Priče iz prošlosti

četvrtak, 31.07.2014.

Zar je i stvarnost igrokaz?

Posljednjih tjedana bili smo svjedoci mnogih kulturnih manifestacija u Daruvaru i njegovoj široj okolici. Mnoge od njih obogatile su kulturni života na ovim prostorima i u tom pravcu bi trebalo nastaviti.
Ponekad bi slučajni posjetitelj mogao s pravom pitati je li ovo što se događa u gradu stvarna preslika kulturnog života na ovim prostorima. Nedavno završena smotra puhačkih orkestara (FLIG) te nekoliko ranije odigranih predstava naših amaterskih kazališnih družina, zaista su bile prezentacija kontinuiranog rada, što zavrjeđuje svaku pohvalu. Dok su se domaći glazbenici i njihovi gosti predstavili s brojnim skladbama raznog žanra koje su dugo i marljivo pripremali, naši glumci-amateri također su uložili mnogo truda da na „daske što život znače“ što vjernije prenesu određeni sadržaj. Njima bi trebalo pribrojiti i pjevačke zborove ili folklorne skupine koje su također svojim radom obogatile taj segment kulturnog života u našoj sredini. Možda sam nekog nenamjerno izostavio, ali mi nije ovdje bila namjera da sve takve imenujem.
Vjerojatno bi neki strani posjetitelj također za neku od ovih manifestacija pitao da li ti programi imaju svoju tradiciju i da li prezentiraju kulturni život ovog kraja. To je već malo složenije pitanje jer Daruvar spada u red „mlađih gradova“ u kojem se organizirani kulturni život javio tek koncem 19. stoljeća. Po tom pitanju puhački orkestri ovdje imaju tradiciju jer su se takvi sastavi počeli osnivati još koncem pretprošlog stoljeća. Nije tajna da su tu vrstu glazbe posebno njegovali pridošli Česi, ali su tijekom 20. stoljeća tu vrstu glazbe prihvatili jednim dijelom i pripadnici drugih nacionalnosti koji su živjeli na ovim prostorima. Šteta je što se ovdje nije održala u punoj mjeri i tamburaška glazba, iako je bila prisutna do Drugog svjetskog rata - ne samo u Daruvaru, nego i u okolnim selima. Velikoj popularizaciji ove vrste glazbe pridonijeli su učitelji u tadašnjim školama, u kojima su često bili ujedno i kapelnici učeničkim tamburaškim sastavima pa je i škola bila svojevrsni rasadnik brojnih budućih vrsnih tamburaša. Ni na našim prostorima nije moguće tamburicu vezati samo za jednu nacionalnost, ona je bila prihvaćena kod svih, svi su je jednako voljeli. Šteta je samo što je nakon Drugog svjetskog rata postupno potiskivana pa danas nema značajnijih tamburaških sastava u kulturnom životu grada. O pravim razlozima bi se moglo raspravljati, ali sigurno je tome doprinijela pojava prvih vokalno-instrumentalnih sastava 50-tih godina prošlog stoljeća koje je mladež brzo prihvaćala kao glazbeni trend toga vremena. Istu su sudbinu doživjeli i puhači orkestri, bez obzira što su starije generacije do danas zadržale ljubav i prema toj vrsti glazbe.
Pitanje folklornih skupina se često vezuje i s korištenjem narodnih nošnji, a to je već malo složenije pitanje. Da bi se to shvatilo, ponovo se treba vratiti u daruvarsku prošlost, točnije na kraj 18. stoljeća, kada su u Daruvar počeli doseljavati iz raznih krajeva pripadnici raznih nacionalnosti donoseći ovamo običaje i kulturu življenja svojeg dotadašnjeg kraja. Mnogima je Daruvar postao samo privremeno boravište pa su nakon kraćeg zadržavanja krenuli dalje. Ti procesi su bili postupni, oni traju i danas pa s pravom možemo govoriti „o Daruvaru kao tranzitnom gradu“ već i ako se pročitaju prezimena obitelji koje su ovdje živjele prije Drugog svjetskog rata i onih koji u njemu žive danas. Mnogi ne bi povjerovali koliko je malo prezimena Daruvarčana čije su obitelji ovdje živjele ranije. Ispada da su skoro svi „dođoši“, bez ikakve uvrede zbog te etikete, jer i sam sam jedan od takvih. Današnje Daruvarčane ipak ne bih dijelio po tom kriteriju jer mi je prihvatljivija ona podjela na one koji su prigrlili Daruvar kao svoj grad – i na one koji nisu. Ja jesam, za druge ne znam. Nisam sudac, ovdje ga niti ne treba, a svatko neka sudi za sebe.
Na osnovu navedenog može se reći da se u Daruvaru nije ustalila neka prepoznatljiva narodna nošnja. One su ovdje postojale, nosili su je nekad pripadnici hrvatske, srpske, češke i mađarske nacionalnosti, ali uglavnom u svečanim prilikama. Na nekim starim fotografijama mogu se na daruvarskim ulicama vidjeti i ljudi u narodnoj nošnji. Pretpostavljam da to nisu bili Daruvarčani, već slučajni gosti iz susjednih sela koji su u Daruvar dolazili u kupovinu ili su prodavali svoje ratarske namirnice i perad.
Daruvarsko je građanstvo između dva svjetska rata nacionalnu narodnu nošnju nosilo samo u svečanim prilikama, u sklopu rada kulturnih udruga. Nisam etnolog pa ostavljam njima da istraže jesu li to bile neke izvorne nošnje ovog kraja ili su preuzete iz nekih susjednih sredina. Pošto je u Daruvaru i njegovoj okolici uz obrtničku djelatnost bila razvijena i djelatnost ručnih radova, to su mnoge narodne nošnje jednim dijelom izrađene u našoj sredini. Narodne nošnje su zadržane u Daruvaru i nakon Drugog svjetskog rata, imale su ih i ekonomska škola i gimnazija, ali i tu postoji nepoznanica o njihovom porijeklu i karakteristikama.

