Ova me kiša ubija, ne pišem, što je to pisanje uopće, samo davanje sebe, izgranje u riječima, umno jebanje, pardon vođenje ljubavi.
Vani kiši, to je činjenica, a meni se ne spava, iako sam umorna, maloprije sam plakala, ridala i tresla se ko šiba, ali sada, sada je povoljan trenutak, za smijati se, poput luđaka u luđačkoj košulji, to boli, nemate pojma koliko boli.
Al i to se preživi, sve se preživi, ponekad pomislim, ni smrt ne dolazi kad je uistinu trebaš!

ni na nebu
ni na zemlji
( negdje sam između, sjajno mi je, momentalno )

1

u tvojim očima
tu sam nisam
grizem usne
tako je dosadno promatrati ovaj trenutak u kojem sam sama
što znači gledati
promatrati
ti si van sebe van mene van ovog trenutka
sjedim i odbrojavam korake koji stoje a koji me tjeraju
da te ostavim
ionako ne izlaze riječi nema ideja nakupine su zaspale
već je i sam pokušaj pisanja
kiseo
tu sam nisam
nigdje je sve što je
ostalo

2

tiho mi šapuću
bit će bolje
sutra
sutra ćeš moći pisati
dirljivo ćeš sklapati ruke
gledat ćemo te tako zanesenu dok se uzdižeš na vrh riječi
i dok radiš salto mortale
a ja
bože
kako da objasnim
da širim rupu unutar sebe
koja me guta
guta
guta

moje tijelo kao da ne poznaje ovaj svijet
ovu melodiju koja izbija iz radija
priznajem pomalo me nervira
i voljela bih da ušuti prokleta kučka
što me vrača u prošlost
zar ne vidi
da sam ovdje
zasukanih rukava
odradila svoje
zakopala nakon ubojstva
leševe što su ih ostavili za sobom
gospodari nečije sudbine
moja je namjera uvijek ista
zaboraviti
ali dijete u meni
ponovno se vraća
i prstima skuplja
prašinu sa knjiga
tako sam te nekada voljela
dozivati
a sada što da dozovem
prokletu uspomenu
što prokleto
što
što
on mi se smije
Miller glavom i bradom
misli da je lako postati
samo igračka
da je lako jebati se
ako si žena
da je lako širiti noge
i puštati u sebe
a znati
znati da sebe guraš u stranu
radi čega
pitam se radi čega
užitak koji nema cijenu
jer je prljav
bože o kako je prljav
jer nema ljubavi
muškarci i žene
isti smo isti
samo mi
mi žene zajebemo stvar
mi žene ljubimo
i jebemo se srcem
velikom pizdom u obliku srca
zašto pobogu zašto
se onda uvijek okrenemo
oko sebe
oko vremena
i podamo iz navike
zar nas i ovaj put neće boljeti
nakon
iza
besmisla
dobro je
morat ćemo se tako zavaravati
ako nas zapljusne muškarčev ponos
ma svejedno je što smo
što uisitnu jesmo
ako znamo
a ne znamo
ne znamo
ni kuda ćemo
ni šta ćemo
ni zašto
držim se
prošlo je
trebam tebe
te

Voljela sam vlakove, dugo sam ih tražila, čeznula za njima, ali ih se i plašila, plašila sam se njihovih mogućnosti,mogu te odvesti tamo gdje nikad nisi ni sanjao, u novi svijet koji je uvijek bio tu nadohvat karte, na kolodvoru, ali se nikada nisam usudila, otputiti, da, oduvijek sam strašno voljela vlakove, još kao dijete igrala sam se s vagonima na tavanu, i maštala o dalekim zemljama kojima ću kad narstem putovati.

Kad se djevojka pretvori u ženu, sve splasne, svi oni snovi koje je imala kao djevojčica bivaju progutani, kao što se guta sirup, svjesno, ali grčenjem trenutka, samo nagli trzaj tijela i nema više, do idućeg puta.

Da bih ostvarila snove, morala bih biti mnogo hrabrija, recimo morala bih shvatiti da ću to doživjeti, i da to neće biti kao u mojoj glavi, srušit ću jedan cijeli hram koji sam gradila godinama u svom umu, za to uvijek treba imati petlje, mnogo više petlje no ustati u punom razredu i reći nastavniku, vi doista nemate nimalo talenta za predavanje učenicima, i otići, za to hraborsti i ne treba, samo volje i drskosti, ali za suočavanje s snovima, to je već mnogo, mnogo teže, jer u tom trenutku rušiš vlastite granice, koje si sam stvorio.

Dugo mi je trebalo da sjednem u vlak, da promatram ljude koji sjede, spavaju, čitaju novine, i da osjetim njihove mirise, za početak su to bile kratke rute, dugačke pola sata, privikavanje na novi stadij, koji me tako oduševljavao u početku, a onda, onda se sve srušilo, čovjek u vlaku zaboravi na svoj život, tako promatrajući druge, kao da se seli od glave do glave, podiže ih kao poklopce na loncima, i vidi same neukusne stvari.
To čovjeka počne užasavati, smrad radnika koji bazde po alkoholu već u rano jutro, miris jeftinih parfema, i jutarnje kuhinje.
Shvatiš da i nema čarolije u tim skicama tvoga uma, koje se lijepe i lijepe, i onda dolaze naviru dok navečer legneš u krevet i žmiriš.
Pred sobom počneš vidjeti ona lica, one grimase, mnogo dlaka, nedostataka, pa vrlina, savršenosti nekih muškaraca, ili djevojaka, zamišljaš, zamišljaš što ako sutra...

Sutra putuješ ponovno, odjednom to postane opsesija, hobi, tada uzmeš mobitel s kamerom i slikaš ih, slikaš cipele, tenesice, torbe, ruke ili bilo koje detalje, koje kasnije izrezuješ, printaš, i od tog radiš mape, mape koje nemaju više vremena, postaju zarobljene u svevremenu, kao da su krpene lutke, koje nemaju nikakvih mogućnosti, samo čekati, čekati, čekati, ali čekati što?

Svi doživljaji iz vlakova koje sam jedno vrijeme skupljala, plove u mojim mislima, rijetko me pozovu da im se ponovno pridružim, a ja se odupirem, kao što se čovjek odupire pred ovisnosti, tamo bih opet ostavila po strani svoj život, i gutala tuđe izmišljene živote, opipljive mirise koji se šire i šutnje...preduge šutnje...

Ne kao djevojčica, o tome nisam nikada maštala.

1

Poezija spava
pero se njiše nadohvat ruke
u sobi je polumračno
na prozoru su podignute rolete
nebo se šulja do mog prozora
i kuca s vjetrom izmiješano
na koljenima držim Millera
čitam i razmišljam
sve je tako duboko
pa zastanem
jazz se prelijeva iz zvučnika
toplo je
mirisno
kava se uzdiže u zrak
smeđa šalica
me gleda

2


Miller je sklizak
šapuće mi o svojim avanturama
smijem mu se
koje je to dijete ljudi moji
a briljantan um
pomičem stranice
i guram mu glavu prstima
unutra
natrag
doma
bože njega baš sve zanima
i tko ga čita
i koji broj grudnjaka nosim
i imam li svilene čarape
drugo je doba
nametljivo mu govorim
danas se pice briju

nemojmo emocije
nemojmo gliste vaditi iz trbuha
prokrvarit će ionako kroz ruke truleži
smijmo se
sipajmo svoja lica
servirana poput pečenki
ma ništa to nije
kad vam govorim
baš ništa
ne slutite ni vi
kao ni ja
da je sve ovo
samo
predstava
samo usputna stanica
nakon smrti
sve se
sve se
važi

S M R T I Š T E!

