Zapitkivalo
05.09.2008., petak
RADNO VRIJEME U DANAŠNJOJ TEHNOLOGIJI
-Djede, tko i kako određuje radno vrijeme zaposlenika? – iznenada zapita moj unuk Ivica prekinuvši pisanje zadaće.
-U, to je krupno pitanje! – kažem ja i bolje se namjestim na kauču- A zašto te to zanima? -Pa, zbog mame i tate – ali i zbog drugih roditelja mojih kolegica i kolega u razredu i u školi. Mislim i za moje radno vrijeme kada budem radio, kada odrastem i završim školu... -Vidiš, Ivice, taj problem je bio jedan od uzroka štrajkovima, pobunama, revolucijama, ratovima,... Jednom riječi – zbog toga je proliveno mnogo ljudske krvi – i radnika i poslodavaca-kapitalista.... -Sve je počinjalo, kad su osnivane radionice, pa tvornice, za proizvodnju raznih proizvoda. Vlasnici- poslodavci su zapošljavali kao radnike ljude bez ičega. Zovu se proleteri. Jedino od čega mogu živjeti je zarada, koju ostvare radom svojim rukama. Pohlepni poslodavci nastojali su – nastoje i danas – što manje platiti radnika, ili da uz jednaku proizvodnost rade dulje radno vrijeme, ili da u toku radnog vremena naprave što više proizvoda (robe), ili i jedno i drugo... Nekad je to poslodavcu omogućavalo veći profit, a nekad je to omogućavalo proizvodnju jeftinije robe, pa je mogao konkurirati na tržištu... I na druge načine su poslodavci-kapitalisti iskorištavali radnu snagu. Tako su umjesto muškaraca upošljavali žene. Njih su – u pravilu – plaćali jeftinije, nego muškarce – i onda, kada su mogle izraditi robe koliko i muškarci. Bitno je bilo, da su žene – odmah im je bila manja plaća! Na sličan način su zapošljavali i djecu. Njih su plaćali još manje...U nekim siromašnim zemljama događa se to još i danas...Radnicima je to bilo dozlogrdilo, pa su se dogovarali, kako bi popravili svoj status. To su bili počeci radničkih sindikata, koji su u ime svih radnika tražili od gazda veće plaće ili manje radno vrijeme ili bolje uvjete rada... Ako pregovori ne bi uspjeli, organizirali bi obustavu rada (štrajk). Nekad bi to uspjelo, vlasnik bi ispunio radničke zahtjeve – ili odmah, ili bi se nastavili pregovori, pa bi „popustili“ malo jedni, malo drugi... Nekad bi u početku vlasnik otpustio neke radnike, koji bi se najviše „bunili“ ili sindikalne vođe... Kasnije su se radnici složili i ustali u obranu svojih drugova ili drugarica.Događalo se, da u slučaju štrajka poslodavac dovede odnekuda druge radnike, pa „stari“ ostanu bez ikakovog posla. Ti dovedeni radnici se zovu štrajkolomci ili „štrajkbreheri“ ( po njemačkom jeziku). „Stari“ radnici bi - s vremenom – tome doskočili organizirajući svoje straže, kojima bi čuvali „svoju“ radionicu (tvornicu..) i ne bi štrajkolomcima dali ulazak u tvornicu i rad na njihovim radnim mjestima... Takova radnička borba prouzročila je pojavu komunizma. Poznati Karl Marx i Fridrih Engels napisali su podebele knjige, u kojima su zapisali ideje, po kojima bi se uredilo pravednije društveno uređenje, gdje bi radnici radili unaprijed određeno vrijeme, gdje bi zaposlene žene imale jednaka prava i jednake zarade kao i muškarci, gdje bi bilo zabranjeno zapošljavanje djece, gdje bi se poslodavci zadovoljavali s manjim profitima, gdje bi radnici radili u boljim radnim uvjetima, itd. Na osnovi takovih ideja počela je borba radnika za njihova prava, u nekim državama radnici su se digli na revoluciju pod parolom „Proleteri svih zemalja – ujedinite se!“ Proliveno je mnogo krvi radničke, a i kapitalističke.. Negdje su komunisti srušili dotadašnju vlast i uveli diktaturu. Osnovni ideološki slogan bio je: „Svatko mora raditi,koliko može i zna. Proizvodi pripadaju društvu i svatko od njih uzima onoliko koliko mu treba...“ No, ubrzo se pokazalo, da neki ne bi radili, a od društva bi uzimali više nego im treba. Radnici bi se osjetili, da su opet iskorištavani, pa postaju nezainteresirani za veću produktivnost i unapređenje tehnologije... Postaje sve poznatija uzrečica „Ne možeš ti meni tako malo platiti, kako ja mogu malo raditi!“ Nezainteresiranost za rad i stagnacija u razvoju tehnologije pokazuju, da takav sustav nije dobar, pa se u nekim bivšim komunističkim (socijalističkim)državama vraćaju natrag u kapitalizam...-I u našoj državi – zar ne!- javi se opet mali Ivica. -Tako je. – kažem ja.