Zapitkivalo
12.09.2008., petak
CIJENA RADNIKA - 1. dio od 6
Što je, Ivice, zašto si danas nekako tužan? – pitam Ivicu.
-Ma, neobično se osjećam otkad sam slučajno čuo „tajni razgovor „ mame i tate... Osjećam se nekako suvišnim, na smetnji, kao teret... -Kako to misliš? – zabrinuo sam se.... -Slučajno sam čuo tatu, kako objašnjava mami: „Da ne moramo Ivici kupiti računalo, mogli bismo konačno kupiti namještaj za dnevnu sobu...Ovako moramo najprije njemu kupiti novu odjeću, obuću i računalo....“ Znači, da sam im teret..., da im je žao što sam živ.... -Kakove su to crne misli!? – moram ga nekako utješiti.. – Ti i ne znaš, koliko te oni vole, koliko se ponose tobom - posebno, kada se vraćaju iz škole s roditeljskog sastanka.... Oni bi samo htjeli, da mi svi imamo sve što nam treba... Evo, uzmi samo kompjutor (računalo)! Imaju li ga svi tvoji kolege i kolegice u razredu?...Nemaju!.... A tvoji roditelji žele, da ga ti imaš!.... Za sve, što bi htjeli ili trebali, nemamo odmah dosta novaca... Plaće mame i tate nisu baš naročite..., a ponekad i kasne..., ponekad pomislimo, da bi netko od njih mogao i ostati bez posla..., i bez te skromne plaće... -Znači, da smo mi djeca skupi našim roditeljima! – snuždio se opet Ivica. -Ma, skupi!?... Ali ste nam zato neopisiva radost..., posebno, kad ste dobri... A, to vrijedi utrošenog novca...!!-Pa, koliko mi koštamo naše roditelje?... Znaš li, djede? -Hm...! Dosta davno pokušao sam to izračunati..., ali sam morao odustati zbog važnijeg posla...Vidiš, možda bi to mogao sada...! Ali se postavlja pitanje, da li je primjereno vrijednost najvrednijega – čovječjega potomstva – izražavati novčanim iznosima...Za neke ljude sigurno nije, ali kapitalisti „poštuju“ samo novac...! Pa, onda bi zbog njih to trebalo učiniti, jer oni vjeruju samo u vrijednosti, koje se mogu izraziti novcem... Pa, da pokušam! Ovo Ivičino pitanje počelo me „kopkati“ i pitam se - otkuda mi podaci..? Najbolje bi bilo, da to učini neki nutricionist i neki drugi stručnjaci – ako postoje neki točni podaci o odnosima između količina i vrsta hrane i o porastu tjelesne težine čovjeka... I što je sve nužno za dobar razvoj i odgoj mlade generacije. Ovako, ja sam puki nestručnjak i moj proračun će biti sizifovski posao i rezultati „približno približni....“. Ali, bolje išta nego ništa... Dosjetio sam se!...Moj prijatelj Drago, profesor u mirovini, je dijabetičar. Svaki dan se pika i daje injekcije insulina. Narazgovarali smo se o tom i o prehrani, jer ... „šećerna bolest ne boli...“. Zamolio sam ga, da mi posudi neku knjigu o zdravoj prehrani. To će mi biti najveći problem... Mislio sam, da ću tu naći potrebne podatke... -Što će to tebi, nisi ti „šećeraš“ – pita Drago. -Nisam, ali sam se jučer zabrinuo, kad sam „za dlaku“ utekao, da me neki luđak nije pregazio autom... Sada stalno mislim o onom što si mi više puta govorio o dijabetesu... -„Da i najzdraviji čovjek...“ – ponavlja mi opet – „može „preko noći“ postati dijabetičar u ovom ludom prometu...“ U izračunavanju kolika je cijena stvaranja jednog radnika/radnice – kako rekoh - najveća mi je „zagonetka“ cijena ishrane.A tu bi mi mogla najviše pomoći Dragina knjiga o dijabetičkim dijetama... Uostalom, vidjet ćemo...!-„...dovoljno bi bilo...“ – nastavljam ja – da me jučer onaj luđak autom zahvatio i da mi je teško ozlijedio gušteraču (pankreas!), pa da su mi je u Traumi morali amputirati – i ja bih postao dijabetičar - ovisnik o insulinu“ – kao i moj Drago... I Drago mi je posudio dva priručnika, i ja sam se „prihvatio posla“, „sizifovskog posla!