deset minuta kašnjenja
Gospodin razum se nadurio na mene
i priprijetio zato što sam se odlučila spotaknuti
o prošlost koja je uvijek poput aureole iznad moje glave
narugala sam mu se isplazivši jezik i strpljivo čekajući
autobus
nije ga smetalo što kasnim
ili mi nije htio reći
mislim on koji me čekao
kao što se čeka prvi ljubavni susret
koji mi nećemo osvojiti
na velikoj tomboli mogućnosti
što očekivati u subotu na okretištu autobusa i tramvaja
osim mrvicu peha
jedan od svih tih mobilnih kutijica sigurno je morao
shvatiti
provaliti
u naš sistem i
reći nam kad već nitko nije
ne može to tako Gospodo pogrešni ljubavnici
ti si premlada
on je prestar
dva svijeta koja se nikada neće sljubiti u jedan
baš me briga vrištala sam
mokra i promrzla
kao da je bilo bitno što se cijeli svijet
okreće ako me još jednom ne udari taj šut euforije
kada ga sretnem
i zbilja imao je tako olovno plave oči kao
najopasnije nebo tik pred oluju
pričali smo u kutu
ostavljeni od svih
poput lopova u polutami
čekajući teške jezične
manevre
a onda se ponoć prišuljala
i piće ga je zaskočilo
kao da je osjećao pogrešnost
ili mi se samo tako činilo
ispričavao se kao
da je baš on kriv
za sve što
sam ja godinama
nanosila na svoju dušu
bez njegovog znanja
obećanje ili želja
tek možda laž
da ćemo se sresti još mnogo puta
i kako mu je lijepo sa mnom
i mnogo mnogo tuge
isteklo je na njegovim usanama
a ja sam ga tješila
kao što nitko nikada nije tješio mene
čeznutljivo i toplo
samo poljubac za kraj
i jedan prijateljski zagrljaj
kraj kioska s pecivima
par dugih koraka do
autobusa
i kratka vožnja
bez ijedne potekle suze
sama
bez osvrtanja
sva su moja očekivanja
ostala poput lustera u staroj kući
obješena o plafon
iz njih ne isijava svjetlost
ona je riječ ostala u meni
začahurena poput
nikad izrođenog leptira
Post je objavljen 15.06.2008. u 16:50 sati.