slijedila sam te
neznanog i zastrašujućeg
sa svim tvojim ishitrenim govorom
i naglim kretnjama
jer si se uvijek gledajući me
osjećao sigurno
vjerovao si mi onako
mladoj i razasutoj po tvojim
riječima
moji su pogledi bili prikovani
tvojim pojašnjavanjima tehnika
osjećala sam pripadanje
tom parketu
mirisu krede i platnenih zavjesa
tvom satu
prstima pod kojima si listao
stranice imenika
i moje ime
moje je ime letjelo i frcalo
tvojim prstima ususret
a onda nalet adrenalina
D a n i e l a
i ja bih sagorjela
ponekad bih i
poletjela
ali nikada ne bih bila
mirna
o ne
sanjiva i čeznutljiva da
i pomalo luda
i zbunjujuća
svakako
s spremnim koracima
kamo god su u biti oni
kanili ići
a kanili su me dovesti
evo baš sad ovdje
tu

noć nas je utopila
i ono moje razmišljanje maločas
o tome kako si ti sada tu blizu moga doma
udaljen samo par autobusnih stanica
ruku pomalo prljavih od boje
tvoje plave traperice
i dječački podšišana kosa
i naočale koje ti tako divno stoje
a nokti
možda ne baš savršeno podrezani
ljubav koja se nalazila
u tvojoj ruci i pokretima krede
voljela sam i tvoju teoriju
no
oni tvoji žustri pogledi
dok bih ja činila greške po
papiru
uzbuđivalo me ispočetka započinjati
kada bi svi već bili pri kraju
s tvojim otpustom kući
a ja bih tada kao grešnica
kao u kazni
ostajala u zadnjem redu
u svojoj stolici
čvrsto je obgrlivši nogama
kao da ti nećeš vidjeti
jasnu namjeru
kako bih mogla udisati tvoj zrak minutu dulje
a ti bi mi ti prišao sasvim blizu
skroz do drhtaja moga tijela
nijemo i odlučno
pa bi dotaknuo papir i
zaveo me s pitanjem
zašto tako često koristiš modru
riječi koje su prešle preko tvojih sočnih
usana
poput zrelih breskvi
a ja bih se kao i uvijek samo
zagonetno nasmiješila i
rekla nekome je to omiljena boja
nekome tko mi je jako drag
kao da oboje ne znamo da govorim o tebi
kao da ne shvaćamo oboje
zapetljanu igru
u kojoj ćemo oboje
polupati srca
poput tamo neke skupocijene
vaze
onako slučajnim trzajem ruke

jao
vani se oblaci spuštaju na krovove kuća
i kiša će svojim kapima dodirnuti naše ostavljene korake
na betonskoj livadi našeg grada
( u biti ja znam da me voliš )
tako bih te rado zagrlila
a ti si tamo negdje na pragu
moje srednje škole
i čistiš svoj kabinet od suvišnih slika
pa da
školska je godina pri kraju
još jednom ostaješ sam i dalek od mene
( tako bih te poljubila sada )
ovo je naše vrijeme
sjećaš se
smijali smo se tada u ovo isto vrijeme
početak lipnja
a onda kraj kraj kraj
naš dubok i bezdan kraj
sve do rujna
i moj ponovni dolazak u klupu
i moje blješteće oči
i tvoji prsti što bi me dotakli ovlaš slučajno
dok sam bila obasuta bojom
i po licu i po kosi i po i po i po
i po duši
o boga mi moga i po duši sam je imala
taj debeli sloj koji si mi darovao
ljubav
miriše mi na tebe upravo današnja kiša
i sjeta koju grlim i dotičem tišinom
koja kontrira ovom ludom nebu
kada odlazim najviše te osjećam
uvijek sam to znala reći u sebi
ne nikako na glas
samo u sebi u toj tvornici želja
baš ovaj dan
kao da je kao da je kao da je
donio ponovno nas