- Samo, umjesto dobrih svojstava – opet se javljaju pohlepnici, koji uzimaju loše elemente, koji su doveli do bunta radnika kao onog prije stotinjak godina... Među današnjim gazdama javljaju se bezobzirni izrabljivači. Nije im dosta, što njihovi radnici rade dulje radno vrijeme, nego njihovi djedovi, nego ih zadržavaju još dulje.. -Tako i mama mora raditi i nedjeljom i poslije radnog vremena, a za jednaku plaću.. Tata – opet- gotovo nikad ne dobije plaću na vrijeme! Da nema tvoje mirovine, mama kaže, da ne zna kako bi sastavili kraj s krajem.. -Eto, vidiš!... Oni su slabo učili povijest, ili su je zaboravili... -Naša profesorica kaže: „Tko zaboravi svoju povijest – mora ići na popravak!“-Pametna vam je profesorica! A, ja bih još dodao: „A, ovaj popravak se plaća krvlju i životima... !“ Ako su pradjedovi današnjih kapitalista, poslodavaca stradavali u „Proleterskim revolucijama“ zbog pohlepe za podcijenjenim radom sirotinje – današnji bi trebali postupati drugačije. Uostalom, danas su drugačija vremena – „glasi se brzo šire“, ni sirotinju se više ne može držati u neznanju, i ta sirotinja je drugačije obrazovana, pismena je,čita novine,“ bordiža'“ po Internetu, itd., tehnologija proizvodnje je već kompjutorizirana s većom produktivnošću, pa bi sada bilo vrijeme, da se misli na skraćivanje radnog vremena, na veću sigurnost radnoga mjesta... - Znaš, djede, već sam pomišljao na kraće radno vrijeme. Kako bi bilo lijepo, da smo subotom i nedjeljom svi kod kuće – seka, braco, ja, mama, tata i ti. Ovako mi se čini, da se ne poznajemo dobro... -Tako je, Ivica! Mogli bi se baviti nečim zanimljivim, mogli bi malo putovati. Uzmi, napr. tvoga kolegu Davora. On je jedinac, pa je osamljen. Kad bi imao barem bracu i seku, bilo bi im i lijepo, kao vama troma, kad svi dođete kući! A, njemu je tužno... -Kako to, da je on jedinac? Nema se s kim ni poigrati, ni popričati,.... čak ni posvađati... -Vidiš, njegovi roditelji rado bi imali još koje dijete, ali se ne usude. Nisu sigurni za posao, začas mogu ostati bez radnog mjesta uz ovo naše radno i socijalno zakonodavstvo. I ovako im je teško živjeti, ako nekomu „zakasni“ plaća. Moraju za njega plaćati i vrtić, da tamo boravi, dok su mu roditelji na poslu.... -A, nemaju ni djeda, kao mi, s kojim možemo biti svi troje, ako nam roditelji moraju ostati dulje na poslu i „spašavati“ gazdu. Ti si, djede, tu i ako nam uzmanjka novaca zbog nečega... Ti si nam „zlatna rezerva“. -Da se vratimo radnom vremenu! Dakle, ako danas radnik s ovim strojevima može za osam sati proizvesti umjesto stotinu proizvoda njih sto pedeset,onda bi mu radno vrijeme moglo biti – „brat-bratu“ - šest sati. Poslodavac bi za istu proizvodnju umjesto tri radnika mogao imati njih četiri, pa taj četvrti ne bi bio „na birou“. Dakle, tako bi se smanjio broj nezaposlenih! Umjesto da trojica zaposlenih odvaja od svoje zarade, da njemu „dadu“ za socijalnu pomoć, on bi to sam zaradio.... A, i njemu bi poraslo samopouzdanje, da on sam sebe uzdržava. Mogao bi se odlučiti u obitelji, da imaju djecu. Ovako nezaposlen – kako imati djecu, hraniti ih, oblačiti, školovati... A tako bi on i njegova supruga htjeli imati djecu i tako ne dopustiti izumiranje naroda. Kapitalisti bi i na ovaj način trebali misliti kod zapošljavanja i kod plaćanja radne snage. O tom bi trebali misliti naročito obnašatelji državne vlasti, da sastave tako zakone, da se zaposlenici osjećaju sigurni za svoja radna mjesta, ako dobro rade. A posebno predvidjeti poticaje za usavršavanje proizvodnih procesa...Zaposlenici bi tako osjetili blagodati naprednije tehnologije. Ostalo bi im i više vremena za odmor i za osjećaj, da su živi...-Vidi ti moga djeda!... Pa, ti bi mogao biti i zakonodavac, ili barem njihov savjetnik! -O, da, ja bih u tom slučaju vratio početak „prve smjene“ ranije, tako da poslije završetka rada mogu radnici odmoriti i još se baviti nečim drugim. Ovako, kako je sada, poslodavac si uzima pravo raspolagati s cjelokupnim radom i životom zaposlenika: Jest, da ovako kako je sada smjena počine kasnije, ali je ostatak radnikovoga vremena „rastrgan“ – on poslije rada dođe kući, pojede zakasnjeli ručak, legne da odmori, i kad ustane, već je tu večer, pa mu se jednostavno „ne da“ početi raditi nešto drugo...Sve za to, da sutradan bude odmoran kako bi poslodavcu mogao za istu plaću više proizvesti... -Ne ću to, djede, zaboraviti kad budem zastupnik u Saboru.... |
