bljezgaram
govorim o stvarima koje su ponekad teške kao okovi
onako zgniječena sloboda
moj je um ionako mnogo puta do sada podbacio
iako sam se trudila biti na nekoj kvalitetnoj razini
no uvijek me odvedu neka bespuća sa sobom
i onda trabunjam u nekom bunilu
ne shvaćajući što zapravo želim reći
možda sam zato i donijela neku tamu Zadihanoj
a to mi teško pada
ona je naše sunce
doista je iskrica i to me raduje
susretati ljude koji zrače toplinom
onako istinskom toplinom koja traje
i koja te ne opeče
već samo ugodno grije
draga je Zadihana i radujem joj se jer me
vodi u ono stanje duha u kojem sam najradije ja ja
tamo je sve pjevno i šareno i nema nekih
bezličnih sivih masa
kao što ih ima na pločniku velegrada
uostalom svijet je zastupljen na nekim
nelogičnostima u koje tonemo svakodnevno
možda bih ih i sama trebala istjerati s iš iš iš
kao što se to čini u dječjim pjesmama
ne bojati se otjerati sve od sebe osim
sunca i lijepih bijelih oblaka i modrog neba
ne bi li tada pjesme ostale slijepe i
gluhe
vrijedi li ljudima osjećati samo sreću
da li je nužno bilo što zapravo
i da li je normalno što pišem ovako javno na blogu
pravi bloger bi to izbrisao
mene će to podsjećat na ovo čudno sjeme dana
doista
Zadihana je sjeme koje ima nade
nade za rast
Post je objavljen 09.05.2008. u 14:21 sati.