nisam sigurna koje je mjesto bez mene
u kojem si me zamišljao
tragao za mnom
a ja sam eto u ovom gradu
već predugo
i već me vuče neka neistrgnuta čežnja
za ostavljanjem
svega što mi je već jasno
i što pod stopalima prepoznajem
što u mraku dotičem sasvim jasno
i čega sam se odavno prestala plašiti
sasvim žuti san mi se uvlači u um
ono popodne koje sam gledala kroz
krovni prozor
dok je glazba parala daskama
i neprestana ponavljanja jednog te istog smijeha
tu sam uhvaćena u mrežu
tu bih se na trenutak voljela
osjetiti sa svojim imenom
postojana

/letjeti /pasti na guzu/ nikako ne na noge/ to je bolno/ nožni mišići nisu dovoljno razvijeni/ a tek kosti/o bože/kosti bi pukle kao dvije šibice/ljudi se valjda zato i boje letjeti/iako/doduše/to nema baš nikakve veze s letenjem/

/već se dugo nisam osjećala ovako lebdeće/kao da čupam nešto/a istovremeno i sadim/voljeti i ne voljeti/ponekad mi se to čini tako licemjerno/da li je čovjeku usađena mogućnost bezgranične ljubavi/postoji li netko na ovome svijetu tko je volio svakim atomom svoga bića u svako vrijeme/ svakim danom/ljubio grleno volio/nemam ja pojma o tome/a tko u biti ima/čemu stalno objavljujemo tu intimnu stvar kao da koljemo svinju/ i /dokazujemo svoje umijeće rađenja kobasica/svašta baš/

hoću li ti nedostajati kad odem
kad napokon zatvorim vrata
uzalud ćeš kucati teškim naletima šake o vrata
nikoga neće biti da ti otvori
da čuje tvoje zadnje trzaje izdignute iz
tajnog odijeljka duše
nitko te neće pustiti da uđeš
da prođeš mojim hodnikom
da zastaneš kraj klavira
pa da ispustiš melodiju umjesto krika
tvome oku neće pripasti
knjige pune prašine
prazni ormari
nećeš moći sjesti na stolice previjene u bijelo
ni sebe više susresti nećeš
kakvog sam te davala tebi

smirene su obale betonskog mora
žega popušta
sunce se sakrilo u koljevku
u gradu u kojem zaspivam
nježna vjetrasta zavjesa
dotiče mi lice
pomičem rukama
vlastito čelo
kao da udubljujem misli
a tako sahranjujem
samo nedoumicu
na kojem boku
noćas usnuti

dugo ću ridati noćas
i ispeglat ću nade
tako zgužvane bodu me u rebra
pa mi se ljeto čini tako daleko
a samo treba preživjeti par tjedana
do srpnja
do plaže
do radosti
i zagrljaja
do
mnogo
mnogo
zagrljaja

samoj sam sebi jedina
u sebi ja prostirem vidike
u sebi ja imam mora
i rijeke
i svijet je ovdje moje igralište
ono što vi vidite zove se
dušina odjeća

/razmišljam dok gulim krumpire/

(obećao mi je ljubav iz romana
osjećam kako mi je ego ranjen
naravno prevario je samog sebe
rekla sam mu na početku)

majka i otac će biti tako ponosni na mene
kad spravim odličan ručak
imam dvadesetčetiri godine i postajem
usidjelica
to je ono što svaku jedinicu čini
u očima promatrača
očajnom
gutam knedle dok radim salto mortale

stiglo je razasuto pismo u kojem
odriče se svega što je ikada napisao meni
i nekom novom snu hrli ususret
ja prljavih ruku od zemlje
prašine i povrća
hladan papir dodirujem i čitam
kao u provinciji starice zadnje pismo
u kojem
riga vatra na sve strane
osmijeh bacam na usne
gužvam omotnicu
sloboda mi je ime

