Zapitkivalo
26.01.2009., ponedjeljak
ŠTRAJKOVI U DEMOKRACIJI
--Gledaj, opet su novine pune napisa o štrajkovima – najprije Ivica gunđa za sebe, a onda će meni – znaš li ti, djede, otkuda i zašto toliki štrajkovi, a sve se u slobodnom demokratskom društvu odvija dogovorima?
Hm! – zamislim se i ja. – Neobično je to.Ali, trebalo bi krenuti od početka.... Počeci kapitalizma -Radnici su štrajkali u početku, kad bi bili nezadovoljni plaćama i uvjetima rada.... Dovelo je to do pojave komunizma, do pojave intelektualaca – kao što su Karl Marx , Fridrich Engels i drugi – koji su razmišljali i pisali o bezdušnom izrabljivanju radnika, koji nisu imali ništa osim svojih ruku. Pisali su o „višku vrijednosti“ u cijenama njihovih proizvoda (kupcima prodaju te proizvode skuplje, nego stoji njihova proizvodnja) , koji se gomila u rukama tadanjih kapitalista... Proleterska revolucija -I, kako je to završilo? – pita Ivica dalje. -Zapravo, mislim, da to nije završilo, ali je počelo prije stotinjak godina. Počelo se „kuhati“ u tadašnjoj Njemačkoj.... No, prava pobuna je organizirana u Rusiji. Tamo je Vladimir Iljič Lenjin poveo revoluciju s idejom, da se iz Rusije širi dalje po cijelom svijetu pod poklikom „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ -A, što je to „revolucija“? – zanima Ivicu dalje.-Najjednostavnije rečeno – to je oružana pobuna izrabljivanog sloja naroda u nekoj državi, da se promijeni vlast ili društveni sustav... Proleteri su siromašni ljudi, koji nemaju ničega. Da bi preživjeli, morali su raditi za nekoga nešto za bijednu plaću, koja im je bila dovoljna samo za nekoliko dana. Oni osim života nisu imali što izgubiti. Zbog toga ih nije bilo teško pokrenuti i organizirati na pobunu, koju su nazvali „proleterska revolucija“... Komunizam Mnogo je ljudi poginulo – i siromaha, ali i bogataša... Cilj je bio društveno uređenje u kojem svatko mora raditi za zajednicu jednakih – komunu ( odatle naziv „komunizam“!) - koliko može i koliko je sposoban. Sve što se postigne je zajedničko. Od toga svatko može uzimati, koliko mu je potrebno... -Meni se to čini pošteno – razmišlja Ivica...-Eh, kada ljudi ne bi bili „životinje“ – razmišljam ja. – Uskoro su neki vlastodršci u komuni počeli raditi manje, ili ništa, a uzimati više nego im treba.. U takovim uvjetima nitko nije bio zainteresiran, da se trudi za unapređivanje zajednice i ona je počela stagnirati i čak nazadovati...One, koji se nisu mirili s takovim razvojem situacije, vlast je progonila, zatvarala u zatvore i logore..., gdje su mnogi izgubili živote. Tako je umjesto kapitalističkog izrabljivanja nastajao komunistički totalitarizam. U nekim državama svijeta on postoji i danas.... Kod nas i oko nas prvom prilikom srušen je takav sustav. Novi kapitalizam -Uspostavljena je parlamentarna demokracija s kapitalističkim uređenjem... -Kakovo je to uređenje? – došlo je novo Ivičino pitanje. Kako, da mu to jednostavno i ukratko objasnim? -Trebalo je promijeniti čitavo zakonodavstvo. Umjesto zajedničkog vlasništva na prvo mjesto stavlja se privatno vlasništvo. To također nije pravedno društveno uređenje,ali mogućnošću natjecanja potičeunapređivanje i razvoj..No i dalje postoje radnici, koji nemaju nekog svoga privatnoga vlasništva od kojeg bi mogli bezbrižno živjeti - i kapitalisti, koji imaju veliki imetak. Samo, najčešće taj imetak nisu stvorile njihove ruke. Oni su do njega većinom došli raznim špekulacijama preko kupovanja i preprodavanja raznih dobara.., prisvajanjem nečega što im ne pripada... -A što su to špekulacije? – -To, što sam upravo rekao: kupiš – prodaš, obećaš-prevariš, uložiš-„zaradiš“, ili izgubiš.... Za njih rade radnici, koji zapravo stvaraju kapital (bogatstvo). Opet se javlja „višak vrijednosti“... -Pa, tako je bilo prije one revolucije... proleterske.... – razmišlja Ivica... Tako nekako – pokušavam sastaviti misli – samo današnji kapitalisti nisu oni od prije stotinu i više godina kao ni današnji radnici...Oni su povijest.... Ima jedna izreka „Tko zaboravi svoju povijest – ići će na popravni ispit!