1

rakije
rakije
svete vode
svete vode
jer danas je njeno vjenčanje
a ja
idem
i pijem
i bit ću kao da sam ona
zamišljat ću njega
i sebe
kraj oltara
a neću biti
u crkvi
jer moja je
granica jasna
bit ću
bit ću
pijana
i
snena
a onda
tamburaši
deri
za prekrižene snove
za
izbljuvane nade
nakon rakije
sve se ionako
vrti

2

mene vole vaše majke
i kćeri bi me voljele zvati
a ja se nijemo skrivam
u sebe dublje
moje je ime
grešnica
podanica
kradljivica
i tonem
u sebe još dublje
jer ni jedan
od vas
ne nosi
rubine svoga
srca
da pobjedi
stihove
što me žene
i spremaju postelju
mekšu od svile

1

obavijene smo boli
grle nas raširene zjenice
tonemo
u sebi plovimo
poput igračke iz izloga
trudim se
ne pomicati
bilo
a
onda
hoću li umrijeti
hoće li to zbilja biti to
pa kucam
brže
brže
žustrije
i
opet je svijet pod mojim nogama
snovima presvučen
kao fotelje mojih sjećanja
i ništa
baš ništa
se ne raspoznaje
od
besmisla u kojem tonem
( gušim se u žutom )


2

razgužvane stepenice
hodaju posred moga srca
i šire se poput staze
u dubinu moje ljubavi
za tebe sam se
nekad borila biti
a sada
eto
koračam
s rukama povezanim
hladno je
i zima će
a u meni sve se
inati
sve
prkosi
iskače iz grubosti
da zavede
da zavede
i zasiti se
samo
nečijim mesom
konobarrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
jedan bez ljubavi friško namirisan
molim


3

postoje postoje
duboko u plitkosti
moje jame
što me gutaju
dok rastem
dok se širim prema tebi
i
jednom ću opet
pobacati
izgužvanu robu
cipele koje nikad nisam nosila
a kupljeno
da nahrane zvijer što želi
tonu komplimenata
a ne vrijede
ni ja ne vrijedim
s šminkom
i haljinama
u nizini
u nizini
hoda se
pogrbljeno
i drsko
jer smrt je tu
za vratom
za vratom
polako bježi
napipaj u mraku
strah
strah

4

bit će nam svejedno
kad ustanemo
goli i gladni
a u jednom smo se trenu
sklupčali u nas
i vjerovali
samo kako se nadali
tome
da smo
pripadnost
jedna od onih
koje se ne kupuju
u trgovačkim centrima
a
evo
već ti podmećem leđa
i zmija u meni
plazi prema tvojoj krvi
zar ne vidiš
zar ne vidiš
sunce te zgrabilo za vrat
otrov
otrov
otrov

5


u našoj se zemlji
sve okreće oko mene
tvoje riječi
tvoja usta
tvoj kurac
i smisao
a ja
na tronu
doniram svoj sjaj
tvom oku
i
čini mi se tako
dosadno
uzdisati
izdisati
samo po tvojoj potrebi
za izmišljenom ženom
za idealom koji
eto sada
tu je pred tobom
a onda me pitaš
što bih ti zauzvrat mogao dati
slobodu
gniječim u rukama
slobodu
skrivam u zglobovima
a opet
tako bih rado
bila ovako
voljena
i slobodna od
svojeg ega
još malo
nek traje
bijelo se nosi samo jednom
uvijek se jednom kaže
ne


6

tražim te u sobama
žutim i malenim kockastim prozorčićima
tamo smo si
šaputali
neznani
nevidljivi
jednom tada
kada
nisam
imala
obruče oko vrata
odjednom
iskačeš
nezvan iz gomile
i
rušiš moje želje
ti si pijun
kojim upravljam svojim
snovima
i eto
još jedan
nemilosrdno rušim
poput domino efekta
sve se
uspomene
sklapaju
jedna o drugu
poput
požutjelih
razglednica
i gore
gore
u vatri
vatri
besmisla


7


noć je
gledam u sebe
mrtvo je ono što je nekad kucalo
što se pentralo po ogradama
trčalo ko ludo
ganjalo sunce
ne znam kud bih s rukama
kud bih s ovim nemirom što se plete oko mojih trepavica
u sebe guram
nježno i oprezno
san što se želi
slijepiti s prozorskim staklom
mahao bi prolaznicima
i ljubavnim parovima
noć je govorim tiho
kao da govorim svome djetetu
nemiran je
zaigran
ne razumije ono što mu želim reći
opraštam kao što sam uvijek opraštala
svoje greške
noć je
i hladno je vani
jesen
što se sprema odbaciti odjeću
prepao se
ugledao je zube
klonuo je
ponovno mu tepam
noć je
to je samo noć
proći će
spavaj

dadadadadadadadada
to
to
je
ono
što
mu
želim
reći
kad
nisam
pjesnikinja
kad
sam
samo
čovjek
s
jednom
rukom
oduzetom
i
kad
gledam
prema
zapadu
i
kiše
kad
me
hlade
da
i
ja
sam
tada
samo
s
l
a
b
o
s
t
koja
raste
prema
ljubavi

Ma nije upitno uopće nije upitno
preuveličavaš me
ja sam vjeruj mi ništa tako veliko ništa
mene ne treba
hrabriti
tješiti
milovati me
jer ću te mrziti
pljunut ću ti u lice
i krv ću ti cuclati
zarivši ti nož u srce
pustiti me
pustiti me
sve što ljudi doista mogu je pustiti me
o čemu je tu riječ
sigurno ne o čovjeku
ja sam hodajuća zvijer
mrtva od rođenja
s unakaženim vidom
sluhom
papcima i lubanjom
ruglo ruglo rugolo prirode
isključi me svijete iz svoje perspektive
načini od mene mrljotinu
izdrkaj me svijete
na novu površinu ništavila
udahnuti
izdahnuti
ispovraćati se
jako mrziti mrziti mrziti
prezirati
biti gola i išibana
pustiti dlake
pustiti karijes na zubima
smrdjeti
oderati si kožu
pustiti nesreću da me nahrani
zaboraviti na sve
na vas sve
tko ste
što ste
ne imati više ništa ništa ništa
osigurati si
padanje u prazno
ridati
ridati
dopustiti pljuvačkama prolaznika
da me ugriju
dopustiti
tvojim rukama
da me prebiju poput krave zatočene u kavezu
unakaziti mi vjeru
očitosti ukloniti smjer
ubiti me na živo
bez mjere i obzira

1


moj je otac divan čovjek
mi govorimo
brzo
sporo
vičemo
smijemo se
i onda
onda promatramo uljasto more
i borove kako se spuštaju na malene kućice
on kistovima uma pamti detalje koje će
staviti u svoje slike
a ja mu se divim
i ja bih tako rado slikala
sve te nade koje gajimo kada se pronađemo
na istoj misli
u istom danu
i blaženi od svijeta oko nas
još malo gušenja pred riječi koje želimo reći
a uvijek ih izostavimo
moj je otac velik čovjek
i dok ga gledam tako ponosnog i hrabrog
čini mi se kao da sam još uvijek
kilu i devetsto teška štruca
na njegovom dlanu


2


ponekad se smiješim
jer
jer
jer me bole tvoje teške ruke
( ima još mnogo toga )
kojima si gradio
svaki dan koji olako posjedujem
krov koji mi se ne napušta
krevet iz kojeg ne izlazim prije podneva
i um koji je neshvaćen i dalek
i teško se zahvaliti
jer čovjek je u sebi
tako prazno pun simbola kojima bi
gradio tople i nježne malene kućice sreće
no kad treba svom silinom i žarom
biti na trenutak
samo na trenutak
istinit
pregrizem i ja prste
uskuknem se u sebe
i gledam te tvoje oči oče
kao da znaju
kao da one zbilja znaju
tko
sam

1


bit ću budna oče
za tvoj rođendan
dan svečanog raspoloženja
s zahvalnosti
koju ću
iščupati iz tajnog kofera
gdje se skrivaju sve nade i
ispeglani komadići ljubavi
i potrudit ću se
za večeru pripremiti svoje najvještije šale i pošalice
da ti budeš
budeš
budeš


2

bojim se da će ponovno izbiti
ekscentričnost
kad nazdravim u tvoje ime
smirenost koja teče između
tanjura čaša slika stolaca
darova ljudi
će poči na spavanje
samo oni koji će
doći tebi
izraziti najbolje
želje
neće biti spremni
na onu točku
kada ću uzviknuti
umjesto sina oče
dobio si hodajuću zbirku stihova
kćer u muškim hlačama
pa čestitaj si sam

3



u očima se mogu zacakliti
svjetovi
nije istina da ti neće biti žao
u tom je sva istina koja nas oboje
grli
dok neke noći ostavljamo
iza sebe
rastvorenih dlanova
ono što oboje znamo
kako nanijeti
jedno drugom sigurnost
da bez pitanja propadamo zajedno
svako kroz svoj svijet
ti u slikama
ja u pjesmama
a tako je malo ljudi
koji će te znati razumijeti oče
tako je malo onih
koje ćeš ti moći
gledati kad shvatiš
koliko nam zapravo duguješ
sebi i meni
oče