Siračka narodna nošnja

Folklorna skupina ekonomske škole s tamburaškom pratnjom

Ne postoje ni neke zasebne daruvarske narodne nošnje pripadnika češke nacionalne manjine. U tome nema ništa neobičnog jer Česi nisu ovamo dolazili u nošnjama, nego su već koristili „europsku odjeću“. Ako ju je netko i donio, rijetko ju je nosio. Česi su dolazili iz raznih prostora današnje Češke pa su se nošnje i običaji međusobno razlikovali. Stoga ove razlike među nošnjama koje vidimo na manifestacijama pripadnika češke nacionalne manjine, a koje koriste pojedine kulturne udruge, nisu izvorne za selo u kojima žive pripadnici te manjine, nego predstavljaju nošnje nekog kraja u Češkoj. Sve ovo oko nošnjama, igrokazima i glazbi treba promatrati kao kreativnu igru kulturnog i zabavnog života našega kraja. Riječ igra namjerno sam upotrijebio, ali u tome nema nikakve loše zamisli, jer se treba prisjetiti što su sve nekada i što danas sadržavale i sadržavaju olimpijske igre. Stoga su i žetvene svečanosti, najveća manifestacija pripadnika češke nacionalne manjine, jedan vid igre koji se pojavio 1925. godine u Daruvaru. Čak i predlagači ove manifestacije bili su članovi dramske sekcije daruvarske Čehoslovačke besede, koji su tijekom prvih žetvenih svečanosti odigrali igrokaz s tematikom žetve. Nastanak manifestacije žetvenih svečanosti je sasvim slučajan. Daruvarski kulturni djelatnici, okupljeni u Čehoslovačkoj besedi, dugo su se vremena dovijali kako uključiti u kulturni život pripadnike češke nacionalnosti iz seoskih sredina gdje je kulturni organizirani život bio još u povojima. Po vjerskoj i običajnoj strani to nije bilo moguće jer je među njima bilo velikih razlika, ovisno iz kojeg su se kraja pojedine porodice doselile. Žetva je bilo jedino što ih je spajalo, ona je za sve ratare imalo veliki značaj: rodna je godina donosila obiteljima blagostanje, a nerodna godina glad. Danas žetva više nije što je bila nekada, ali se manifestacija zadržala do današnjih dana. I dobro da je tako.
O dosad izloženom ne bi trebalo biti većih prijepora. No, problem je kada se postavi pitanje izvornosti, a o čemu svakako puno više znaju etnolozi koji su kompetentniji za tu problematiku. Oni razlikuju izvorne narodne pjesme od novokomponiranih, izvorne od neizvornih nošnji, izvorne predmete od replika, izvorne manifestacije od onih koje nemaju mnogo zajedničkog sa njenim nazivom.
Nažalost, često o takvim razlikama odlučuju nestručna lica pa u muzeje stavljaju nemuzejske predmete, oni arhive smatraju hrpama beskorisnog starog papira koji treba baciti u odlagalište starog papira, oni u etnografskoj zbirci, koja treba predstavljati seosko domaćinstvo iz početka 20. stoljeća, vrše prepravke tako da od kuhinje prave komoru, a od komore kuhinju u kojoj nema ni peći, oni grade posve novi kukuruzar (korpa za kukuruzne klipove) kojeg početkom dvadesetog stoljeća u ovdašnjim domaćinstvima nije još bilo, oni su srušili kokošinjac kojeg je imalo svako domaćinstvo. U isto vrijeme, brojni prikupljeni ratarski predmeti, bez ikakvog smislenog reda i dalje propadaju u štaglju.

Etnografska zbirka u Ivanovom Selu nakon otvaranja oko 1980.

Rušenje izvorne građevine - seoske kuće

Pokušaj replike seoske kuće
Vrhunac jedne takve intervencije ili „novog scenarija“ je kada se na dvorištu jednog vrijednog etno-domaćinstva sagradi jedna uzvišena pozornica na kojoj će jednom godišnje netko zaplesati. Po meni je to isto kao da netko na originalnu sliku Mona Lize naslika i buket cvijeća ili magarca koji u pozadini pase travu.

