noć nas je utopila
i ono moje razmišljanje maločas
o tome kako si ti sada tu blizu moga doma
udaljen samo par autobusnih stanica
ruku pomalo prljavih od boje
tvoje plave traperice
i dječački podšišana kosa
i naočale koje ti tako divno stoje
a nokti
možda ne baš savršeno podrezani
ljubav koja se nalazila
u tvojoj ruci i pokretima krede
voljela sam i tvoju teoriju
no
oni tvoji žustri pogledi
dok bih ja činila greške po
papiru
uzbuđivalo me ispočetka započinjati
kada bi svi već bili pri kraju
s tvojim otpustom kući
a ja bih tada kao grešnica
kao u kazni
ostajala u zadnjem redu
u svojoj stolici
čvrsto je obgrlivši nogama
kao da ti nećeš vidjeti
jasnu namjeru
kako bih mogla udisati tvoj zrak minutu dulje
a ti bi mi ti prišao sasvim blizu
skroz do drhtaja moga tijela
nijemo i odlučno
pa bi dotaknuo papir i
zaveo me s pitanjem
zašto tako često koristiš modru
riječi koje su prešle preko tvojih sočnih
usana
poput zrelih breskvi
a ja bih se kao i uvijek samo
zagonetno nasmiješila i
rekla nekome je to omiljena boja
nekome tko mi je jako drag
kao da oboje ne znamo da govorim o tebi
kao da ne shvaćamo oboje
zapetljanu igru
u kojoj ćemo oboje
polupati srca
poput tamo neke skupocijene
vaze
onako slučajnim trzajem ruke
Post je objavljen 30.05.2008. u 23:10 sati.