u srijedu sam ga vidjela posljednji put,da li će ga put nanijeti u moj život, čisto sumnjam, sumnje su mi najdraži prijatelji,svakog dana se umijemo,operemo zube, počešljamo, nasmijemo jedni drugima, i zatim krenemo doručkovati, obično je to oko podneva, tada su nam želudci pripremljeni za male vlakove hrane koji se strmoglavljuju, pa dobro možda se više nećemo sresti, to je tako normalna pojava i znam susretala sam mnoge ljude, takve ljude, poput njega, ali, on ima razumijevanja za mene, recimo pitao me, ti zavodiš očima zar ne, da nije bilo još nekoga tamo, kao tampon zone, rekla bih mu da, zato tebe i ne gledam u oči, ne mogu, jer bih te zavodila, a to je grijeh, završila bih u paklu, grizle bi me male ribice što se skrivaju u lubanji, teško je to operirati, on bi se smijao, meni se smije, i čudno me gleda, onako, kao da želi da učinim tu i tu ludost, ali istovremeno me poznaje, zna da neću, bilo je trenutaka kada sam željela učiniti korak više, ali nisam, ja sam u biti vrlo dobra djevojka koja vjeruje u svoj moral, a bilo mi je teško, doista je, rekao je da imam lijepe oči, pitao me kako iscrtavam s tušem linije na kapku, bio je radoznao, to me nikada nijedan muškarac nije pitao, znala sam da je baš takav kakav je, ima jedan dio koji je teško shvatljiv, ali je živ, možda i trunčicu više, čitao me, ali nije rekao ništa, no zato mi je postavljao pitanja koja sam ja u sebi postavljala samoj sebi, teško je to uhvatiti u reali,možda pretjerujem, vjerujem da kraja nema, i taj bijeg u lift, i njegov pozdrav i moj, sretno jer vjerujem da se više nećemo vidjeti, kako sam samo imala pravo, zašto samu sebe više ne mogu iznenaditi, ne zbilja, ne onako, jer ja tako dobro dovraga uvijek znam što je iza ugla, mog ugla, malo mi nedostaje...
Post je objavljen 27.09.2008. u 00:07 sati.