Zapitkivalo
22.02.2009., nedjelja
NASTAJANJE I NESTAJANJE NARODA
-Djede, gdje su Iliri? – iznenada zapita Ivica.
-Otkuda ti to pitanje? -Učim povijest, pa se spominju Iliri na nekim našim područjima...., pa Ilirci.... -Odgovor na to pitanje tražio bi više vremena i znanja, pa će biti najbolje pitati strica Dragu... On je profesor – istina u mirovini – ali se nadam, da sve njegovo znanje nije otišlo „u mirovinu...“. Kad je drago kasnije došao „na čašicu razgovora“, ponudili smo mu „šalicu kave“, a on nama predavanje... Nastajanje naroda -Prapovijest i arheologija nam govore, da je u početku na Zemlji bilo malo ljudi. Živjeli su u malim skupinama. Svi „članovi skupine“ bili su u srodstvu, pa skupinu zovemo „rodovska skupina“ ili jednostavno – „rod“. Stanovali bi – zapravo se sklanjali - u prirodnim zaklonima, kao što su spilje i pećine. Bili su sakupljači i lovci hrane... poslije i „poljoprivrednici“... Već onda su se rodovi sukobljavali otimajući si staništa, sakupljenu hranu, lovinu,....životni prostor... U osnovi do danas se ništa nije promijenilo... Mijenjala se samo tehnika. I danas se ljudi sukobljavaju, ratuju, bore se za teritorije, prirodna bogatstva, tržišta... Na čelo takove skupine nametnuo bi se neki pojedinac, koji bi se nečim posebno isticao, najčešće snagom, vještinom u lovu ili u sukobu.. Događa se to i danas – javljaju se diktatori, kriminalci, pljačkaši... Da bi se pojedini rodovi lakše branili ili pobjeđivali, počeli su se udruživati po nekim svojstvima u plemena... Kasnije su se više plemena zbog sličnih razloga udruživali u veće asocijacije – narode....U pravilu su veće asocijacije bolje i brže napredovale i razvijale se, tvoreći u konačnici države. Usavršavale su i usavršavaju unutarnji ustroj, odnose, privredu, poredak, sigurnost ljudi, obrambenu snagu,.... Neke tako moćne asocijacije u kojima se moglo lagodno i bezbrižno živjeti u uvjerenju, da su nesavladive – počele bi se urušavati i s vremenom raspadati i nestajati... Nema više bogate Mezopotamije, ni moćnoga i velikoga Rimskog carstva..... Nestajanje naroda Jedno vrijeme takove bi ljudske zajednice cvjetale, bogatile se, razvijale pisma i pismenosti, shvaćajući sve više prirodu, pojave u njoj, pojave i odnose među ljudima, pokrećući kulturu, umjetnost,... znanost.... Sigurnost na svom zauzetom teritoriju i cjelokupnom okruženju – to je omogućavalo... Iz toga razdoblja tragove su ostavili narodi, kao što su kod nas Iliri, pa onda Mongoli, Vikinzi, Inke, Avari, Rimljani, Egipćani,... kojih danas više nema... Barem pod tim imenima... I danas se „stvaraju“ novi narodi – tako reći – pred našim očima... Isto tako neki narodi nestaju...Kako i zbog čega...? - Ima tu više faktora – kaže Drago. – Evo nekih. Osvajački ratovi Osvajački ratovi su jedan od načina nestajanja naroda...Vođe veće i jače države izmisle „opravdane“ razloge, da povedu rat protiv neke manje susjedne države, čiji se teritorij ili „prirodni resursi“ njima zbog nečega sviđaju...Okupiraju ih. Kao jači „dobrohotno“ ili sami, ili pod „dobronamjernim pritiskom“ drugih država - proglase mir i otpočnu „tihu agresiju“ naseljavajući ih pripadnicima svoga naroda, kao vojnike, stručnjake, radnike,...koji u okupiranoj zemlji „puštaju korijenje“ svojim brakovima i obiteljima. Oni na taj način „razgrađuju“starosjedilački narod. Onda se „stvara“ takova politička klima, koja osuđuje „nacionalizam“ starsjedilaca kao nazadan i