dolazim u iskušenje
ubiti se na stanici čekajući tramvaj
kupiti cigarete i alkohol
i otisnuti se tračnicama
prema drugoj stvarnosti
tamo gdje je moje ime ono koje se govori na glas
a gdje se moji prsti grče u istovremenosti
zbog monotonije jezika

pun mi je želudac nestrpljenja
otisnuti se u noć
progutati nedjelju
već
iščekujem povratak krevetu
i nježni zagrljaj plahti
spremna da se
popnem na najviše grane
do sunca

san mi se prikrada i skapa mi oči
tek je dvadeset sati i dvadeset tri minute
u trenutku maženja tastature
tek izlazim u noć
čaša votke bila bi dostatna da me
razdrma za noćnu paradu

na usnama nakon buđenja
još topao san
i poljubac šaren na očnim zavjesama
ispreplićem vlastite prste
i spremam putnu torbu
punu poezije da zađem u noć
dostojna novog nadahnuća
što se gura van
um već dvadeset i četiri sata ima
trudove
vrijeme je vrijeme je
vrište mišići

leći u krevet i odspavati
sat dva tri sata
par sati
sanjati spavati spavati sanjati
i ritati se u snu
boksati sa obavezama koje slijede
pobijediti ih
ugurati ih u kut
i smijehom izbrisati
polagano
smireno
drsko
snažno
preuzeti moć
zaboraviti sumnje
dati sebi novu
sjajnu stolicu
i njihati se dugo u noćnim satima
zadnji put prije spremnog
odlaska u novi kraj
gdje nema gorčine

u tramvaju
na pločniku
hodajući u polusnu
spavajući u poluživotu
čitati sumanuto čitati
poeziju
ljude
sebe
pa opet nanos romana svih onih davnih romana
bljutavih i teških
ispovraćati se dobro u kantu pored puta pa se veseliti
povlačim se godinama u krugu koji je zaboravljen od
istine
tamo se ona ne pokušava dovući
tu se ne raspravlja s vjerodostojnošću
tu je zadana riječ kraj
nema uskakanja ispočetka
tu je posteljica odbačena od istine
iskebana poput leptira iz čahure

poput pijanistice razbiti skladbu
složiti je ispočetka
na svoj način
isprevrtati je i poroditi u svojim prstima
svome izgaranju na dnu dana
veselo koprcanje
veslanje unatrag
pa hodanje naprijed
rađanja puno rađanja ispočetka
spremiti svoj ego i vaditi ga
samo kao točku
svršiti s točkom na kraju

riječi koje sušim na štriku
lepršavim vjetrom ogrnute
to su moje mirodije
tu se kuhaju jela koja će se
prepoznati na nebeskim nepcima
jastozi i kavijari padaju u sjenu
sve se šareni od noviteta
nisam moderna Julija
ja ljubujem samo s riječima

zapetljala sam se u hodu
nescafe se u modroj šalici na stolu
krevelji tako poluhladan
u jednoj ruci večernji list
preskačem u njemu teške teme
biram horoskop
odlična razbibriga
poput bacanja graha
u proročanstvu piše da ću danas biti
najbolja od najboljih svojih izdanja
smijem se
baš bih mogla vrištati od sreće
oblak se spustio do mojih roleta
ne smeta više ni tugljiva nota koju šapuće lagani vjetrić
iskočiti iz sebe
jedino što mi pada na pamet

u tonu sunčanog dana ja se rastvaram kao ptica na nebu
i pjevam melodije koje su mi servirane na play listi
običnim klikom rastvaram novu magiju koju sebi upriličavam
razmažena žena koja si utvara da je sebi znana
jedino što me danas tako plaši
nadolazak sivog oblaka sa sjeverne strane šume

plošna nedjelja
u snovima me omeo
savršen
cakewalk Martine Filjak
jasno vidim njene izraze lica
milovanja klavijature
zaljubljujem se u Sergeja Rahmanjinova nanesenog njenom
interpretacijom
ponovno izgubljena
lebdenje je sve što mi je sada u oku vidljivo

srezan dan
nagli presjek kojim odavno ravnam svoje postojanje
nedefiniranost me oduševljava

