04.08.2017., petak
Hrvatska je narodna demokracija, u čemu postoji kontinuitet posljednjih 45 godina
Ovaj tekst nastao je kao reakcija na brojne ljutite komentare da je država "parazitska".
Naša država nije parazitska, nego točno obrnuto - narodna. Kao što je u 19. stoljeću, nakon ukidanja kmetstva, novi sustav upravljanja nastao kao izraz klasnog inteesa tadašnje buržuazije, tako je danas u Hrvatskoj instrument u rukama KPKM (kronističko-patronsko-klijentelističke mreže), koja prožima društvo i učvršćuje ga svojim nitima.
Možda najbolji metaforički izraz za KPK veze je "kumovstvo", imajući u vidu dvostrukost društvene institucije kumova: vjenčani (horizonstalna veza među jednakima) i krsni (vertikalna veza između zaštitnika i štićenika).
Ljudi masovno sudjeluju u toj "korupciji i nepotizmu"; većina je zadovoljna i ne želi promjenu.
Svi mi koji nismo zadovoljni, koji želimo neku strukturalnu (revolucionarnu) promjenu, moramo biti svjesni da smo manjina i da ćemo to ostati. Osim toga, neugodno smo ideološki rascjepkani na frakcije u pogledu toga kakve promjene želimo.
Kronizam ("drugarstvo")
Kronizam = "pajdaštvo", "drugarstvo", "kumovstvo": ljudi koji su na vrhu (političke, ekonomske i druge elite) međusobno se poznaju, surađuju i ispomažu. "Cronies" je ime u engleskom, "oligarhija" u ruskom. Simbol tih veza može biti povezanost prijatelja kao vjenčanih kumova, ili kao kumova djeci svog prijatelja. U socijalizmu, riječ "drug" je, paradoksalno, korištena kao titula za pripadnike oligarhije: "drug direktor", "drug sekretar", "drug Tito". Radnici i građani više nisu međusobno drugovi: načelo drugarstva, načelo horizontalne solidarnosti im je oduzeto. Oni su to interiorizirali i ne osjećaju da im nešto fali. Ideje o borbenim sindikatima, uspješnim zadrugama (kooperativima) masovnm društvenim pokretima i drugim oblicima društvene borbe, koji su dio svakodnevnice u visokorazvijenim zemljama, odbacuju se uz sprdnju kao nostalgija za komunizmom ili puka fantazija.
Svoje pozicije moći koriste za stjecanje raznih koristi za sebe osobno, za obitelj i prijatelje. Među njima postoje sukobi, postoje klike, netko može iz oligarhije i ispasti; ali postoji i svijest o zajedničkom interesu kao klase ili staleža ("horizontalna solidarnost"). U najvišem sloju, oligqarsi u Hrvatskoj su, ugrubo, "200 porodica".
Patronatizam i klijentelizam
Drugi element mreže osobnih odnosa je vertikalan: simbol je "kum Luka". Oni koji su na višim pozicijama, patroni, pomažu svojim klijentima. Klijenti mogu biti osobni protežei, ali i grupe. Veze postoje na više nivoa, od samoga vrha naniže.
Ta je veza vertikalne solidarnosti bitna za održavanje društvene stabilnosti. Širi slojevi naroda drže se pokornima prvenstveno mrkvom, a ne batinom (iako i ona ima ulogu; a često će batinu koristiti ljudi nižih položaja u službi oligarha).
Ljudi iz nižih slojeva pouzdaju se u nekog svog "kuma Luku", koji će im činiti razne usluge. Pouzdaju se u "teoriju kapanja": oni na vrhu su veliki lopovi, zatim srednji, ali i nama ponešto kapne. Zato je mala horizontalna solidarnost kod nižih slojeva. Također se ne pouzdaju u formalne "institucije sustava". I taj sustav funkcionira: većini nešto "kapne", pa ne žele promjenu sustava. Ne vole prepoštene ("Tko nije za sebe, nije ni za druge").
Tu postoji povijesni kontinuitet. KPKM je izgrađena kao oblik narodne vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji, kad je komunistička stranka od kadrovske postala masovna. Ranije je KPKM, građena od doba ukidanja feudalizma, obuhvaćale samo uže slojeve, a seljaci i radnici (tj. velika većina stanovništva) su bili isključeni. Njima je država bila neprijatelj, koji staluje tamo negdje visoko i vlada despotski preko žandara i financa.
