imam duguljaste oči, primijetila sam hodajući s jednim parom nogu, ponekad i jednim parom ruku, unatraške, pa naprijed, (i govorim si ja to mogu, nije to ništa) da su zvijeri poput mene rođene da budu sumanute i ljubavi gladne, a opet, a opet samoćom zaogrnute ( najmekši pokrivač )
prisjećam se
pločnici su ljeti ispucaliji, ta tamna betonska ogledala, u njima vidim komade duše, jednom davno rođene za sjaj, sada se tu naziru mape po kojoj koračaju, svi koji imaju prilike, no dobro ne usuđujem se govoriti realno,to je ionako svima moguće,moje su mogućnosti van dodirnih točaka s drugim ljudima
( uopće me nećeš razumijeti, ma znam )
(nisam ista,niti sam drugačija,ali sam u svakom slučaju živa)
dobro, ljeto me oduvijek oduševljavalo zbog topline koja donosi oseke, jer sam tada tako rado puštala rukave da padaju po mojim rukama, kao da nosim dvije spužve koje će upiti sve moje ostatke koji padaju bez mog znanja ( to je osjećaj sigurnosti koja nam treba da bismo se budili )
vraćanje u sadašnjost
jesen je okrugla i poput slamnatih šešira kratkotrajna
snažan vjetar i kiša i ničeg više nema
(ono malo topline koja je isijavala iz kestena i crnog vina)
tvoje su oči tu,tu negdje, ali ih ne mogu sresti
valjda stoga što su moje vlastite poput dva izgubljena svijeta
jedno do drugog tako blizu
( bez držanja za ruke )
dublje u sadašnjosti
u punini svevremena koje me izaziva, okrećem se unutar sebe i tražim izlaz, ponekad se doista čini kao da će novo vrijeme, donijeti novi val ispod kojeg ću moći potonuti, u neku tajnu šupljinu drugačiju od ove
jer sve te slagalice iz mog uma, nisu tu da bi ih slagali drugi ljudi
i ne zbunjujem ja slučajne namjernike koji će me čitati kao da čitaju vijesti iz jutarnjih novina
( sada i ovdje )
pljesak mi nikad nije značio više od plača
oni su tu negdje, emocija me jedina vuče dalje, tamo negdje gdje pripadam, koliko mogu pripadati
razbiti iluziju
ne razumiju moji prijatelji koji su tu kad mi zatreba popraviti bicikl ili skuhati ručak što zapravo Lo želi
nisam poboljšana verzija neke druge osobe, dapače
kao da sam samo ovdje, jer drugdje sada ne mogu biti
( iako me to ponekad tako jako ljuti )
i da znaš da nije lako pisati, ne ovako, ma nikako nije, ali je potrebno, kao i disati, a što čovjek može učiniti protiv svojih pluća, osim zapaliti jedan Philip Morris
udah, izdah, ma ima toga još...
čekaj (se )
Post je objavljen 27.09.2008. u 03:03 sati.