kao da smo se isti vratili iz šetnje
a šiljaste su se slutnje danas ljubavi
omotale oko naše glave
pomalo plaho
ali odlučno i
teškim pokretima vjetra

slijevalo se s neba sve što smo bili u prvim čitankama
( zašto mi to nismo odmah zamijetili )
dječak i djevojčica
masne kose i krvavih koljena
(oprostite na izrazu
ali to smo doista bili mi )
šutljivi u svojoj pričljivosti
oko zgrade
u dva sata i dvadeset minuta
kradući prstima bradavice

danas te pitam
kako izbjeći omiljene drame
u čijim smo se rečenicama
grijali dok je padao pljusak ljudi
ravno na nas
(pobogu oni idu ravno na nas upozoravala sam te)

sada umjesto šala nosim tvoje rečenice koje izgovaraš
dok se odupireš meni
a ja se uvijek smijem
(to je ono što te spašava
šaputao si treptanjem očiju)

shvaćam činjenica je
da smo se prestali ludirati
na bizetovu carmen
no
ja bih ti uvijek rado bila crvena
a mogla bih ti biti i prst i oko
sve (ako poželim )

ali jezik je čudno svojeglavo biće
i izdaje me u trenucima hrabrosti
pa i ti sam prešutiš sve što ti noćima sanjam u snove
i kako ti ruke polažem na čelo
i vadim jedan po jedan loš san
i tmurnu misao
(teško je od toga plesti pokrivač za
naš grob u koji ćemo pasti
u jednom od ovih dana)

tišina se rasprostrla po tvojoj usnici
samo drhtaj izdaje krasi te
zaboravio si me vidjeti na slici pored čempresa
na onoj tvojoj koju si naslikao
( tamo je sada neka mrtva još nepoznata djevojka )

jesen je zaškripila o tvoj ovratnik
i miriše
tako nešto miriše
miriše
po gubitku