4


o tebi oče mogu govoriti
nijemo
i opraštam ti
što me ponekad natjeraš na korak dalje
na onaj korak u kojem se osjećam
kao što se može osjećati kćer
pomalo bezvrijedno i prazno
kad ne ispuni očeva očekivanja
ja sam te uvijek znala samo tražiti
dok bih plakala
ali tvoje je vrijeme
bilo na drugom kraju ljudi
možda jer nisi znao
ili mogao drugačije
a ja sam cijelo vrijeme
samo željela
ispraviti onu nepravdu
koja se postavila između mojih bedara
ali oče
pobogu
ud se ne radi od ljudskog mesa
i ne šivaju ga tek tako
po mojoj volji
a uvijek sam željela biti
poput pinokija
načinjena od drveta
radi tebe


5

kad ti govorim oče
uvijek se spotaknem o tvoju blizinu
ti se nisi naučio govoriti
koliko ti je do mene stalo
i ja izbjegavam nedjeljnje zagrljaje
ili sačuvaj bože poljupce u obraz
ti su trenuci tako rijetki
i pomalo bole
jer govore o svemu što
se razdvaja u nama
čak i ona bliskost
kada zajedno
vodimo posao
kada napamet znam gdje
je ono što ti u određenom trenu treba
osjećam se kao dio alata
koji će ti na trenutak koristiti
a onda ćeš ga odložiti
za neko drugo vrijeme
za neki drugi tijek radnje

1


to dakle puše
pičke
amaterske pjesnikinje
iliti
lo sa sedam svojih lica
pljuv
sa sedam svojih imena
lažnih predstavljanja
samo velika imaginacija
a iza
iza plavih cigareta
plućna krila
lete prema nebu
crna poput njenih noktiju
grkljan se oslobodio
nagrizanja
zasad
a onda sve to zaliti s
litrom rakije
domaće
djedove
koji je umro prije devet godina
ubiti se od jakoće
rastvoriti mislima putokaz
u smjeru groba
ionako se mozak mrvi polagano
poput osušenog ploda
prema majci zemlji
haleluja
pjesnikinjama had
otvara svoje duboke ruke



2

iščupat ću kosu
izbrijat
izrezat škarama
svejedno je što ću odabrati kao instrument
ali nestat će
sva ta njena licemjernost
tako je blaga
mirišljava
duga
zavodnička
kad me promatraju muška lica
s ukručenim kurčevima
a sada
dok smo same
gole i
prepuštene sebi
ona se uvija poput debelih lanaca
oko moje glave
kao da šalje tajne signale
kojima će
me progutati i
usmrtiti
kurva i izdajica
sve zasluge pripisuje
samo sebi

3



volim kad mi sereš u facu
tvoje bezgranične laži o tome kako sam ja
pametna
zgodna
jebena djevojka
s briljantnim umom
zbilja to me pali
zbog tog bih te jebala i rađala ti djecu
o kako bih se samo nasukala na tvoj kurac
kao osuđenik na smrt
na zadnju večeru
i dobro bi to bilo
samo da
nije ovih dana u kojima
mi se bljuje kad ti vidim facu
jer zbilja jadan si kad misliš da dobro lažeš
a govoriš istinu
samo ti to ne kužiš
kad je serviraš
genijalac vidi se

Zapravo je sve to istina, i ti si je vidjela, lijepo je u biti napokon pred nekim biti tako gola, znam tebi je ta istina vrijedna, možda je preoblikuješ malo, pa izmodeliraš neku novu stvarnost, na kraju krajeva tebi je to u krvi, kao i meni, i o tom je riječ, nema tu nekih nabildanih ''filozofija''
Ljutim se često, jer doista plešem te uloge, u njima se dajem i izgaram, a kao da ne vide, ne oni doista ne vide, i na mene često padaju ili pljuske ili pohvale, sredine nema, ne znam ni sama što više boli?!
Pljuske su naime dobre, bole, ali nakon njih počnem raditi na sebi kao luđak, totalno bez daha, pa grizem svaku moguću realnost, totalno grizem, već me i zubi bole od toga, i na leđima to osjetim, i cijelim tijelom, zbog toga me povremeno i strah uhvati, koliko ću još moći ovim tempom, koji i nije sasvim lak i ljudski, ne, jedno je sigurno, ovo što raste u meni, kao da nisam ja, to kao da je neko drugo biće, koje je totalno prozirno i upravlja sa mnom, a ja sam mu samo domaćin.
A sad da se vratimo o pohvalama, one gode, laskaju, one su poput šminke na licu, lijepo se namjestiš, malo ovdje, malo ondje, i tako jedno vrijeme stoje, kompaktne, čvrste, pa i zaslužene da, na kraju krajeva zašto da ne?!
A onda, onda se s vremenom malo izbrišu, izblijede, povuku s tvog lica, i ti ostaješ u polu-stanju, nit čista, nit prljava, nit pohvaljena, nit pokuđena, pa se gledaš i pitaš se pa kako sam ja ovdje zapravo došla?!
Da li sam uopće trebala tu pohvalu, kad je sad ovako mlačna tu, i ne čini se više totalno zasluženom, pa da, i onda kreneš opet dalje, i cijeli dan, cijelu vječnost, što god činila razmišljaš o toj pohvali, odjednom ti počinje biti teret, i ne, to definitivno nije ono što si očekivala, ako si uopće išta očekivala.
Lica, osobnosti, um je samo privremen, i to me zapravo najviše muči, to što sam za ovaj um premala, premala mi je mogućnost samospoznaje, i to me koči, koči da učinim nešto zbilja veliko, kao osoba, ne kao žena, ženu u sebi ću pospremiti, jer njen ego je prevelik, veći od bilo kojeg muškog, ne vjeruješ?!
Pojasnit ću ti, evo sad.

