Zapitkivalo
26.01.2009., ponedjeljak
ŠTRAJKOVI U DEMOKRACIJI
--Gledaj, opet su novine pune napisa o štrajkovima – najprije Ivica gunđa za sebe, a onda će meni – znaš li ti, djede, otkuda i zašto toliki štrajkovi, a sve se u slobodnom demokratskom društvu odvija dogovorima?
Hm! – zamislim se i ja. – Neobično je to.Ali, trebalo bi krenuti od početka.... Počeci kapitalizma -Radnici su štrajkali u početku, kad bi bili nezadovoljni plaćama i uvjetima rada.... Dovelo je to do pojave komunizma, do pojave intelektualaca – kao što su Karl Marx , Fridrich Engels i drugi – koji su razmišljali i pisali o bezdušnom izrabljivanju radnika, koji nisu imali ništa osim svojih ruku. Pisali su o „višku vrijednosti“ u cijenama njihovih proizvoda (kupcima prodaju te proizvode skuplje, nego stoji njihova proizvodnja) , koji se gomila u rukama tadanjih kapitalista... Proleterska revolucija -I, kako je to završilo? – pita Ivica dalje. -Zapravo, mislim, da to nije završilo, ali je počelo prije stotinjak godina. Počelo se „kuhati“ u tadašnjoj Njemačkoj.... No, prava pobuna je organizirana u Rusiji. Tamo je Vladimir Iljič Lenjin poveo revoluciju s idejom, da se iz Rusije širi dalje po cijelom svijetu pod poklikom „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ -A, što je to „revolucija“? – zanima Ivicu dalje.-Najjednostavnije rečeno – to je oružana pobuna izrabljivanog sloja naroda u nekoj državi, da se promijeni vlast ili društveni sustav... Proleteri su siromašni ljudi, koji nemaju ničega. Da bi preživjeli, morali su raditi za nekoga nešto za bijednu plaću, koja im je bila dovoljna samo za nekoliko dana. Oni osim života nisu imali što izgubiti. Zbog toga ih nije bilo teško pokrenuti i organizirati na pobunu, koju su nazvali „proleterska revolucija“... Komunizam Mnogo je ljudi poginulo – i siromaha, ali i bogataša... Cilj je bio društveno uređenje u kojem svatko mora raditi za zajednicu jednakih – komunu ( odatle naziv „komunizam“!) - koliko može i koliko je sposoban. Sve što se postigne je zajedničko. Od toga svatko može uzimati, koliko mu je potrebno... -Meni se to čini pošteno – razmišlja Ivica...-Eh, kada ljudi ne bi bili „životinje“ – razmišljam ja. – Uskoro su neki vlastodršci u komuni počeli raditi manje, ili ništa, a uzimati više nego im treba.. U takovim uvjetima nitko nije bio zainteresiran, da se trudi za unapređivanje zajednice i ona je počela stagnirati i čak nazadovati...One, koji se nisu mirili s takovim razvojem situacije, vlast je progonila, zatvarala u zatvore i logore..., gdje su mnogi izgubili živote. Tako je umjesto kapitalističkog izrabljivanja nastajao komunistički totalitarizam. U nekim državama svijeta on postoji i danas.... Kod nas i oko nas prvom prilikom srušen je takav sustav. Novi kapitalizam -Uspostavljena je parlamentarna demokracija s kapitalističkim uređenjem... -Kakovo je to uređenje? – došlo je novo Ivičino pitanje. Kako, da mu to jednostavno i ukratko objasnim? -Trebalo je promijeniti čitavo zakonodavstvo. Umjesto zajedničkog vlasništva na prvo mjesto stavlja se privatno vlasništvo. To također nije pravedno društveno uređenje,ali mogućnošću natjecanja potičeunapređivanje i razvoj..No i dalje postoje radnici, koji nemaju nekog svoga privatnoga vlasništva od kojeg bi mogli bezbrižno živjeti - i kapitalisti, koji imaju veliki imetak. Samo, najčešće taj imetak nisu stvorile njihove ruke. Oni su do njega većinom došli raznim špekulacijama preko kupovanja i preprodavanja raznih dobara.., prisvajanjem nečega što im ne pripada... -A što su to špekulacije? – -To, što sam upravo rekao: kupiš – prodaš, obećaš-prevariš, uložiš-„zaradiš“, ili izgubiš.... Za njih rade radnici, koji zapravo stvaraju kapital (bogatstvo). Opet se javlja „višak vrijednosti“... -Pa, tako je bilo prije one revolucije... proleterske.... – razmišlja Ivica... Tako nekako – pokušavam sastaviti misli – samo današnji kapitalisti nisu oni od prije stotinu i više godina kao ni današnji radnici...Oni su povijest.... Ima jedna izreka „Tko zaboravi svoju povijest – ići će na popravni ispit!