-večeras je zbilja hladno-

izjavio je Gospodin vjetar
(i napunio mi usta kosom
uzalud sam pljuckala i gurala prste
ali vlasi su se zalijepile za jezik)
kada sam išetala iz bolnice
( bila sam vedra i nasmiješena )
a meni je tako dobro došla ta
igličasta reala van bolnice
( u bolnici se zaljubljujem u boleštine )
došlo mi je da zagrlim cestu
i da se smijem svojoj bojazni jer ne znam više pisati
( i ovo nije ono što se od mene očekuje )
no umjesto toga
opet sam zakasnila na autobus
minutu koja tako malo znači obično
tamo na odijelu minuta je život ili smrt
i to me miri
s mrakom kad zaklopim oči