noćas sam sanjala Kseniju Urličić (da se razumijemo ne poznajem je, niti slavne i poznate osobe hahaha ) u nekoj polumračnoj ulici gdje je s vremena na vrijeme iskakao stari morski vuk u majici na prugice
ona je bila u svojim najboljim godinama i crnoj damskoj haljini i visokim štiklama s lijepom plavom kosom ( njena kosa skupljena u punđu ko i obično stalni postav )
zatim sam došla i svojim rukama zakovitlala cestu
sve je progutao nekakav vir
sjela sam na stepenicu ispred urarnice i strugala sam ljuske sa svoje kože 
SNOVI su naša prva umjetnost koju rađamo u dubokim crnim čelijama daleko od svijeta koji bi nam mogao uskratiti samo porađanje
Jedno je sigurno
morat ću ovih dana navuči debele zavjese da mi nitko
ne zaviruje u glavu
u biti moj problem je
-što mi se gadi sve što me ne gleda ravno u oči-
a čak se tu može spomenuti i stolac
kao takav
sjećam se puhanja balona na satu hrvatskog jezika
kao da je bilo bitno što se to ne smije
bilo je uvijek bitno činiti
pogotovo usuditi se
valjda to ni njoj onda nije smetalo ( profesorici )
i još je to nadahnuto nagradila peticom ( a gramatika mi je zbilja uvijek bila dosadna i slaba poput razbijenog kostura)
s.o.s. ( i kao da će to itko čitati )
Post je objavljen 07.09.2008. u 14:14 sati.