
kada ga sretnem

i zbilja imao je tako olovno plave oči kao
najopasnije nebo tik pred oluju

pričali smo u kutu
ostavljeni od svih
poput lopova u polutami
čekajući teške jezične
manevre

a onda se ponoć prišuljala
i piće ga je zaskočilo
kao da je osjećao pogrešnost
ili mi se samo tako činilo

ispričavao se kao
da je baš on kriv
za sve što
sam ja godinama
nanosila na svoju dušu
bez njegovog znanja

obećanje ili želja
tek možda laž
da ćemo se sresti još mnogo puta
i kako mu je lijepo sa mnom
i mnogo mnogo tuge
isteklo je na njegovim usanama

a ja sam ga tješila
kao što nitko nikada nije tješio mene
čeznutljivo i toplo

samo poljubac za kraj
i jedan prijateljski zagrljaj
kraj kioska s pecivima

par dugih koraka do
autobusa
i kratka vožnja
bez ijedne potekle suze
sama
bez osvrtanja

sva su moja očekivanja
ostala poput lustera u staroj kući
obješena o plafon
iz njih ne isijava svjetlost
ona je riječ ostala u meni
začahurena poput
nikad izrođenog leptira

odvela sam te
tamo gdje se kave ispijaju u bezvremenskim intervalima
beskonačni pokreti žlica o rub kave
tisuću čaša hladne vode
s ledom
ispijeno

( ali mi je nismo pili o tome ću govoriti kasnije )

Gospodin konobar mi se nasmijao
kao da je shvatio koga sam dovela nakon
deset godina tajne ljubavi
a eto sada pred svima
predstavljam ljubav svoje Gospodične mladosti

moja lebdeća nevidljiva ruka
koja te grlila oko vrata
i čuvala da se ne opečeš o
našu neostvarivu ljubav

jutros je eto plakala sama u postelji
prisjećajući se ponoći
kada smo se naglo rastali
na mojoj autobusnoj stanici

linija 128 tako je
otjerala sve mušice koje su se
okupljale oko prošlosti
i nagazila na budućnost

dan poslije petka trinaestog
kišna lepršavost razasuta po
unutarnjem monologu

( sve ono što si nikad ne izgovorim na glas )

kao da me balon zarobljen u trbuhu
povlači prema nebeskim posmatračnicama

povlači prema tebi

sve što činim subotom je bez nekog smisla i redoslijeda jer pripada kraćenju vremena do našeg susreta

vremenski
sasvim brojčano
prošlo je točno

pet mjeseci profesore

fore
od našeg zadnjeg susreta na nekom drugom mjestu

jučer smo po prvi puta prodrijeli
na drugo mjesto

treći je izlazak
postao oslobođenje

toplo pivo iz plastične boce
dvije litre slobode u manipuliranju vlastite ludosti
brdo smijeha
otvaram štand na kojem prodajem
na kilograme
dekagrame
sreću
imam najdirljiviji pogled dok se tako
takmičim s sivim oblacima

Svoje sam snove strpala po ne znam koji put u najlonsku vrećicu, fino zavezala čvor i bacila u smeće.
Nije da ih nisam mogla ostvariti, dapače, samo je uvijek lakše pustiti se niz struju, no ići ususret nje.
Nisam kukavica, dapače, samo se snažni mogu srediti, strpati snove i pustiti da odu nekim drugim putem.
To sam ja, bacačica snova, što nije i potpuna istina o meni, jer se igram sa snovima kako mi dođe, neke i ostavljam da mi budu dekorativni detalji na zidu, nešto kao tapete. To što su nevidljivi, nema nikakve veze s ničim. Ja ih vidim.
Po svojoj naravi sam neurotik, i normalni, prosječni ljudi sa mnom ne mogu ostvariti normalnu komunikaciju, muški rod pogotovo, osim par natprosječnih. Što ne znači da sam ja u pravu, dapače, da sam ja na njihovom mjestu, ne znam kako bih se ponašala.
To su neke osnove, kada se osoba poput mene treba opisati.
Nešto kao obavezne kvalifikacije u natječaju za ogroman posao.
Pitam se koliko ljudi nema pojma, koliko je toga potrebno za biti ja?
Koliko je to zapravo ogroman posao!