Povijesni rezultat komunizma: omasovljenje KPKM
U travnju 1941. bilo je 8.500 članova i članica KPJ, ilegalaca koji su pokazivali veliku hrabrost, koji su bili potencijalna kontraelita u sjeni; od njih je oko 2/3 poginulo u ratu. Krajem 1945., Partija je imala 140.000 članova i članica; oni predratni činili su svega 2%, ali su bili na gotovo svim vodećim pozicijama, i tako je ostalo slijedećih 30-ak godina, dok je broj članova Partije rastao na preko milijun.
Komunistička partija nije bila, kako se danas često prikazuje i zamišlja, kasta odvojena od ostaloga društva: oni na nekoj visokoj ili skromnoj poziciji moći su kao patroni davali usluge svojim klijentima, pojedincima i grupama (svojoj obitelji i prijateljima, zavičaju, tvornici, privrednoj grani idr.).
Gledano u terminim globalne socijalne strukture, to je bio "klasni kompromis", savez između političke elite i nižih i srednjih slojeva radništva i seljaka (uz važnu ulogu "polutana", radnika-seljaka); o tome je 1980-ih pisao sociolog Josip Županov, čije su analize najvažnije i za razumijevanje hrvatskoga društva danas.
To je bila naša varijanta "države klasnog kompromisa", koja je tada nastala na Zapadu; znatno manje učinkovita, ali dala je neke rezultate.
Bila je samo jedna partija, ali u njoj su postojale razne klike (interesno povezane, što treba razlikovai od ideološki motiviranih frakcija); to se nazivalo "pluralizam interesa", uz zamagljujući ideološki pridjev "samoupravnih". Danas ima više stranaka, ali oligarsi obično imaju više pipaka.
Kontinuitet osnovnog društvenog odnosa od 1971. do danas
Struktura je bila potresena krajem 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih kad se kronistička struktura prijetila osamostaliti ("200 bogatih obitelji", ostali najamna radna snaga), ali se KPKM obnovila i održala.
I danas postoji "klasni kompromis" političke oligarhije i nižih i srednjih slojeva radnika. Kao i 1980-ih, to je objašnjenje socijalne stabilnosti društva. Strukturalno, žrtve su dva osnovna sloja: tadašnji "tehnomenadžeri" (što danas uključuje i one poduzetnike koji nisu prvenstveno fokusirani na traženja rente kroz KPKM; nejasno je koliko takvih ima) i s druge strane humanistička inteligencija (nekadašnji "anarholiberali"). Ta su dva sloja međusobno posvađani zbog različitih interesa i ideologija, pa to doprinosi stabilnosti sustava.
Još 1970-ih je vladao "optimistički konzumerizam", kako su to pisali neki antropolozi. Danas imamo "pesimistički konzumerizam", ali ljudi se uzdaju u sustav čak i onda kad su pesimisti.
Većina je naroda upletena u KPKM i većina ima bar neku korist - stvarnu, a ne umišljenu (a na to se nadovezuje ideološka igra na naciju kao "zamišljenu zajednicu" i njenu obranu).
Ekonomska neuspješnost sustava zbog fokusa na rentu, a ne stvaranje viška
Problem je to, što cjelina funkcionira ekonomsi suboptimalno, zbog toga što je u takvom sustavu odnosa vrlo velik dio svakodnevnih napora za sudjelovanjem u dohotku usmjeren na preraspodjelu, a ne na ostvarivanje viška. Traženje kumovskih veza (oba tipa) je "traganje za rentom": kako uvećati svoj udio u postojećim ekonomskim vrijednostima, a ne kako stvoriti višak vrijednosti. Zato društvo i država nazaduju, već 45 godina kontinuirano.
Prekratke su i promašene dijagnoze, da je problem u prevelikom udjelu države u BDP ili prevelikom utjecaju države na ekonomiju. Cjelokupni sustav je tako postavljen, pa i privatni sektor u tome sudjeluje, prilagođava se sustavu i sukreira ga.
Zato društvo u cjelini stvara manji dohodak i sporije ga povećava nego uspješnije države u kojima se cijeni i potiče poduzetnost (koristim ovaj termin kao širi od pukog poslovnog "poduzetništva": ne može svatko biti poduzetnik, ali može svatko biti poduzetan).
Jugoslavija pod komunističkom vlasti je tijekom 30-ak godina imala visoke stope rasta, ali je to plaćeno vrlo visokim troškovima: u odnosu npr. na bliske mediteranske zemlje, kako je u jednom članku 1980-ih bio pokazao Aleksandar Bajt (jedan od tadašnjih "krizologa", koji su, klasno gledano, iskazivali interese "tehnomenadžera") stopa rasta je bila slična, ali je FNRJ/SFRJ izdvajala dvaput veći postotak BDP-a za investicije.