( pomalo mi nedostaje mladost koja je progutana u prošlosti
rado bih imala sedamnaest godina i sve izbore ispočetka servirane )

likovna umjetnost mi je umetnuta u trbuh i tamo raste
obuhvaća me
spremna sam zaplesati na novom polju svog izraza

čekanje je nepotrebno
moram izbaciti svoju ekscentričnost na divlji prikaz dana

o jao o jao

s radija dopiru melodije davnih dana, nešto kao nasumnični horoskop riječi
voljeti-izdati-prevariti-oplakivati-čeznuti-i-vrtjeti-se-u-krug
plačem pred svojim računalom očima nebesko -plavim-bijelim-oblacima
domom se širi miris kakao kocka sa šlagom
sjedim u crvenj fotelji očekujući neku zamolbu kao
donesi mi
operi suđe
rasprostri stoljnjak
sve ono što nas čini bliskim u neradni dan
otimam se tom danu tako što čekam noć i odlazak na posao
tamo ću vrištati tihim glasom svim noćnim pticama o tome kako tek učim
biti savršena podloga njihovoj noći na koju ćemo nanjeti smisao

jao
smočile mi se riječi i haljina i mirišljava kosa
jao
i svi su me promatrali kako gackam u svojim sandalama
dok su mi nožni prstići sramežljivo provirivali van
jao
kako sam se smijala i stiskala pod mišicom nevidljivu tvoju ruku
jao jao jao
kako mi je sada hladno

pljusnula je kiša
razvrstala je sve što se može vodom
rastaliti
rastopiti
razvodniti
otjerati u kanalizacijske podzemne postelje
gdje
tu
gdje
tamo
gdje
ravno u more
ravno u svemir
ravno sebi u usta
u povrće u voće
u tople želudce
u debele trbuhe
u mršave jezike
sebi u usta
gdje u usta
u ždrijelo
u probavni trakt
u debelo crijevo
u tanko crijevo
van u sebe

za mnom su trčali ovozemaljski molitvenici
dugačkim kroničnim hodnicima
usput propovjedajući o pokori koja bi mi trebala
izrasti kao tumor na zdravom tijelu
na bijelom odru mog sna
kažu
to bi me otpustilo od ljudskog gena

htjela
ne htjela
moji su si prsti lagali
diktirali su zanos i čudnu strast na ploči tvoga srca
utopljeni i preplašeni u tvojoj toplini

trinaest je uvijek bio moj broj
osamljen i prevaren poput mene
zagrlivši trojku i nataknuvši jedinicu za majicu
grčevito hodam
govorim s prijateljima
sjedam za stol
predstavljam novo jutro
trinaest maskiran u mene i ne govori svoju
tužnu sudbinu izgnanika

leći pokriti se jastukom po glavi
tražiti blago u nepoznatim pećinama uma
dok svijet vani suncem krešti
biti duboko u tami i
projektirati grad u kojem
ti ljubim usne

mrzim zvonjavu telefona

zagrliti očne duplje svemirom
na plaži od betona
ogrnuta ručnikom kamenja
plivajući leđno
i salto mortale
skačući
jedna lasta na trapezu od strujnih žica
vrišti u moje oko ljeto
miris iz pekarne budi svijet prema kraju

oko podneva rastopiti se među travom
predati se kukcima da glođu hodajuće meso
rascijepati si vrške prstiju i ispustiti kapi krvi
prizvati divlje zvijeri
u oku razlivenom tintom
ispisati još pokoju pjesmu

pored sebe njihajući riječ
šutim u uspavanci ne bih li je uvjerila
da ću ostati vjerna njenoj vrijednosti
sunce mi se jezikom omotalo oko noge
kao zmija hladno riječ mi steže ruku
poluzatvorenih kapaka
tonem u slike iščašenih boja

