Zmayski z Brega landra naokolo
| < | kolovoz, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Svibanj 2013 (1)
Kolovoz 2012 (10)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (12)
Travanj 2012 (8)
Ožujak 2012 (15)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (7)
Rujan 2011 (36)
Kolovoz 2011 (31)
Srpanj 2011 (49)
Lipanj 2011 (8)
Travanj 2011 (52)
Ožujak 2011 (35)
Veljača 2011 (6)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (85)
Listopad 2010 (50)
Rujan 2010 (38)
Kolovoz 2010 (83)
Srpanj 2010 (193)
Svibanj 2010 (24)
Travanj 2010 (19)
Ožujak 2010 (3)
Studeni 2009 (42)
Listopad 2009 (28)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (41)
Srpanj 2009 (10)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (25)
O čemu priča ovaj blog?
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
O tome kako Zmayski od Brega jezdi na Teni
po šumama i gorama, cestama i stazama!
Tena: Tenerus Superbus Maximus
a.k.a. Yamaha XTZ 750 Super Ténéré
08.08.2009., subota
8. dan; Od Hvara do Zagreba
Vrijeme: Vruće i sunčano. Vjetrovito s udarima bočnog vjetra na autocesti. Suho.Ceste: uglavnom dobre, lokalne ceste i autoput, asfalt. Ukupno pređeni put: 582 km Sveukupno na ovome putovanju: 1.772 km. |
Imam još vremena prije polaska trajekta na kopno zabilježiti ove nagnute procvjetale agave, tik uz more na sućurajskoj plaži.Sa trajekta odlazim do Makarske, tu se odvajam na impresivnu i zavojitu široku i dobro održavanu cestu preko Biokova, koju ne nalazim na (novoj!) mapi. Cesta svejedno vodi u smijeru Imotskog, tako da se ne moram vraćati. U jednom trenu na cesti nailazim na veliku mrcinu od crno-bijelog prugastog jazavca. Prasnem u smijeh; pa neću valjda od jedne bedastoće napraviti tradiciju - da počnem svim zgaženim zvijerima rezati repove! Odlazim dalje dok se sa Tene i dalje vijori samo rep goranske kune. Dobro; i moj rep. Tamo negdje kod Zagvozda izlazim na novu autocestu prema Zabregu - kaže 452 km. Oblačim na sebe kompletnu opremu - ionako sam danas već malo zagorio na suncu; kratke hlačice i majica (naravno; i kaciga i gojze) nisu nikakva zaštita. Maksimalnom brzinom od 140 km/h (maksimalnom meni, ne i Teni!) uz dva kratka odmora palim za Zagreb... |
Vrijeme je za povratak doma; odlazim iz Dola i po istoj onoj očaravajućoj cesti duž otoka odlazim do Sućuraja. Tu sam prilikom dolaska na otok vidio ovaj krasan svjetionik , pa ovaj put odlazim do njega da ga bolje pogledam i fotnem... stvarno je kao za kalendar! |
Seosko groblje; kažu, kad odluče podići novo selo, najprije odaberu najljepše mjesto i tu stave groblje. Da se oko te parcele nitko ne bi svadio... |
Dolska crkva. Ako vam se čini malo prevelika za neveliko selo od 300 ljudi, znajte da je Dol stariji od Zagreba - i to može potvrditi pisanim dokumentima... |
U Dolu, živopisnom selu na obroncima nad poljima Starog grada kažu; "For je puno lip, mo imo na Broču nešto što je lipje no ovod na Foru... a, imadu poglid na For!" |
Kućica moje sestre ;-)Ajd, dobro, šalamala; to joj je zapravo dio vrta... |
07.08.2009., petak
7. dan; Po Hvaru