neprijateljski... Kao primjer: Rusija kao dominantna u bivšem SSSR-u u pribaltičkim zemljama (Kalinjingrad!), Turska, Irak, Iran prema Kurdima. Ili Britanija prema Ircima, Španjolska i Francuska prema Iberima,....Starosjedilački narodi moraju se s tim pomiriti, iako to razbija njihovu kompaktnost i s vremenom vodi njihovom nestajanju, a njihov teritorij u sastav osvajaču...Istina, njihovi geni ne nestaju potpuno – „rasprše se“ u genom osvajača i jednom će možda poslužiti kao dokazni materijal nekim budućim etno-arheolozima... Koloniziranje manje razvijenih Koloniziranje nekih Zemljinih površina nastanjenih manje razvijenim narodima u prošlim stoljećima. Tako su naseljene Amerike i potisnuta indijanska plemena. Zatim u Africi otkuda su kolonizatori Amerike dovozili robove kao jeftinu radnu snagu i svojim potomcima ostavili rasističku problematiku.. U Australiji su „deponirali“ svoje teške kažnjenike, koji su potisnuli starosjedioce... Naseljenici i njihovi potomci su – doduše - ubrzali razvoj australijske civilizacije... Dodvornički mentalitet Među autohtonim okupiranim narodima izvjestan broj ljudi počeo bi „podilaziti“ okupatorima, služiti im za svoje održanje, odricati se svoga naroda, da bi ih okupatori nagrađivali boljim društvenim položajima i materijalnim statusima... Kod nas je to došlo do izražaja za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine. Dodvorice su mijenjali kršćansku vjeru muhamedanstvom, da bi pokazali odanost prema okupatorima, da bi postajali mali age....Njihovi dotadašnji sunarodnjaci Hrvati i Srbi nazivali su ih poturicama...Kad je konačno zaustavljeno tursko osvajanje i povlačenje Turaka, ponešto potomaka zaostalih Turaka, koji su tu osnovali svoje nove obitelji i ove Poturice, razvijali su se kao posebna nacija i u novije vrijeme dali su si naziv Bošnjaci Muslimani, (iako su zapravo Bošnjaci svi žitelji Bosne). Oni su po svojim opredjeljenjima bliži izvaneuropskim muslimanima, nego potomcima predaka njihovih nekadašnjih sunarodnjaka...Na taj način oni „presađuju“ islam u Europu i potiskuju europsko kršćanstvo razarajući njegovu kompaktnost... Izbjeglice i prognanici Slično je bilo i sa Srbima, koji su bježali pred nadirućim Turcima. Njihovi novi susjedi Hrvati primali su ih kao ljude u nevolji, pomagali im, surađivali s njima, međusobno sklapali brakove... Garašanin i njegovi istomišljenici iskoristili su ih kao „produljenu srpsku ruku“ za stvaranje neke Velike Srbije... Stvaranjem nove države Kraljevine Jugoslavije srpska ekspanzija dobila je novi legitimitet: po cijelom području nove države Srbi su postavljani - kao „ljudi od državnoga povjerenja“- za policajce, žandare, finance, šumare, cestare,...i poslije su tamo ostajali sa svojim novim obiteljima... Olakšavali su dolaske i drugih svojih sunarodnjaka, njihovo organiziranje (napr. ORJUNA..). Kao jugoslavenski državljani naselili su se prilično u Splitu, Rijeci i cijeloj Istri...Da ih Hrvati ne bi „izazivali“ i podsjećali, da žive u Hrvatskoj, neki hrvatski političari i obnašatelji vlasti „ne dozvoljavaju“ nikakove postupke, koji bi se mogli ocijeniti kao hrvatski nacionalizam...Dobro se pazi, da ljudi poput Marka Perkovića ne bi mogli javno nastupati s programima rodoljubnog karaktera, paze da se „prekomjerno“ ne viju hrvatske zastave...Dok je to „nepoćudno“ – čak i kažnjivo - istima ne smetaju elementi za stvaranje Velike Srbije. Ne smeta im, kada nam Vojislav Šešelj „poručuje“ iz Haaga, da smo i mi svi, koji se smatramo Hrvatima – a živimo istočno od linije Virovitica (čini mi se) – Karlovac – Karlobag - zapravo Srbi, samo to još ne znamo.... Kasnije će tako biti, vjerojatno, sve do Triglava...samo „što Slovenci još to ne znaju...