Iako uz visoku cijenu, tada je održavan korak sa usporedivim zemljama, bili smo uspješniji od onih pod etatističkim socijalizmom i smanjivali smo zaostajanje za najuspješnijima; danas zaostajemo. U međunarodnim ekonomskim odnosima, spasava nas renta koju dobivamo od turizma (slično kao što vladavinu oligarhije u Rusiji održavaju prihodi od prodaje energenata).
Hrvatska je zemlja depresivnih, ali zadovoljnih ljudi
Ljudi su bili zadovoljni sustavom, koji im je donosio korist. Nakon što je početkom 1970-ih Tito osobno srušio reformiste u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji (te nekolicinu drugdje), nije bilo masovnije podrške i prosvjeda, čak ni u Hrvatskoj gdje je bio razbijen "masovni pokret". Naknadno se stvarala mitologija, ali režim je krizu riješio uz nevelike mjere represije. Ljudi su bili zadovoljni jer im je standard i dalje rastao. Desetljeće kasnije, kad se trend obrnuo, ipak su i dalje pojedinci i grupe očekivali potporu od nekog svog "kuma Luke" odozgo. Da je Jugoslavija bila jednonacionalna zemlja, možda bismo još uvijek živjeli u samoupravnom socijalizmu.
Taj sustav funkcionira, imamo ono što većina želi. Manjina pak danas, zahvaljujući članstvu u EU, ima opciju i koristi je, da ode van, u naprednije zemlje gdje svojom poduzetnošću mogu napredovati.
Zbog toga postaje sve manje vjerojatno da se stvori kritična masa koja želi strukturne reforme (ili, jednostavnije, revoluciju). Trebao bi se ili promijeniti mentalitet, a to se događa u rokovima od više generacija; ili bi neka manjina trebala doći u poziciju na nametne promjene, i da se održi dovoljno dugo da one postanu strukturne. (Samo što bi ta manjina, kakve joj god bile namjere, u praksi vjerojatno produljila sustav KPKM, jer bi morala praviti kompromise i raditi ustupke i kronistima i klijentima - koji bi se inače protiv njih udružili).
Zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a
Zato, kao što sam pisao nedavno, udemo k tome da ćemo biti zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a. Dvije epizode vlasti koalicija s dominacijom SDP-a bile su obilježene odustajanjem čak i od onih skromnih strukturnih promjena, koje su bile najavljivane. Članstvo SDP-a to traži: da stanka bude kopija HDZ-a.
To se možda promjeni s vremenom, ovisno naravno i o tome kakve se nove krize globalno pojave (koje se kod nas pojačavaju), možda za deset godina (što je vrlo poduzetna pretpostavka) ili za 20, dok se oni vani okuće, omasove, pa možda požele utjecati i na domovinu, da bude sličnija Njemačkoj, Irskoj i drugim zemljama u kojima su se udomaćili, uklopili u njihove strukture poduzetnosti, solidarnosti, pravnosti, institucionalnosti, orijentaciji na budućnost, te možda interiorizirali njihov mentalitet.
Ili njihova djeca. Ili neki novi naseljenici, koji će s vremenom Hrvate potisnuti na marginu, kao što su nekada Hrvati Ilire: grupe domorodaca kao dio turističke ponude. Evolucija ide dalje. Nacionalisti zamišljaju da su nacije s Nebesa (ili barem njihova nacija), ali kroz povijest su plemena i narodi nastajale i nestajale, pa će tako biti i s nacijama.
|
- 04:12 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
02.08.2017., srijeda
Godina 1941. za nas još nije završila, dok je za svijet godina 2050. već započela
Zbivanja godine 1941. nažalost su u Hrvatskoj, 76 godina kasnije, važno političko pitanje.
Prije nekoliko godina, na netu sam našao četiri knjige, koje je četnička emigracija objavila prije 30-50 godina, o ustanku u Lici 1941..
Svi oni tvrde da je ustanak bio potpuno četnički i da komunista nigdje nije bilo, nego su se tek naknadno infiltrirali u četničke jedinice. U načelu, dobro je čuti i drugu (ili treću) stranu, da se dobije multiperspektivan uvid u prošle događaje.
Ipak, nijedan od njih (koji 99% opisuju svoje naknadne frustrirane fantazije, jer su ih partizani razbili kao balavce već 1942.), za razliku od Zvonimira Despota koji povremeno nastupa kao povjesničar a češće kao pseudopovjesničar (iz političkih ili komercijalnih razloga: knjige o Titu, koje je napisao zajedno sa srpskim četnikom Perom Simićem, prodaju se zato, jer se sve što ima Tita u naslovu dobro prodaje), nije utvrdio da su to bili "četnici Draže Mihailovića"; jer za njega tada još nitko u tom kraju nije čuo.
