Danas sam sa selekcijom distrikta Istok imao utakmice u Amsterdamu. Prije pocetka prve utakmice igracice, mladi talenti, i njihovi roditelji , uvijek vjerni, se okupljaju pred klupskom kucom i gledaju utakmicu koja se igra prije nase. Malo dalje od igralista na jednoj klupi se trener golmana i ja lagano spremamo za pocetak sastanka prije utakmice. U tom trenutku pored mene sjeda mala curica. Plava kosa sa spangicama i lagane siskice na celu, plava jaknica s remenom, crvene hlace, kombinacija koja se dobro slaze s njezinim sarenim, plavo-crvenim naocalama. Ne znam tko je ona, ali siguran sam da je mladja sestra jedne od igracica. Djeca hokejasa u Zabolandu su uvijek odjevena po zadnjoj modi, u odjeci s markama. Ni krivi ni duzni.
Mala se sjedne lijevo tik do mene, prekrizi noge, lijevu preko desne, kao kakav iskusni mudrac, pogleda me ravno u oci i otvoreno upita: “A sta ti je ovo na bradi?”
Ja se odmah nasmijem. Samo se djeca to usude tako izravno pitati, njihova iskrenost me uvijek razveseli. “Oziljak,” odgovorim spremno i veselo.
“A sto je to oziljak?” priupita opet mlada dama. Ja joj objasnjavam o ozlijedama i ranama. “A jel osjetis ako to pritisnes?” nastavi ona. Pokusam joj objasniti da svi mi osjetimo ako nas se negdje pritisne, ona se slozi sa mnom. Primjetim da osim naocala nosi i aparatic za sluh. Na oba uha. No kao da se i dalje nicim neda smetati.
“Ti si trener od Mette, jel tako? Ja sam njezina sestra.” - Znao sam. Mozda sam je cak vec prije negdje vidio, pomislim.
“A kako se zoves?” - pocelo je sad mene interesirati.
“Carlijn.”
“Koliko imas godina Carlijn?”
“Sest. A ti?”
“Trideset i sest.” – nasmjesim se okruglom broju koju se nasao izmadju nas.
“A sto cete vi sada raditi?” – Carlijn je ocito bila zabolandska verzija Zeljke Znatizeljke. Nastavismo tako razgovor o tome sto je sastanak prije utakmice, koja ce nam biti postava, zasto je dobro imati dva golmana, o njezinom zecu, o tome kada joj je rodjendan i tko joj je najbolji prijatelj, o njezinim sestrama. Pred kraj sam upitao Carlijn bavii li se ona hokejem ka o i njezine sestre. Na sto ce ona da ne, ja se malo iznenadim, jer ima slusne aparatice, pa zato ne smije. Pokaze mi jos jednom oba uha. Aparatici imaju jos neku polocicu, kao dodatak iza uha koja je izgleda kroz kosu pricvrscena za lubanju. Carlijn mi dodatno pojasni: “Kada sam se rodila bila sam gluha. No zahvaljujuci aparaticima sada cujem.” Nasto se ja pravim kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ubrzo smo se pozdravili, jer stvarno sam morao na sastanak. Ali Carlijn me eto cini se nije ostavila na miru.
S jednim prijateljem sam ovaj tjedan razglabao o reinkarnaciji. Ispricao mi je kako duse biraju tijela i zivote, kako bi naucile nesto iz toga, cinile dobro i uzdigle se na visu razinu. Nisam bas siguran da reinkarnacija postoji, niti koji je tocno cilj svega toga, ali istovremeno se ne mogu oteti dojmu da me je jutros iza ta dva znatizeljna oka promatrala jedna ‘stara dusa’.
Post je objavljen 02.05.2015. u 23:36 sati.