Marketing
( Jesen u Zagrebu )
( ako nekog zbilja zanima, na ovaj post samo keljim pjesmu ispod pjesme, bit će ovako još neko vrijeme dok ne prerastem fazu)
1
otkopčanih usana
jezicima paramo riječi
tvoje su malo nježnije
rekla bih opreznije
tijelo ti govori
sporo i odmjereno
a ja se mijenjam iz poze u pozu
govorim vrckavo i vedro
nemirna sam
objašnjavam ti što smo u ovom trenutku
glavu naginješ u jednu stranu
usne su ti
usne su ti
još uvijek ih nisam poželjela
strašim se da bi me odmah prepoznao
nisam drska niti samouvjerena
onako kako ja to obično znam biti
s prolaznim muškarcima
uhvatio si me za mišicu
njišem se u tvom glasu
savršenstvo je na izdaji
preskačemo iz nas
a kao da se uvijek vraćamo na početak
ne znam kamo da smjestim tu strast
koja mi raste u dnu trbuha kao kamenje
otežano mi je razmišljanje
i prsti su ti opet tu
nakon sna
nakon sna
teško je hodati uspravno
teško je govoriti s drugim ljudima
teško je zametnuti trag opijenosti
letjeti bez šuštanja krila
2
ne plašiš se kad ti svjetlost sipam u žile
iz moje knjige koju stavljam na zadnje sjedište automobila
znam položena je tako vješto kao da sam raširila noge
i pustila te u nutrinu
u ženske kanale ljubavi
toplo je i sija iz nas dvije
ali jedna od nas dvije tebe se plaši
to sigurno nije ona
to je ovo tijelo
ova koža
ova moja jesen
lišće nam je nad glavom
padamo unatraške
nitko se od nas ne drži
samo nas neka sjeta napada za kukove
ponovila bih bolji ritam
al ne znam
al nisam kadra
al nisam više ubojito rezervirana za ekscese
sada sam u tvojim golim željama
sve što ćeš mi jednom prišapnuti
s odmakom od par stoljeća
i prelaziš svejedno na moju stranu
sudbina te obgrlila oko vrata
spominješ mi kako ste napokon na ti
da bih te zabavila
grizem pivske boce
i šalice od kave
te separe u kojem sjedimo
konobaru brišem obraze
pa slikam noge ispod pazuha
odlazim sprijeda da bi poželio
moju stražnjicu u svom krilu
osjećam magnet tvog uda
udišem i žmirim
proganjam si misli
tako si mi blizu
tako ispod ljušture
3
eto je u torbi
među papirima
(pozivnica za izložbu)
meškolji se i doziva me
ignoriram je
jer na njoj su bili
n j e g o v i p r s t i
n j e g o v a t e k s t u r a k o ž e
još sinoć sam je željela smjestiti ispod jastuka
ime ti je ljubav kao da se mršti
piše ti na čelu
pogledaj se bolje
a ja se gledam
dodirujem podočnjake
to nije od ljubavi
to je od rakije
ženo božja to je od rakije
ljubavnice koja me ne ostavlja u ovakvim danima
tonem prstima u sebe
i vučem svoje konce prema van
da iščupam prokletu stvar
telefon zvoni
dojmljivo zvoni
4
još smo skriveni od grada
od naših poznanika
sastajemo se noću
u mojoj kavani
gdje su mi konobari poput braće
neće oni odati da si bio tu
da sam te hranila svojim dlanovima
i krvlju da sam te opijala
ne
ni ovi zidovi neće gledati u nas
i prema nama
mi smo poput povjetarca
kojem ne poznaješ pravac
od kud je stigao baš u ovaj tren
i gdje će se sjuriti
i podići zavjesu
5
o ovakvoj sam večeri sanjala
o tebi na mom kućnom pragu
kako se vraćaš
donosiš mi balon punjen helijem
skupa klečimo na zemlji
ja ti guram glavu u krilo
miluješ mi kosu
dodirujem ti lice
udubljujem ti se u bore
u oči
i odlučno ti govorim
imaš me
sa svim svojim odlascima
tu ćeš
u ovim očima
snivati mirno
i tu ćeš
tražiti put prema samome sebi
ovdje ćeš
na ovim grudima
biti rođen ispočetka
za sebe
za sebe
jer nema nas
ne nas
nas
6
prije buđenja ću te otpustiti
a sada ovdje
načinit ću poljubac od zraka
potopiti ga mrakom
i stisnut ću se kraj tvoje
razasute duše
u tvoj ću krevet leći
odijenuti tvoju bijelu košulju
cijelu ću noć dodirivati tvoju kožu
dok ćeš sanjati
snivati
spavati
a pred zoru
pred nadanje
pred otvaranje svijeta
skliznut ću sa tvojih ruku
i za druge ću biti nevidljiva
od tvoje majke zauvijek
od tvoje majke zauvijek
ali ljubit ću te
do raspadnutih kostiju
i popucalih očiju
kao žena
kao žena
7
umjesto zablude za laku noć
govorim u ekran
u ovu bijelu površinu
koja će se prikazati u punom sjaju
na tvojoj izložbi
koju sam sanjala tamo negdje prije pet godina
smijala sam se tvom neznanju
ali sada kada si mi priznao
da ti je zbog mene lupalo srce kao ludo
opet sam živa u ovom trenutku ludila
pa mogu nizati red za redom
slikovitih riječi
dugačkih poput vagona
da ti kažem
da ti kažem
ovdje sada
koliko te zbilja volim
da li je to istina
ili samo uzaludna želja
zabluda ili vrlo vješto isklesana realnost
san
mene ne hvata
san
a
treći je dan mjeseca oktobra
u kojem oboje očekujemo kiše
tek je 04:47 ujutro na digitalnom satu
a ja se eto premiještam s tipke na tipku
i vadim te iz sebe
dio po dio
pa te vraćam unutra
kao da slažem ladice u ormaru
sve je tako klinički čisto
malo mržnje
strasti
ljubomore
tako bih te sada rado nazvala
baš u ovaj sat i pričala ti
o Mr.Bigu i o Carrie
o likovima koji su nam ponekad tako slični
a ti bi kolutao očima
ali bi mi vjerovao na riječ
jer sam ti tako mnogo dala
kao što ti tvoja zakonita nije mogla
pobogu tek sad shvaćam
ti si doista iz serije
i razveden
a sa mnom već pomalo i zaluđen
i sam to vidiš
i tvoje slike prestaju biti nijeme
makar stavljaš na oči krinke
sklješten si o moje ime
Post je objavljen 02.10.2008. u 20:07 sati.