Zivot u Zabolandu

24.03.2014., ponedjeljak

Dvije kratke price o (samo)spoznaji

Prosli tjedan sam cuo dvije zanimljive price od pomocnog trenera nizozemske hokejske reprezentacije Thomasa Tichelmana. Bio sam kod njega na razgovoru zajdeno s Dickom i pricali smo o metodama ucenja hokeja koje mi koristimo u nasim hokejskim klinikama Hockey Magic, te o mogucoj suradnji sa Sportwaysom, ciji je Thomas vlasnik. Sportways je pak velika poznata firma koja se bavi organiziranjem hokejskih kampova i klinika ne samo u Zabolandu, nego i sirom svijeta. Jednim velikim dijelom zahvaljujuci Sportwaysu sam i ja zavrsio u ovoj zemlji gdje je hokej na travi nacionalni sport. U svakom slucaju za bogatije slojeve ‘sirevih glava’.

Nas razgovor o metodma ucenja se produbio na pitanja spoznaje i samospoznaje sto je urodilo izuzetno interesantnom razmjenom ideja, koja me neobicno podsjetila na Platonov svijet ideja. Naime da ljudi s razlicitom prosloscu, razlicitim putevima svejedno dolaze do istih (slicnih) ideja pri cemu dolazi do medjusobnog uvazavanja i razumijevanja na jednoj razini dubljoj od same kognicije. Platon bi rekao da se nase duse prisjecaju ideja iz svijeta ideja u kojem borave prije nego dodjemo na (ovaj) svijet.

Prva prica je bila o tecaju shiatsu (masaze). Tecaj na nekoj istocnjackoj skoli vjestina, ali specificno za taj tecaj je da prvih pola godin ne dobivas nikakve instrukcije. Bas nikakve. Mozete li si to zamisliti? Na taj nacin si razvijas osjecaj za …. (?) , koji ce ti kasnije trebati.

Druga prica je o jednom hokejasu koji se zvao Ronald Jan Heijn. Bio je slucajno sin Alberta Heijna, za one koji su bili u Zabolandu sad sigurno negdje gori lampica. Albert Heijn je bio vlasnik istoimenog lanca supermarketa, najveceg i najpoznatijeg u drzavi. Sad to mozda nije toliko vazno za ostatak price, ali mozda i je. Taj Ronald Jan je jako dobro igrao hokej. Sredinom devedesetih godina proslog stoljeca igrao je u jednom od najboljih klubova i usao je u reprezentaciju. Medjutim na vrhuncu svoje karijere s 27 godina, bas kada je trebao zasjati punim sjajem, odlucio je prestati igrati, i to bez nekog vidljivog razloga. Tadasnji izbornik ga je nazvao i pitao koji je zapravo razlog da prestaje igrati. Ronald Jan je odgovorio: “Malo je to tesko za objasniti, ali ja jednostavno previse volim svog protivnika.”



21.03.2014., petak

"Nitko ne sme da vas bije" na zabolandski

Geert Wilders, vodja ultra desnicarske stranke PVV (Stranka za slobodu), je ovaj put otisao predaleko, kazu sve stranke i mediji u Zabolandu. PVV je na lokalnim izborima proslu srijedu sudjelovao u samo dvije opcine, bas kao i na proslim lokalnim izborima. Zasto samo u dvije? To naravno nitko ne zna, ali svima je jasno da je to trik inace vrlo inteligentnog Wildersa, kako bi privukao paznju na sebe i izbjegao da njegova stranka udje u gradsku upravu u puno gradova, sto bi otkrilo da nema dovoljno sposobnog kadra medju svojim pristasama.

U te dvije opcine (Den Haag i Almere) ostvario je ogroman uspjeh. U Almereu je postao najveca (ne apsolutno, jer u Zabolandu to nikada nije uspjelo niti jednoj stranci), u Den Haagu druga stranka. Trik je uspio. No u svom pobjedonosnom govoru nakon objave rezultata napravio je nesto sto mu je cijela zemlja zamjerila. Svoje pristase okupljene u dvorani pred TV kamerama je upitao slijedece: „Zelite li u gradu, i u cijelom Zabolandu, vise ili manje Marokanaca? Cijela sala je pocela skandirati, slicno kao i kod Milosevicevih govora: „Manje! Manje! Manje!'. Na sto je Wilders zadovoljno odgovorio: „Onda cemo to urediti.“