Žena je od malena odgajana kao nježnije biće, kao ona koja zaslužuje komplimente, koja ima najbolje haljinice, čak i ako dolazi iz siromašne obitelji, roditelji se trude da svoju djevojčicu uljepšaju, jer pobogu ona je ipak žensko dijete, ako neće od malena steći navike uljepšavanja i brige oko sebe i drugih, kako će osnovati svoju obitelj, i ispuniti funkciju, ni jedna majka to ne želi svojoj djevojčici, i tu počinje sve, u tim prvim koracima.
Majka doista voli svoju malu ženu, koja joj postaje svakim trenutkom suparnica, prvo joj otima ljubav od njenog muškarca, jer očeva ljubav spram djeteta je snažnija, jer nije uvjetovana, kao što je majčina, koja porađa dijete, dijete očevu ljubav mora zaslužiti, tražiti, moliti, a djevojčice od malena odmah moraju učiti kako će s suprotnim spolom, majka im je priroda već prvog muškarca darovala, oca, emotivno, duševno, i tu počinje svaka daljnja muka, zašto muka?!
Djevojčice osvajaju očevu ljubav, ali u tolikoj mjeri koliko im je otac sam potreban, a potreba se sukobljava s potrebom prema majci, majka je posesivna i svoju ljubav prema ženskom djetetu iskazuje s povremenim napadima ljubavi, koji su žestoki pa slabe, najočitije se to vidi ako su u obitelji i dječak i djevojčica, dječaka će majka prigrliti sebi, da na određen način kazni svog supružnika koji je povezaniji s kćeri, iako je sretan sa sinom, sve dok se u njemu ne osvijesti onaj poriv natjecanja, a na kraju se sve svodi na to, da dječak preuzima krdo, on postaje jači.
Dakle žena od malena igra posebnu ulogu, ona je naučena na dvije vrste ljubavi, uvijek zaštitničku, i od oca i od majke, koja se bori s ljubavi prema kćeri i ljubomorom, na kraju krajeva, ali ljubav koja pomalo guši s majčine strane i očeve koja zahtjeva uzvraćanje je snažna, i kćeri tu uče taktiziranje. Ono što kasnije svaku ženu čini ženom, strpljenje od ljubavi.
Tu dolazi do odbojnosti spram ljubavi, koja je u određenom periodu jaka, skoro do boli, no većina žena pokopa bilo koji oblik sebe-ostvarenja, i samo-ostvarenja, te se radije pretvara u roditeljicu i skrbnicu svojoj obitelji, kako bi svoj ego nahranila, jer joj je potreban osjećaj da ju netko treba, da netko bez nje ne može, da je upravo ona ta bez koje obitelj ne bi funkcionirala, kako treba. Barem to, tu hrani ljubav prema sebi, onu o kojoj sam ti već govorila, onu veliku ljubav s kojom odgaja dječaka, kojeg želi da ju duhovno voli kao što je ljubavnik, ni otac nisu mogli voljeti.
Dakle žena je veći egoist u tome što svjesno stvara obitelj koja će biti ovisna samo i isključivo o njoj, svjesna svoje pičke kojom može manipulirati muškarcem.
Snažnije ubija ženka no ijedan muškarac, i snažnije boli kad izda žena no muškarac. Jer žena kao žena svog muškarca pretvara u roba, koji naočigled ima vlast u rukama, dok ona poteže konce u tišini, što joj sasvim odgovara, jer na kraju krajeva uvijek joj je potrebno vrijeme kada će moći sama sa sobom biti ono što joj svi oduzimaju, sa sobom ili svojim prijateljicama, s kojima će u ringu voditi rasprave, istovremeno u sebi govoreći, ljepša sam, bolja sam, pametnija od nje, i od nje, i od nje, imam bolju obitelj, imala sam najveće vjenčanje i najluksuzniju vjenčanicu, tako da žena nastavlja živjeti u podvojenom svijetu, pred samom sobom, ljubavi, obitelji i pred ljubavnikom.
Muškarac nije kadar prevariti emotivno, jer je emotivno ograničen, u njemu je samo potreba seksualna za širenjem sjemena na sve strane, koja nema veze s emocijom, dok ženu koju voli, ne izdaje emotivno, a žena prvo izdaje emotivno, mrzeći u sebi čovjeka s kojim vodi ljubav, i istovremeno ljubeći ga, jer zadovoljava jednu potrebu bez koje bi se osjećala bespotrebno, jer joj je data moć šireg razumijevanja svijeta oko nje, emotivnog, seksualnog i razumnog, dok je muškarac u tome zakinut, njemu je sve suženo, i prvenstvena potreba za stvaranjem nečeg što će biti samo njegovo, dušom, tijelom, ali on nužno ne traži tonu ljubavi, koju žena mora imati, ili je kadra uništiti sve što je gradila, muškarcu je dovoljan fizički kontakt, on mu je dokaz da na svim poljima sve funkcionira,bez filozofiranja, razgovora i bez sumnje.
Dok je žena uvijek gladna na svim poljima, i kod razočaranja je spremna prkositi i zadavati svakodnevne male ubode, dok muškarac ne izdaje ako ga žena više ne obasipa ljubavlju, jer ona mu ni ne manjka, dok je u krevetu sve kako treba, muškarac kao biće ne bi niti tražio ljubav, već ideal, on ne traži pjesme, sonate, on traži boginju koja će njega kao biće ostaviti bez teksta, savršenstvo ljepote, mudrosti, pameti, koja će samo izgledati i ispunjavati svaku njegovu želju, bez da on o njoj mora govoriti.
Dok je žena u svojim potrebama raznovrsnija, ona želi ljubavnika koji će je voljeti s svim njenim nedostacima, muškarca koji će je hraniti umno i s kojim će moći razvijati svoj um, te na kraju muškarca koji će joj moći pružiti dijete koje će je voljeti na način na koji on neće, ona je uvijek gladna ljubavi, dok je muškarac gladan nagonski.
U tom je žena mnogo puta gora od muškarca, svjesna svoje nadmoći i dalje se igra podređene uloge, i manipulira muškarcem, iako zna da joj to baš nimalo neće biti od zadovoljstva, niti da će pronaći ono za što je stvorena, u tom trenutku ona se širi na sva područja koja su joj dohvatna, a neka namjerno ruši, ili ignorira kako bi imala više razloga za patnju, koja joj je kao biću koje je sposobno roditi urođeno, jer se žena i od djeteta razdvaja njegovim rođenjem i pati, iako je sretna, no svjesna je da ju je ono što je načinila prvim udahom već odbacilo.
Tu sad istražujem samu sebe, ženu u sebi, okrutnost koja mi je data na dlanu i ne znam, iskreno ni sama ne znam kako ću plivati među svemu što znam o sebi kao o ženi, što s tim svim mogu učiniti, i da li uopće išta od toga ima smisla.
Možda ćemo se obje ovome smijati, ne znam, kasno je, a predanost ovom tekstu je gotovo opsesivna.
Naglašavam ova zanesenost me gotovo plaši, vjerojatno jer sam žena, i shvaćam svoju nadmoć u mnogim stvarima, pa me sve odvodi na pogrešan trag, ali lijepo je što s tobom mogu o tome svemu razgovarati.
Sigurno je da smo mi možda i bez spola, duševno tako, podvojene.

Ženu se ne može voljeti, ne muškarac, ne, on ne, kao što ona može i voli samu sebe, zaljubljena u svoju pičku, u svoje sise, u svoje oči, usta, bokove, u svoju dušu, u svoje mogućnosti, transformacije, žena se voli kao svi njeni ljubavnici zajedno, prodire u sebe kao što bi željela da muškarac može svojim umom i svojim kurcem,do granice reale i ludila, stoga žena teško ostaje sama bez partnera, jer je sita vlasite ljubavi koja joj postaje s vremenom poput omče oko vrata, pa odgaja sina od kojeg želi da je voli, kao što je njen ljubavnik nije volio, čisto, bez seksualnih iluzija, ali priroda je dječaka pretvorila u lovca, i on se u svojoj ranoj dobi sam tare o majčinu nogu, gdje žena ostaje prevarena i od svoga sina, i počinje faza u kojoj ponovno na trenutke traži sebe, gubi svaki interes spram dječaka kojeg je rodila da bi je on mogao voljeti po njenim zamislima duševno, kao što muškarac ljubavnik nikad neće moći voljeti ženu u njoj.
Majka ostaje odana sinu, jer vlastitu kreaturu ne može odbaciti, kao što ni muža ne odbacuje, i svjesno se podređuje, kako bi samu sebe ponovno mogla voljeti više, shvaćajući da je nadjačala svoje muškarce u životu, tone dublje u nemogućnost izraza, i kažnjava samu sebe jer se ljubi toliko jako da joj ni jedan muškarac na kraju više i ne treba. Na sprovodu pokopava muža i gušu oko vrata koju si je nametnula sama, tada tek počinje završna faza u kojoj oplakuje samu sebe, svoju mrtvu ljubav koja je življa ikad u njoj, zapečaćena i zakopana, neostvariva, dok ne umre i ona sama, neistražena žena, plaha žena, žena bez ostvarenih snova.

Ma nije upitno uopće nije upitno
preuveličavaš me
ja sam vjeruj mi ništa tako veliko ništa
mene ne treba
hrabriti
tješiti
milovati me
jer ću te mrziti
pljunut ću ti u lice
i krv ću ti cuclati
zarivši ti nož u srce
pustiti me
pustiti me
sve što ljudi doista mogu je pustiti me
o čemu je tu riječ
sigurno ne o čovjeku
ja sam hodajuća zvijer
mrtva od rođenja
s unakaženim vidom
sluhom
papcima i lubanjom
ruglo ruglo rugolo prirode
isključi me svijete iz svoje perspektive
načini od mene mrljotinu
izdrkaj me svijete
na novu površinu ništavila
udahnuti
izdahnuti
ispovraćati se
jako mrziti mrziti mrziti
prezirati
biti gola i išibana
pustiti dlake
pustiti karijes na zubima
smrdjeti
oderati si kožu
pustiti nesreću da me nahrani
zaboraviti na sve
na vas sve
tko ste
što ste
ne imati više ništa ništa ništa
osigurati si
padanje u prazno
ridati
ridati
dopustiti pljuvačkama prolaznika
da me ugriju
dopustiti
tvojim rukama
da me prebiju poput krave zatočene u kavezu
unakaziti mi vjeru
očitosti ukloniti smjer
ubiti me na živo
bez mjere i obzira

dok me gledaš bit ću ti muško
i glavu ću ti razbiti
s ženskim rukama
i sise ću ti nabiti u facu
kada budeš
bljuvao krv

1

Gdje je zapravo nestala Elvira
kraljica nereda i rezanja žiletom
gdje se izlijalo nebesko popodne
iz evanđelja po luki
čijim je stranicama brisala
krv s naših koljena
u čijim bradavicama
elvira spava
gdje je nabrekao njen klitoris
i zašto se pobogu nikad nije javila
ni jednim jedinim
nečitkim pismom


2

Upravo me griju renesansne žene
gledajući ih
kako iz svojih slika
njišu bokove moje sobe
poželim se i ja naći
među tim njedrima
poput djeteta
kosih očiju
kojemu
treba
samo
malo
trunkicu
odmora
od ove
proklete
svjetovne
provincije



3

Zadihanoj!