U dvorištu etnografske zbirke i ranije se plesalo, u lijepom seoskom ambijentu, ali na zemlji i nitko nije bio nezadovoljan. Ova dogradnja, iako dobro napravljena, na toj lokaciji nije imala što tražiti. Ovo je nešto više od igre, vrhunac neodgovornosti. Ja to imam pravo napisati jer sam najviše sa svojim učenicima sudjelovao u prikupljanju eksponata i otvaranju navedene zbirke koja je zatim uz podršku razboritih ljudi 1979. godine bila otvorena. O tom dijelu posla sigurno znam najviše. Zbirka je postavljana uz kontrolu stručnog etnologa prof. Nade Gjetvaj iz Etnografskog muzeja iz Zagreba, ona je napravila scenarij postave i sudjelovala u njenoj instalaciji. Tko su ti današnji stručnjaci, koji su bez njenog pristanka promijenili cijeli scenarij postave? Ne znam da li je danas još živa i kako bi reagirala na narušavanje autorstva.

Sudionici zaslužni kod instalacije Etnografske zbirke 1978. godine
Pitanje izvornosti je veoma bitno. Etnolozi su u tome veoma precizni, ali se nažalost njihova mišljenja ne slušaju. Ovakvo ophođenje prema starinama po pitanju kulturnog života podsjetilo me na riječi jednog kulturnog djelatnika koji mi je jednom rekao da nije problem ni u neškolovanima, niti u školovanima, nego u poluobrazovanim ljudima. Spomenuo je da je najveća greška 90-tih godina bila što nije bila izvršena lustracija, ali ne po pitanju svjetonazora, nego da se uklone brojni poluobrazovani ljudi i na njihova mjesta dovedu mladi obrazovani kadrovi, neopterećeni svojom prošlošću, ljudi koji bi sa zanosom obavljali povjeren im posao.
Moram priznati da tada nisam shvatio takvo „bogohulno razmišljanje“ pa sam tražio dodatno objašnjenje. Objasnio mi je da neškolovani ljudi nisu uvijek krivi što se iz raznih razloga nisu mogli školovati, ali takvi se uvijek kod obavljanja poslova savjetuju s onima koji su školovanjem stekli određeno znanje. Oni školovani rade i radit će ono za što su se školovanjem osposobili, a ukoliko nešto trebaju izvan područja svoje struke, tražit će suradnike među onima koji su za to područje kvalificirani. Nažalost, poluobrazovani su „sveznalice“, oni znaju sve o svemu, njima su usta prepuna samohvale, zagovornici raznih parada, na brzinu sklepanih predavanja, taman toliko da bi reklamirali sami sebe i dobili priznanje za nešto što je učinio netko drugi, ne vodeći računa da će takva parada nakon održavanja pasti u zaborav.
A odakle takvi neželjeni kadrovi? Korijeni su duboki. Svi su takvi startali još kao omladinci, kojima je crvena knjižnica bila odskočna daska za napredovanje. Kada su to ostvarili, okružili su se raznim ulizicama, svojim poslušnicima i tako se ogradili neosvojivom utvrdom slušajući razne poluistine koje im donose njihovi poslušnici. Kao dobri glumci, političke promjene nisu ih uzdrmale. Mijenjali su maske, već prema političkom trendu. Svoj su rad znali dobro reklamirati, uspostavili su prisne veze s novinarima pa se oko njih i dalje vrtio cijeli svijet. No, zbog njihovih suženih vidika, uglavnom su se zadovoljavali programima kratkog daha, sve su to bili igrokazi, daleko od stvarnog života.
Najslabija strana takvih sveznalica bila je što su se bojali istine. Stoga su bili protiv pisanja povijesnih sadržaja pa možda i zato ni danas naš Daruvar nema pisanu povijest. Neće je ni imati, a mnogi se čak uporno zalažu da je nemaju. U zadnjih tridesetak godina uništeno je toliko arhivske građe da se s pravom treba zapitati zašto se tome jednom ne stane na put. Već danas se govori da je velik dio arhive uništen u ratu. To nije točno, to je samo opravdanje za ovaj vid kulturocida. Navodim samo neke primjere da bi naši „kulturnjaci“ barem znali da žive u ovom gradu, a ne na Marsu. Arhivska građa jedne naše školske ustanove za razdoblje 1887.- 1945. (oko dva kubična metra) prodana je sredinom 80-tih godina kao stari papir, brojni vrijedni eksponati iz daruvarskog muzeja (1984.-1987.) nisu nestali u ratu, već su mnogi „sklonjeni“ još 1987. godine. Nisam čuo da su ih svi njihovi skrbnici vratili. Prilažem presliku stvari i knjiga koje je 1971. godine Narodnom sveučilištu prodao za oko 4.400 n.d. dr. Veljko Vladen. Iz popisa je vidljivo da se radi o vrijednim eksponatima.

