Ponekad se pitam kakvog sve to smisla ima.
Taj zivot, ideje, zelje, zudnje, trud.
Smisao nikako da ulovim.
Ponekad se sve cini nekako tesko.
A najteze se pomiriti s time.
Kada bih se pomirio onda bi odmah bilo lakse.
Ponekad se bojim ljudi oko nas.
Kao da nas ranjavaju mecima u tijelo i dusu.
A nisu niti svjesni da su pucali.
No ni rane nisu prave.
One su u nasim glavama.
Ali bole kao da su prave.
Bole toliko da od boli ne vidimo sunce, drvo, cvijet.
Da ne vidimo smisao.
Mi pucamo sami po sebi.
Post je objavljen 22.05.2015. u 23:25 sati.