Sve ćemo mi drage moje plakati
još neviđeno ćemo ridati
i suhe suze rađati na površinama mora
i sve one slike
koje spavaju na udaljenim kontinentima naše mašte
i bit će nevera još
i koljena će se razgrbiti
a ruke isušiti
ispucat će nam još koža
od naših traženja
i konji će se vratiti
na zemlju
da bi nas gledali
još ćemo mi drage moje
biti žene
majke
brižnice
svim onim uplašenim
i egoističnim dječacima
a onda
onda
neka i svijet propadne
i popit ćemo nešto skupa
pa nek se počešljaju apokalipse
o naša krila
a mi ćemo
mi ćemo im i dalje
biti pjesnikinje
što žure i gube komade duše
usput
da nahrane
sve kržljave protivnike
željne osude
i neka
neka bude mračno
neka bude tableta
dovoljno
da zaspemo
da i mi napokon jednom
zaspemo



4

nećemo biti kadre
vjeruj nećemo
kada zatreba da mu izbijemo glavu iz tijela
niti ćemo biti ravnodušne
prisloniti pištolj o čelo
nećemo biti kadre
ubijati naše uspomene
niti abortuse činiti hladne glave
onako jer nam je tako došlo
nećemo podvezivati jajnike
jer bi nam moglo uletjeti nešto između nogu
što bi bože sačuvaj moglo i hodati jednog dana
ali vjeruj
mnogo toga ćemo učiniti
što će biti i gore od ovoga
i boljet će ko sam vrag
izbijati će iz očiju
u trenutku kada ostanemo same sa sobom
sa vlastitim licima
dok stavljamo maske sigurnosti
kada nas zaboli
vlastita mogućnost shvaćanja
jer mi uvijek vidimo više
nosimo teže
kopamo dublje
ritamo se žešće
umiremo sporije/duže/bolnije
od svih koji imaju
usta istog oblika
iste veličine
istih namjera
ali mi smo razdvojene u početku
od vlastite volje
za volju pjesme
i
sada grizemo vlastita srca
iznutra
postepeno
skoro biblijski sveto
za ostalo nećemo biti kadre
ako nas i upregnu kao
vola o kola
a činit ćemo i luđe i teže stvari
ali za ovo
za ovo bismo mogle
iskrvariti
od naših anemija
od bljedila
i glavobolja koje dolaze
nošene pogledima stranaca
što nas vide samo kao
djevojke s viškom talenta
uzalud potrošenim vremenom na pisanje
bit će još i gore
i bolnije i teže
ali bit će ljubavi
one ljubavi
o kojoj sanjamo mi
žilave pjesnikinje na početku 21 stoljeća
s još neprokrčenim putem
samo da se ne zaboravimo
kretati
bit će nam još i teže i gore i bolnije
za pjesmu izroditi



5



Naoštrimo klitorise
bit će nam jedini mač od kojeg nema krvi
i juriš prema njima
izgubljenim dječacima
muževnim ratnicima
njima sklonima vjerovati
da smo samo tu
kako bismo
rađale sinove
i sasvim malene kćeri
ubodimo ih dugo
i zadržimo u naručju
da plaču poput novorođenčadi
pa da se probude
novi
i s vjerom u očima
da će za nas
pohabati sivilo što curi iz
vodovodnih pipa
u ove nedjelje škrte
i zagušljive
o bože daj nam još malo
snage
da ih povučemo
duboko u nas
i tamo nasukamo
na nježno meko žensko
meso
pa da i oni
vide
čime gledamo mi
djevojke
s dubokim kanalima
iz kojih
izlazi sok života
pa da i oni
zaspu sigurni od naše boli
dok je rukama premeću
poput igračke
i začuđeno dok je ljube
da okuse jezu
kako uskače u
mlitave žile
pa da i oni budu
ugrijani od naše predanosti
i na grlu novog rađanja
da nas spremno dočekaju na ruke
dok budemo
mršave i gole
iz svojih ruku
istiskivale
beskrvne bijele pjesme
s mirisima tamjana i blata
na rubu nekog
altruističnog bijednog grada
prepunog algi i sljeza
neka razgrnu oči
poput kometa
al neka
o
neka
samo
urone
tu gdje
mi jesmo
jesmo
svoje

( opet će se nizat jedna za drugom, pa ako tko želi...)


1

ogrisci dana
već posloženi u ovih par minuta
iza ponoći
jer pobogu tko bi se normalan
osjećao spremnim hodati
s ovim teretom na leđima
još jednom u novom sutra
dobro
možda još mrvicu
hajde
dok zaklopim
kantu za smeće
i na kraju
hoćeš li priznati
samo
ma
barem
sebi
pitam te
hoćeš li
da sam ti
danas
nedostajala
onako malo
mrvicu
milimetarski duševno
bez
predumišljanja
molim


2

znaš li
znaš li
znaš li
nisam ti o tome govorila
jer me nisi spremno slušao
ne onako
s žarom u grkljanu
samo si slušao kada sam govorila o ljubavi prema tebi
a odjednom je sve
skliznulo s prstiju
s očnih ogledala
kada me ti jednostavno
nisi slušao
onako kako se sluša žena
jebena pjesnikinja
iz bolničkog okruga Sv Duh
pomahnitalo dijete
kržljavih no debelih nada
biće zlatne kose
i obojanih drhtavih žila
pa dobar ti dan gospodine pametnjakoviću
još ćemo se i nadmetati
tko više poznaje moje kvartovske kavane
a ne vidiš dobro baš
ni s dioptrijom
ni bez nje
da ja moram biti okrutna
i ne znaš
ne znaš
ne znaš
kako mi se ledeno srce
topi
mora da je južina danas
i vestu ću odložiti
na krevet


3

nismo se još odlučili
koga ćemo istjerati iz sela
da li je đavo donio svoju torbu
i zasadio tikvu u susjedovom dvorištu
ti dramatično vežeš
žnirancima stupice
i tjeraš muhe novinama
kao da se ova rupa između nas
ne vidi iz svemira
i nastavljaš
smirenim pokretima lijevice
jesti juhu
a presolila sam je
jebote čovječe presolila sam juhu


4

pantera u eteru
nalakiranih crnih notkiju
tiho prelazi po mojoj skliskoj crnoj tipkovnici
ljubovnica moja mala
recite mu
da je meni ionako sve crno
i da nisam pala
s bradom po betonu
kad je zalupio vrata mojim grudima
pa što
meni je crno poput
ljubavne pjesme
lijepih elegantnih hlača iz izloga
i crnih salonki na visoku petu
da
mene ste mogli vidjeti
kao se šuljam
poput dame iz starih filmova
s iscrtanim lukovima na kapcima
koji spadaju na cestu poput zavoja
i iz kojih izlaze šest mojih lica
kao da traže autoricu
sedmog
prvog
sve po redu
i njega traže
da ga smrskaju
u kašu
kašu
kašu


5

o mogu ja još i voljeti
ali ne tebe
ne tebe čovječe
neke arheološke iskopine
da
pokojeg viteza ako mi dođe i iščita ljubavnu pjesmu
sigurno
i to otvorenog srca
pa neka i platim neku cijenu
od tristo besanih noći
ali pobogu tebe više nikada
ni kad se grobovi isuše
ni vjetrovi kad se zapetljaju
ali pazi čvrsto
čvrsto
za moju kosu
možda bih mogla ako mi netko baci neke čini
kao da je to pitanje čiriburibarija
ili novih astroloških dostignuća
jer molim lijepo
u sedmoj kući piše da ću se udati za jednog lava
hohoho
još je i djed mraz bio u začecima
kada sam ja svoje hlače stegla remenom
i nek se zna tko je gazda
u ovom akvariju sudbine
onaj tko prvi gurne šaku u krv
i tko ostane gladan poslije ovakve ljubavne drame
premda sve mi se čini
da ti i nisi imao apetit
neka neka
šalu ćemo uputiti na drugu adresu
tvoja ljubavnica zategnutih nada
evo sada tebi
otvoreno daje na vidljivo i svima jasno
znanje
koliko je ljubav skliska i varljiva
jer eto sada čovjeka poput tebe
od mesa i kostiju
s svim tim tvojim napirlitanim slikama
želi jednostavno ljudski
napucati bez zadrške
u tvoje neoprano dupe
i adieu
zbogom


6

prazni tanjuri
redaju se u kuhinji
i ljuto vino u čašama
stoji
i sve se vrti
oko mene
vrti
kroz prozor ulje s neba sjaji
ja nasmiješena
sretna
bogata
promatram svog boga
s licem koje nosi
samo za mene
i sve se važi
sve je kako treba
i nova pjesma
novi val što se zaigra na površini moje kože
koliko sam sposobna ljubiti
i izgorjeti
sve što sam kao čovjek naučila biti
slaže se
poput niza stranica
uvezenih
u bijelu knjigu
na polici nasuprot kreveta
sunčani dani polako odlaze na počinak
more se topi pod mrakom
a ja se njišem ogrnuta vatrom
još korak prema vratima
i bosim stopalima u pijesak
utonuti
utonuti
utonuti
i zgrabiti boga za ruku


