Zapitkivalo
22.02.2010., ponedjeljak
RADNO VRIJEME - RADNO MJESTO
-Baš je dobro, Drago, da si došao! – kažem ja mome prijatelju umirovljenome profesoru. - Ivica i ja razgovaramo o ovoj recesiji i o porastu nezaposlenosti. Sve se zlo vrti u krug:smanjuje se broj zaposlenih – smanjuje je se kupovna moć građana – smanjuje se proizvodnja – i opet se smanjuje broj zaposlenih.... i tako u krug... Vidiš li ti kakav izlaz iz toga „vrzinoga kola...“?
-I ja sam razmišljao o tome – počne Drago – i to sam „bacio na papir“ i poslao našim državnim dužnosnicima na razmišljanje. Ne znam, hoće li oni to shvatiti ozbiljno, jer ja nisam nikakav ekonomski stručnjak. Radi se o mogućnosti, da se skraćivanjem radnog vremena sačuvaju radna mjesta i osjećaj sigurnosti radnika i njihovih obitelji .. -Zamislio sam jedan jednostavan primjer, da bi me bolje razumjeli dužnosnici, koji to budu čitali. Evo, pročitat ću to i vama.... Ovih dana čujemo u vijestima o rekordnim brojkama porasta nezaposlenih radnika, o smanjivanju potrošnje građana, pa time opet smanjivanje proizvodnje – i tako sve u krug: ne izlazimo iz recesije... Vi razgovarate s poslodavcima, koji traže smanjivanje opterećenja troškova proizvodnje... ali bez dogovora... Ja - kao običan građanin - mislim, da bi jedna antirecesijska mjera mogla biti i sačuvanje radnih mijesta zaposlenih – skraćivanjem radnoga vremena. Zapravo kada se broje radna mjesta zaposlenih ili broj nezaposlenih – trebalo bi biti ili dogovorom, ili zakonom određeno radno vrijeme zaposlenih radnika. Poznata je činjenica, da neki poslodavci svojim zaposlenicima „rastežu radno vrijeme“, kako bi ih što temeljitije iskorištavali i imali „na raspolaganju“ dovoljno nezaposlenih radnika za što jeftiniji izbor. Običnim ljudima nije jasno, da li se za potrebni broj zaposlenika uzima potrebni broj radnih sati, ili broj zaposlenika na „spisku zaposlenih...“ Postoji li kod tih poslodavaca pojam „prekovremeni rad“, koji se posebno plaća..? Neki su poslodavci bili loši učenici povijesti.... Ili su „zaboravili“, da je jedan od uzroka radničkih prosvjeda, revolucija i pojave komunizma bilo i radno vrijeme radnika, koje su im nametali bezdušni kapitalisti...“Onaj, tko je zaboravio povijest, mora na popravak...!“ Nevolja je, što se popravci toga tipa plaćaju krvlju i životima i radnika i bezdušnih kapitalista... Mislim, da je današnja tehnologija proizvodnje toliko uznapredovala u proteklih sto godina , da bi se jednaka proizvodnost mogla postići u kraćem radnom vremenu i da bi život radnika mogao biti humaniji... Radnici nisu strojevi Kada vlasniku radni stroj ne treba, može ga odgovarajućim premazima konzervirati, pa može mirovati i čekati neko dulje vrijeme bez troška. Radnik je – pak - čovjek, kojega nije moguće tako konzervirati. Njegovo tijelo „u stanju radnog mirovanja“(kada ga poslodavac ne treba) - troši hranu za održavanje stalnoga krvotoka, stalne tjelesne temperature... U njemu neke stanice i dijelovi tkiva umiru, pa ih treba obnavljati... A za to je također potrebna hrana...Neke poslodavce to ne brine – „Neka ih u praznom hodu hrani rodbina ili „država“ putem „socijalne pomoći“ !“... Ali i tu „socijalu“ mora netko zaraditi...! Skraćivanje radnoga vremena O skraćivanju radnoga vremena zaposlenika već sam pisao u mjesecu lipnju prošle, 2 009. godine, ali mislim, da su odgovorni ljudi to jednostavno „bacili u koš“. Glasovi sličnoga mišljenja u to su vrijeme dolazili i iz Slovenije kao skraćivanje radnoga tjedna... Ali, mislim, da se ne mora uvijek skraćivati tjedan. Moguće su razne varijante – zavisno o vrstama radnih procesa! Na jednom pojednostavljenom primjeru pokažimo, da poslodavci ne bi bili na gubitcima , ako svojim radnicima umjesto otkaza radnih mijesta ponude skraćivanje radnoga vremena – moglo bi se pokazati na jednom pojednostavljenom primjeru. Molim Vas, da ga pažljivo pročitate Vi osobno i da ga predočite na kritičko razmatranje Vašim savjetnicima za ekonomska pitanja.... POJEDNOSTAVLJENI