ganjam snove iza brda
trče pomahnitalo kao napaljeni bikovi
tobolac mi je pun riječi
dotiču mi maternicu
u duboke jame u šumi padam
klizeći u grlu zastajem
vadeči čep
tapkajući poput pisaće mašine izbačene kroz prozor
govorim nečitko poput djetinjastog gugutanja
raspletenih očiju jutrom
češljam kose tornjeve i na njima crtam
slike hrabrosti

sutra ću obuti ove izuvene cipele
i dugo ću hvatati sunce na pločniku
još se i tvoj glas čuje u tišini lijene nedjelje koja će me otpremiti
u groblje cd-a na jednu radio postaju
gdje će me mikrofon i slušalice pojesti ovako rastresenu
a hrabra će me zora još jednom kao maternica plod
nemilosrdno ispljuvati radničkoj klasi na ogled poput
jutarnjih vijesti

pokušajmo se stisnuti
jedno u drugo
samo dok ovaj dan ne prođe
dok mi mjesečeva kost ne raznese misli
dok me sunce ne zaslijepi i ne načini novi krug
stisni se uz mene
dok promatramo zemlju kako se mrvi pod mojim bosim stopalima
oprosti mi sve riječi koje ću ti darivati
jer trebam biti trenutak u kojem ćeš ostati začuđen

opet ću biti kao ptica izgubljena u visinama
u boji tvojih očiju
i parat ću nebom u tvome pogledu
vjerojatno ti ništa neće biti jasno
ali ja ću i dalje isto osjećati ispod rebra
kao u onom već modeliranom trenutku susreta
sanjajući kestene i zgasito žute kiše
smijem se trenutku što mi je na vrh duše
i čekam da izbije u let kojim nestat ću ovakva

bljezgaram
govorim o stvarima koje su ponekad teške kao okovi
onako zgniječena sloboda
moj je um ionako mnogo puta do sada podbacio
iako sam se trudila biti na nekoj kvalitetnoj razini
no uvijek me odvedu neka bespuća sa sobom
i onda trabunjam u nekom bunilu
ne shvaćajući što zapravo želim reći
možda sam zato i donijela neku tamu Zadihanoj
a to mi teško pada
ona je naše sunce
doista je iskrica i to me raduje
susretati ljude koji zrače toplinom
onako istinskom toplinom koja traje
i koja te ne opeče
već samo ugodno grije
draga je Zadihana i radujem joj se jer me
vodi u ono stanje duha u kojem sam najradije ja ja
tamo je sve pjevno i šareno i nema nekih
bezličnih sivih masa
kao što ih ima na pločniku velegrada
uostalom svijet je zastupljen na nekim
nelogičnostima u koje tonemo svakodnevno
možda bih ih i sama trebala istjerati s iš iš iš
kao što se to čini u dječjim pjesmama
ne bojati se otjerati sve od sebe osim
sunca i lijepih bijelih oblaka i modrog neba
ne bi li tada pjesme ostale slijepe i
gluhe
vrijedi li ljudima osjećati samo sreću
da li je nužno bilo što zapravo
i da li je normalno što pišem ovako javno na blogu
pravi bloger bi to izbrisao
mene će to podsjećat na ovo čudno sjeme dana
doista
Zadihana je sjeme koje ima nade
nade za rast

umjesto jutarnjeg tuširanja
skačem u tipkovnicu i
postajem
nastajem
rađam se
kao slovce na novoj podlozi
moga virtualnog
kupališta
u svojoj kadi od boja
riječi pljušte po meni kao kapljice vode
čistija sam jutros
no prije vlastitog začeća

što se sve krije iza lica
iza misli koje me napadaju u obliku
pobješnjelih snova

-nasložene krvave kade-

jedna do druge

pa kazalište
wc

što bi čovjek trebao o tome znati
što bih ja o tom trebala napisati
o toj naivnoj slici koja izranja iz dubine tame
i visi mi o vrat kao oštrica noža

Danas ću se naslikati!
Zapamti što sam napisala u prethodnoj rečenici.
Baratam samo nekolicinom izraza i riječi, sasvim jednostavnim.
Dopusti!