7

tri su sata iza ponoći
kao da je oktobru bitno
što će se sutra jesti
gdje će se sutra biti
i koga ćemo ljubiti do svog prvog
začetnog kromosoma
od kojeg smo isplivali kao pobjednici
xx sreće li velike
od tada hodam bez pišonje u hlačama
baš ja od svih očevih spermija
ponosna trkačica životne trke
niz očev falos
u majčinu vaginu
pa onda pobogu
dobro
što bi mene itko trebao doseći
i golim rukama podrediti
kad sam od početka
ptica raširenih krila
i malo sjebanih perspektiva
ma nema veze oče
i gospodin bog se smilovao
i dao mi
sanduk s tipkovnicom
pa nek dijete
eto
malo piše

1

nije istina
da će mi biti žao
(za nekoliko sati)
što se neću pojaviti
tamo gdje ćeš ti
s vremena na vrijeme
pogledavati na vrata
pa među uzvanike
i tražiti moj lik
tako sam i ja tebe
čekala
sve te nazeble godine
prepune samoće
i neprestanog traženja
a ti nikada nisi došao
i ne
ovo nije osveta
samo pravda koju je sudbina
ovako javno namjestila
dodijelivši mi gripu
pa da i ja jednom
ne ostanem nešto dužna
tebi



2

još me 60 tableta dijeli
do izliječene ljušture duše
a onda
onda ćemo se smijati
zapravo ja ću se smijati
tebi
što me prije nisi vidio
ranjenu
i ponosnu
( kada si mi trebao najviše )
a ti
ti ćeš me gledati
kao vladaricu tvojih nježnosti
odmahnut ću rukom prema vlaku koji dolazi
ja sam već u onom
što je otišao
ljubavniče



3

umatam grlo u sirup
i smijuljim se svom odrazu
pocijepanom nosu
i raširenim zjenicama
čitam romane
i ispitujem svoje likove
poput najstrože učiteljice
zadajem im brdo domaće zadaće
prevrčem ih i svlačim
kuham im ručak i tepam im
pa neće me valjda oni izdati
pitam se
a onda shvaćam
neće
osim u jednoj od onih noći
kada mi uskoče u snove
i golim me rukama
isprate u tunel
uglavnom
sve što se odvijalo danas
na repertoaru dana
odvilo se samo
kako bih
mogla reći
da sam se trudila
zbilja jako trudila
otjerati smrt ispred otirača



4

na prst sam do pilule za
koštrave snove
u njima ću ako pristanem
opet poput prošle noći
udisati modre boje
brisati blogove
trgati zavjese
i obijati nogom debele golubove
kašalj će utihnuti
sunce će biti paukova glava
i vrištat ću do plafona
i u krevet ću vrištati
ako posegnem
i spustim do dna želudca
umjetno oplođenu realnost



5

Elvira je imala najplaviju kosu
i najzgužvaniju pidžamu
rekla sam joj da se to ne priliči jednoj dami
vukla me za pletenice
a ja sam joj pljuvala u lice
tukle smo se
onako pravo muški
šakama
ona meni
ja njoj
i šljive su nam rasle na licu
kao gljive iza kiše
nije se ljutila
hodale smo poput stupova
uspravno i s prljavim licima
kokoši u kvartu su nas gledale poput boginja
i jesmo mi smo siše s olimpa
Elvira i ja i moja mašta
bile smo sve što čovjek može biti
a da ne plati životom
skoro smo i to prerasle
al srećom prije toga
cipele su nam postale tijesne
i Elviru su odveli ljudi s crvenim šeširima
jao Elvać di si sad hebemtisuncebalavo



6

o klaviru sam maštala noćima
željela sam
žudjela
i pentrala se na prste
doticati
crno bijele tipke
koje su se glasale
poput lastavica na nebu
smijao se učitelj
inače grub i strog
kada sam plavim uvojcima
grlila pedale



7

o saksofonu sam
pisala priče
u njima je bio poput čokoladnog sladoleda
u kornetu
hrskav i sladak
neki su odmahivali glavom
ali ja sam
sa svojim dubokim dahom
parala majčinom kuhinjom
mirise hrane
tata je samo nastavio čitati novine
i lišće je kroz prozor
spavajući padalo
tako nijemo
prema tlu



8

mala balerina
ispod dugih nogu pače
dok su letjele garderobom
poput čarobnih lutaka
smijala sam se
visokim čapljama
dok su plesale
u ogledalu se izdizale
iz krhkih kostiju
poput vladarica parketa
tamo negdje
slijevala se melodija
poput vručeg čaja iz šalica
u mene



9

pa dobro spremit ću sve te uspomene
a bilo ih je lijepo ponovno vidjeti
da to je to
gramafon se večeras svukao i prikazao
kako se još dobro drži
o za razliku od cd-playera
on fino šušti
kao dama što se spušta niz stepenice u svilenoj haljini
i taj ču osjećaj zadržati
još dugo dugo godina
dok ću se stiskati uz isti ovaj krevet
sasvim drugog oblika
i veličine
sretna što imam
nagurano u sebi
tonu mašna balona harmonije
upaljača kornjača bombona
sladoleda pizza vrtuljaka
piva crnih vina cigareta
hobotnica orada razglednica
malih i velikih ptica i planeta
i o tome svemu neću
baš neću ni riječ



10

u bijelim ću gospodičnama rukavicama
okrenuti posljednji list svjetla
pa samu sebe poleći pod pokrivače
i popit ću gutljaj toplog čaja s mlijekom
po engleskom receptu
iz dječjih snova
kojima mi djevojke na kraju dvadesetih možemo
još dijelomice vjerovati
i pregrist ću loše mogućnosti
pa što pobogu može krenuti loše
u ovu nježno crnu noć
s tihim stihovima iz pjesama
moje prošlosti
dok zijevam poput one zlatokose
iz priče koju mi je djed bezbroj puta šaputao
već mi se i kapci spuštaju poput roleta na modrinu
već i riječi kreću prema srcu
da se ugnijezde u snu

( malo sam istrošena, pohabana, neurotična ovih dana, ne pijem, ne pomažu baš nikakve ovisnosti, pa ćemo ih se otarasiti, uglavnom
sad je vrijeme za tišinu, javit ću se na vrijeme...)

*a onda mi se petak osobno nasmiješio
dopunska nastava iz ljubavi
pa se mijenjaju postavi ( kao u galerijama )







( ako nekog zbilja zanima, na ovaj post samo keljim pjesmu ispod pjesme, bit će ovako još neko vrijeme dok ne prerastem fazu)




1

dodir kazaljki na satu se poklopio
uskačeš u moj dan
ja gledam unatrag pa unaprijed
stvoren si samo po mojim fabulama
sanjala sam te
kako me uvlačiš u nas
nisam pružala otpor
bila sam jedna od onih romantičarki
koje čine sve za svoje muškarce
no realnost se uvijek naruga
nama običnim ženama
pjesnikinjama iz zagrebačkih kvartova
nama koje smo još nespremne
suočiti se sa svijetom unutar želudca
i zbilja
dok sam te tako gledala
među policama s voćem
i gađala te crnim grahom
tvoj smijeh
slamao je plafone svjetova
pentrala sam se na vrh prstiju
da vidim što se događa
iznad današnjeg dana



2

ploveći među redovima stvari
(rajngle
wc papir
svinjske polovice
pečeni pilići
i sve ono što je čovjeku potrebno
da bi napunio želudac)
netko se ušuljao kao lebdeći semafor
i točno je govorio
što ćemo uhvatiti u ruke i
s čime ćemo upravljati kao krpenim lutkama
to što je bilo poleta
tišine
nelagode
strasti
i mrtve prirode
nema baš nikakve veze s mojim usnama
koje su mi bile tako prokleto suhe
baš danas
zato sam valjda najviše zastajala
u području gdje su se stisli suhi bakalari
a ti si jednog uzeo u ruke
i dao mi ga kao mač
nisam te baš razumijela odmah
jer kako bi itko razumio da si mi ti zapravo samo profesor nakon svega
i da smo ovdje po nekim karmičkim planovima
samo i usputno prijatelji
dobar dan
kamere
reflektori
tračevi


3

čuješ me kako u sebi
vibriram tvoje poglede
zbunjen si
jer ne govorim kao dan prije
malo sam povučenija
kao da lijepim poštanske marke na pismo
a opet trzneš se
s naletom moje strasti koja
mijenja pravilan raspored ovog grada
pomičeš mi vlas kose s desne sise
ma tik malo gore
iznad nje
ostajem zašivenih rečenica
u meni se već osjećam
stvara velika torta
od ljubavnih namjera
u prolazu mi maše rođakinja
koja baš mora vidjeti
tko je taj koji sjedi sa mnom
u naočalama
kao da je stolac manji od nas oboje
u ovom svijetu
postoje dvije vrste ljudi
ovu moju nećete upoznati
pa i on to shvaća
a vidi ga
pored mene
sjedam za svoj red
i nastavljam o svemu što
je tu oko naših koljena
gdje se skriva
odgovorno mu tvrdim
ljubav


