Svoje sam snove strpala po ne znam koji put u najlonsku vrećicu, fino zavezala čvor i bacila u smeće.
Nije da ih nisam mogla ostvariti, dapače, samo je uvijek lakše pustiti se niz struju, no ići ususret nje.
Nisam kukavica, dapače, samo se snažni mogu srediti, strpati snove i pustiti da odu nekim drugim putem.
To sam ja, bacačica snova, što nije i potpuna istina o meni, jer se igram sa snovima kako mi dođe, neke i ostavljam da mi budu dekorativni detalji na zidu, nešto kao tapete. To što su nevidljivi, nema nikakve veze s ničim. Ja ih vidim.
Po svojoj naravi sam neurotik, i normalni, prosječni ljudi sa mnom ne mogu ostvariti normalnu komunikaciju, muški rod pogotovo, osim par natprosječnih. Što ne znači da sam ja u pravu, dapače, da sam ja na njihovom mjestu, ne znam kako bih se ponašala.
To su neke osnove, kada se osoba poput mene treba opisati.
Nešto kao obavezne kvalifikacije u natječaju za ogroman posao.
Pitam se koliko ljudi nema pojma, koliko je toga potrebno za biti ja?
Koliko je to zapravo ogroman posao!
Post je objavljen 13.06.2008. u 13:10 sati.