Iako su ga svi (od medija, drugih stranka, pa i vlade) napali zbog rasizma i sijanja mrznje on jos uvijek odbija povuci svoje rijeci, braneci se da nije rekao nista sto se ne smije, da je mislio samo na kriminalne Marokance i da ima pravo na slobodu misljenja. Dva parlamentarna zastupnika njegove vlastite stranke su zbog njegovog nastupa podnijeli ostavke i napustili stranku. Nisu ni prvi ni zadnji, jer je i prije bilo slucajeva napustanja njegove stranke ponajvise zbog autokratskog nacina na koji on vodi stranku. Sva misljenja u stranci razlicita od njegovog rezu se u korijenu. Medjutim u anketama od prije par tjedana je njegova stranka na nacionalnom nivou dobivala najvise glasova. Trebali ga izolirati, ignorirati, tuziti ili? Kamo sve to vodi?

P.S. dan kasnije objavljeno je da su jos neki clanovi stranke, ukljucujuci i skupinu novoizabranih vjecnika u Almereu zbog Wildersovih izjava napustili stranku. Wilders to taj dan nije zelio komentirati. Dan nakon toga daje izjavu za novinare u kojoj kaze da se nikome ne namjerava ispricati ni zbog cega...

20.03.2014., četvrtak

Lokalni izbori u Zabolandu i neke zanimljivosti

Jucer su u Zabolandu bili lokalni izbori. Ja sam po prvi put imao pravo glasati na tim izborima, kao gradjanin EU s boravistem u Zabolandu. No pitanje je jesam li glasao ili nisam. Naime poslovno sam zadnja dva dana bio u Bredi, a na lokalnim izborima mozes glasati samo u svojoj opcini. No da ipak ne propustim priliku da bar na neki nacin dam glas od sebe zamolio sam susjedu iznad mene da glasa za mene. Kak to moze biti?

U Zabolandu mozes opunomociti nekoga da glasa za tebe. Trebe popuniti formular, potpisati i priloziti kopiju indetifikacijskog dokumenta (koji moze biti cak i istekao). Uvjet je da osoba za tebe glasa, takodjer i sama glasa, te da nema vise od dvije osobe u cije ime moze glasati. Razlog za ovo je taj sto se zeli sto lakse omoguciti ljudima da glasaju kako bi odaziv bio sto veci. Medjutim i ovdje moze naravno doci do zloupotrebe ako netko pocne zicati ljude da mu prepuste glasove. Cak je OESS postavio neka pitanja u vezi regularnosti ovakvog nacina glasanja. Iz istog razloga postavljaju se glasacka mjesta na kolodvorima, stanicama, pa i trznicama, gdje doslovno mozes glasati s pivom u ruci.

Unatoc svemu toma odaziv je bio najmanji do sada, sveukupno 53 posto. Istini za volju prije cetiri godine je bio samo jedan posto visi. No ipak zbog rekordno niskog odaziva se u medijima tu i tamo postavilo pitanje treba li opet uvesti obavezno glasanje, kako je u Zabolandu bilo do 1970.

Jos uvijek je pitanje je li susjeda glasala za mene i je li glasala za stranku za koju sam joj rekao. Glasao sam ili nisam, a da mozda ni ne znam. Zanimljiva demokracija.




11.03.2014., utorak

Evandjelist s krova

Joop van Ooijen, otac sesnaestoro djece iz opcine Alblasserwaard (nije izmisljeno) je covjek ciji se zivot vrti oko Isusa. Na fotgrafiji vidimo da je stariji muskarac sijede brade, poput Djeda Mraza, koji stoji ispred svoje kuce pored velikog drvenog kriza na koje pise Jezus Leeft (Isus Zivi). Na krovu njegove farme velikim bijelim slovima je pisalo ‘Isus spasava’, medjutim zbog spora s opcino slova su morala biti prefarbana u narancasto. Otuda njegov nadimak Evandjelist sA krova, sada taj evandjelist zeli uci u opcinu na lokalnim izborima. Osnovao je stranku koja se zove, pogadjate, Isus Zivi (Jezus Leeft).

Joop smatra da je njegova stranke drugacija od ostalih (nacionalnih) krscanskih stranaka zato sto se zalaze za povratak milosti Bozje, dok druge krscanske stranke samo pricaju o zakonima. Kada ga je predsjednik Krscanske Unije pitao zasto se ne prikljuci njihovoj stranci, Joop mu je odgovorio zato sto Isusa ne spominju u svom izbornom programu.“

Po Joopovim rijecima 95 posto krscana je to samo nominalno. Nedjeljom sjede u crkvi i smisljaju kako ce nekoga sto uspjesnije prevariti. Zbog toga ne misli da ce tradicionalni glasaci krscanskih stranka za njega glasati, nego se nada da ce za njega glasati oni koji bi inace ostali kod kuce. Kasnije zeli sudjelovati i na parlamentarnim izborima, pri cemu se zalaze za ukinuce PDV-a i zabranu nuklearne energije.