Brojna daruvarska arhivska građa je nakon Domovinskog rata odvezena na smetlište, ponekad uz obrazloženje da je to učinjeno po naređenju vatrogasne službe koja ga je smatrala opasnim u slučaju izbijanja požara. U razgovoru s jednim vatrogascem demantirana je istinitost takve informacije pa se čak dotični pohvalio brojnim starim slikama koje se još danas odvoze na smeće, a on ih skuplja i nosi kući. Čini se da je našim „sveznalicama“ više stalo da unište arhivsku građu ne zbog vatre, nego da izbrišu tragove svoga ranijeg rada kako bi ostali besmrtni.
„Sveznalica“ sličnih onih u slučaju Ivanovo Selo ima i u Daruvaru. Nemalo sam se začudio kada sam u daruvarskom muzeju o obitelji Jankovića ugledao nekoliko slika članova te obitelji, ali kao uradak današnjih domaćih slikara. Bez obzira što oni nisu loši, njihovo mjesto treba biti u nekoj likovnoj galeriji, a ne u muzeju. Preslike originalnih slika članova obitelji Jankovića postoje, zašto ih niste uvećali i njih stavili, a ne da od muzeja radite parodiju? To je isto kada biste u neki arheološki muzej stavili umjesto izvorne amfore neku današnju rukotvorinu sličnog izgleda. To se tamo ne može dogoditi, ali se može u Daruvaru. A zna se i zašto.
Zbog svega ovog nisam više razočaran, jer sam se umorio u objašnjavanju što Daruvaru treba. Nisam iznenađen ni našim „sveznalicama“, oguglao sam na njih i ne želim s njima kontaktirati. Više sam razočaram mladim ljudima jer sam u njima vidio onu snagu koja može nešto promijeniti u ovom gradu. Nažalost, ništa se ne mijenja. Jedni su se uključili u politiku, većina drugih se pasivizirala, dok oni treći rade na valnoj dužini „sveznalica“, hodaju po utabanim stazama - pa se upravo pred takvima otvara svijetla budućnost.

Oznake: Etnologija, kulturocid, Ivanovo Selo, Daruvar, Etnografska zbirka Ivanovo Selo

31.07.2014. u 00:13 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 22.07.2014.

MOŽE LI OSMIJEH, PROSVJETARI?

