Zivot u Zabolandu

22.05.2015., petak

Bol i smisao

Ponekad se pitam kakvog sve to smisla ima.
Taj zivot, ideje, zelje, zudnje, trud.
Smisao nikako da ulovim.
Ponekad se sve cini nekako tesko.
A najteze se pomiriti s time.
Kada bih se pomirio onda bi odmah bilo lakse.
Ponekad se bojim ljudi oko nas.
Kao da nas ranjavaju mecima u tijelo i dusu.
A nisu niti svjesni da su pucali.
No ni rane nisu prave.
One su u nasim glavama.
Ali bole kao da su prave.
Bole toliko da od boli ne vidimo sunce, drvo, cvijet.
Da ne vidimo smisao.
Mi pucamo sami po sebi.
- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.05.2015., četvrtak

Kako strajkaju zabolandski policajci

Uvijek sam mislio da u Lijepoj nasoj policija zakonom ne smije strajkati. U Zabolandu je to ocito malo drugacije. Prica o nacinima strajka. Prica koja jos nije zavrsena.

Radite u Zwolleu gradu jedno sedamdesetak kilometara od mjesta stanovanja u Assenu. Inace dosta cesta pojava u Zabolandu, znam ljude koji zive i 150 kilometara od radnog mjesta. Krenete na posao autoputom i odmah upadnete u guzvu jer se na celu kolone dvadeset policijskih vozila u dvije trake vozi 60 na sat. Na autoputu!!! I tako je ta kolona isla cijeli dan od Groningena do Maastrichta. Policijska stafeta – sto sporije.

Prije par tjedana, policijske postaje su izmedju 9 i 11, te 18 i 20 sati bile zatvorene. U nekim gradovima su pokrenuli bojkot nocnih ophodnji vikendom. U borbi za bolji kolektivni ugovor (povecanje place za 3,3 posto) sindikati policije koriste se i druga sredstva. U ozujku su tako odlucili drasticno smanjivanje izdavanja kazni. Samo teski prekrsaji javne sigurnosti su bili kaznjavani, lagani prekrsaji (npr. prometni prekrsaju ili pisanje na javno mjestu) u principu ne. To drzavnu blagajnu kosta oko 600 000 eura dnevno.

Medjutim ministar (sigurnosti i pravosudja) jos je ne popusta. Zato je najnovija akcija najavljena za vikend. Za dvije utakmice predzadnjeg kola zabolandskog nogometnog prvenstva 'nema' dovoljno policajaca na raspologanju, koliko je inace potrebno po propisima. Gradonacelnici (u Zabolandu su oni glavni odgovorni za sigurnost u gradu) mogu sami odluciti hoce li se utakmice odigrati ili ne. Jedna ce se igrati, no gradonacelnik Rotterdama je utakmicu Feyenoord Vitesse otkazao zbog sigurnosnih razloga. To je dovelo do bijesnih reakcija kod klubova, navijaca i nogometnog saveza.

„Pobjeda pripada najupornijima.“ Napoleon Bonaparte.

Oznake: policija, strajk
- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.05.2015., subota

Stara dusa

Danas sam sa selekcijom distrikta Istok imao utakmice u Amsterdamu. Prije pocetka prve utakmice igracice, mladi talenti, i njihovi roditelji , uvijek vjerni, se okupljaju pred klupskom kucom i gledaju utakmicu koja se igra prije nase. Malo dalje od igralista na jednoj klupi se trener golmana i ja lagano spremamo za pocetak sastanka prije utakmice. U tom trenutku pored mene sjeda mala curica. Plava kosa sa spangicama i lagane siskice na celu, plava jaknica s remenom, crvene hlace, kombinacija koja se dobro slaze s njezinim sarenim, plavo-crvenim naocalama. Ne znam tko je ona, ali siguran sam da je mladja sestra jedne od igracica. Djeca hokejasa u Zabolandu su uvijek odjevena po zadnjoj modi, u odjeci s markama. Ni krivi ni duzni.

Mala se sjedne lijevo tik do mene, prekrizi noge, lijevu preko desne, kao kakav iskusni mudrac, pogleda me ravno u oci i otvoreno upita: “A sta ti je ovo na bradi?”

Ja se odmah nasmijem. Samo se djeca to usude tako izravno pitati, njihova iskrenost me uvijek razveseli. “Oziljak,” odgovorim spremno i veselo.
“A sto je to oziljak?” priupita opet mlada dama. Ja joj objasnjavam o ozlijedama i ranama. “A jel osjetis ako to pritisnes?” nastavi ona. Pokusam joj objasniti da svi mi osjetimo ako nas se negdje pritisne, ona se slozi sa mnom. Primjetim da osim naocala nosi i aparatic za sluh. Na oba uha. No kao da se i dalje nicim neda smetati.

“Ti si trener od Mette, jel tako? Ja sam njezina sestra.” - Znao sam. Mozda sam je cak vec prije negdje vidio, pomislim.
“A kako se zoves?” - pocelo je sad mene interesirati.
“Carlijn.”
“Koliko imas godina Carlijn?”
“Sest. A ti?”
“Trideset i sest.” – nasmjesim se okruglom broju koju se nasao izmadju nas.

“A sto cete vi sada raditi?” – Carlijn je ocito bila zabolandska verzija Zeljke Znatizeljke. Nastavismo tako razgovor o tome sto je sastanak prije utakmice, koja ce nam biti postava, zasto je dobro imati dva golmana, o njezinom zecu, o tome kada joj je rodjendan i tko joj je najbolji prijatelj, o njezinim sestrama. Pred kraj sam upitao Carlijn bavii li se ona hokejem ka o i njezine sestre. Na sto ce ona da ne, ja se malo iznenadim, jer ima slusne aparatice, pa zato ne smije. Pokaze mi jos jednom oba uha. Aparatici imaju jos neku polocicu, kao dodatak iza uha koja je izgleda kroz kosu pricvrscena za lubanju. Carlijn mi dodatno pojasni: “Kada sam se rodila bila sam gluha. No zahvaljujuci aparaticima sada cujem.” Nasto se ja pravim kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ubrzo smo se pozdravili, jer stvarno sam morao na sastanak. Ali Carlijn me eto cini se nije ostavila na miru.

S jednim prijateljem sam ovaj tjedan razglabao o reinkarnaciji. Ispricao mi je kako duse biraju tijela i zivote, kako bi naucile nesto iz toga, cinile dobro i uzdigle se na visu razinu. Nisam bas siguran da reinkarnacija postoji, niti koji je tocno cilj svega toga, ali istovremeno se ne mogu oteti dojmu da me je jutros iza ta dva znatizeljna oka promatrala jedna ‘stara dusa’.
- 23:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>