Marketing
Voljela sam vlakove, dugo sam ih tražila, čeznula za njima, ali ih se i plašila, plašila sam se njihovih mogućnosti,mogu te odvesti tamo gdje nikad nisi ni sanjao, u novi svijet koji je uvijek bio tu nadohvat karte, na kolodvoru, ali se nikada nisam usudila, otputiti, da, oduvijek sam strašno voljela vlakove, još kao dijete igrala sam se s vagonima na tavanu, i maštala o dalekim zemljama kojima ću kad narstem putovati.
Kad se djevojka pretvori u ženu, sve splasne, svi oni snovi koje je imala kao djevojčica bivaju progutani, kao što se guta sirup, svjesno, ali grčenjem trenutka, samo nagli trzaj tijela i nema više, do idućeg puta.
Da bih ostvarila snove, morala bih biti mnogo hrabrija, recimo morala bih shvatiti da ću to doživjeti, i da to neće biti kao u mojoj glavi, srušit ću jedan cijeli hram koji sam gradila godinama u svom umu, za to uvijek treba imati petlje, mnogo više petlje no ustati u punom razredu i reći nastavniku, vi doista nemate nimalo talenta za predavanje učenicima, i otići, za to hraborsti i ne treba, samo volje i drskosti, ali za suočavanje s snovima, to je već mnogo, mnogo teže, jer u tom trenutku rušiš vlastite granice, koje si sam stvorio.
Dugo mi je trebalo da sjednem u vlak, da promatram ljude koji sjede, spavaju, čitaju novine, i da osjetim njihove mirise, za početak su to bile kratke rute, dugačke pola sata, privikavanje na novi stadij, koji me tako oduševljavao u početku, a onda, onda se sve srušilo, čovjek u vlaku zaboravi na svoj život, tako promatrajući druge, kao da se seli od glave do glave, podiže ih kao poklopce na loncima, i vidi same neukusne stvari.
To čovjeka počne užasavati, smrad radnika koji bazde po alkoholu već u rano jutro, miris jeftinih parfema, i jutarnje kuhinje.
Shvatiš da i nema čarolije u tim skicama tvoga uma, koje se lijepe i lijepe, i onda dolaze naviru dok navečer legneš u krevet i žmiriš.
Pred sobom počneš vidjeti ona lica, one grimase, mnogo dlaka, nedostataka, pa vrlina, savršenosti nekih muškaraca, ili djevojaka, zamišljaš, zamišljaš što ako sutra...
Sutra putuješ ponovno, odjednom to postane opsesija, hobi, tada uzmeš mobitel s kamerom i slikaš ih, slikaš cipele, tenesice, torbe, ruke ili bilo koje detalje, koje kasnije izrezuješ, printaš, i od tog radiš mape, mape koje nemaju više vremena, postaju zarobljene u svevremenu, kao da su krpene lutke, koje nemaju nikakvih mogućnosti, samo čekati, čekati, čekati, ali čekati što?
Svi doživljaji iz vlakova koje sam jedno vrijeme skupljala, plove u mojim mislima, rijetko me pozovu da im se ponovno pridružim, a ja se odupirem, kao što se čovjek odupire pred ovisnosti, tamo bih opet ostavila po strani svoj život, i gutala tuđe izmišljene živote, opipljive mirise koji se šire i šutnje...preduge šutnje...
Ne kao djevojčica, o tome nisam nikada maštala.
Post je objavljen 24.10.2008. u 22:55 sati.