Ova me kiša ubija, ne pišem, što je to pisanje uopće, samo davanje sebe, izgranje u riječima, umno jebanje, pardon vođenje ljubavi.
Vani kiši, to je činjenica, a meni se ne spava, iako sam umorna, maloprije sam plakala, ridala i tresla se ko šiba, ali sada, sada je povoljan trenutak, za smijati se, poput luđaka u luđačkoj košulji, to boli, nemate pojma koliko boli.
Al i to se preživi, sve se preživi, ponekad pomislim, ni smrt ne dolazi kad je uistinu trebaš!
Post je objavljen 30.10.2008. u 01:39 sati.