Vrijeme: Vruće i sunčano. Vjetrovito. Suho.Ceste: uglavnom dobre, lokalne ceste, asfalt i dosta rasutog makadama Ukupno pređeni put: 67 km |
... i na terasasta polja koja su nekoć život značila a danas stoje neobrađena... |
Cesta izlazi na hrbat otoka i blizu Brusja nailazim na ovu kamenu kapelicu. Praktično nepostojeći promet (prošao je samo jedan njemački 1200 GS opremljen ko da ide u Afriku)(ne, nisam ljubomoran, ne bi ja nikada...) i vjetar koji briše preko golih bregova pozivaju na gotovo meditativni odmor u sjeni kapele. |
Makadamska cesta izbija na novu cestu Stari grad - Hvar. Odlazim njome do Hvara - no previše je toplo da bih se skitao kaletama Hvara ili Forticom, a i sam grad je tako nabijen turistima da me ne zove previše. Odlazim radije na staru, zavojitu cestu prema Starom gradu... |
Ovaj je vinograd postavljen pod 55° - kako su to postigli, nemam pojma! Da ja moram uz tu strminu, bez srama bih uzeo cepin... |
Ovako ja zamišljam robinzonski turizam; prašnjava cesta, vinogradi i makija, netaknuta plažica u uvali... |
Duž obale, od Ivan Dolca prema gradu Hvaru probija se nova cesta. Zasada je to tek uski makadamski put, ali provlači se podno visokih stijena, strmo nad morem... da, ona mrljica na cesti pod stijenom; to je moj motor... |
More je znatno hladnije nego na plažama na sjevernoj strani otoka - savršeno za plivanje. Valovi su dugi, pogled se otvara na pučinu, visoke divlje stijene zatvaraju tajnovite uvale... a malobrojne fureštkinje samo zagledavaju :"Ma gdje su ti galebi zbog kojih smo došle ovamo..." |
Danas se idem skitati po otoku! U Starom gradu nalazim sprej za lanac (eto - ipak nisam baš sve ponio!), nažalost samo onaj šmrkljavi MA-FRA koji mi se ne sviđa, ali; "beggars can't be choosers". Veća blamaža mi se dešava u Jelsi; tražim benzinsku i spazim je malo kasno, naglo skrećem i na ljigavom asfaltu pred benzinskom - padam! Nažalost, već sam stekao dovoljno iskustva u tim padovima da mi nije ništa, unatoč tome što od opreme imam samo kacigu i gojze. I Tena je već navikla; par svježih ogrebotina (samo povrh starih ogrebotina) na crash baru je jedina posljedica. Ipak, ljudi skaču, ("e, bilo je grubo za vidit"), ja se u toj gunguli od sramote spetljam i golu nogu malo naslonim na auspuh. Baš kako i zaslužujem...Preko sela Pitve odlazim tunelom na južnu stranu Hvara. Tunel je priča za sebe; dug kilometar i pol, neosvjetljen, grubo klesan kao kakav rudnik i - ima samo jednu prometnu traku! Naravno, zabranjen je za motore, ali Tena i ja imamo dovoljno konja da se brojimo pod aute ;-) U sezoni promet reguliraju semafori, van sezone se domaći samo navire u tunel i ako vide svijetlo (tunel je ravan kao nacrtan) ulaze. Kad se prođe kroz njega, čovjek ima osjećaj kao da ulazi u neki drugi svijet. Drugi svijet se i otvara predamnom; južna, strma strana Hvara, sa nemogućim vinogradima i divljim plažama podsjeća na vremena kad nije bilo masovnog turizma. |
05.08.2009., srijeda
5. dan; Dalmacija i Hvar
Vrijeme: Vruće i sunčano. Na mahove vjetrovito. Suho.Ceste: uglavnom dobre, lokalne i regionalne ceste, asfalt. Ukupno pređeni put: 232 km |