Poglavlje prvo

Crna noć, crna poput pera crne kokoške.
Prati me, molim!
Nisam dijete maleno i plaho od neki dan.
Pokušaj me slijediti drugačije;
Zamisli!
Gdje su sada moji prvi koraci,to ja ne znam, niti kako sam naučila hodati,
ali sada hodam čudnim hodom,shvaćaš li o čemu ti govorim Elenoro?
Ništa neobično.
Svijet je jedan veliki papir.
Ako poželim on može biti i žut.
Dopusti, zamolila sam te lijepo i toplo.
Ne misli previše, ne shvaćamo kada mozgamo o meni,
ja se slikam ovako kako je, i to sam identična ja onoj u prirodi,
osim kada nisam.
Zapamti osim kad nisam!
Elenoro, draga Elenoro, nekad smo pile čajeve u staroj napuštenoj kući,
ne brini, rekla sam ti da to neće nikada biti skroz vidljivo,
soba je bila premračna i nitko nije vidio tvoje lice, ostat ćeš tajna,
slikam samo sebe.
Zar nisi vidjela da tebe slikam samo s leđa,dobro, priznajem i tvoja kosa je ovdje.
Ne, moja je plava, a tvoja je tvoja draga moja!
Elenoro da li ti je to pravo ime?

One sam večeri morala pojesti mnogo papira i mnogo riječi,
pa samo se jednom može tako nešto pronaći u tamnoj, napuštenoj kući,
postala sam i soboslikar kada sam bacala boju na zidove,ionako se to sada točno i ne vidi.
Sjećaš li se predgovora?
Da, da postala sam predgovor samoj sebi, sada i u budućim knjižurinama debelim koje ću pročitati.
Ja govorim pred njih.
Uvijek, i ti si to čula.
Daniela, ime mi je Daniela, zašto ponekad ubacuješ slovo j?
Zamolila sam te već milijun puta da ga ne ubacuješ.
Daj!
Ista si ko moji hranitelji koji nikako da zapamte da prezirem vaniliju,
koliko se vanilija uopće može prezirati.

Pst. Eto sada nas napokon gledaju očima duše!!!
(Svim čitateljima stavljam ponovno na izbor Elenoru)

Poglavlje drugo

Nije uopće noć i sunčano je vani, a možda i kiši draga Elenoro, pogledaj kroz prozor pa mi šapni.
Ja ću ti povjerovati draga moja suputnice, da i u ovome trenu.
Da li si se ikada pitala hoćemo li se ikada vidjeti kako treba?
Ma da, da, da vidjeti ,nisam rekla čuti.
Dobro, dobro vidim da te ne zanima tvoj opis, niti moje obraćanje tebi, imaš pravo rekla sam da ću se danas naslikati.
Hmm zamislila sam se na kratko.
Čekaj tren da ustanem i da napravim krug po sobi, da se bolje pogledam u zrcalo pa ću moći bolje naslikati ono što jesam.
Ma ne vidim više ništa draga moja, ali sam se uvijek ispočetka pitala što ti vidiš, tko sam ja, ili što bih mogla postati!?
Da! Previše sam subjektivna kada sam ja u pitanju.
Lijepa sam si, baš takva kakva jesam.
Imam li lijepo ime ,sviđa li ti se?
Ma znam, ti ne vidiš moj fizički izgled Elenoro, ja te ionako nisam to pitala, već da li sam ja tebi lijepa?
I da li sam ja tebi pametna Elenoro?