09.03.2014., nedjelja

Svaka slicnost sa stvarnim osobama je slucajna


Dubravka Ugresic, Poza za prozu, 1978.

Lijepo bih mogla opisati i nase susjede, stan preko puta (S-10). Ljudi su pristojni, domaci, nasi, samo im je sin na svoju ruku. Filozof, neradnik, luta po Europama i proucava budizam. Roditelji su ocajni, otac pati i suti, a majka s nesto zdravijim smislom za rjesavanje zivotnih teskoca vice: „Jebo te tvoj Budo, te te jebo! Radi nesto, ozeni se, radjaj djecu kao i drugi svijet, a ne samo Budo, pa Budo! ... Jebo te znas!“ Sin dize miroljubiv budisticki glasic i kaze: „Mama, to je smisao mog zivota! Osim toga, ne kaze se Budo nego Buda!“ Majka se ne zbunjuje nego opaljuje klipanu jednu vrucu i kaze: „Budalo!“

Hebeno! :)

08.03.2014., subota

Glumica

Jucer mi je bila glumica u posjeti. Po prvi puta od kada sam uselio u moj novi muzejski stan. Dosla je oko pola sedam. Cim sam je vidio primjetio sam da joj platinasta kosa nekako drugacije stoji nego inace. Rascerupano, izazovno. Uzeo sam joj jaknu. Nosila je visoke crne cizme, crne hulahopke, crnu koznu minicu i crni pulover s crnim koznim zakrpama. Kontrast crnog i njenog svijetlog lica i jos svijetlije kose je bio upecatljiv. Za veceru sam nam kuhao istocnjacko jelo – riza s raznim orasima i komadicima marelice, paksoi i sampinjoni u woku sa zacinima. “O pa ti si intuitivno pogodio tocno sto trebam jesti s obzirom na kakvoj sam dijeti.” Rekla je kada sam joj kazao sto tocno jedemo. Ona je na dijeti s manje glutena. Zbog crijeva. Stan joj se svidio. Upalio sam svijece na stolu. Vecera je bila ukusna, skoro sve smo potamanili. Desert chia sjemenke s jogurtom i medom “Oh pa ti se stvarno zdravo hranis.” – pohvalila me glumica. Hmm... da.

Uzeli smo vino i sjeli na moj crveni trosjed, koji ne pripada pedesetima, ali se odlicno uklapa u stan. Taj trosjed je moj najomiljniji dio namjestaja, jeste li se ikada pitali koji je vas najomiljeniji dio namjestaja? Nasao sam ga zajedno s dobrim prijateljem na cesti – mozda bas zato, namjestaj s pricom, namjestaj s osjecajem.

Glumica mi je pricala o svojoj mami. Bili su zajdno tjedan dana na odmoru na Tajlandu. Onda je dosao njezin ocuh i sve se pokvarilo. Sa suzama u ocima je pricala o problemima koje ima s ocuhom. Ja sam je slusao, kao najbolji prijatelj. Zatim smo pricali o ljubavi. Glumica me gledala velikim plavim ocima i slusala stalno se premjestajuci po trosjedu. Podizala je noge pa ih spustala, zavlacila se u jastuke, sklupcala se kao beba, sjedila na koljenima, kao da je cijelo vrijeme htjela staviti noge na trosjed, ali se nije usudila izuti cizme. Minica joj se podizala uz bedro, tu i tamo bi spustila minicu, a ona se opet podigla. Ja sam pricao o mojim ljubavima, ona me udarala jastukom, ako bi mislila da je zezam. Pricao sam joj o srodnim dusama, koje srecem, ali koje ne srecu mene. Ona je rekla da jos nikada nije srela srodnu dusu. Pricala je o nekim bivsim deckima, nekim prijateljima i njihovim (ne)uspjesima. Pricala mi je kako misli da muskarac i zena nikada ne mogu biti samo prijatelji, uvijek ima neke seksualne napetosti u takvoj vezi. Ja sam joj pricao o svojim prijateljicam, ona se smijala. Prstima bi prolazila kroz platinastu kosu, koja je iznova izazovno padala. Ja sam promatrao njene usne. Nisu bile nasminkane zarko crvenom bojom, kako ona voli. Bile su prirodne, onako kako ja volim. Pune usne, gornja usna blago podignuta. Gledao sam je na trosjedu, ona je opet promjenila polozaj. U jednom trenutku sam pomislio: „Boze, moze li muskarac pozeljeti nesto vise od zenske ljepote? Zar je moguce da najljepsa zena na svijetu sjedi tu do mene?“ Znam da bih dao sve na svijetu kada bih proveo noc s njom, znam da bi ne bi smetalo kada bih umro drugi dan. Mogao sam je poljubiti, mogao sam riskirati, ali vise od njenog tijela ja sam ceznuo za njezinim srcem, medjutim do njega nisam mogao doprijeti. Bez srca, nije vrijedilo riskirati. Nije vrijedilo umrijeti.