Nakon čudne noći ponovo sam na istoj plaži na kojoj sam sinoć dočekao večer. Polagano dolazim k sebi, sabirem snage i planiram dnevnu rutu - danas ću duž Dalmacije pa na Hvar. Lagani start vrućeg dana i ljuljam se po zavojima stare magistrale preko Trogira i svih onih Kaštela. Split ipak zaobilazim; još se nisam poželio gradske vreve. Ha; kao da ću ikada! Moj je moto "Ulice samo ako moram, ceste da, staze - o, da!" No, dolazim do Makarske i treba mi pauza & osvježenje. Na rivi Tenu i mene dočekuje široki osmjeh starog bajkera - veli, on je isto imao SuperTenerku, vozio ju je do 96 tisuća. Pa, to su dobre vijesti; moja je Tena tek na 68 soma kilometara, tako da će nas još mnogi kilometri vidjeti zajedno. ABD. Par kilometara pred Omišem ulazim u kolonu na magistrali. Pa da; večeras je festival ženskih klapa - zato je gužva. Kolona se proteže u nedogled i dok je polako obilazim osjećam se sam pred sobom ko prava faca što tako prolazim uz aute - i istovremeno užasnuto pomišljam kako bih se osjećao da na godišnjem zapnem u ovakvoj koloni kao da sam u nekoj gadnoj gradskoj špici. Zatvoren u limenci, živciraš se... kolona je bila duga oko 6 kilometara. Pred trajektom iz Drvenika opet izbijam na čelo kolone automobila koji čekaju na ukrcaj, a od Sućuraja vozim pitoresknom cestom duž Hvara do Starog grada - ovo već je vožnja za pamćenje, a ne magistrala (kako god bila različita od autoputa). Uska krivudava cesta, a svakog trena na mene naljeću novi mirisi; lavanda, smilje, komorač...sa svakim novim zavojem otvaraju se novi pogledi; šuma, makija, kamenjar, selo, pučina, uvala, otoci... Već se neko vrijeme nisam na motoru smijao od čista srca i pjevao iz sveg glasa. |
04.08.2009., utorak
4. dan; Lika - Dalmacija
Vrijeme: Toplo i vjetovito. Na mahove olujni vjetar. Povremeno laka kišica,Ceste: uglavnom dobre, lokalne i regionalne ceste, asfalt. Nešto makadama. Ukupno pređeni put: 248 km |
Odlazim na plažu koju dere umjereni Lebić (jugozapadnjak). Meni je u moru unatoč valovima dobro, ali mi je Tena kasnije prigovarala da kako sam je to ostavio, da se sva osolila... Poslije se smucam starim Primoštenskim ulicama i večeram u zgodnom restoranu na rivi - vidi se da nisam više u Primorju već u Dalmaciji; dok je još u Crikvenici sve imalo zagrebačku brzinu i poslovnost, ovdje su konobari malo "pod fjakom" a cijene uvećane da mogu "lipo prezimit". Ae! U zaleđu Primoštena nalazim tako dobar i gostoljubiv smještaj da sam pet puta pomislio - ma, za kog vraga nisam jednostavno negdje razapeo šator... |
Vraćam se do ulaza - i tamo nalazim dva dečka, vodiča po pećinama! Pijemo kavu i razgovaramo; rade od devet do pet, vode u pećine od deset, vođeni obilazak Donje pećine je 50, obje je 80 kuna po osobi. Ja nisam za još jedno pentranje do pećina danas - ostaviti ću to za koji drugi put, a sad me cesta zove.Odlazim do Knina i tamo nalazim na ludu kuću; 04.08. je i svi se spremaju za sutrašnji Dan Zahvalnosti (ja to još uvijek zovem danom Oluje - kako se često mijenjaju nazivi tih velikih datuma, ovako sam najsigurniji da ih neću pobrkati - moj me frend jučer uvjeravao da je to Dan Državnosti!). Unatoč tome što sam mnogo puta prošao kroz Knin, nikad nisam bio na tvrđavi, a kako je kiša