4


volim kad nam se zaljuljaju koraci
tvoji
moji
naši
pa se ne zna ko je kome prvi prišao
i zašto
i gdje ćemo utonuti na kraju
miriše na perike
bušilice
i gumene čizme
kojima sam te očarala
znam moji su izbori uvijek
neočekivani
možda si se na tren i zbunio što i ja mogu biti sasvim razmažena
a odjednom kao da sanjaš
jer se i kidam pred tobom
kao kad nožem zarežeš platno
pazi prste oštra sam


5


najskuplji element u ovom danu
je moje srce
srećom šifra je iznad dohvata naših ruku
pa smo se mogli tako
igrati cijeli dan sa mnom
ti
pa
ja
pa
zajedno
a onda kad smo bili sasvim blizu
vrijeme je dodalo gas
sunce je skrilo haljinicu
poljubila sam te kao da ću ti izbiti lubanju
nema veze
ionako se voliš sa mnom ljubiti
provukla sam se kroz ogradu
i dala petama vjetra



6


ručaš me
meškoljim se na mjestu
dodirujem vrhove cipela
zabijam se o tebe kolicima za namirnice
i gle u onom kutu tamo
velika žuta kišna kabanica
baš bi ti pristajala
daj ju isfuraj
i ono moje obavezno
z e z a m s e
dobro je
grizem si jezik i
razmišljam u sebi
netko bi nas uskoro mogao vidjeti
a to baš i nije
moja omiljena slikarska tehnika
nanos neočekivanih boja
na podlogu naših izbjegavanja
a onda se okrene u
tim svojim modrim tenisicama
s malim s u kutu
a ja
ma meni se odmah piški
i žuri mi se doma
a on šapuće idemo na kavu
pa dobro
samo da
trenutak ček
ma joooj
kad nas bar ne bi omeli u svezi


7
napokon jedno nasuprot drugome
gledamo u jezike
baš si mi krenuo ispričati neki vic
a znaš
dovraga znaš da ne volim slušati glupe viceve
tebi je to baš idealno
malo me izbaciti iz takta
kao da ti već nije uspjelo tamo na odijelu sa
voćem
kakvo je to pitanje
da li ja volim šipak
nisam ljubitelj
niti mrzitelj
govorimo o svejednosti
kao pojmu
kao činjenici
kao oke
dobro
priznajem
nekoj poluistini
jer nemam stav
ne o šipku
a ti i dalje pikiraš na moje strpljenje
ma oprostit ću ti sve
tko bi odolio srednjoškolskoj ljubavi
kao da se odjednom velika nebeska ruka
spustila na moju glavu
i rekla mi što god sad poželiš
izaći će ti ravno iz glave
i meni se dogodila
sasvim nježnija verzija mojih snova
jedno sunčano popodne
kraj svinjskih polovica u getrou
pa dobro čovječe
ima li tome kraja
namrštio se gospodin razum
i pokrio se žutom kosom

( ako nekog zbilja zanima, na ovaj post samo keljim pjesmu ispod pjesme, bit će ovako još neko vrijeme dok ne prerastem fazu)





1


otkopčanih usana
jezicima paramo riječi
tvoje su malo nježnije
rekla bih opreznije
tijelo ti govori
sporo i odmjereno
a ja se mijenjam iz poze u pozu
govorim vrckavo i vedro
nemirna sam
objašnjavam ti što smo u ovom trenutku
glavu naginješ u jednu stranu
usne su ti
usne su ti
još uvijek ih nisam poželjela
strašim se da bi me odmah prepoznao
nisam drska niti samouvjerena
onako kako ja to obično znam biti
s prolaznim muškarcima
uhvatio si me za mišicu
njišem se u tvom glasu
savršenstvo je na izdaji
preskačemo iz nas
a kao da se uvijek vraćamo na početak
ne znam kamo da smjestim tu strast
koja mi raste u dnu trbuha kao kamenje
otežano mi je razmišljanje
i prsti su ti opet tu
nakon sna
nakon sna
teško je hodati uspravno
teško je govoriti s drugim ljudima
teško je zametnuti trag opijenosti
letjeti bez šuštanja krila



2


ne plašiš se kad ti svjetlost sipam u žile
iz moje knjige koju stavljam na zadnje sjedište automobila
znam položena je tako vješto kao da sam raširila noge
i pustila te u nutrinu
u ženske kanale ljubavi
toplo je i sija iz nas dvije
ali jedna od nas dvije tebe se plaši
to sigurno nije ona
to je ovo tijelo
ova koža
ova moja jesen
lišće nam je nad glavom
padamo unatraške
nitko se od nas ne drži
samo nas neka sjeta napada za kukove
ponovila bih bolji ritam
al ne znam
al nisam kadra
al nisam više ubojito rezervirana za ekscese
sada sam u tvojim golim željama
sve što ćeš mi jednom prišapnuti
s odmakom od par stoljeća
i prelaziš svejedno na moju stranu
sudbina te obgrlila oko vrata
spominješ mi kako ste napokon na ti
da bih te zabavila
grizem pivske boce
i šalice od kave
te separe u kojem sjedimo
konobaru brišem obraze
pa slikam noge ispod pazuha
odlazim sprijeda da bi poželio
moju stražnjicu u svom krilu
osjećam magnet tvog uda
udišem i žmirim
proganjam si misli
tako si mi blizu
tako ispod ljušture



3


eto je u torbi
među papirima
(pozivnica za izložbu)
meškolji se i doziva me
ignoriram je
jer na njoj su bili
n j e g o v i p r s t i
n j e g o v a t e k s t u r a k o ž e
još sinoć sam je željela smjestiti ispod jastuka
ime ti je ljubav kao da se mršti
piše ti na čelu
pogledaj se bolje
a ja se gledam
dodirujem podočnjake
to nije od ljubavi
to je od rakije
ženo božja to je od rakije
ljubavnice koja me ne ostavlja u ovakvim danima
tonem prstima u sebe
i vučem svoje konce prema van
da iščupam prokletu stvar
telefon zvoni
dojmljivo zvoni


4

još smo skriveni od grada
od naših poznanika
sastajemo se noću
u mojoj kavani
gdje su mi konobari poput braće
neće oni odati da si bio tu
da sam te hranila svojim dlanovima
i krvlju da sam te opijala
ne
ni ovi zidovi neće gledati u nas
i prema nama
mi smo poput povjetarca
kojem ne poznaješ pravac
od kud je stigao baš u ovaj tren
i gdje će se sjuriti
i podići zavjesu




5


o ovakvoj sam večeri sanjala
o tebi na mom kućnom pragu
kako se vraćaš
donosiš mi balon punjen helijem
skupa klečimo na zemlji
ja ti guram glavu u krilo
miluješ mi kosu
dodirujem ti lice
udubljujem ti se u bore
u oči
i odlučno ti govorim
imaš me
sa svim svojim odlascima
tu ćeš
u ovim očima
snivati mirno
i tu ćeš
tražiti put prema samome sebi
ovdje ćeš
na ovim grudima
biti rođen ispočetka
za sebe
za sebe
jer nema nas
ne nas
nas



6


prije buđenja ću te otpustiti
a sada ovdje
načinit ću poljubac od zraka
potopiti ga mrakom
i stisnut ću se kraj tvoje
razasute duše
u tvoj ću krevet leći
odijenuti tvoju bijelu košulju
cijelu ću noć dodirivati tvoju kožu
dok ćeš sanjati
snivati
spavati
a pred zoru
pred nadanje
pred otvaranje svijeta
skliznut ću sa tvojih ruku
i za druge ću biti nevidljiva
od tvoje majke zauvijek
od tvoje majke zauvijek
ali ljubit ću te
do raspadnutih kostiju
i popucalih očiju
kao žena
kao žena