Ponudio sam joj jos vina, ali je odbila je mora natrag u Amsterdam. Rekao sam joj da moze i prespavati ako zeli, na odvojenom krevetu dakako. Razmislila je, pa je rekla da ipak ne. Onda je opet razmislila. Ne, sutra ujutro mora rano biti na sastanku, ipak ce uzeti samo casu vode. Medjutim drugi put ce se potruditi da prespava, dodala je. Ja sam se pravio kao da me se to niti najmanje ne tice. Jos mora i kofer spakirati za subotu, kada ide s deckom i njegovim belgijskim drustvom na skijanje. Belgijanac vise nije bio proklet u mojim ocima. Bio je samo sreckovic. Pricala mi je potom kako planiraju kroz godinu dana zivjeti zajedno. Samo jos nisu sigurni gdje kod nje ili kod njega. Nju to plasi, njega ne. On zna da je sreckovic, iako nije njena srodna dusa.

Negdje nakon jedanaest sati glumica se pocela spremati za doma. Na radiju je svirala A whiter shade of pale, ali to je bilo iz neke druge price. Rekao sam da cu je otpratiti do auta. Ona je pomalo u sali, pomalo u istini odahnula rekavsi: „Ah sva sreca. Onda me nece silovati u mraku.“ Znala je u kakvom kvartu zivim. Dok sam ja oblacio cipele ona se pogledala u ogledalo i rekla: „Gle kakva mi je kosa, sva rascupana.“ „Da, izazovno.“ dobacio sam kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu, ne podignuvsi pogled sa cipela. Sisli smo dolje niz stepeniste. Ona je htjela izaci na glavni ulaz, ali sam joj rekao da do njezinog automobila mozemo bolje kroz podrum. Okrenula se i pomalo sumnjicavo, kako samo glumci znaju, upitala: „Oh sad ces me ti silovati?“ uz sirok osmjeh iza toga. Meni to bas nije bilo duhovito, gurnuo sam je naprijed ironicno rekavsi: „Da bas tu. Ne gore, nego tu u podrumu.“ Ona se opet nasmijala. Na parkiralistu su pored nas projurila dva tamna frajera na skuteru. Glumica je trcala za njima masuci i vicuci: „Hej silovatelji, ovdje sam!“ Oboje smo se smijali. Ona je sretno stigla doma. Ja sam zaklopio oci i probudio se iz sna.





05.03.2014., srijeda

Balkanizacija na zabolandskim izborima

To je bio naslov u jednim dnevnim novinama uoci loklanih izbora (kroz dva tjedna) u Zabolandu. Kaj je pjesnik htio reci je da se prijavio dosad rekordan broj lokalnih stranaka za ove izbore. Cak 150 stranaka vise nego na izborima prije cetiri godine. Politicki komentatori ocijenjuju to kao sve vecu podijeljenost, rascijepljivanje, nepovjerenje u vladajuce strukture, svako selo svoga poglavicu iliti jednom rijecju: balkanizacija. Ocito su culi za onu nasu poslovicu: dva Hrvata (Srbina, Bosanca ili kak vec hoces) – tri politicke stranke.

Jedino kaj su pri tome zaboravili onu svoju: dva Zabolandjanina – tri vjere. Tak da je pitanje radi li se tu o preuzimanju tudjih obicaja ili su samo neki stari lokalni obicaji ponovno zazivjeli na drugi nacin.