sve malo rashladila (temperature u Kninu u ovo doba godine od 40°C su normalna stvar), odlazim gore. Dečki iz profesionalnih brigada sve pripremaju za sutrašnji dan a ja se skićem po tvrđavi. Velika je; nakon sat vremena razgledanja još nisam vidio sve. No, nisam pobjegao iz Zagreba da bi ovdje zaglavio u gradskoj vrevi - odlazim iz Knina prema Kistanjama pa se preko Ravnih Kotara skićem do Benkovca. Ravni Kotari su stvarno ravni - kao Slavonija - samo što više liče na mjesečevu površinu! Kamen i makija, ali ceste lijepo krivudaju i dobro je za voziti. No, dosta je kontinenta, idem ponovo do mora i odlazim do Biograda. Nastavljam put ka jugu pa kroz Šibenik odlazim do Primoštena. |
Nastavljam se penjati do Gornje špilje - samo da bih ustanovio da je i ona razočaravajuće zazidana i zaključana. Što je to sa ljudima u posljednje vrijeme; sad su i pećine počeli zaključavati! Sve me strah što ću naći kad se vratim doma i probam otići ne Sljeme; hoću li i njega naći zatvorenog? ;-) |
Na putu ka Gornjoj špilji otvara se pogled na Kninsku prugu i sam kompleks zgrada pri Cerovačkim pećinama. Same pećine su otkrivene krajem devetnaestog stoljeća, prilikom probijanja pruge prema Kninu - zato su i određene imenom prema položaju u odnosu na prugu; Gornja i Donja. Postoji i Srednja pećina, puno manja, no to je već picajzlanje.... |
U svježini jutra dok se magla i oblaci polako razmiču, odlazim makadamskim pješačkim serpentinama do Cerovačkih pećina. Nakon pola sata hoda dolazim do Donje špilje; zatvorena i zaključana! Svejedno, kroz rešetke vrata nadire suh i hladan zrak, obećajući čuda neviđena... kao i na svakom mjestu u kojem nisam bio! |
Jutro četvrtog dana na putu počinje lagano, u magli. Kavica i buđenje uz dim logorske vatre, sve polako i "u prvoj". Predamnom se oblaci razmiču i otkrivaju mi Gračačko polje. Prisjećam se davnih dana i ljeta provedenog ovdje, kad su mi najvažnije bile... ahh, možete misliti što već može biti važno jednom petnaestogodišnjaku! |
03.08.2009., ponedjeljak
3. dan; Primorje - Lika
Vrijeme: Sunčano i sparno, bez vjetra. Popodne naoblaka. Navečer i kroz noć oluja.Ceste: uglavnom dobre, lokalne i regionalne ceste, asfalt. Ukupno pređeni put: 238 km |
Pred noć postavljam šator na livadu pokraj vatre. Očekujem mirnu noć bez događaja (unatoč turistima beogradskih tablica koji su na moj pozdrav "Dobro večer..." odšutjeli i pravili se kao da me nema, malo pljuvali (mislim: doslovno), i otišli), no oko 10 navečer je počelo sijevati sa sjeverozapada, tako da sam šator prije ponoći preselio u obližnju polusrušenu kućicu. Za sat vremena je počela oluja, vjetar je sve raznosio, ali baš me briga; moj šator je zaštićen od vjetra, Tena je sklonjena sa kiše - boli me briga do jutra! Samo bi mi bilo draže da sam ruševni motel pretražio tu večer a ne sutradan ujutro - spavao bih na mekoj termoizolaciji a ne na tvrdom betonu :-/ |
