o bože zašto ja uvijek ustuknem
kada ga treba povesti
odvesti do visina
i spuštati ga nježno
s rukama pjesnikinje
zašto o bože zašto
izmičem
kad mi pruža ruku
kada čeka moju trunku ljubavi
gdje su sad svi moji brodovi
gdje su luke
nepoznati gradovi
gdje su ona sitna zadovoljstva
gdje je more
more
more
s širokim rukama
i gdje je onaj koji me smirivao
sada opet
klizeći niz njegovo tijelo
tonem u svoj grijeh
svoj grijeh
u svoje podzemne grobnice