7


umjesto zablude za laku noć
govorim u ekran
u ovu bijelu površinu
koja će se prikazati u punom sjaju
na tvojoj izložbi
koju sam sanjala tamo negdje prije pet godina
smijala sam se tvom neznanju
ali sada kada si mi priznao
da ti je zbog mene lupalo srce kao ludo
opet sam živa u ovom trenutku ludila
pa mogu nizati red za redom
slikovitih riječi
dugačkih poput vagona
da ti kažem
da ti kažem
ovdje sada
koliko te zbilja volim
da li je to istina
ili samo uzaludna želja
zabluda ili vrlo vješto isklesana realnost
san
mene ne hvata
san
a
treći je dan mjeseca oktobra
u kojem oboje očekujemo kiše
tek je 04:47 ujutro na digitalnom satu
a ja se eto premiještam s tipke na tipku
i vadim te iz sebe
dio po dio
pa te vraćam unutra
kao da slažem ladice u ormaru
sve je tako klinički čisto
malo mržnje
strasti
ljubomore
tako bih te sada rado nazvala
baš u ovaj sat i pričala ti
o Mr.Bigu i o Carrie
o likovima koji su nam ponekad tako slični
a ti bi kolutao očima
ali bi mi vjerovao na riječ
jer sam ti tako mnogo dala
kao što ti tvoja zakonita nije mogla
pobogu tek sad shvaćam
ti si doista iz serije
i razveden
a sa mnom već pomalo i zaluđen
i sam to vidiš
i tvoje slike prestaju biti nijeme
makar stavljaš na oči krinke
sklješten si o moje ime

iz mojih pluća raste lišće
i osipa se za našim tragovima
istrulit će bože kao što trunem i ja
u ovom isprekidanom nizu predaje
u ovom gorkom trenutku ljutnje
neću ti se predati sva i potpuna
neću ti govoriti koliko te ljubim
kako mi je srce izrezano tvojom boli
samo ću usnuti i
leći
pomalo nestati
i u kutu
biti tamnoj strani svjetla postelja

zajedno ćemo
raditi
raditi
raditi
graditi
kule
građevine
skulpture
umjetne oblike života
duše od
papira
kamena
željeza
i
riječi
riječi
riječi
ja ću
ja ću
od toga
svega što imam u sebi
ostati osakaćena
i
tvoja
o bože
zašto tako snažno
tvoja

o bože zašto ja uvijek ustuknem
kada ga treba povesti
odvesti do visina
i spuštati ga nježno
s rukama pjesnikinje
zašto o bože zašto
izmičem
kad mi pruža ruku
kada čeka moju trunku ljubavi
gdje su sad svi moji brodovi
gdje su luke
nepoznati gradovi
gdje su ona sitna zadovoljstva
gdje je more
more
more
s širokim rukama
i gdje je onaj koji me smirivao
sada opet
klizeći niz njegovo tijelo
tonem u svoj grijeh
svoj grijeh
u svoje podzemne grobnice

u ogledalu se budim
more u očima krvari crvenom
suze se skrivaju ispod trepavica
sve što se odvija tonom ljubavi
one ljubavi od koje nema bijega
slaže se ispod mog prozora
tako blizu
noćašnjem rastanku
sve gdje smo prolazili zajedno
ostat će
ostat u mojim pjesmama
ostat će
ostat
sumanutim luđacima na staklu prozora
dobro mi došla tugo

noćas si me zaveo
i vodio svojim brzacima
u moju osnovnu školu gdje si imao praksu
pa kasnije u srednju gdje si mi bio bio
a sada smo tu
na ulici
među ljudima s otkopčanim shvaćanjima
strah me i uvlačim se u tebe
u tebe
blizu sebe
malo dublje
iza tvoga shvaćanja
i čvrsto smo skupa
poput zalemljenih komada željeza
tiho u tebi pomičem zidove
smiješ mi se
srećo ti si još dijete
sasvim malo dijete
penješ se na tobogan
iz hira
iz volje
da se približiš mome djetetu
gledam u nebo
pomiču se zavjese
i koraci su ti bliži
ti imaš tenisice
a ja cipele
oboje traperice
i gole ruke
i gole oči
i gole glave
i gola srca
sramim se kad me gledaš
drhtim
još uvijek nakon devet godina drhtim
i treperim dok ti govorim
uzalud se ljutim
pa glumatam da sam snažna
ti si moja zvijer
očigledno sam ja tvoja maza
ali bez diranja molim
tek slučajni dodir
i uvučen dim cigarete
jedne jedine
po pola smo ubili vrijeme naših života
grijeh je što te ovako promatram kao lovinu
ugurala bih prste u tvoju kosu
vidim prekratka je
imaš smeđu jaknu odloženu na mojoj
vraćamo se u kavanu
tamo je već mjesto naviklo na
ovakve želučane rasprave
govoriš mi a šutiš
a i ja već pomalo šutim

večeras biti tu
biti opet s tobom
u oktobru
ispred naše škole
hvatati ti ruku
izmicati ti pred usnama
pitati se na sav glas
koliko košta karta do raja i natrag
vrištati ti u lice
ovo je cijena
ovaj život
ovi pogledi
ova propast koja nas vodi
u krevet u koji nećemo leći zajedno
prokletniče
tako me dobro poznaješ
i vodiš
još dublje
i
dublje
i
dublje
u tunel
u mrak
bez kraja
bez kraja
bez kraja

dala sam ti svoju knjigu
riječi sam ti podcrtala
kako bi me mogao u krevetu milovati
i držati čvrsto
kao da ću se sutra izgubiti
kao da ću slomiti našu ulicu
kao da ću saviti naše korake
kao da ću sutra
utonuti u najdublju rijeku
i postati riječ
od koje sam nas pogubila

mala moja ti bi voljela sve
ovaj namrgođeni svijet
moje godine
ožiljke po nogama
moje robusne rečenice
šture nade koje imam u džepu
a ja ti se
na svojoj zadnjoj pijanki smijem
sutra
sutra ću umrijeti
a ti
ti ćeš izbiti nekome zube
i kosu ćeš nekome počupati
a ja
ja ću te odozgo gledati
i bit ću ponosan
što si živa i što se nećeš nikom dati samo tako
pa ni meni
staroj i odrpanoj vreći jada
što se klati u suton prema krčmi
za rakiju
dajem sve
i tvoju ljubav
mala moja
mala moja
mala moja
jube

na brzinu me zaskoče jutarnje vijesti
još zašivenih očiju tankim koncem sna
krčim smijeh kroz vlastita usta
da bih se srela s jasnim licem
namještenim za dnevne amaterske priče

o
u
na
s kim
s čim
zašto
i
pa
te

mnogo
mnogo
mnogo
nevezanosti za vratom

kažeš mi nemoj mi vjerovati
samo me drži za ruku
u ljubav me ljubi
i srce mi čuvaj
ne daj ga krvnicima
i nemoj rađati molitve
i nemoj slijediti vjere
samo me drži čvrsto za sjenu
i gutaj me u sebe
i sebe mi daj
al ne vjeruj mi
niti mi daj sve
samo ono što možeš dati
a ja ću
ja ću voljeti te ludo
i biti ću tu
kad umreš u njemu
a rodiš se u tlu

Nisam ljubila često
samo sam u sebi tebe tražila
i htjela sam biti najbolja za onog koji će me imati
a uzalud su molitve
i nježne riječi svijeta
uzalud s neba padaju zvijezde
i uzalud u fontane padaju novčići
kad svijet se množi na hrabrosti i volji
kad ti si darovana suncem
a moje su oči tamne
i riječi
ti sumanuti prijatelji
što spavaju na pločnicima naših gradova
odaju tko smo
dovraga tko smo sada mi
sa svim teretom na leđima
ljubavi moja reci mi...

ubio sam moju dragu
razbio joj dušu i zakačio o zid
da je gledam
o da je gledam
i samo da je gledam dok se ne miče
od jednog sam dijela načinio papuče da mi griju nožne prste
dok njeno će tijelo biti nazeblo od zime
načinio sam njenu ličnost
od papira i od boje
i dodao sam svoju oholost
i mrvicu slabosti
da u hodu pada kao pokošena
moja ljubav
moja hladna draga
robotskog hoda
i robinja u očima
da mi steže kurac u ekstazi
a onda neka bude
poput spužve istrošena
slomio sam moju dragu
na stotine dijelova i riječi
da mi bude blizu
da mi bude blizu

Grga L'Étranger
me podsjeća na njega
i da me ne prepoznaje kroz sve te teške materijale
kroz damast pamuk vunu i štof
da nije namirisao blud
smijala bih mu se
kao što se smijem sebi samoj
dok se diram u kamenoj noći
iznad svih tih graba umoćena u plićak
u svoju plitku prazninu postojanja
ljepota
istina
krivnja
pustoš
krivudanje
recenzija
gutanje
ispijanje
spavanje spavanje spavanje
ni dvadeset nema noći
a eto već sam se
preznojila u svojoj koži
a eto već sam se podala novoj sudbini
a eto već sam ga zatajila pri svojoj istini