“ Genocid To je jedan oblik nestajanja naroda, kojega „međunarodna zajednica“ danas ne odobrava – ali se ponegdje još događa u Africi. Poznat je problem Tutsi-a..., gdje jedan narod ubija i progoni drugi narod s njegovoga teritorija do istrebljenja... . Privredna razvijenost Države veće privredne razvijenosti šire svoja tržišta i na susjedne države potiskujući i preuzimajući svojim kapitalom njihovu privredu prema krilatici, da „kapital ne poznaje granice i nacije...“ Uskoro se pokazuje, da je to na štetu slabijih i manjih država i naroda.. Nova tehnologija i roba služe se jezikom razvijenijih. To prihvaćaju mladi „preplavljenih“ pokazujući time svoju „naprednost“, a stideći se svoga podrijetla i svoga naroda... I onda slijede posljedice: slabiji i malobrojniji „utapaju se“ među brojnije i razvijenije... Snobizam U malobrojnijem narodu uvijek ima onih, koji se žele poistovijetiti s brojnijim i razvijenijim, (ili „razvijenijim“) prihvaćajuči njihov jezik, običaje, kulturu, a stideći se svoga - jednostavno, jer je to „cool“, moderno... Tako se naši gradski snobovi – mogli bi ih zvati „ urbanizisti“ - s prezirom odnose prema ljudima izvan većih gradskih središta nazivajući ih „ruralcima“, „kamenjarima“,... Zaboravljaju, da su i njihovi predci bili „pećinari“... Takovi snobovi lako se odriču svoga i prihvaćaju tuđe... To, opet, vodi razaranju narodne kompaktnosti, izumiranju narodnoga jezika... Ako je jezik jedno od osnovnih obilježja nekog naroda, onda njegovo zapostavljanje od strane brojnijih i jačih naroda, u manjim narodima izaziva osjećaj omalovažavanja... Zbog toga su neki znanstvenici htjeli razviti neki umjetni jezik, kojim bi se moglo sporazumijevati među svim ljudima svijeta... I veliki i mali narodi trebali bi ga učiti kao jedini strani jezik... Među takove jezike spada jezik Esperanto, kojega je razvio Zamenhof. No, izgleda, uzalud, jer Zapad prihvaća engleski jezik kao univerzalni... To ubrzava nestajanje malih naroda... Kakova nam je budućnost Sve više izgleda, da budućnost hrvatskog naroda i njegovoga opstanka nije blistava... Suvremena znanost, umjetnost i kultura općenito, tehnologija, reklama,... puni su stranih riječi, zapravo engleskih... Ima nekih engleskih izraza vezanih za novosti u tehnologiji, koji su nezamjenjivi, ali Hrvati se često ponose upotrebom engleskih izraza i tamo, gdje se mogu prevesti na hrvatski jezik... I to pomalo, ali sigurno vodi odumiranju hrvatskoga naroda.. Tome pridonosi i „vezanje“ hrvatskog teritorija u europsko i globalno „zapadno“ tržište, gdje se hrvatski jezik i narod jednostavno gube... Čini mi se, da slična sudbina čeka i neke druge male narode našega područja... Članstvo u EU-i - ili nekoj drugoj asocijaciji – ubrzavat će proces nestanka Hrvatske i Hrvata. Već sama zakonska odredba slobodnog kupovanja hrvatskog teritorija stranaca, kojima će nesvjesni ili siromašni Hrvati prodavati zemljišta ne vodeći računa o opstanku svojih potomaka na zemlji „naših pradidova..“- Volio bih, da se varam, ali...- tužno završava Drago svoje izlaganje... |
02.02.2009., ponedjeljak
ANTIRECESIN
-Što ti je to, djede?- čudi se moj unuk Ivica. – Kakav je to lijek?