Naši "anti-antifašisti" bezrezervno preuzimaju četničke teze. Ali ne preuzimaju njihovu tvrdnju, da su komunisti od početka i tijekom cijeloga rata djelovali u suradnji s ustaškim vlastima i da je mržnja prema Srbima bila u osnovi djelovanja jugoslavenskih komunista i tada i kasnije.
Imaju također problem objasniti kako se dogodilo, da su nakon pola godine komunisti postali toliko jaki, da su u ožujku 1942. osvojili Donji Lapac i Srb, pritom razbili ne samo četnike, nego i Talijane, te držali cijelo područje sve do velike ofanzive u siečnju 1943..
U dijelovima kad su (spomenuti četnički pisci) iskreniji i koliko-toliko realistični, priznaju da su komunisti imali odličan management (učinkovito centralno zapovijedanje, dok su četnički odredi djelovali svaki za sebe; orijentacija na stalnu aktivnost dok su četnici bili zadovoljni da se zavuku u jazbine i prespavaju zimu) i marketing (zastupanje borbe protiv okupatora, parole protiv "gospode" koje eksploatiraju i hrvatske i srpske seljake, te zajedništvo Hrvata i Srba - što su i tada i danas nacionalisti na obje strane intepretirali kao zavjeru protiv njihove nacije; ustaše i četnici su se slagali da je prirodan odnos bespoštedni rat "do istrage vaše ili naše").
Tako su privukli ljude, koji su postajali partizani pa i članovi KP, te se ujedinjavali s Hrvatima koji su dolazili iz Siska, Zagreba, Dalmacije, Gorskog Kotara idr., i sa muslimanima.
Ustanak nije bio ni četnički ni komunistički, nego neposredna reakcija srpskih seljačkih masa na masovne pokolje, koje su počinili ustaše prethodnih tjedana.
Npr. seljaci iz srpskoga sela Suvaje su 27. srpnja poubijali 37 članova hrvatskoga roda ivezić iz obližnjeg sela Brotinje. Prije toga, 1. srpnja, ustaška jedinica pod zapovjedništvom Maxa Luburića poubijala je u Suvaji 161 osobu, uključujući starce, žene i djecu (o čemu postoje izvještaji oružništva NDH i izjava samog Luburića). To nije opravdanje - samo objašnjenje. Povijest bi nas trebala učiti, da lošu povijest ne ponavljamo - i da zbog nje ne jadikujemo u beskraj.
Ustaše su u takve akcije uspjeli mobilizirati tek mali dio lokalnih Hrvata i muslimana. Autohtono, moglo je doći do pojedinih sukoba u mutna vremena, ali nikako takvog obima.
Nakon desetina takvih akcija, plus masovna hapšenja i upućivanje u logore gdje su većina likvidirana, na području tzv. NDH stotine tisuća Srba našli su se u zbjegovima u šumama i planinama. Tamo su se postepeno organizirali i povezivali sa zbjegovima u susjednim krajevima.
Ustaše su tada najednom shvatili da su na velikom dijelu teritorije svoje pseudodržave slabiji, jer ne mogu kontrolirati široke prostore kojima su se domoroci slobodno kretali, te kad su se jednom organizirali mogli su iznenada napasti na mjestu i u vrijeme koje sami izaberu, te uništavati razbacane manje neprijateljske snage i dolaziti do oružja i drugog plijena.
Glavni čimbenik u prvim tjednima bila je stihija masovnog seljačkog ustanka, koju ad-hoc zapovjednici često nisu mogli kontrolirati.
Vođe ustanika se ubrzo počinju cijepati na dvije struje, koje će do sredine 1942. postati međusobno smrtni neprijatelji.
Partizani, na čelu s komunističkom partijom, su odličnim menadžmentom i marketingom maksimalno koristili stratešku prednost terena i ljudstva. U zapadnom dijelu tzv. NDH do sredine 1942. znatno su nadjačali četnike, tako da ovi već u svibnju 1942. sklapaju ugovore s ustašama o borbi protiv zajedničkog neprijatelja.
Iz Zagreba su stizali kovčezi s novcem, oružje i oprema onim četničkim vođama u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosni koji su sudjelovali u pokoljima lokalnoga hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Tzv. NDH nikad nije imala vojnu silu sposobnu da uništi partizane, pa su tu ulogu preuzeli Talijani i Nijemci, ali ni oni nisu uspjeli.