“ A ja dodajem... „a taj popravak plaća se krvlju i životima.“ Neki današnji kapitalisti su zaboravili, što je snašlo njihove „djedove“, pa i oni nemaju mjere u izrabljivanju današnjih radnika: htjeli bi „rastegnuti“ njihovo radno vrijeme (Iako bi današnja tehnologija i povećana produktivnost omogućili skraćivanje radnog vremena!), smanjuju plaće, ne plaćaju na vrijeme,.... hoće potpuno raspolagati vremenom i životom radnika, žele da radnike slobodno otpuštaju s posla kako im se prohtije.. A to negativno utječe na sigurnost za radno mjesto i konačno na smanjivanje nataliteta, pa u budućnosti i do smanjivanja broja radnika i smanjivanje broja nezaposlenih radnika „na raspolaganju“ tih istih kapitalista,... -Znači, zbog toga radnici negoduju i štrajkaju – zaključuje Ivica. – Da li bi se to nekako dalo srediti? -Ja mislim, da bi – kažem ja, doduše s nevjericom – Stanje bi se barem moglo popraviti, ako nam je država uređena kao parlamentarna i demokratska.... Društveno dogovaranje cijene rada Sam naziv „parlamentarno“ podrazumijeva razgovor, raspravu – a „demokratsko“znači ravnopravno. Znači, to je osnova za RASPRAVU i DOGOVOR. Samo za to treba dobra volja, uzajamno uvažavanje, znanstveni pristup, nenadglasavanje, nego dokazivanje - i VRIJEME..... -Kako bi ti to, djede, organizirao i proveo....? - Hm... kako?.. Sakupio bih sposobne stručnjake različitih društvenih djelatnosti. Napravili bismo popis, po mogućnosti, svih vrsta poslova u društvu današnjega vremena. Isto tako i popis preduvjeta za njihovo obavljanje: potreban stupanj obrazovanja, psihofizičke sposobnosti za pojedine vrste rada, opasnosti koje se kriju u pojedinim radovima, društvena važnost pojedinih zanimanja, potrebna ulaganja u pripremu radnika/ca za pojedina zanimanja, vrijeme „trajanja radnika/ca“ do odlaska u mirovinu, približno vrijeme „uživanja mirovine“ radnika/ca pojedinih djelatnosti, stimulacija za izbor deficitarnih zanimanja, vrijednost radnoga iskustva i staža, vrijednosti raznih inovacija u radu, vrijednost radne produktivnosti, itd.... Polazeći od neke minimalne vrijednosti rada – „uopćeno“ - dodavali bi povećanja iz naprijed nabrojenih elemenata i tako došli do vrijednosti „satnice“ za pojedina radna mjesta..... Nakon toga razdoblja opet bi se provela javna rasprava – i produljilo vrijeme trajanja „cjenika“. Slične revizije „cjenika rada“ provodile bi se u dogovorenim vremenskim intervalima...Tako sastavljeni „cjenik“ rada dali bismo na javnu raspravu. Prikupljene primjedbe građana razmotrili bismo i eventualno „popravili“ „cjenik“. Zakonodavac bi ga proglasio važećim za određeno vrijeme (napr. 5 godina). Sigurno svi ne bi bili zadovoljni tim dogovorenim cijenama, ali osjećaj, da će se o njima opet raspravljati, smanjio bi potrebu za štrajkovima... Vrijeme i energija, koji se troše za njih, mogli bi život činiti humanijim i ugodnijim.... - Misliš, djede, da zbog toga ne bi više bilo štrajkova? – sumnjičav je Ivica. – Meni se to čini - utopija... , jer nikad se svi neće složiti s tim dogovorima... |
15.01.2009., četvrtak
P0JAS GAZE - MEDAČKI DŽEP
-Što ti to znači? Kakove to veze ima? – čudi se moj unuk Ivica.