“. Dakle, želim izračunati (procijeniti) približno „trošak proizvodnje“ radnika (koliko to „košta“). Već iz ranijih razgovora s Dragom znam neke osnove: Hrana zdravog čovjeka mora sadržavati tri količinski najveće komponente: bjelančevine, ugljikohidrate i masti. Njihovi međusobni odnosi malo su različiti kod raznih autora. Ja to konačno shvaćam ovako: -Ugljikohidrata (šećeri, škrob, razni drugi polisaharidi...sve do celuloze...) treba oko 50% (zavisno o osobi, njenoj starosti, radu, kretanju, temperaturi okoline..), jer služe uglavnom kao energenti. -Bjelančevina bi trebalo biti oko 26% ( opet zavisno o stanju u organizmu...), a služe kao „građevinski materijal“ za rast, za izmjenu „dotrajalih“ stanica, za održavanje imuniteta..., i u nedostatku ugljikohidrata – kao energenti... -Masti bi trebalo nešto manje od oko 23% i služe kao energijske rezerve u nedostatku ugljikohidrata..., pa čak i za izgradnju štetnih naslaga u krvotoku... -Osim ovih u hrani treba još cijeli niz sastojaka u malim postocima, kao: minerali, vitamini, soli... Ja u ovom računu stavljam težište na bjelančevine, kao osnovni „građevinski materijal“. Nalaze se uglavnom u mesu, mesnim prerađevinama, u plodovima mora, u mlijeku i njegovim prerađevinama, sirevima, u jajima, u nekim sjemenkama (orasi, bademi...), naročito u mahunarkama (soja).... U knjigama, koje sam čitao, hranjive vrijednosti izražavaju se energetskim jedinicama – pa i bjelančevine - 1 kcal (jedna kilokalorija), koje se mogu izraziti današnjim „službenim“ SI jedinicama – 1 kJ (jedan kilodžul). Njihov je odnos: 1 kcal = 4,2 kJ, pa je njihovo pretvaranje jednostavno... Znao sam, da me čeka veliki posao, da moram sakupiti veliki broj informacija, da ću morati uzimati u obzir veliki broj „neočekivanih uvjeta“, da me čeka mnogo začuđenih pogleda, poneka „zatvorena vrata“... Svraćat ću u trgovine, škole, ambulante, bolnice, ljekarne,... Sreo sam i pitanja – koja sam i sam sebi postavljao – „Zašto to radite? Što će vam to?“... A „u pozadini „ svega jesu pitanja: Zbog čega je kod našega naroda natalitet manji od mortaliteta, što vodi izumiranju ionako malog naroda?, Zbog čega neki naši bezdušni poslodavci tako olako otpuštaju radnike? Znaju li takovi poslodavci, koliko je „netko“ novca i ljubavi „uložio“ i u njih i njihovo odrastanje?, Zbog čega imamo toliko nezaposlenih?, Kakove će posljedice za budućnost našeg naroda imati „uvoz stranih radnika“?....Razgovarao sam o tom i s jednom majkom četvero djece. Rekla mi je – da se o tome „ne razgovara“, da ona ima djecu zbog majčinske ljubavi, a ne zbog računice i da bi za njih potrošila i „posljednju lipu“, makar ona sama bila gladna...I, ne želi da oni to znaju i da se osjećaju „krivima“ za sve, što za njih čine njihovi roditelji... To me se duboko dojmilo i pokolebalo...Sjetio sam se našega Ivice – koliko je osjetljiv. Zbog takove djece trebao bih odustati od moga izračuna... Ali, kako ima mnogo djece drugačijega mišljenja – „Kad su me rodili, neka mi daju sve što želim...! Kako će oni, baš me briga!!“ Sličnog su mišljenja i neki državni dužnosnici, kad se radi o generaciji umirovljenika, dakle i njihovih roditelja. Zbog toga ću ipak pokušati ostvariti „izračun“. Da „progledaju“ oni, kojima se „moraju ispuniti sve želje...“ Onima, pak, osjetljivima želim pokazati, da su svojim roditeljima glavni smisao života i da im pomažu koliko god mogu... Kad sam počeo prve račune – i sam sam se iznenadio..... No, o tome u slijedećim nastavcima....! |