Još jedna školska godina je za nama. Dok učenici već uživaju blagodati praznika, u školama su još u prvoj polovini srpnja prosvjetni djelatnici analizirali postignut uspjeh. Vjerojatno su uspjehom bili zadovoljni, prosjek je ipak bio solidan. Iako se u takvim prilikama analizira uglavnom rad učenika, ja bih se više posvetio njihovim predavačima koji su svojim zalaganjem stajali iza mnogih postignutih uspjeha. Iako su s učenicima postigli zavidne rezultate, ipak su u velikoj mjeri oni prešućivani. Njihov ugled daleko je od zasluženog, danas niži nego nekada.
No, sada su došli praznici, mnoge brige iz prethodne nastavne godine bit će zaboravljene jer su praznici priprema za novu školsku godinu. I tako se iz godine u godinu, kroz cijelu ljudsku povijest školstva, gomilaju nove školske godine, od sumerskih i egipatskih preko grčkih i rimskih - sve do današnjih dana. U njima su uvijek učitelji bili cijenjeni, čak i onda kada su bili i robovi. A danas?
Kroz tu višetisućljetnu prošlost školstva uvijek je cilj odgojiteljima bio kako na učenike prenijeti znanje svoga vremena i kako te mlade naraštaje pripremiti za životna zvanja i zatim ih uključili u život. Usporedno s obrazovnim, učenici su usvajali i odgojne sadržaje. Iako se čini da je obrazovanje jednostavan posao, ipak do danas nije pronađen model kako to što bolje i jednostavnije postići. Problem je u tome da nije dostatno da učitelji prenose na učenike određene spoznaje, nego da ga oni i usvoje. Za mnoge spoznaje važna je volja (motivacija) i određeni napor od strane učenika, odnosno kako potaknuti učenike na rad koji nije urođena čovjekova osobina. O motiviranju za rad i stvaranju učeničkih radnih navika, njihovi pedagozi su se dovijali kroz cijelu ljudsku prošlost pa su se pojavile razne metoda kako se to postizalo. Stoga nije čudo da se u starim školama često koristila i šiba i razne druge metode prinude i kazne kako bi se ostvario željeni cilj. U zadnjih dvadesetak godina sa zapada je k nama pristigla jedna posve nova prosvjetna filozofija koja zagovara da se do znanja može doći i kroz igru i raznim radionicama, a sredstva prinude trebalo je zamijeniti lijepim riječima. Mnogo toga je prihvaćeno pa se kod nas održala samo kazna ukora, koja nema većih posljedica jer se ne upisuje u svjedodžbe.
Zanimljivo je da su stare i moderne pedagogije uvijek isticale da škole pripremaju učenike za život. To je vjerojatno točno, ali se postavlja pitanje kako se to ostvaruje. Uz nastavne planove i programe jedno od mjerila je uspjeh učenika. Na osnovu arhivskih izvora mogao sam napraviti zoran prikaz kako je to izgledalo u zadnjih 80 godina, što za povijest i nije mnogo, nešto produžen ljudski vijek. Prema brojčanim pokazateljima najslabiji uspjesi u nastavi bili su prije osamdeset godina, nešto bolji prije pedeset godina, a osjetno bolji u zadnjih deset godina. Iz toga proizlazi da se poboljšanje u izvođenju nastave zadnjih godina odrazilo i na znanje današnjih generacija učenika. Matematički je to točno, ali se ne bi trebalo zaboraviti i pitanje kriterija ocjenjivanja. Trebalo bi u našem školstvu obaviti dublje analize i vidjeti kada i zašto su u jednom razdoblju počele poplave petica, iza kojih često nije bilo odgovarajuće znanje. Prema osobnom iskustvu takva je poplava petica počela koncem 70-tih godina prošlog stoljeća kada su bile ukinute gimnazije i zaživjele srednje škole sa dva pripremna razreda, popularno nazvane po njihovom idejnom tvorcu „šuvarice“. Iako je takav tip škola kasnije ukinut, gimnazije vraćene, ipak su one tijekom svog postojanja toliko zarazile školstvo problemom čije se posljedice osjećaju do današnjih dana. Pokazalo se da je to bio promašen eksperiment koji je obavljan nad učenicima u fazi njihovog najintenzivnijeg fizičkog i intelektualnog razvoja pa su i oni navike stečene u ovakvoj školi ponijeli u život koji je ipak bio drugačiji, nego što su učili u školama.
U svim razdobljima duge povijesti školstva često se govorilo o povezanosti obrazovnih sadržaja sa praktičnim radom, kasnije se više rabio naziv o „povezivanju teorije i prakse“. Ukoliko se vratimo u razdoblje prije 80 godina, kada su u osnovnom školstvu postojale samo četverogodišnje niže pučke škole i zatim još jedan ili dva razreda opetovnice, u takvim školama se, uz obrazovne sadržaje, na satovima ručnog rada davala poduka o kućnim svakodnevnim poslovima. Djevojčice su radile najviše na tekstilu, dok su dječaci uglavnom iz drveta izrađivali manje kućanske predmete i alatke. Najbolji takvi radovi izlagali su se na kraju školske godine na školskim izložbama gdje su prezentirani i radovi iz obrazovnih i odgojnih predmeta. U seoskim sredinama su se uz mnoge škole osnivali i rasadnici u kojima se djeca poučaval0 o voćarstvu, učili su okulirati i kalemiti, razlikovati dobre od loših sorti voćaka i tako su se postupno pripremali za život u seoskim sredinama. Povezanost između rada i obrazovanja bila je posebno vidljiva u srednjim stručnim školama gdje su učenici veći dio vremena proveli kod svog majstora, a manji u školama. Ovdje su učili u smanjenoj satnici samo neke općeobrazovne predmete, dok su ostali bili posvećeni struci. Stoga nije čudo da je Daruvar prije Drugog svjetskog rata bio prepun dobrih i vrsnih majstora koji su bili okosnica daruvarskog gospodarstva toga vremena.
Nakon Drugog svjetskog rata osnovne škole su najprije bile proširene na sedmogodišnje, a nešto kasnije na osmogodišnje škole. Iako se ušlo u socijalistički sustav, jedno vrijeme se nije diralo u nastavne planove, promijenjeni su samo neki sadržaji u nekim nastavnim predmetima. Osobno sam u nižim razredima, uz ostalo, naučio prišivati dugmad, što mi je dobro došlo u kasnijim godinama. Kroz osnovno školstvo, na satovima ručnog rada, kroz praktičan rad zaista se moglo ovladati mnogim jednostavnim poslovima potrebnim u svakom domaćinstvu.
Ni u srednje škole se duže vremena nije diralo. U stručnim školama su naučnici veći dio vremena provodili kod svojih majstora, a znatno manji dio u školama u teoretskoj nastavi. Kasnije se odustalo od takve prakse, vjerojatno zato što se zbog tadašnje politike broj privatnih obrtnika počeo smanjivati pa se takva praksa tada prenijele u veće industrijske pogone koji su ipak bili slabi nadomjestak za usavršavanje njihovog obrtničkog zvanja. Neki vid prakse imali su i polaznici gimnazije, iako je ona bila općeobrazovna ustanova koja u svom nastavnom planu nije imala nastavni predmet koji bi sadržavao praktičan rad. Ipak, da ne bi zaboravili što je proizvodni rad, morali su tijekom školske godine nekoliko tjedana provesti u nekom većem proizvodnom pogonu kako bi se „uživo“ upoznali s proizvodnjom. Na toj su praksi pojedini učenici ponekad obavljali neki lakši posao jer za složenije nisu bilo osposobljeni pa su mnogi tijekom tog vremena, slikovito rečeno, „prodavali zjake“. Konačni obračun s gimnazijalcima, posljednjim „bastionom građanskog društva“, dogodio se koncem 70-tih godina prošlog stoljeća kada su ovu školu završile posljednje gimnazijske generacije. Vjerojatno je tada, jedan od tvoraca takvog školstva Stipe Šuvar, mogao odahnuti jer su svi uzrasti prvih dvaju razreda srednje škole imali jedan dan u tjednu PTO (politehničko obrazovanje). Svi su učenici u radnoj odjeći toga dana krenuli u radnu nastavu učeći brisanje, „šmirglanje“, turpijanje i rezanje starog željeza i tako se pripremati za proizvodnju u 21. stoljeću. Tko zna, možda će se to moći primijeniti jednog dana ukoliko naše gospodarstvo nastavi ovim smjerom.