PRIMJER Uvodna pitanja: Da li je zakonski određeno 8-satno radno vrijeme dnevno? Radnik prima plaću od poslodavca u netto iznosu. Poslodavac uz netto plaću uplaćuje još i određeni % u razne fondove, kao što su zdravstveni, umirovljenički i drugi. Ja sam u računu zbog jednostavnosti stavio, da je to 25 %. Nezaposleni radnici „na birou“ dobivaju socijalnu pomoć od 1 500 Kn mjesečno (ne znam točno). Stručnjaci znaju točne podatke. Razmatranje ovog pojednostavljenog primjeraUzmimo, da u jednoj „ekonomskoj zajednici“ (napr. u jednoj općini) postoji jedan industrijski pogon u jednoj hali sa 16 proizvodnih mijesta. Poslodavcu je „na raspolaganju“ 54 kvalificirana radnika... I. Ako je radno vrijeme 3 x 8 sati u 24 sata s neprekidnom proizvodnjom – potrebno je 48 zaposlenih radnika x 4 000 Kn/mjes =192 000 Kn netto za razne doprinose poslodavac još mora uplatiti 25 % = 48 000 Kn za 6 nezaposlenih soc. pomoć po 1 500 Kn x 6 = 9 000 Kn to raspoređeno na zaposlene iznosi 187, 50 Kn što iznosi oko 4, 69 % od njegove plaće Od iznosa za druge doprinose ostaje 39 000 Kn. II. Ako radno vrijeme poslodavac produlji u 2 x 12 sati u 24 sata: potrebno je 32 radnika x 5 000 kn = 160 000 Kn netto za razne doprinose poslodavac mora doplatiti još 25 %= 40 000 Kn od te doplate za „socijalu“ treba odvojiti za 22 sada nezaposlena radnika po 1 500 Kn = 33 000 Kn, to po zaposlenom iznosi 1 031, 25 Kn (20, 63 %), pa za druge potrebe ostane samo 7 000 Kn. III. Ako poslodavac zbog recesije skrati rad na 4 x 6 sati u 24 sata: Uspoređivanje ovih krajnostitreba 64 radnika x 3 000 Kn/mjesečno = 189 000 Kn netto, 25 % na to za druge društvene potrebe = 47 250 Kn nema nezaposlenih – nedostaje 10 radnika, pa treba prekovremeni rad ili „uvoz“ radnika. Ako usporedimo poslovanje poslodavca u ova tri krajnja slučaja – vidimo slijedeće: 1.) U „zakonskom“ slučaju sa 8 - satnim dnevnim radnim vremenom poslodavac bi isplatio radnicima mjesečno svega 240 000 Kn i „socijalni fond“ bi „olakšao „ za 9 000 Kn, pa bi u njemu ostalo 39 000 Kn 2.) U slučaju otpuštanja dijela radnika i povećavanje radnog vremaena na 12 – satno: poslodavac bi radnicima za povećano radno vrijeme povećao i plaće, ali bi zajednici povećao i broj nezaposlenih radnika. Ukupno bi im isplatio samo 200 000 Kn bruto i smanjio „socijalni fond“ za 33 000 Kn, u kojemu bi od njegove uplate ostalo još samo 7000 Kn. Dakle, on bi svoju ušteđevinu prebacio na „državu“. 3.) Ako bi poslodavac svojim radnicima smanjio radno vrijeme i smanjio i plaće – isplatio bi za radnike bruto 236 250 Kn., dakle platio bi nešto manje nego uobočajeno s troškovima u 8-satnom radnom vremenu. Ovako gledano država bi „imala računa“ poticati poslodavce, da u vrijeme recesije smanje radno vrijeme svojim radnicima i tako sačuvaju njihova radna mjesta, njihovu radnu sigurnost... U poticanje na takove mjere država bi mogla takovim poslodavcima smanjiti dio obaveznih uplata u socijalne fondove... Ovim načinom zaposleni radnici, vjerojatno, ne bi bili zadovoljni zbog manjih plaća, a nezadovoljni bi bili i poslodavci, jer bi imali više administracije (veći broj radnih kartona), ali i manji izbor nezaposlenih radnika ( koji bi si međusobno konkurirali smanjivanjem svojih cijena...). S druge strane, „nezaposleni radnici“ bi bili zadovoljni, jer bi dobili radno mjesto, makar i s msnjom plaćom... Država bi bila zadovoljna, jer poslodavci ne bi povećavali broj nezeposlenih radnika, niti bi s njima opterećivali „socijalne fondove...“ I politička „klima“ u društvu bi bila povoljnija... Naravno, sve bi to trebalo unijeti u Zakon o radu ili u neki novi zakon. Trebalo bi precizno odrediti i vrijeme, do kojega bi trajale te antirecesijske mjere... |
04.02.2010., četvrtak
DEMOKRACIJA JE ZAMORNA
-Striče Drago – obraća se Ivica mome prijatelju umirovljenom profesoru – jeste li čuli prijedloge, da se predsjednik Republike Hrvatske više ne bi birao općim izborima – kao do sada – nego bi ga imenovao Sabor ?