-Moj Ivice, to bi trebao biti lijek protiv društvene nevolje, koju zovemo RECESIJA.... -A, što je to? – zainteresirao se on. -To je, čini mi se, stagnacija, ili točnije – nazadak društvenog razvoja – pokušavam mu to razjasniti... - oboljenje ljudskoga društva... -Kako dolazi do toga oboljenja? -Razgovarao sam o tome sa stricem Dragom – umirovljenim profesorom. Ni on nije ni sociolog ni ekonomist, ali nas dvojica - kao laici u tom području – razmišljamo slično: Uzroci recesije Liječnici bi rekli „Da bismo bolest liječili, potrebno je znati uzroke“. Slično i za recesiju. Koji su joj uzroci? Kad ovako laički razmislimo – ima ih više.... Današnji kapitalizam To je društveno uređenje u kojemu „vlada kapital“, bolje rečeno vladaju njegovi vlasnici. „Iz pozadine“ čak i demokratski uređenom državom – i državama....! Tomu pogoduje želja ljudi, da što prije „pokrenu posao“ i da što prije „zgrnu lovu“. Za to im treba novac, jer svoga nemaju.Zato su tu banke i bankari – dakle kapital i kapitalisti - koji nude povoljne kredite, za čije će vraćanje „netko“ jamčiti. Kreditirani poduzetnici će bankama uz vraćanje glavnice plaćati i kamate, koje će naplaćivati u cijeni svojih usluga i proizvoda od građana potrošača... U konkurenciji za plasman svoga kapitala – koji će donositi kamate – bankari (dakle, kapitalisti!) mogu odobravati i kredite uz veće rizike uz veću dobit, gdje mogu doživjeti i gubitke.... Kada to budu krediti za goleme poslove, to može – uz druge faktore – pokretati novčarsku nestabilnost.. Ulaske u nesigurna ulaganja mogu potaknuti ili nesposobnost ili lakomost za brzom zaradom... Psihološki uzroci: Veliki dio kapitala u bankama jesu ušteđevine građana.... Banke štedišama plaćaju kamate, kako bi ovi „imali računa“ svoj novac, kojega za neko vrijeme ne trebaju, držati u banci. Banke taj novac opet ulažu - uz veće kamate - u neke poslove kao kredite i slično.. Razlike između tih kamata su zarade bankara-kapitalista.. To bi bilo „u redu“ i pozitivno, kada bi ti poslovni ljudi dio te dobiti usmjeravali u neke svoje štedne fondove „za svaki slučaj“....U slučaju, da im ponestane kapitala – tom ušteđevinom bi si mogli pomoći barem za neko vrijeme...Ali, po današnjem „potrošačkom ponašanju“ oni će dobit odmah potrošiti...., dakle ne će ništa štediti „za crne dane...“ Ako „pukne glas“, da će nastupiti neka kriza, štediše panično „dižu“ svoj novac u strahu, da zbog toga ne ostanu bez njega... I tako banke ostaju bez dijela kapitala za svoja ulaganja i kredite, poneke i bankrotiraju...Poduzetnicima sada nedostaje taj novac, pa počinje kriza: smanjenja kupovne moći, smanjenja proizvodne djelatnosti, otpuštanje radnika, itd....Dakle, recesija! Neki poslodavci recesiju koriste, da otpuštaju dio radnika, a „da im se ne zamjera...“ Zašto tako?Kriminal u bankarstvu Novca može nestajati i raznim pronevjerama, pljačkama,.... U svakom slučaju zbog „nestašice novca“ smanjuje se privreda, trgovina,.... i zbog toga počinje otpuštanje radnika,smanjivanje kupovne moći stanovništva,.... I tako „u krug...!“ ili čak „u spiralu...!