Zivot u Zabolandu
15.12.2016., četvrtak
Kicenje bora
|
Dok se u domovini bor kiti tradicionalno dan prije Bozica, tj. 24. prosinca u Zabolandu je to malo drugacije. U ovoj prici se radi naravno o kucnim borovima, ne onima koje grad , opcina ili ducani postavljaju. Ovdje se bor kiti nakon Sinterklaasa (5.12.), do negdje prije Bozica, no nije odredjeno tocno kada. Najveci ljubitelji bora, bor kupuju i kite vec 6.12. U vikendu nakon Sinterklaasa (ovaj put 10. i 11. prosinca) je vrhunac nabave i kicenja bora. Svako malo prosece ispod prozora netko sa borom na ramenu. Nakon toga pada potraznja, ali svako malo jos netko kupi bor. Borovi obicno ostaju okiceni do nakon Nove godine, a ponekada kao i u Hrvatskoj do Sv. tri kralja. Borova za sad jos uvijek ima za kupiti u raznim ducanima od prehrabenih supermarketa do ducana sa gradjevinskim materijalom. Ove godine i mi imamo bor. Jucer smo kupili mini bor u Albert Heijnu za sedam eura (cetiri eura popust uz AH bonus karticu). Laura je jako htjela imati bor, dok ja vec deset godina nemam potrebu za time, jer za Bozic i Novu tak nisam doma. No razlika je i u tome sto ja nikada nisam imao ni potrebu imati bor desetak dana ili dva tjedna prije Bozica. Eto tako sad i mi imamo bor. Eh da, i bozcinu zvijezdu smo morali nabaviti. Veliku crvenu zvijezdu u prozoru koja svijetli. To je za Lauru draga uspomena iz djetinstva koja je obavezna uz osjecaj Bozica. Moze se vidjeti u puno domova u nasem kvartu. P.S. eh.. da bor je u tegli, i to je bio uvjet, tak da idemo u sijecnju najverojatnije na posumljavanje. Oznake: Bor |
14.12.2016., srijeda
Truba Sv. Nikole
|
Peti prosinac je tradicionalni najveci djecji blagdan u Zabolandu. Obitelji se navecer skupljaju i vade poklone iz vrece, koju su Sinterklaas (hrv. Sv. Nikola) i njegovi pomocnici de Pieten (vise nije politicki korektno reci Zwarte Pieten, no ova tema je prilicno osjetljiva) ostavili pred vratima. Carobni trenutak za svu djecu do sedam godina koja jos vjeruju u Sinterklaasa, te uzbudljiv trenutak za one starije, koje ce poklone dobiti. Uz poklon tu je obicno i osobna pjesma, a ponekad i iznenadjenje (“surprise”) sa zadacima koje treba obaviti prije nego pronadjes poklon. Groznica Sinterklaasa traje vec danima, pa cak i tjednima prije. Pogotovo zadnjih par dana prije, kad je na ulicima gradova masovna pomama za poklonima. Tako je bilo i u nedjelju 4. prosinca u Alkmaaru. Bila je to tzv. radna nedjelja, te su ducani u centru grada otvoreni od 12 do 17 sati. ( U Zabolandu su od prije par godina sve nedjelje radne. Dok su prije toga sve nedjelje bile neradne. No neoliberalizam i kapitalizam su i tu odnijeli pobjedu nad krscanskom tradicijom i zdravim razumom.) Alkmaar je grad nesto sjeverozapadno od Amsterdama u provinciji Noord Holland. Bert je kao i uvijek isao raditit u svoj ducan (on je vlasnik) sa cipelama u centru grada, a ovaj put je isao sa njime i Chris njegov desetogodisnji sin. Da pomogne. Chris svira trubu. Bolje reci ide na satove sviranja trube. Medjutim Chris ima, kao i vecina zabolandske djece, ima taj njihov poduzetnicki duh u svojim genima i Chris je ovaj put umjesto da pomaze u ducanu odlucio svirati trubu na ulicu, staviti kartonsku kutiju ispred sebe, pa vidjeti kaj ce biti. U duhu blagdana odlucio je svirati sve pjesmice o Sinterklaasu koje zna. Dao je sve od sebe i iz njegove svirke prolaznici, zarazeni shopping virusom u centru Alkmaara, su mogli naslutiti o kojim se pjesmiciama radi. Bilo je i dosta hladno tog dana, tak da je svirao 15-ak minuta, pa onda se onda pola sata grijao u ducanu, jer bi mu inace prsti promrzli. I tako je Chris puhao u trubu, i svirao, i svirao, grijao se, ispraznio kovanice iz kartona, pa opet puhao, i svirao. Na kraju dana je izbrojao zaradu. Zaradio je ukupno dvjesto trideset i cetiri eura. Pa onda neki kazu da Sinterklaas ne postoji? Oznake: Sinterklaas, truba |
05.12.2016., ponedjeljak
Pet eura kolegice Suus
|
Prosle subote je opet zahldanjelo u Zabolandu. Igrale su se zadnje utakmice hokeja vani. Nakon sto sam dosao doma mislio sam otici jos na arnhemski plac, ali mi je “digitalni svijet“ omeo paznju, kao toliko puta do sada, te umjesto u 16 sati izjurih poslije pola pet iz kuce. Plac, kao uvijek, radi do pet. Strmoglavivsi se niz brijeg stigoh u centar. Trazeci mjesto za bicikl kroz glavu mi proleti misao: „Novcanik!“. I odmah druga: „Oh ne!“ . Pritisak rukom na jaknu stigla je potvrda slutnji. Vise nisam mogao stici otici doma i uzeti novcanik. Nista od placa. Kaj ce mi Laura reci. Zeznuo sam stvar, a sam sam si kriv. Samo da sam ranije krenuo. Na rubu ocaja. No tada mi se upalila lampica. Zasto ne probati? Standovi su se polako spremali. Otisao sam na najveci stand subotom. Onaj u koji se udje, pa na izlazu placa. Uzeo kaj sam trebao u kosaru, te se pobrinuo da stanem u red kod Suus. Suus je vlasnica tog velikog standa, mozda u ranim pedesetima, rumenog lica, duge plave kose u rep i snaznih ruku od rada. Cim sam dosao na red, rekao sam da sam zaboravio novcanik, te mogu li ovdje ostaviti stvari, dok se zaletim doma, pa cu im platiti dok oni jos pospremaju. Suus je rekla, da kaj cu se sada zuriti doma po toj hladnoci, nek zapamtim 5 eura i donosem joj drugi vikend. Ja sam se razveselio na najjace. Ne zbog toga sto sam obavio plac, nego zato sto mi je jedino preostalo da se pouzdam u povjerenje drugih i to je upalilo. Bez greske. Ove subote sam potrazio Suus na placu. „Oh danas si puno ranije.“ – prepoznala me. „Izvolite pet eura i cokolada.“ „Ah, pa stvarno nisi trebao.“ – bila je ipak vidno iznenadjena. „Niste ni vi.“ Oznake: plac |