-Jesam. No to ne vodi napretku.. Sve je manje birača na glasovanju -Zbog čega se javljaju takovi prijedlozi? -Neposredno opravdanje je sve manje glasalih birača. – glasno razmišlja Drago. – Meni se čini, da je to tako zbog porasta nepovjerenja među stanovništvom, da je odlaskom na biralište uopće moguće utjecati na pozitivne promjene u društvu. To je zbog postojećeg izbornog sustava na parlamentarnim izborima, gdje se kandidiraju uglavnom političke stranke – ili samostalne ili u koalicijama. Nakon utvrđenog broja osvojenih glasova u pravilu se od „vrha“ lista odbroji osvojeni broj parlamentaraca i njihovih zamjenika.... Međutim, vodstva stranaka ili koalicija mogu taj poredak mijenjati... To je već jedan oblik manipulacije s demokracijom, kao oblikom „vladavine naroda“. Drugi oblik manipulacije su moguće „poslijeizborne koalicije“, kada opet vodstva stranaka „pomiješaju karte“, tako da nekim biračima ispadne, da su dali svoj glas osobama, za koje inače nikada ne bi glsovali... Neki građani ne izlaze na izbore zbog te nesigurnosti u kojoj će „kutiji“ konačno završiti njihoh glas. Drugi apstiniraju, jer im „nijedna lista“ ne odgovara... Treći opet „ostaju kod kuće“ zbog komocije, jer „ionako će biti onako, kako glasuju drugi...“ Kod predsjedničkih izbora kod referenduma nema koaliranja kao kod parlamentarnih, ali neki građani i njih „dočekuju“ po navici s istim negativnim predosjećajem...Kako povećati broj aktivnih birača -Kako bi se moglo potaknuti građane na veću izbornu aktivnost? – zanima i mene i Ivicu. -Mislim, da bi u tome pomogle neke promjene oko izbora. Jedna od njih bilo bi ukidanje postizbornoga koaliranja. Ali to bi onda zahtijevalo veći angažman u predizbornim aktivnostima... Rad Sabora bi bio teži i nesigurniji. Teško bi se ostvarivala „saborska većina“... Trebalo bi propisati minimalni postotak glasalih, da bi izbori bili valjani i da se ne moraju ponavljati. Građanima bi trebalo u pripremama za izbore detaljno razjasniti, da provođenje izbora i njihovo eventualno ponavljanje nije besplatno, nego da ide na trošak državnoga proračuna, dakle plaćaju ih građani umjesto, da se potrošeni novac utroši za nešto korisnije... Za takove izbore trebali bi se provoditelji više potruditi – da ih ne treba ponavljati – a to baš ne bi bilo komotno... Kako je to bilo kroz povijest U „pećinskom razdoblju“ u malim rodovskim zajednicama baš i nije bilo nekih izbora i demokracije. Najjači i najsposobniji član zajednice jednostavno se nametnuo za vođu... Pretendenti bi „izbor“ riješili najčešće tučnjavom... Udruživanjem rodovskih zajednica zbog veće sigurnosti i obrane stečenih dobara, zajedničkog vođu vjerojatno su između sebe birali rodovski starješine. Oni su „najbolje znali“, tko njihovim zajednicama najbolje odgovara... Ovo današnje nastojanje, da u Hrvatskoj predsjednika biraju saborski zastupnici neodoljivo podsjeća na ta davna vremena... Slična se nastojanja – izgleda – javljaju i u EU-i. Zagovornici ovog „staro – novog“ modela smatraju, da su im birači izabravši ih u parlament svoje države – dali „punomoć“, da o svemu i uvijek odlučuju umjesto tijela, kojega zastupaju... Toliko su narcisoidni, da su uvjereni, kako oni najbolje znaju, što je „najbolje za narod...“ Zaboravljaju Peter-ov zakon ( Peter je jedan sociolog): „Čovjek se uspinje na društvenoj ljestvici do nivoa svoje nesposobnosti...“, tako, da nije uopće sposoban shvatiti tu činjenicu... Ili to ne želi shvatiti...U robovlasničkom i feudalnom društvu od vremena do vremena potlačena raja morala se pobunama - prolijevajući krv i svoju i svojih tlačitelja – boriti za svoje dostojanstvo i za svoja ljudska prava... Neuspjele pobune završavale bi raznim oblicima diktature. Kakove su prognoze za budućnost U svim društvenim razdobljima uvijek bi se našli pojedinci ili skupine ljudi ili velikih naroda sklonih diktaturi nad nekom skupinom ljudi ili nad nekim manjim narodom... I naš narod, naši predci stoljećima su bili u potlačenom položaju. Zbog toga ne čudi pojava „crnih prognoza“ za budućnost. Takovu „vidi“ i David Icke, koji na osnovi današnjih izbornih pravila, koja rezultiraju povećanom apstinencijom birača na „demokratskim izborima“ predviđa, da bi to opet moglo dovesti do jednog oblika diktature širokih razmjera... |