Sam motel na Cerovačkim pećinama je još uvijek priča o ljudskoj gluposti; razvaljen nakon "Oluje". Dani ponosa i slave obilno začinjeni gramzljivošću i primitivizmom. Nailazi ex-cop Zdenko i brzo se skompamo; kaže da me "čuo" u Gračacu - i sam vozi motor; KLE 500. Razgovor sa motora brzo odlazi u drugom smijeru; na "Oluju". Veli da su u motelu bili Šešeljevi "Beli Orlovi", zapalili drugi dan nakon početka frke, on sam je došao u motel četvrti dan, i sve je bilo na mjestu, popili piće na šanku i otišli dalje. Danas nema ni šanka, ni pića... ni radijatora, stolarije, parketa, lamperije... Ja sam tih dana bio između Vojnića, Slunja i Mrežnice - na Karlovačkom bojištu - ista priča. |
Ujutro, nakon kupanja i "morskog" doručka krećem dalje, niz obalu. Uglavnom pratim Jadransku magistralu, a kako je vrijeme postalo sparno i teško, zaustavljanja mi ne donose predah pa se lagano kotrljam dalje, "nizbrdo"; Novi Vinodolski, Senj, Karlobag, Starigrad-Paklenica. U Paklenici radim prvi ozbiljniji odmor - no vrijeme je vruće i bez vjetra, cvrčci su glasniji od prometa na magistrali i onako u moto-opremi ne osjećam ni najmanji poriv da se zaputim u kanjon Velike Paklenice. Nakon pola sata ravnanja kičme na kamenom zidiću krećem dalje, odlučan maknuti se od vreline mora. Kod Maslenice skrećem ka Obrovcu, i odlazim u svježiju Liku, prema Gračacu. Poslje Gračaca još par kilometara do Cerovačkih pećina gdje nalazim mjesto za noćašnji odmor. Ulazni objekti na Cerovačkim pećinama su djelomično obnovljeni; kiosci i kućice su novi i opskrbljeni turističkim sitnicama; tu pakram i Tenu. |
02.08.2009., nedjelja
2. dan; Gorski Kotar - Primorje
Vrijeme: Sunčano i vrlo vruće, suho i s povrenim udarima vjetra.Ceste: uglavnom dobre, lokalne i regionalne ceste, asfalt, ponegdje ceste razbijene. Ukupno pređeni put: 207 km |
Nastavljam prema Prezidu, do same granice sa deželom i onda se vraćam natrag, do odmorišta uz cestu pred tim gradićem koji više "visi" na slovensku stranu nego na hrvatsku. Dok odmaram u hladu sjenice nailazi domaća cura s psićem (opet s cuckom?!? pa kaj je tim curama; više ne znaju smisliti neki drugi izgovor za šetnju?) i u opuštenom razgovoru saznajem kako ljudi iz tog kraja, čak i kad idu na more, idu preko Ilirske Bistrice! A ja bedak, guštam u njihovim planinskim zavojitim cestama kroz hladovite šume.Svako ima svoj ukus - reče vrag i sjede u koprive! Ili; sto ljudi - sto ćudi; a sto žena - dvijesto sisa! Pa nek ti na ovom svijetu bude dosadno... ;-) Pri povratku skrećem malo prema ulazu u nacionalni park Risnjak u Belim Vodicama; drago mi je vidjeti brojne turiste i izletnike - Risnjak ih svakako zaslužuje. Kao suvenir kupujem med sa orasima i kruškama - izgleda da će mi trebati i dodatna energija na ovom putovanju. Preko Križišća spuštam se do Crikve; već je kasno popodne i vrijeme je za okrepu - ovaj vruć vjetar izvlači snagu što i ne primjetiš dok ne staneš. Na rivi "pada" odlična pizza s svježim povrćem i brdo pive (bezalkoholne, of skroz!) po cijenama nimalo višim nego u Zgb-u; moji komplimenti. Kasnije nastavljam do Kraljevice i kampa Oštro; tu me čeka moja draga Anita i njezini - provodimo krasno opuštajuće veče na plaži i u komforu njihovog kampa. |
Dalje uz cestu prema Pargu zatvarajući krug ponovo prolazim uz dojmljivu panoramu prema malom mjestu Crne Laze. Ovaj put stajem i bilježim ih kako izgledaju gotovo nedostupne, u šumi pod visokom stijenom. |