-Na prvi pogled nema nikakove veze, ali meni najnoviji događaji u području Gaze jako nalikuju na događaje u području Medaka... Vjerojatno se iz škole sjećaš naziva „Medački džep“. To je kraj blizu Gospića u Lici. Mjesto Medak od Gospića je udaljeno petnaestak kilometara. Oko njega su sela s pretežno srpskim stanovništvom.. Kao što znaš, Srbi su u naše krajeve došli povlačeći se pred nadiranjem Turaka. Hrvati su ih lijepo primili kao ljude u nevolji. Bili s njima dobri... No nakon niza generacija oni su prihvatili politiku, koja je „dolazila“ iz Srbije – da su ti hrvatski krajevi zapravo dijelovi Velike Srbije ( Garašaninovo uvjeravanje) i tada je počeo njihov antagonizam spram starosjedilaca Hrvata. To je i dovelo konačno do srpske pobune i onda i do Hrvatskoga Domovinskog rata 1991. god... -A, Gaza? – zanima Ivicu dalje. Gaza i Pojas Gaze - O tome ne znam baš puno... To bi stric Drago bolje znao, ali on je otišao na nekoliko dana svome kolegi Šimi u Zadar...Dosta davno sam o tome nešto čitao... Gaza je uz istočnu obalu Sredozemnoga mora. Najbolje bi bilo, da doneseš atlas. – Ivica ga je začas izvadio iz svoje školske „torbice“.Potražismo Medak u Lici i Gazu na krajnjem istoku Sredozemlja. - Kako je to daleko od našega Medaka! – iznenadio se Ivica. – Kakova ti je to sličnost s Medakom? – čudi se on. -Polako! – smirujem ja – Idemo od početka...! -To je područje pretežno naseljeno arapskim stanovništvom. Na jednom dijelu je židovska postojbina još iz „biblijskih vremena“. Odatle su navodno Židovi bili protjerani u Misir (Egipat!) i tamo su robovali... Nakon nekog vremena Mojsije ih je organizirao i poveo natrag „razdvojivši“ Crveno more.... Nakon urušavanja Rimskog carstva – koje se proširilo i u ove krajeve - počeli su se raseljavati po cijelom svijetu prodajući Arapima svoju pustinjsku zemlju vrlo jeftino...Od pustinje se teško živjelo. Teško je reći, jesu li taj pijesak i kamen samo prodavali, ili su samo odlazili za boljim životom... U novim zemljama u početku su živjeli samo od svoga rada. No, tamo su si međusobno pomagali,... bili stalno „uvezi“. Gledali su kako žive starosjedioci, učili od njih,...školovali se,... štedjeli koliko su mogli..... S vremenom su neki postajali i bogataši, pa su ih starosjedioci počeli „poprijeko gledati“ i zavidjeti im na imetcima. Naročito su im zavidjeli na slozi i uzajamnom pomaganju... Negdje su ih napadali i progonili. Država Izrael -Vrhunac proganjanja i genocida dogodio se u nacističkoj Njemačkoj i državama, koje su bile pod njemačkim „patronatom“, u vrijeme II svjetskog rata. Vjerojatno je i to bio razlog organiziranog ponovnog kupovanja od Arapa ranije prodavanog zemljišta. Na njega su se počeli ponovo doseljavati Židovi s raznih strana svijeta, gdje im je opstanak došao u pitanje...Tako je to naseljeno područje 1 948. god proglašeno državom Izrael, koju su priznale i UN.-Sada su se Arapi „osvijestili“ i shvatili, da su im ponovo doseljeni Židovi susjedi, koji nisu Arapi. Uvidjeli su,da oni stečenim znanjem u svijetu i teškim radom nalaze vodu u pustinji, navodnjavaju polja, siju i sade razne poljoprivredne kulture – i konačno dobro žive od te pustinjske zemlje. Postalo im je jasno, da su im prodavali „nekorisnu“ zemlju „budzašto“ i da sada kod njih traže zaposlenje... -Neke arapske organizacije – kao što su Hamas i Hezbolah – svoj program usmjerile su ka ponovnom izgonu Izraelaca sa „njihove“zemlje, „izgon