Zapitkivalo
06.01.2009., utorak
STARI LJUDI SU SAMO TERET . . .
Ovaj mjesec nisam dobio očekivane zaostatke mirovine, pa je Ivica „objesio nos“, jer mu nisam mogao kupiti obećanu novu loptu za košarku... Tješim ga, da je „nešto zapelo „ sa zaostacima – i obećavam, da ću drugi mjesec to nadoknaditi...
-A, što je zapelo? -Tko bi znao!? – kažem ja – Uzmanjkalo je novca u umirovljeničkim fondovima. Obnašatelji vlasti su vjerojatno trebali novac za nešto drugo, po njihovom mišljenju važnije od preživljavanja „penzića“ – kako nas obično zovu. -Reci mi, djede, otkuda dolazi novac za mirovine? Ne znam zašto se vi „penzići“ ljutite što nema novaca – a ne radite. Stari ste, pa ne možete raditi. Možete biti sretni, kad uopće dobijete mirovinu. I ja sam sretan, jer mi ti uvijek nešto kupiš.Mami i tati su male plaće, a i ponekad kasne. Zato je dobro za sve nas kada ti dobiješ mirovinu...Reci, otkuda tebi dođe taj novac?.. -Nekada nije bilo mirovina. Čovjek je radio dok je mogao i živio od zarade on i njegova obitelj. Kad je iznemogao, pao je na teret mlađim članovima obitelji, ako ih je imao. Dakle, mlađi su na neki način „vraćali dug“ iznemoglima, ako su bili humani. Ako nije bilo humanosti, iznemoglu staru osobu bi istjerali, da živi od prosjačenja dok ne umre negdje „za plotom“... Bezdušnim potomcima iznemogli stari ljudi bili su na teret, i oni su ih se htjeli što prije „riješiti“.... Prije stotinjak godina radnici u tadašnjim tvornicama odlučili su, da ne budu djeci na teret ili da ne skončaju „za plotom“, pa su se dogovarali, da osnuju mirovinsko osiguranje i da svaki mjesec od zarade odvoje dio u mirovinski fond. Izabrani ljudi upravljali su uplaćenim novcem i ulaganjem povećavali njegovu vrijednost ili štedeći u bankama uz kamate ili ulažući u razne poslove, koji su također donosili dobit. Kad bi radnik ostario i onemoćao nakon propisanog radnog vremena – išao bi u mirovinu. Iz mirovinskog fonda dobivao bi propisane iznose mirovina ovisno o uplaćenom novcu, vremenu uplaćivanja, ... itd. U odnosu na zarade dok je radio mirovinski su iznosi bili manji, ali dostatni za neovisnost o potomcima.... Kako je vrijeme teklo znalo je dolaziti do nevolja – propadale bi banke s mirovinskim ušteđevinama, poduzetničko ulaganje pokazalo bi se nepovoljno, inflacije bi smanjivale stvarnu vrijednost ušteđenog novca.... U početku su upravljači bili pošteni ljudi – također radnici. Kasnije su se u upravama znali naći ne baš pošteni ljudi, koji bi prisvojili nešto novca, koji nije bio njihov... Onda se počela javljati država, kojoj uvijek „dobro dođe“ gotov novac. Onda je država i ozakonjivala mirovinsko osiguranje kao obvezatno, trošeći iz fondova gotov novac rješavajući socijalne probleme, dajući mirovine i onima, koji nisu uplaćivali dovoljno, ili ih je državna politika učinila nezaposlenima. Najlakše je bilo uzeti novac iz umirovljeničkih fondova... To je i razumljivo, jer su njima upravljali – i dalje upravljaju – dužnosnici među kojima znaju biti i neki, koji baš nisu uzorni kao djeca svojih, pa ni tuđih, roditelja...Oni bi i svojim roditeljima uzimali njihov novac... A, vraćali bi ga „kad stignu“, ili nikako..“Zašto vraćati starcima – pa svoji smo..!“... Fondovi bi ostajali bez ušteđevine, pa bi država davala mirovine iz dnevnih uplata ili jednostavno iz proračuna... I onda smo „tu gdje jesmo“... Tako su danas stari ljudi postali teret državi. S toga gledišta „državi“ bi odgovaralo, da umirovljenici ne žive baš dugo.... Još prije početaka mirovinskih osiguranja probleme onemoćalih rješavalo se na razne načine -Kako? Možda bi to danas pomoglo državi! – zainteresirao se Ivica. -Možda i bi! – kiselo se ja nasmiješim. – Na primjer u polarnim predjelima Eskimi su lovili ribu ispod leda ili životinje s krznom. Meso bi jeli sirovo. Za to je trebalo imati dobre zube.... I za preradu životinjskih koža s krznom trebali su dobri zubi.... Kad bi ostali bez njih, postali bi nekorisni i sebi i obiteljima. Tada bi se - navodno – odlučili na eutanaziju. -A što je to – eutanazija? – interesira maloga. -To je samovoljno prestanak života. Jednostavno rečeno – samoubojstvo. Takav čovjek bi otišao u polarnu noć na unaprijed odabrano mjesto. Tamo bi se sklupčao i smrznuo....- Ivica je ostao bez riječi. Nešto kasnije sam nastavio s gorčinom. – Možda bi to bilo rješenje i danas za državu. Ne bi trebalo trošiti toliko novca za lijekove, posebno za zubarstvo i proteze. Jedino što kod nas nije dovoljno hladno kao na sjeveru.... Doduše, moglo bi se proizvesti škrinje za duboko smrzavanje „eutanazirantice“... Pazi, pa to bi pokrenulo proizvodnju, smanjilo nezaposlenost... Moram to predložiti našim obnašateljima vlasti! A oni bi svojim primjerom pokazali, kako bi to bilo jednostavno...! „Jer, što dobar pastijer reče inom – on to potvrđuje i svojijem činom!“ Tako to nekako napisa pjesnik.. Moj mali Ivica je sjeo kraj mene, prigrlio se uza me: - Djede, nemoj to nikomu spomenuti ni u šali! Mogli bi to shvatiti ozbiljno! A, što bih ja bez tebe, kad bi ti .... - Obojicu nas je nešto stegnulo u grlu, pa smo zašutjeli.... |