Od Broda na Kupi laganim ritmom krećem prema Delnicama; valja mi tankati. Na pola puta, na cesti kroz šumu nailazim na "roadkill"; auto je udario kunu! Pa nije ni čudo da nam ekonomija šepa kad gazimo nacionalnu valutu ;-) Ovaj put ne propuštam priliku; stajem i mičem popriličnu smeđe bijelu zvijerčicu s ceste (još je svježa, i cijela) i pogađamo se oko cijene tog milosrdnog čina - slaže se da mi da rep ako je bacim u šumu, da je ne razgaze po cesti. Odrežem joj rep i kačim ga na motor - živjele sedamdesete! Kasnije sam sebi izgledam kao mračni divljak dok istim tim nožem mažem paštetu na kruh...U Delnicama na benzinskoj dok provjeravam tlak u gumama primjetim kako me mala svjetlokosa nordijka, curica od kojih desetak godina gleda netremice; stoji i ne skida pogled s mene. Namjerno je ne gledam, dovoljno je glupo i ovako - no kad kresnem Tenu i krenem uz lagano turiranje, uputim joj jedan pogled i vidim njene velike svijetle oči kako me prate prema cesti. Vozim i mislim si; za pet - šest godina će neki tip dobiti prekrasan poklon, samo zato što nosi crnu obleku i vozi motor, ni ne znajući da mu je to donio jedan kratki pogled hrvatskog bajkera. Ha; zovite me pervertitom, zovite me prljavom muškom šovinističkom svinjom, samo me ne zovite telefonom... Krivudam cestom sa zapadne strane Risnjaka - ovaj put neću do sela Razloge, gdje Kupa izvire. Ukoliko netko želi na izvor Kupe, do tamo vodi dobra cesta, a petnaest minuta od sela nalazi se izvor ispod impozantne 150 metarske Gavranove stijene. Kupa se rađa kao rijeka iz dubine, izvire iz stijena i odmah na izvoru je 20 metara široka; to je mjesto upravo iskonske snage - ako volite prirodu posjetite ga svakako. Ja nastavljam brojnim serpentinama do Čabra; cesta je kao sljemenska, ali tri puta duža. Čabar je začuđujući gradić; nigdje i ničemu na putu, usred šuma u kanjonu malene Čabranke, živopisan kao s razglednica u švicarskim Alpama. Nastavljam niz dolinu Čabranke i nešto prije Osilnice - gdje se Čabranka i uljeva u Kupu - kod Zamosta razbijenom cestom kroz šumu, preko brojnih serpentina vraćam se natrag na cestu prema Tršću. |
Još bunovan, zagazim u hladnu vodu Kupice kako bih se umio i oprao zube, kad ugledam popriličnog, 30 centimetarskog lipljana kako miruje u vodi; samo se održava u struji. Polako "dopješačim" do njega, on ne trza i ja s nevjericom glumim Toma Soyera i rukom hvatam ribu u vodi! Da li zbog moje nevjerice ili zbog toga što se nisam još pravo probudio, naravno da mi uspijeva izmigoljiti iz umrtvljenih prstiju! To bi bila priča da sam ga uspio zgrabiti! Ovako mi je preostalo samo fotnuti most preko Kupice s mjesta nesuđenog lova. |
Noć provedena u šatoru postavljenom na mekoj zemlji radi čuda za moj polomljeni vrat! Budim se a ništa ne boli, pokretljivost potpuna - dok sam jučer vozio i hodao kao da nosim stari dobri Schanzov ovratnik; prisjećam se one ruske poslovice: "Ako se jednog dana probudite i ništa vas ne boli, provjerite jeste li još uvijek živi!" Prilično živ, - barem prema trenutnim dojmovima - pravim kavu i promatram kako se razmiče jutarnja magla nad Kupom. Dan će biti lijep i sunčan, valja mi se polako otisnuti u njega - baš kao što se moji noćašnji prijatelji otiskuju niz Kupu - sretno im bilo... |