u more“... Negdje 1965. započeli su otvoreni rat protiv države Izrael, koji bi se povremeno „stišavao“ raznim međunarodnim posredovanjima i sklapanjima raznih primirja i dogovora . Arapske interese zastupao je Jaser Arafar sa svojim pokretom PLO. U početku ih je međunarodna zajednica tretirala kao teroriste, posebno nakon napada na izraelske športaše na Olimpijadi 1972. god (čini mi se) u Muenchenu. Kako se kasnije pokazalo PLO je rastao i nije bilo druge, nego odustati od naziva „teroristi“ i Arafatovim Palestincima dati autonomiju u gradu Gazi i nekim enklavama oko njega, koji danas zovemo „Pojas Gaze“. Taj pojas graniči sa sirijom i Egiptom, ali danas te granice kontrolira Izrael.Tim područjima nastanjenim Palestincima pridružena je i Zapadna Obala (uz rijeku Jordan)..S tim se stanjem ne slaže Hamas, jedna arapska ekstremistička militantna organizacija.To je izvor stalnih sukoba.. Izrael ima snažnu potporu u SAD, gdje živi dosta Izraelaca.... Odatle mu stiže i pomoć od tamošnjih Izraelaca, najnovija tehnologija i naoružanje. To se „ne sviđa“ arapskim ekstremistima, pa u vrijeme primirja nabavljaju oružje, kojim povremeno napadaju Izrael, tako da Izraelci još nemaju pravog „bezbrižnog“ mira i života. Uvijek su na neki način „pod uzbunom“. I sad su odlučili „stati na kraj“ takovome stanju... Sličnost Gaze i Medaka -Sada pomalo shvaćam sličnost Gaza – Medak! – kaže Ivica. – Izraelci stalno strahuju od raketa iz Gaze, koje svako malo Hamas lansira iz Gaze. Tako su i Gospićani za vrijeme Domovinskoga rata stalno očekivali razne projektile iz područja Medaka, iz „Medačkog džepa“.. -Bravo, Ivice! Kakav zaključak...!! – oduševljeno ću ja. Uloga međunarodne zajednice - E, sada dolazi „međunarodna zajednica“ (Tko li je to?) : To stalno povremeno „čačkanje“ raznim projektilima iz Pojasa Gaze po Izraelu i iz Medačkog džepa po Gospiću veoma je slično iako veoma udaljeno i prostorno i vremenski...Međunarodna zajednica ne reagira, iako stradavaju i civili.. Napadači ne najavljuju ni mjesta ni vremena napada..... Reakcije granatiranih također su slične – uništiti lansere i svojim građanima osigurati miran i siguran život...-Napadači se skrivaju među svojim civilima i sakrivaju topništvo i lansirne rampe. Prošlo je vrijeme „viteškog ratovanja“!... Civili šutnjom iskazuju svoju solidarnost sa napadačima... Iskreno ili u strahu od kazne.... Napadnuti kreću u akciju. Svojim dalekometnim oružjem gađaju mjesta i objekte za koje procjenjuju, da su mjesta napada. Sada tu stradavaju i civili...Kao što su prije stradavali i među napadnutima...“Međunarodnoj zajednici“ nitko nije stradao!-Sada se odjednom javlja međunarodna zajednica – traži se prekid vatre, pa pregovori, pa međunarodni sudovi, pa....kažnjavanje vojnih zapovjednika branitelja... -Tako su za „Medački džep“ osuđeni hrvatski generali, koji su spašavali Gospić i njegove građane...Izraelci su mogli nešto naučiti iz hrvatskog primjera.... Zanima me – koji će od izraelskih zapovjednika biti suđen i kažnjen zbog Gaze.. -Djede, kako si ti naivan! Misliš, da će netko od njih biti kažnjen – sumnjičav je Ivica – pa nisu to Hrvati! |
06.01.2009., utorak
STARI LJUDI SU SAMO TERET . . .
Ovaj mjesec nisam dobio očekivane zaostatke mirovine, pa je Ivica „objesio nos“, jer mu nisam mogao kupiti obećanu novu loptu za košarku... Tješim ga, da je „nešto zapelo „ sa zaostacima – i obećavam, da ću drugi mjesec to nadoknaditi...