nazvalo me sjećanje
u reali
nov broj s predznakom 091
još uvijek me drži grč u želudcu
povratila bih sve što sam mjesecima gricnula tu i tamo
osjećam se kao žena koja je spremna voljeti dva puta godišnje
u trenucima kada se čuje s njim
par pjesama koje sam mu ispisala napisala odaslala na svemirsko platno
kao da su ga dovele u subotnje veče
da se razumijemo broj mi je bio nepoznatan i izderala sam se misleći da je netko kog ne želim čuti
a onda kiša mračna soba prigušen glas i uzbuđenje
nazvao je
rekao je
htio je sve
sve je htio
kao što se prije nije usuđivao
zove me u svoj stan
ima savršenu kuhinju s crnom tehnikom
crvenim kuhinjskim elementima i bijelim pločicama
jao
i kaže znaš nadam se da ću tu jednom i živjeti s nekim
knedla mi se stvorila u grlu
i gle mene smijem se
i govorim aha da
i pita me
da li ću doći k njemu na dan na par dana na sat onako stvarno
a ja se promatram danas jutros cijeli dan u ogledalu
i išla bih
i ne bih išla
i prošlost me zavodi
i nosi me u neko davno već poznato stanje
ludilo
grizem usne
i pitam se što ako odem
mogu li biti njegova a imati sve ove tužne bolne sjetne pjesme
mogu li biti voljena od njega kao što prije nikada nisam bila
ljubavno pismo
zbirka poezije
govori o kavi u petak ili u subotu kako će mi odgovarati
kako će mi kako će mi biti pogodnije
sam je nema nikoga
sam je nema nikoga
sam je nema nikoga
sam je nema nikoga
nema nikoga
nema nikoga
ima li mene
mene
mene
mene
me
imam li sebe za njega
plašim se dok pišem ovo
plašim se dok sanjam
i ustajem
plašim se dok me ovako voli kao nikada
smijem se gledajući zidove svoje sobe
i uvukla bih se dublje u svoje srce
da me nitko
da me nitko
da me nitko ne dotakne vrškom prsta
ne vidim slova
i tonem u samu sebe odgovarajući na vječito pitanje
pa dobro kad ćeš već jednom odlučiti
a ja nekako kružim svojim smislom
i još uvijek ne vidim pravu odluku na vidiku
ponedjeljak je bolji dan no ijedan drugi jer nastupa sutra
baš sutra za par sati

ponovno se vraćaš subotnjim pozivom
sedmi dan u mjesecu lipnju
suze se gutaju same od sebe
a smijeh se duri na zrak u kojem sam ga
zarobila
tamo nema tvoje ruke
smijem se profesore opet
tvome pozivu i tvome glasu
šapnuo si mi
izdao sebe
da ti se svidjelo ono ljubavno pismo
i da nikada više nisi pročitao nešto slično
osjetila sam se tako praznom
kao knjiga koja je ispunila svoju svrhu
i sada je spremna čamiti u
tami knjižnice do nekog novog čitača
otkrivača

ima trenutaka kada ostaneš sam
za stolom
za računalom
u krevetu
i smiješ se svejedno
vlastitoj pobjedi nad svim što se trebalo
odviti
ali zahvaljujući tebi nije
kao što je pranje prozora
tučnjava zbog izrečene uvrede
i povraćanje zbog
odvratnosti koja se šulja među ljudima
i svežeš nekako želudac
i nosiš ga u zraku poput balona
i duboko
duboko dišeš

pokazat ću se ogoljena
s žilama istrošenim
pokazat ću se
bez imalo truda
očekujući šamar
izlaz je u točki kretanja
sve što je tromo odumire
odumrijet će i
moja ljubav
kao suha šljiva u dvorištu
odumrijet će i misao
ukorijenjena u mom umu
svi ćemo se utopiti
u moru zvanom smrt