“ Ublažavanje recesije Slijedeći uzroke recesije države bi mogle ublažavati recesiju. Naime, svako stagniranje ili nazadovanje privrede može izazivati nezadovoljstvo građana, slabljenje kupovne moći i pad životnoga standarda, socijalne nemire... Sve to može uzdrmati sustav državne vlasti, pa državni dužnosnici nastoje poduzimanjem nekih mjera stanje stabilizirati... Što mogu poduzimati? To su najčešće „palijativne mjere“, iako bi mjere „na dugi rok“ društveno bile korisnije. U bankarski sustav najjednostavnije je „ubrizgati“ dodatni novac (kapital!). Taj novac država može imati u svojim rezervama. Ni to baš nije neka velika masa, jer i državnicima uvijek treba novac... Mogu državu zadužiti kod raznih međunarodnih monetarnih institucija... No, i to ,onda, treba vraćati uz odgovarajuće kamate... To stvara deficite u proračunima, pa „nije preporučljivo“... Najjednostavnije je, da narodna banka tiska naručenu količinu dodatnih novčanica, koje država uključuje u bankarstvo, kako bi se postepeno u početku vraćalo povjerenje građana, pokretalo privredu, zaustavilo otpuštanje radnika, potaknulo novo zapošljavanje,.... Država može taj novac POSUDITI privredi, koja će ga uz oporavak vraćati državi. Ova će ga deponirati u svoje rezerve... Jasno je, da će tako priliv novca u državni proračun biti manji od očekivanoga... Ako, pak, država taj štampani novac jednostavno „POKLONI“ privrednicima, to može izazvati pojavu inflacije. To znači, da će vrijednost novca građana biti manja, promijenit će se paritet nacionalne valute... Dakle, građani će nositi teret recesije... Ma, u konačnici sve nedaće pogađaju obične građane...! Mjere „na dulji rok“ „Država“ se uopće ne sjeti jedne antirecesijske mjere na „dulji rok“. A to je odgoj novih naraštaja u razumnom trošenju novca u „normalnim vremenima“ i odvajanje i spremanje novca „za crne dane“. Da bi dužnosnici njegovali svoju popularnost potiče se princip „kruha i igara“. Cijela društvena informatika propagira potrošački mentalitet. Napr. kod propagiranja nekih igara s novčanim nagradama ističe se kako će se one rastrošiti, a ne za pokretanje neke profitabilne djelatnosti... Dakle, trebalo bi odgajati skromnost i razumnost trošenja kao vrlinu... Skraćivanje radnog vremena protiv otpuštanja radnika Građane najviše „pogađa“ otpuštanje s radnoga mjesta,ostanak bez posla – zapravo bez prihoda! Da bi se to ublažilo, predlažem , da se nadolaskom recesije donese Zakon o privremenom skraćivanju radnoga vremena. On bi vrijedio do oporavka privrede. Sastojao bi se u tome, da se radno vrijeme zadržanih radnika skrati za onoliko postotaka, koliko postotaka radnika je previše. Državna statistika bi odredila te postotke. Tako bi svi radnici i dalje ostali raditi – istina , za toliko posto manju plaću.... Nezaposleni radnici i dalje žive, hrane se, odijevaju se, stanuju negdje, hranom održavaju rad svoga tijela, pregrađuju tjelesna tkiva, izmjenjuju dotrajale stanice, trebaju energiju za rad srca i krvotoka, održavaju stalnu tjelesnu temperaturu, koja se stalno gubi. Ima i druge životne potrebe. Zbog toga za njegov život netko mora odvajati novac od svoje zarade... Za to služe socijalni fondovi, koji se „pune“ doprinosima zaposlenih... Zbog toga je humanije, da oni zarađuju sami za svoje potrebe i da zajedno sa „zaposlenima“ manje doprinose u socijalne fondove... Poslodavcima se to ne bi svidjelo – ako zbog ničega – onda zbog komocije, jer bi trebalo malo mijenjati personalne kartoteke... No, ako bi taj zakon predvidio neke „porezne olakšice“ za one poslodavce, kod kojih radnici budu radili po skraćenom radnom vremenu – sigurno bi „razmislili“o tim pogodnostima.... |