Sjecam se da mi je na fakultetu profesor iz novovjekovne povijesti, kod kojeg sam specijalizirao Zaboland, objasnjavao kako nasiroko poznata zabolandska tolerancija potjece jos od vremena kada su isusivanjem tla, borbom protiv mora i izgradnjom nasipa stanovnici ovih prostora bili prisiljeni suradjivati kako bi prezivjeli. Ono kaj on tada nije znao jesu price o tome kako bi se ta suradnja brzo razvodnila (doslovno) cim bi voda dosla do grla. Naime kada bi se u kanalima voda podigla i prijetila bi poplava, poznati trik je bio nocu izbusiti rupe u nasipu susjeda preko puta, tak da se voda izlije njemu u dvoriste, a ne tebi. “Popustili nasipi..tja...stvarno steta.” U usporedbi s ovime je ona balkanska “Nek mi crkne krava, ako ce susjedu crknuti dvije.” sasvim pristojna.

No ima i jedna druga novost. Ovaj put na lokalnim izborima u Zabolandu moze glasati i jedan novopeceni “europejski Balkanac”. Tak da naslov u tom smislu ipak stoji.

03.03.2014., ponedjeljak

Besplatan novac

Prije par tjedana neki zanimljivi dokumentarac na Zabolandskoj TV. Iako pedesetih jos nije bilo televizije u svim domovima skuzio sam da mogu tu i tamo zanimljive dokumentarce gledati preko interneta, ali onda bez reklama – idealno. Tak da sad prosjecno dva sata tjedno ipak gledam televizijski program.

Taj dokumentarac je bio vise manje monolog jednog (gle slucajnosti) povjesnicara. On je pricao kako je nama puno bolje nego je ljudima bilo u srednjem vijeku, kada su vladale bolesti, ratovi i glad. Ono sto je za ljude tog doba bio raj, naime izobilje hrane (med, sir, masline i narazeana sunka iz supermarketa) je okolina u kojoj mi zivimo. Barem u Zabolandu. No ipak nas prati osjecaj da je u svijetu sve gore i gore... Ja se (kao povjesnicar) s njime ipak ne bi mogao sloziti. Stvarno se pitam je li nama sada bolje nego ljudima u srednjem vijeku, te je li tako nesto kao dozivljaj vremena uopce moguce mjeriti i usporedjivati.

Iz njegove price je proizasla pretpostavka da hrane na svijetu ima dovljno samo nije pravedno rasporedjena. (Sto se mene tice tak je bilo i u srednjem vijeku) Sto bi bilo kada ljudi vise ne bi morali brinuti za osnovne potrebe? Cak bez obzira na to imaju li posao ili nemaju. Besplatan novac za osnovne potrebe za sve. Pravedno drustvo?! Ispricao je da su u sedamdesetima u Americi i Kanadi provodjeni eksperimenti s dijeljenjem novca. Tako je postojao jedan grad u Kanadi u kojem je cca. 1000 obitelji (svi stanovnici), mjesecno dobivalo dovoljno novcanih sredstava za zivot. Svi su dobivali jednako. Taj eksperiment je trajao cetiri godine, no tada su se priblizile osamdesete. Reaganova i Tacherovska politika neoliberalizma, tako se i u Kanadi promijenila vlada, te je ukinula ovaj eksperiment kao rasipanje drzavnog novca. Rezultati eksperimenta zapecaceni su i poslani u arhiv, te godinama nitko nije pitao za njih. Sve do prije jedno desetak godina,kada je jedna znanstvenica zatrazila te rezultate. I kaj je ispalo? Ispalo je da je eksperiment bio jedan veliki uspjeh. Velika vecina ljudi je nastavila raditi ono cime se bavila, bijeda i siromastvo su nestali, kriminal se drasticno smanjio, djeca su sve vise zavrsavala obrazovanje... itd.

Jos kaj je zanimljivo rekao je da smo se kao drustvo (zabolandsko) pomakli s tocke u kojoj smatramo da je moguce i potrebno preuredjivati drustvo do tocke kada smatramo da je moguce i potrebno preuredjivati pojedinca. To je objasnio na konkretnom primjeru nezaposlenosti. Kada netko ne bi mogao naci posao, onda bi smo se u osamdesetima pitali pa kakvo je to drustvo? Zasto nema poslova? Zasto se ne otvaraju radna mjesta? Tko je kriv za takvo stanje u drustvu? Dok danas kada netko ne moze naci posao onda ga saljemo na razno razne tecajeve kako pisati molbe i ponasati se na razgovorima za posao, testiranja, preskolovavanje, pitamo se je li ta osoba dovoljno uporna u trazenju posla i slicno pokusavajuci tu osobu (pre)oblikovati ne bi li konacno nasla neki posao.






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>