Zapitkivalo
20.03.2010., subota
I SELO SE IZMIJENILO
-Vidi, djede, koliko je traktora na cesti! – upozori me Ivica gledajući tv emisiju – oni samo stoje, a traktoristi razgovaraju. Zbog čega su oni tu?
-Traže, da im državni dužnosnici isplate ono, što su obećali... – objašnjavam mu. Obećani poticaji Da bi poljoprivrednici obrađivali zemlju, sijali i uzgajali potrebne biljke, stoku, koji su svima državljanima potrebni, kao što su pšenica, kukuruzi, uljana repica, mlijeko, meso i slično, dužnosnici su im obećali novčane poticaje za sjeme, za gorivo, za gnojivo, za tvari, kojima će suzbijati razne biljne bolesti... sve to, da ne moramo to kupovati u drugim državama, kad već imamo dobra poljoprivredna zemljišta. I da ne ovisimo o drugima. Taj obećani novac omogućio bi, da cijene tih proizvoda budu čak i manje od cijena u drugim državama...Što više, sve države Zapada svojim poljoprivrednicima daju slične „poticaje“, kako bi cijene njihovih proizvoda bile konkurentne u drugim državama. Tako bi poljoprivrednici mogli svoje proizvode izvoziti i biti zadovoljni... A država bi imala veće i sigurne izvore prihoda.... Nekada su se takovi postupci zvali „dumping“ (damping) i smatrani su oblikom nelojalne konkurencije, na neki način protuzakonitim postupkom, jer se roba prodaje ispod stvarne cijene, što bi moglo ugroziti slabiju privredu. S vremenom su dužnosnici širom svijeta spoznali, da se damping ne može „iskorijeniti“, pa se odustalo od njegovog progona... Danas se protiv njega koriste „poticaji“. Tako je to danas i kod nas... Državni dužnosnici ovaj puta nisu isplatili obećano. Ima duga još i iz posljednje dvije godine, pa poljoprivrednici smatraju, da su prevareni. Neki su u teškoj situaciji, jer su se zadužili kod banaka za kupnju traktora, kombajna, kamiona i drugih kapitalnih nabavki – računajući s obećanim poticajima – i uz razne hipoteke. Sada se boje, da bi mogli ostati bez nekih osnovnih sredstava pod hipotekom, ako redovno ne vraćaju kredite... Zato ovim protestima traže obećano, što smatraju svojim... Oblik omalovažavanja i podcjenjivanja Sredstva informiranja većinom poljoprivrednike nazivaju seljacima, što zbog ranijih shvaćanja ima prizvuk podcjenjivanja, kao da su ti ljudi naivčine, neinteligentni, zaostali i sl. Takovi snobovi zaboravljaju, da i oni potječu od „seljaka“, razlikuju se samo u „koljenu“ svoga dolaska u grad. „Građani“ su često manje inteligentni od tih „seljaka“, stanuju u lošijim stanovima i slično. Neki od tih poljoprivrednika čak i stanuju u gradu – istina na periferiji. Možda je „rezanje“ i dugovanje ovih poticaja učinjeno i nesvjesno pod utjecajem naziva „seljaka“ i očekivanja, da će to jednostavnije proći, da se „seljaci“ ne će ni „dosjetiti“ obećanja, da se oni neće moći ni dogovoriti ni organizirati prosvjede zbog međusobne udaljenosti njihovih radnih mijesta...U prošlosti tvornički radnici su se mogli bolje organizirati u svojoj borbi za radnička prava – jer su radili u halama, tako reći, jedni do drugih.. Danas kapital upravlja i poljoprivredom U prošlom stoljeću poljoprivrednici – seljaci - vlasnici malih zemljišnih posjeda obrađivali su zemlju svojim rukama i eventualno uz pomoć zaprežnih životinja uzgajajući razne vrste biljaka i životinja uglavnom za svoje potrebe... No, da bi mogli kupovati i neku industrijsku robu, koju nisu mogli proizvesti sami, morali su proizvesti svojih proizvoda više nego im treba, da viškove mogu prodavati i na taj način „razmijeniti“ proizvode. Teška vremena lakše bi „prebrodili“, jer bi uvijek imali hrane za razliku od radnika proletera, koji nisu imali ništa, nego su od zarade živjeli „od danas do sutra“....Ne treba zaboraviti, da je bilo i seljaka koji iz nekih razloga nisu imali zemlje, ili su je imali premalo, pa su i u selu bili nadničari... Teškoće seljaka bile su – a i danas su – vremenske nepogode, kao što su suše, poplave, tuče, itd. To može „u hipu“ uništiti rezultate njihovoga rada... A i njihovo „radno mjesto“ gotovo uvijek „pod otvorenim nebom“, kao i radno vrijeme „od jutra do sutra“ razlikovalo ih je u neku ruku od tvorničkih radnika.... Promijenio se i život u selu No, danas su se prilike promijenile. Sve je manje ljudi, koji žive u selu i obrađuju zemlju. U nekim našim krajevima mnogo je zemlje neobrađeno. Ljudima je lakše i udobnije živjeti i raditi u gradu. Oni, koji su ostali obrađivati zemlju žele to raditi na industrijski način – obrađivati velike površine s mnogo mehanizacije proizvodeći velike količine proizvoda. Za to je potreban veliki kapital – nabaviti strojeve, sjeme, gnojiva,zaštitna sredstva, sagraditi gospodarske zgrade,... Za sve to najčešće nema gotovoga novca, pa poljoprivrednici „posežu“ za kreditima kod banaka. Banke žele osigurati sigurnost vraćanja kredita, kamate... pa poljoprivrednici kredite dobivaju uz hipoteke na imovinu, koja se može prodati, da bi se podmirio dug, itd. Dakle, radi se s posuđenim kapitalom... Dakle, jasno je zbog čega poljoprivrednici traže obećane poticaje... Danas oni više nisu „razasuti“ po prostranstvima polja, kao nekada, jer imaju više mehanizacije, motornih vozila, imaju telefone i mobitele, postoje radio i televizija pa im je olakšano informiranje, međusobna komunikacija, dogovaranje i organiziranje. To bi trebali imati na umu i oni, koji ih namjeravaju u nečemu „izigrati“... |