Tko sam ja Elenoro, hoćeš li mi ikada moći odati tu tajnu, koja se skriva u tvojoj glavi?
Misliš li da sam baš tebe odredila da me naslikaš, i da sam lagala onako nevino i dječje, kada sam rekla da slikam samu sebe? Samu sebe...
Da!
Tempere su guste i ljepljive,dobivaju se miješanjem pigmenata s jajem,
smokvinim mlijekom ili drugim emulzijama.
Pa dobro, imaš pravo do sada nisam o tome govorila.
Znači tempere otpadaju.
Da se naslikam uljanim bojama? Ma ne one su masne i polagano se suše.
Ja se ne mogu sporo sušiti, zar ne? Nemamo vremena Elenoro!
Kažeš da probam enkaustikom?
O čemu pričaš draga moja ,to je tek zaboravljena tehnika i samo se nagađa da se na platno užarenom lopaticom nanosila boja pomiješana s voskom?!
Ne zvuči li ti to predugačko i neiziskuje li to previše energije,samo da bih sebe oslikala?
Kolaž, freska, mozaik,virtaj,tapiserija,drvorez,bakrorez,bakropis,litografija?
Draga poznajem sve te tehnike, ali ih ne pripisujem svojem biću, one ga ne mogu oslikati kako valja.
O čemu ti to meni pričaš kroz misli koje samo pokušavam prepoznati u milijunima misli?
Zar mi ne možeš jednostavno reći?


Poglavlje treće

Ujedno i zadnje poglavlje ove farse!
Kao što se vidi, nisam se naslikala bojama, niti sam se očitala tehnikama, samo sam napisala ono što se može vidjeti, a da se ne gleda, dopustila sam da Elenora bude slika koju treba otkriti, da bi se naslikala prava ja.
Ne brini Elenoro shvatili su valjda da su Elenora, i da samo nose tvoje ime kao sliku u slici.
Nisu shvatili?
Prišapni mi Elenoro!