-A, što je zapelo? -Tko bi znao!? – kažem ja – Uzmanjkalo je novca u umirovljeničkim fondovima. Obnašatelji vlasti su vjerojatno trebali novac za nešto drugo, po njihovom mišljenju važnije od preživljavanja „penzića“ – kako nas obično zovu. -Reci mi, djede, otkuda dolazi novac za mirovine? Ne znam zašto se vi „penzići“ ljutite što nema novaca – a ne radite. Stari ste, pa ne možete raditi. Možete biti sretni, kad uopće dobijete mirovinu. I ja sam sretan, jer mi ti uvijek nešto kupiš.Mami i tati su male plaće, a i ponekad kasne. Zato je dobro za sve nas kada ti dobiješ mirovinu...Reci, otkuda tebi dođe taj novac?.. -Nekada nije bilo mirovina. Čovjek je radio dok je mogao i živio od zarade on i njegova obitelj. Kad je iznemogao, pao je na teret mlađim članovima obitelji, ako ih je imao. Dakle, mlađi su na neki način „vraćali dug“ iznemoglima, ako su bili humani. Ako nije bilo humanosti, iznemoglu staru osobu bi istjerali, da živi od prosjačenja dok ne umre negdje „za plotom“... Bezdušnim potomcima iznemogli stari ljudi bili su na teret, i oni su ih se htjeli što prije „riješiti“.... Prije stotinjak godina radnici u tadašnjim tvornicama odlučili su, da ne budu djeci na teret ili da ne skončaju „za plotom“, pa su se dogovarali, da osnuju mirovinsko osiguranje i da svaki mjesec od zarade odvoje dio u mirovinski fond. Izabrani ljudi upravljali su uplaćenim novcem i ulaganjem povećavali njegovu vrijednost ili štedeći u bankama uz kamate ili ulažući u razne poslove, koji su također donosili dobit. Kad bi radnik ostario i onemoćao nakon propisanog radnog vremena – išao bi u mirovinu. Iz mirovinskog fonda dobivao bi propisane iznose mirovina ovisno o uplaćenom novcu, vremenu uplaćivanja, ... itd. U odnosu na zarade dok je radio mirovinski su iznosi bili manji, ali dostatni za neovisnost o potomcima.... Kako je vrijeme teklo znalo je dolaziti do nevolja – propadale bi banke s mirovinskim ušteđevinama, poduzetničko ulaganje pokazalo bi se nepovoljno, inflacije bi smanjivale stvarnu vrijednost ušteđenog novca.... U početku su upravljači bili pošteni ljudi – također radnici. Kasnije su se u upravama znali naći ne baš pošteni ljudi, koji bi prisvojili nešto novca, koji nije bio njihov... Onda se počela javljati država, kojoj uvijek „dobro dođe“ gotov novac. Onda je država i ozakonjivala mirovinsko osiguranje kao obvezatno, trošeći iz fondova gotov novac rješavajući socijalne probleme, dajući mirovine i onima, koji nisu uplaćivali dovoljno, ili ih je državna politika učinila nezaposlenima. Najlakše je bilo uzeti novac iz umirovljeničkih fondova... To je i razumljivo, jer su njima upravljali – i dalje upravljaju – dužnosnici među kojima znaju biti i neki, koji baš nisu uzorni kao djeca svojih, pa ni tuđih, roditelja...Oni bi i svojim roditeljima uzimali njihov novac... A, vraćali bi ga „kad stignu“, ili nikako..“Zašto vraćati starcima – pa svoji smo..!“... Fondovi bi ostajali bez ušteđevine, pa bi država davala mirovine iz dnevnih uplata ili jednostavno iz proračuna... I onda smo „tu gdje jesmo“... Tako su danas stari ljudi postali teret državi. S toga gledišta „državi“ bi odgovaralo, da umirovljenici ne žive baš dugo.... Još prije početaka mirovinskih osiguranja probleme onemoćalih rješavalo se na razne načine -Kako? Možda bi to danas pomoglo državi! – zainteresirao se Ivica. -Možda i bi! – kiselo se ja nasmiješim. – Na primjer u polarnim predjelima Eskimi su lovili ribu ispod leda ili životinje s krznom. Meso bi jeli sirovo. Za to je trebalo imati dobre zube.... I za preradu životinjskih koža s krznom trebali su dobri zubi.... Kad bi ostali bez njih, postali bi nekorisni i sebi i obiteljima. Tada bi se - navodno – odlučili na eutanaziju. -A što je to – eutanazija? – interesira maloga. -To je samovoljno prestanak života. Jednostavno rečeno – samoubojstvo. Takav čovjek bi otišao u polarnu noć na unaprijed odabrano mjesto. Tamo bi se sklupčao i smrznuo....- Ivica je ostao bez riječi. Nešto kasnije sam nastavio s gorčinom. – Možda bi to bilo rješenje i danas za državu. Ne bi trebalo trošiti toliko novca za lijekove, posebno za zubarstvo i proteze. Jedino što kod nas nije dovoljno hladno kao na sjeveru.... Doduše, moglo bi se proizvesti škrinje za duboko smrzavanje „eutanazirantice“... Pazi, pa to bi pokrenulo proizvodnju, smanjilo nezaposlenost... Moram to predložiti našim obnašateljima vlasti! A oni bi svojim primjerom pokazali, kako bi to bilo jednostavno...! „Jer, što dobar pastijer reče inom – on to potvrđuje i svojijem činom!“ Tako to nekako napisa pjesnik.. Moj mali Ivica je sjeo kraj mene, prigrlio se uza me: - Djede, nemoj to nikomu spomenuti ni u šali! Mogli bi to shvatiti ozbiljno! A, što bih ja bez tebe, kad bi ti .... - Obojicu nas je nešto stegnulo u grlu, pa smo zašutjeli.... |