40. obljetnica Ekonomske škole

Naši stariji građani sigurno se sjećaju uzrečica: Nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi. Ona se često vezuje za socijalistički sustav, ali mislim da se o radu nekad govorilo više nego danas. Sjetimo se omladinskih radnih akcija nakon Drugog svjetskog rata kada su se slavili udarnici, treba se sjetiti i brojnih takvih akciji u kasnijim godinama na uređivanju grada i okoliša. Danas se zaboravilo da su skoro svake godine učenici sudjelovali u radu u kombinatima u branju kukuruza ili berbi grožđa. Mnogi su učenici u vrijeme ljetnih praznika, da bi zaradili džeparac, sudjelovali u akcijama pošumljavanju određenih površina. Da bi učenici rasteretili budžete svojih obitelji za planirane ekskurzije, pripremali su kulturne programe s kojima su gostovali u susjednim selima, a tako zarađen novac od ulaznica bio je upotrijebljen za ekskurzije. Bilo je toga još, ali kao podsjetnik dostatno. A da ne spominjem da su se i političari u svojim govorima rado obraćali radnim ljudima, seljacima i radnicima, za razliku od današnjih političarima koji su stavili kravate, postali sveznalice, ali izbjegavaju riječi seljak ili radnik, iako su njihovi potomci.

Profesori Pervan i Turković s učenicima 60-tih godina

Kolektiv Gimnazije sredinom 60-tih godina

A što je od toga povijesnog školskog iskustva ostalo do danas ili čime mi to više danas pripremamo naše učenike za život? Sumnjam da ima mnogo djece mlađeg uzrasta koji znaju prišiti dugme, kao i djevojčica koje znaju šivati ili kuhati. Ne znam koliko njih je do sada rukovalo motikama ili lopatama ili sudjelovali u nekim ratarskim poslovima. Mi smo se ponovo vratili u kapitalizam, on ne tolerira nerad, on traži poslušnost i rad. Ako učenik tijekom školovanje ne stekne potrebne navike, taj će se teško snaći u današnjim kapitalističkim prilikama. Zamislimo samo jedan karikiran, ali mogući scenarij. Učenik završi srednju školu, ima položen vozački ispit i vozi automobil svojih roditelja. Slučajno na nekoj dionici puta vozi 70 km, a ograničenje je samo 50 km. Tu ga zaustavlja policija i ne daje mu ukor, nego novčanu kaznu. Ustvrdi li se da je vozio pod utjecajem alkohola, ništa od novog ukora, nego dodatna kazna. No, i to može glatko proći, jer njegov „stari“ ima love pa je kazna za njega samo sitnica. Isti taj mladić sutra ide na posao pa kasni jedan sat. U školi su mu to tolerirali jer tek kada se taj broj sati kašnjenja popeo na jedan veći broj, dobio je ukor koji je jednake težine kao da ste mu rekli da će ga uzeti Baba Roga. No kašnjenje na posao kod nekog privatnog vlasnika se kažnjava, ali ne ukorom, nego oduzimanjem dijela osobnog dohotka ili otkazom. To je samo jedan od lakših mogućih scenarija. Ima i gorih, npr. kada takvi mladi nadobudni mladi vozači usmrte nekoga u prometnoj nesreći. Tek tada se netko zapita tko su sukrivci takve nesreće. Sigurno su to u prvom redu roditelji, u drugom redu ponovo roditelji koji ponekad veoma nepravilno odgajaju svoju djecu. Danas se uglavnom govori o maltretiranju djece u obitelji, ali se zaboravlja da se u mnogim obiteljima odgajaju razmažena djeca, da se kod takvih ne potiču nikakve radne navike i obaveze, da takva djeca dobivaju sve što požele pa s takvim navikama dolaze u školu. Nažalost, škola uz današnje disciplinske mjere ne može bitno utjecati i obuzdati ponašanje takvih učenika koji iskaču iz neke prosječne norme ponašanja. Ne daj Bože da se učitelj požali na nekog takvog razmaženka njegovim roditeljima! Negativni obiteljski odgoj teško se ispravlja u školama.