“ A ja dodajem... „a taj popravak plaća se krvlju i životima.“ Neki današnji kapitalisti su zaboravili, što je snašlo njihove „djedove“, pa i oni nemaju mjere u izrabljivanju današnjih radnika: htjeli bi „rastegnuti“ njihovo radno vrijeme (Iako bi današnja tehnologija i povećana produktivnost omogućili skraćivanje radnog vremena!), smanjuju plaće, ne plaćaju na vrijeme,.... hoće potpuno raspolagati vremenom i životom radnika, žele da radnike slobodno otpuštaju s posla kako im se prohtije.. A to negativno utječe na sigurnost za radno mjesto i konačno na smanjivanje nataliteta, pa u budućnosti i do smanjivanja broja radnika i smanjivanje broja nezaposlenih radnika „na raspolaganju“ tih istih kapitalista,... -Znači, zbog toga radnici negoduju i štrajkaju – zaključuje Ivica. – Da li bi se to nekako dalo srediti? -Ja mislim, da bi – kažem ja, doduše s nevjericom – Stanje bi se barem moglo popraviti, ako nam je država uređena kao parlamentarna i demokratska.... Društveno dogovaranje cijene rada Sam naziv „parlamentarno“ podrazumijeva razgovor, raspravu – a „demokratsko“znači ravnopravno. Znači, to je osnova za RASPRAVU i DOGOVOR. Samo za to treba dobra volja, uzajamno uvažavanje, znanstveni pristup, nenadglasavanje, nego dokazivanje - i VRIJEME..... -Kako bi ti to, djede, organizirao i proveo....? - Hm... kako?.. Sakupio bih sposobne stručnjake različitih društvenih djelatnosti. Napravili bismo popis, po mogućnosti, svih vrsta poslova u društvu današnjega vremena. Isto tako i popis preduvjeta za njihovo obavljanje: potreban stupanj obrazovanja, psihofizičke sposobnosti za pojedine vrste rada, opasnosti koje se kriju u pojedinim radovima, društvena važnost pojedinih zanimanja, potrebna ulaganja u pripremu radnika/ca za pojedina zanimanja, vrijeme „trajanja radnika/ca“ do odlaska u mirovinu, približno vrijeme „uživanja mirovine“ radnika/ca pojedinih djelatnosti, stimulacija za izbor deficitarnih zanimanja, vrijednost radnoga iskustva i staža, vrijednosti raznih inovacija u radu, vrijednost radne produktivnosti, itd.... Polazeći od neke minimalne vrijednosti rada – „uopćeno“ - dodavali bi povećanja iz naprijed nabrojenih elemenata i tako došli do vrijednosti „satnice“ za pojedina radna mjesta..... Nakon toga razdoblja opet bi se provela javna rasprava – i produljilo vrijeme trajanja „cjenika“. Slične revizije „cjenika rada“ provodile bi se u dogovorenim vremenskim intervalima...Tako sastavljeni „cjenik“ rada dali bismo na javnu raspravu. Prikupljene primjedbe građana razmotrili bismo i eventualno „popravili“ „cjenik“. Zakonodavac bi ga proglasio važećim za određeno vrijeme (napr. 5 godina). Sigurno svi ne bi bili zadovoljni tim dogovorenim cijenama, ali osjećaj, da će se o njima opet raspravljati, smanjio bi potrebu za štrajkovima... Vrijeme i energija, koji se troše za njih, mogli bi život činiti humanijim i ugodnijim.... - Misliš, djede, da zbog toga ne bi više bilo štrajkova? – sumnjičav je Ivica. – Meni se to čini - utopija... , jer nikad se svi neće složiti s tim dogovorima... |