Međutim, proslava u Srbu jest problematična. To odlično izražava naslov jednog teksta, objavljenog prošle godine u Slobodnoj Dalmaciji: Ustanak zbog ustaških klanja nastavio se klanjem Hrvata; također i muslimana.
Kad se moglo početi slobodnije govoriti, od početka 1980-ih do početka 1990-ih, na vidjelo su izašle mnoge sramne stvari koje su činili partizani i komunisti, ali ništa slavno o ustašama i o četnicima. Ono što su nam o njima govorili tih 45 godina, bilo je točno.
Tako je nažalost bilo, ali se na sreću nije na tome stalo.
Krajnji rezultat tih tragičnih zbivanja bila je pobjeda najboljih sinova i kćeri Hrvata i Srba koji su se našli udruženi u partzanima, te su kao disciplinirana vojska i kao bolji vojnici pobijedili četničke i ustaške huligane.
To je za Hrvatsku bilo izrazito pozitivno, te je anulirana sramota koju su nam nanijeli ustaški idioti; isto vrijedi za Srbe.
Zahvaljujući tome, danas imamo državu; koju međutim uništavamo i narod propada.
Uspeli smo se na nivo svjetske povjesti, takve kakva je tada bila, tragična u doba velikoga raskola, te krenuli putem napretka. Nažalost je to bilo zaustavljeno 1970-ih. Nastupila je stagnacija, a onda i regresija. To se i nastavilo do danas, bez obzira na raspad Jugoslavije i promjenu političkog sustava.
I danas se vrtimo u tom začaranom krugu, borimo se za "bolju" prošlost i ne možemo uspostaviti priključak s globalnim kretanjima današnjice, koja su usmjerena željama za bolju budućnost. Pretekle su nas skoro sve zemlje istočne i jugoistočne Europe, koje su tavorile pod verzijom komunizma puno gorom od naše i pod stranom okupacijom, zemlje za koje smo 1970-ih i 1980-ih bili "Amerika".
Trunemo i propadamo, kako se onda dogodilo i ustašama i četnicima.
Partizana i komunista danas nema, niti bi ih moglo i trebalo biti. Trebaju nam, da bismo kao narod i država napredovali, nenasilni, a ne ratnički vođe i pokreti, koji bi nas mogli povesti - ne u svjetlu budućnost, nego u sadašnjost naprednoga svijeta, od Švedske do Kine.
Jedan je od uzroka naše današnje truleži (ne tragedije!) moralni poraz i osobni slom, koji je u godinama Drugog svjetskog rata doživio Vladko Maček. tako je i taj potencijalni put naprijed zatvoren. Odbacujući partizane, a kako većina ipak ne može prihvatiti ustaše, zvrjimo okolo kao muha bez glave.
Svaka nacija u svijetu može naći dovoljno razloga da se ljuti na svoje susjede i u beskraj im predbacuje zla, koja su im u povijesti počinili. Mi se eto, u kaljuži zapadnoga Balkana, vrtimo u tom jadnom durenju kako smo MI uvijek žrtve i kako nas nitko ne razumije; sami sebe stalno održavamo u ulozi žrtve. I čekamo slijedeći rat - to razumijemo bolje od mira.
Evo, sad kupujemo vojne avione, bit ćemo frajerčine; čak i libertarijanci se vesele kad država troši na oružje.
Kad oružje govori, muze šute. Ipak tu i tamo pojedinci siju sjeme za moguću bolju budućnost - za moguću povijesnu katarzu.
Jedan povratnik iz Latinske Amerike, odgajan u ustaškom duhu i nekadašnji tjelohranitelj Ante Pavelića, ovih je dana došao u Hrvatsku i zahvaljujući svojem sinu shvatio: Ne možeš biti kršćanin i ustaša. Jasno je. Bili smo ludi.
Nažalost, hrvatski biskupi, nakon Franje Kuharića (koji je svojedobno upozoravao da je načelo osvete pagansko, a tadašnji vođa Hercegovaca mu je odgovorio "ajde pope ne seri"), nikad ne stoje na stajalištu krćanskoga personalizma i univerzalizma, nego propovijedaju nacionalističke mitove i raspiruju kolektivističke poganske strasti.
Pravi kršćani u doba tzv. NDH bili su župnik Franjo Žužek (koji je spašavao Srbe na Baniji) i časna sestra Monika Štampalija (aktivna antifašistkinja), ali sjećanje na takve uzore hrvatska "katolička" crkva zatire.
|
- 06:49 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|