Radna akcija učenika Ekonomske škole

O toj „roditeljskoj brizi“ o svojoj djeci navodim jedan primjer iz razdoblja svog prosvjetnog rada. Po običaju, vjerojatno još i danas razrednici imaju zadatak da govore i informiraju o štetnosti pušenja (i drugim ovisnostima) i na roditeljskom sastanku. Osobno sam znao da to neće biti od velike koristi jer se radilo o učenicima srednjoškolskog uzrasta koji su naviku pušenja donijeli iz obitelji ili čak i iz osnovne škole. Svoju sam obavezu htio što bolje obaviti i tražio od roditelja da zajedničkim snagama pokušamo da se taj broj učenika pušača smanji. Na moje iznenađenje, jedan me je roditelj upitao: „Profesore, da li vi učenicima kupujete cigarete?“ Meni je to bilo dosta, spoznao sam da sam se umiješao u obiteljska pitanja gdje mi stvarno nije bilo mjesta. Osobno sam nepušač, moja djeca ne puše, a briga me kako druge obitelji odgajaju svoju djecu.
Navest ću još jedan naivniji slučaj kako se u daruvarskim srednjim školama htjelo ograničiti pušenje. Uz mnoge naputke raznih ministarstava, stigla je i prijetnja ravnateljima škola o novčanim kaznama, ako se dozvoli pušenje učenicima u školi i njenoj okolici. Po običaji, „prezaposleni“ ravnatelji su tu obavezu prenijeli na svoje djelatnike. Između ostalog, oni su trebali na velikom odmoru, umjesto da se odmore, obilaziti prostor oko škole u upozoravati učenike da ugase cigarete. Znao sam da je to bio Sizifov posao jer se oko škole nalaze učenici svih triju daruvarskih škola koji su poznavali samo predavače svojih škola, a ne i onih drugih. Ja nisam nikad išao u takvu akciju znajući da će se to pretvoriti u komediju. U to sam se uvjerio gledajući kroz prozor. Profesori su obilazili takve grupe učenika, neki su prekinuli pušenje, neki se, ukoliko nisu poznavali profesora, nisu ni osvrtali na njihovo upozorenje, neki su, ukoliko su bili upitani za ime, davali izmišljena imena, negdje su takve profesori naganjali zbog neprimjerenih upadica. Bilo bi to zaista komično, a da u tome nije sadržana sva tragedija današnjeg školstva. Što li sve mora proći učitelj u svom prosvjetnom radnom vijeku? Učili su ih da na nastavne satove dolaze nasmijani, ali sumnjam da se toga svi pridržavaju. Nitko od njih već danas ne zna broj raznih naputaka koje su dobili u protekloj nastavnoj godini, naslušali su se raznih izvještaja o stanju u školstvu, ali o tome su uglavnom govorili drugi, njihova riječ se malo čula. Sindikat je zasebna priča, ali nema drugih boljih poveznica među prosvjetarima, izuzev povremenih strukovnih aktiva koji nemaju nikakav utjecaj. U prošlosti se ponekad davala mogućnost prosvjetarima, da u slučajevima nekog važnog prijedloga po pitanju nastave, mogu dati pojedinačno, u pisanom obliku, svoje primjedbe ili mišljenje. Nažalost, takva pitanja nitko nije čitao, uglavnom je prolazio prvobitni prijedlog. Mnogo je toga u zadnja dva desetljeća učinjeno da se razbije solidarnost među prosvjetnim djelatnicima. Jedan od takvih pothvata razbijanja bile su „pugelnice“. Na to se već zaboravilo pa stoga umoljavam starije prosvjetne djelatnike da objasne mlađim kolegama što je to bilo. Uspjelo se razbiti prosvjetne sindikate, u velikoj mjeri uspjela se razbiti poznata nekadašnja solidarnost među prosvjetnim djelatnicima, a za uzvrat dobili smo nezadovoljne prosvjetare, koji i na posao i sa posla idu bez osmijeha. Još i danas im se predbacuje da su nekad prosvjetni djelatnici bili više uključeni u izvanškolske aktivnosti nego danas. To je točno, ali nitko ne pita zašto. Na takvo pitanje odgovor ne zna ni ministar prosvjete, ali ga znaju oni koji rade u neposrednoj nastavi.
S obzirom da se nastavnicima govori o potrebi stalnog usavršavanje, smatram da i tijekom praznika, u cilju usavršavanja, pročitaju ovoj prilog u kojem će naći nešto što već znaju, ali i nešto na što se zaboravilo. Da ne bih ovaj prilog bio pusto naklapanje, zavirio sam malo u prošlost i pronašao nekadašnje propise o mjerama o vladanju učenika srednjih i srednjih stručnih škola kojim se htjelo učenike usmjeriti prema pozitivnim vrednotama svoga vremena. O tome u sljedećem nastavku.
Do tada želim svim prosvjetarima ugodan odmor uz poruku: vratite osmijeh, on relaksira. U idućoj školskoj godini nećete imati prilike za to, bit će ih još manje.

P.S. One glumljene osmijehe, ne uzimam u obzir.

22.07.2014. u 22:20 • 0 Komentara • Print • #

petak, 18.07.2014.

Drugi nastavak:

Pismo 1:

U ovom pismu zarobljeni vojnik J.K. iz Donjeg Daruvara pisao je pismo roditeljima i moli ih da mu se jave. Pisano je na češkom jeziku.

Pisano 26/6 (1915) Feldpostkorrespondenzkarte

Poštovani gospodin
Vaclav Kavalir, Dolnji Daruvar
Slavonija, Austrija

Dragi roditelji!

Primite od mene najsrdačniji pozdrav. Ja sam hvala Bogu zdrav i to zdravlje i želju čistog srca želim i vama. Moji roditelji, obavještavam vas da sam opet u drugom selu i veoma mi je čudno da stalno nikakvo pismo ne dobivam dok su moji prijatelji već mnogo takvih dobili.
Pišite mi samo toliko da znam da li ste zdravi i kako je to s našim gospodarstvom i kako je to s bratom. Pozdravite sve prijatelje i poznanike i moju staru… (nečitljiva riječ)

Nezaboravljeni sin – J.K., zdravo, pišite.
Zarobljenik.
Adresa: Tobotska Gubernija
Železna Draha
Kalačanskaja stancija
Volosti caricana
Selo Derevna Carica
Sibir