01.08.2009., subota
1. dan; Zagreb - Gorski Kotar
Vrijeme: Sunčano i vruće, suho i bez vjetra.Ceste: uglavnom dobre, lokalne i regionalne ceste, asfalt. Ukupno pređeni put: 198 km |
Nastavljam dalje od Krašića preko Vivodine (odlična zavojita cesta, potpuno prazna) pa najzad izbijam na Kupu i pratim je do Jurovskog Broda (pred Metlikom). Ovu prvu dionicu puta (do mora) sam zapravo zamislio kao putovanje dolinom Kupe, koliko god mogu blizu rijeci, s hrvatske strane. Drugi put ću ići dolinom Kolpe ;-), s te strane ceste puno bolje slijede rijeku. No, ovaj put preko Vukove gorice, Severina i Lukovdola i dalje pipam cestice sjeverno od stare riječke ceste. Preko Zahrta (vrlo strma i uska cesta kroz šumu) kod Čednja ponovo nalazim samu Kupu i cestom koja se naslanja na rijeku, cijelo vrijeme kroz šumu, dolazim do Broda na Kupi. Tu na ušću Kupice u Kupu nalazim "gradsko kupalište" koje se prostire na obje strane rijeke. Kupa se može i pregaziti, ljudi se kupaju kao što su se vjerujem oduvijek tu i kupali; zajedno, ne drže se "svojih" strana, a dvjesto metara uzvodno stroge snage zakona provjeravaju putovnice i nadziru ulaz u Europsku uniju. Na hrvatskoj strani primjetim nekog krupnog, brkatog tipa i pomislim si - e, taj je sigurno Hrvat! No, tip se zadere na klince koji potapaju jedan drugoga u rijeci: "Borut in Tomislav, ste kak dva petelinčeka, nehajte več jemput!" Granice nikad nisu na tlu; one su u glavama ljudi. Mjesto je krasno, dan je vruć i unatoč tome što je tek kasno poslijepodne odlučujem ostatak dana uživati na plaži i u svježoj vodi. Navečer se pridružujem Varaždincima koji također kampiraju, spustili su se čamcima iz Osilnice, kojih 20 km. uzvodno. Te "Sljepouške" su prešle lijepe putove, pričamo uz vatru o tome i dobacujemo noćne pozive slovenkama koje iz nepoznatih razloga šeću svoje psiće baš tu, uz nas... ;-) |
I ovaj put nalazim zgodno mjesto uz potok Kupčinu, zastajem na neko vrijeme, skidam gojze i hladim "trudne pete" u čistoj i bistroj vodi ovog živopisnog toka. Krasan je ljetni dan, cesta krivuda kroz usku dolinu, šume i polja okružuju potok skriven grmljem... prava suvremena pastorala! |
Napokon sam uspio "složiti" desetak slobodnih dana na hrpu; ovo će mi biti prvi pravi godišnji nakon pet godina! Par dana priprema motora (zamjena ulja - ipak je pola sezone i 6.000 km iza nas) i opreme, i unatoč ukočenom vratu (stara povreda koja se povremeno javlja), ne dam svoj godišnji i krećem iz Zagreba! Palim do Samobora i Bregane pa uz potok Breganu cestom preko Žumberka. Nakon uspona šumskim dijelom ceste (popravili su onaj razbijeni makadamski krš od proljeća, sad je cesta OK) izbijam na sam Žumberak. Stajem uz veliki bijeli križ koji dominira okolicom i nakon kratke pauze bježim dalje! Inače volim zastati i istraživati neznana mjesta, ali put je tek počeo i nestrpljiv sam ostavljati kilometre iza sebe.Kroz vedar i vruć dan nastavljam zavojitom i zabavnom cestom kroz lokalna sela, pa se spuštam prema Krašiću. |