Njeno tijelo
te ruke i oči njena kosa i svaka riječ
one ne pripadaju
ta njena bol i koljena i krila kojima leti i pada
pa se razbija i prelijeva ko kiša po staklima
ta njena borba i strah i inat i prkos i krv
bojim se da ih neću osjetiti
njene su kose bile tako oštre
a usne tople i meke kao oblaci
koža se činila beskrajno modra
od njene nahlađene mašte s kojom se igrala
iza svakog kuta iza svakog kruga iza svakog početka
znala je trčati i stajati pa se smijati kao da je poludjela
molio sam je da se umiri da mi se približi
hvatao je za ruke
ali ona
ona je bježala i nestajala
pa bi odjednom iskočila iz neke tijesne ulice
sva mirišljava po duhanu
pitao sam je da li si opet pušila
govorila je nisam
pa je kolutala očima
i vjerovao sam joj pa nisam
na svaku riječ i na svaki pokret
a znao sam da ih ima sedam
tih ljuštura tih maski tih nadanja i umiranja
i nisam se bunio
čitav svemir mi je svjedok da se ni jednim dijelom sebe nisam bunio
a kako i bih
kada se smijala
ona se tako lijepo smijala kao da plače i kao da gubi i kao da pobjeđuje
taj njen smijeh
nitko nikada neće moći ukrasti
a onda onda bi se zamislila
pa bi sjedila i dugo ćutila samo bi se igrala sa svojim papirima
gužvala ih pa ih gurala u boce
kao male planete govorila je
i nije me smetalo što stalno govori o pikulama o kako me samo to nije smetalo
a trebalo je i mnogo toga je trebalo da bude
ali nije bilo
sve što je htjela i sve što joj se činilo da hoće
grabila je kao dijete u slastičarni
pohlepno i bez zadrške
a kada bi otkrila da u tome nema ničega novog
zaboravila bi to i odložila u kut kao potrganu lutku
pratio sam je kada je hodala
o Bože takav hod još nisam vidio
stalno sam joj govorio opjevat ću tvoj hod u jednoj pjesmi
a ona se rugala
ne nećeš moći moj hod se ne može zarobiti u pjesmi ni riječi
i sada vidim da sam griješio
taj njen hod o kakav je samo imala hod
graciozan dostojanstven niti brz niti spor i cijela je nekako izmicala
ja to ne mogu i ne znam riječima naslikati
voljela je utorke i srijede sve do neke tamo smrti jednog njenog pjevača
kada se zaklela da utorke više neće voljeti
ni srijede jer su srijede tako bijele
pitao sam je što joj to znači i kako jedan dan može uvijek biti bijel
a ona ona se nije trudila objasniti
samo je čvrsto rekla zato jer je to tako
nitko joj se nije usudio prilaziti niti bi je itko pitao štogod
samo djeca koja su joj hrlila u tramvaju busu ili na ulici
a ona je s njima kao božica plesala pogledima po trgovima i pločnicima
o kakav je to samo ples bio
kao svemir dok pleše sa uranom venerom i plutonom
mučila ju je bijeda pa bi dugo plakala i ljutila se i mrštila
pitala bi me kako mogu kupovati tako skupe stvari
i imati savršene cipele i odijela kada maleni bosi cigani prose gradom
i uzalud sam joj govorio i objašnjavao jer znala je ona isto kao što i sada zna
no stalno ju je mučila ta strepnja i bol ta nepravda i hladnoća
volio sam je promatrati dok se češljala i prolazila svojom kosom
kao da krči pute u neke tajanstvene svjetove
i širila je mirise neke ljetne i totalno nejasne mirise
kao da je sama svoj miris u mirisu
vodio sam je u kazališta ona se odijevala kao filmska diva
i zavodila je muškarce ni sam Bože ne znam kako
samim pogledom il nečim tajnim jer govorila je tijelo ja i nemam
uzalud sam joj govorio dokazat ću ti noću
ljubit ću te od nožnih prstiju do tjemena
govorila je neću nikako ne diraj me
i kada bih je dodirnuo o Bože kakvu bih samo grižnju osjećao
kako bi se ona samo umrtvila i gledala me tim svojim statičnim plavim očima
i nisam je više dirao puštao sam je da ode
da nestaje da me ubije ja bih joj i to dopustio
a onda su dolazili oni dani u kojima bi se ona osjećala neslomljivo
vodila bi me tada na neka neobična mjesta gdje su se okupljali
muzičari slikari i sva svita
kako je tek tamo mijenjala svoja svojstva
sva ona svoja lica tu bi se izmjenjivala kao filmske scene
i tada više nisam shvaćao tko je ta ona pored mene i sa mnom
u svim tim danima
obećavala je da mi neće obećati ništa
i dala je baš ništa i sve na ovome svijetu dala je tako jasno
odlučno i čvrsto kao što ni jedna žena na ovome svijetu neće dati
i odjednom opet ode i ne vrati se i ne pitam se više
ni gdje je ni tko je ni hoće li se nekad sjuriti kao ranjena ptica na moj prag
ni na telefon više ne gledam kao na prijatelja koji će mi svaki čas zazvoniti
ne gledam više ni vijesti ni ne slušam radijske programe
ne čitam više novine i ne osvrćem se na ulici kako bih uhvatio neki novi lik
jer sve ono što se u njoj sakupilo prevrnulo bi cijeli svijet u jednom nadanju
i plašim se da više nikada ne bih mogao vidjeti onu kakva je u meni sada
u ovome trenu kao u čitavoj vječnosti

riječi drijemaju na kapcima
i vode me prema krevetu
kao marš vojnika

mogla bih salutirati
i bosim nogama
udarati o pod
i spavaćicu bih mogla skinuti
pjevajući o onom o čem se svi bojimo misliti
ostavljeni od samih sebe
spljošteni prema zidu u teksturu pogledom