#####
Pismo 2
Pisano 2. kolovoza ?

Štovanoj gospođi
Marija Drahnik
Donji Daruvar
Slavonija

Draga moja suprugo, šaljem ti sto pozdrava i poljubaca tebi i našoj djeci. Ja sam donekle živ i zdrav. Draga suprugo, ja sam pismo i dopisnicu što si mi je poslala primio i svemu sam razumio što si mi pisala. Pišeš mi da je Rus od tebe otišao samo da li nije učinio neku štetu. Draga suprugo, ti potraži drugog slugu, ti bez sluge ne možeš biti. Ako nećeš moći pronaći slugu, ti zamoli starog Sadovku da ti pomogne s radom sa konjima i da se Venco uči od Sadovke upravljati konjima. Draga suprugo, čuvaj kukuruz da ti ga netko ne obere. Ja znam da će neki ljudi krasti zbog velike skupoće. I vinograd čuvaj i konjima stavljaj i pljevu, nemoj im davati samo sijeno kada znaš da ga imaš malo i da je skupo. Draga suprugo, moram ti također napisati da nisam u lajtmana za kočijaše. Već je tome mjesec dana što sam u teretnom prijevozu pa mi više nije onako kako mi je bilo.
Drago suprugo, to veliko bure što je kod Šnajdera dovezi. To naše ima 640 litara. Ne da ti doveze neko staro i razbito. Draga suprugo, pošalji mi kruh. Kada ćeš ga davati na poštu, tada reci da je to rublje, jer se hrana ne smije slati. Draga ženo, uči djecu moliti i šalji ih u crkvu da ne budu zločesta. I Mariju i Faniku treba učiti moliti.
Nemam ti što drugog pisati nego te još jednom pozdravljam i cjelivam tebe i također djecu. Pozdravi isto našu milu majku i sestru i komšiju Švajcera i njegovu gospođu. Zbogom mila ženo i djeco moja i molite se Bogu.
Draga suprugo, moram ti također napisati da ovdje mnogi dobivaju na molbu urlab. Ako želiš da i ja dobijem urlab, onda daj da molbu napiše učitelj Vlasović ili Horvatić. Neka napiše molbu na njemačkom jeziku da barem dođem na jesen da obavim sjetvu. Neka napišu i koliko imamo grunta i koliko djece. Kada ćeš mi slati molbu, onda ju sama stavi na poštu. Pazi da kada budu pisali molbu da je dobro napišu.
Adresa je: 10 arme Komando
Feldpost 510 Filak
Landsturmannn Andrija Drahnik kuk tren
Schlachttvich Feld, depo 100
Feldkirchen in Karten

####

Pismo 3

Dne 12/3. 1918.

Molim Vas gospon velečasni i primite ovu moju najnužniju molbu za dopust s kojom mogu samo vas još zamoliti. Ja sam ostavio svoju suprugu sa dvoje malih djece i ostalim. U velikoj nuždi i siromaštvu dosad su se donekle strpjeli, ali dalje već ne mogu. Stoga vas lijepo molim da nas zapišite i da izdate jednu potvrdu s kojom bi moja supruga imala prava potražiti potporu koju bi u velikoj nuždi ona imala koristiti. Ja ću nastojati prvom prilikom vidjeti da li ću moći dobiti dopust. Onda ćemo se i vjenčati, ali ja molim, ako je moguće odmah, jer ona više ne može izdržati bez potpore. Dosta je trpjela već četiri godine.
Ja sam pitao mojeg komandanta i on mi je rekao da Vam se tako javim i da ćete Vi to urediti i da će ona moći dobiti potporu. Ako to nije moguće, oprostite što joj pomoći ne mogu.
Pitat ćete se zašto nisam zakonit (vjenčan). Za mirna vremena sam još bio premlad. U Oblirierungu sam morao otići i nisam imao priliku da se s njom zakonito vjenčam, da sam imao priliku, sigurno bih već bio zakonit, ne bih ih pustio toliko trpjeti. Zato vas najiskrenije molim da se smilujete da mi djeca ne propadnu.
Tu je moj i njezin potpis (adresa):

Ivan Pamer i Ana Kilinger
Kod g. Šnajdera
Daruvar
Molim vas nemojte mi zamjeriti jer ne znam Vaše časno ime i prezime Držim da ćete svejedno primiti ovo pismo. Uvjeren sam da ćete moju molbu ispuniti. Sa najljepšim pozdravom ostajem sluga pokorni.
Zbogom.
Moja adresa:
Patrulfuhrer Ivan Pamer
Feld jager. Ni 31.
M.K. Ni 37, Grupen Ni 14, Feldpost. Ni 392

###
Pismo 4

Pisano 28. lipnja 1916.

Đ. J.
k. br. 39 selo Markovac
pošta Sirač
Slavonija
Draga moja ženo Đuko,

Evo uzeo sam malo vremena da ti napišem par ljubaznih riječi sa kojim želim da nađu tebe i naše djece u udobnom zdravlju. Draga Đuko, mogu ti javiti da sam dobio tvoje dvije karte (dopisnice) što si mi pisala. Od molbe još nisam dobio nijedno. Draga Đuko, ima ovdje puno koji su dobili molbe, ali urlaba ne daju nikome sada pa se zato ne žalosti. Ako Bog da sreću i zdravlje, valjda će doći red da ću i ja doći kući da vidim još jedanput tebe Đuko i moju djecu i staru moju majku koju ja nikad zaboraviti ne mogu. Draga Đuko, ono što mi pišeš da li bi mogla prodati ovna. Ako ti je nužda za novac, ti ga možeš odmah prodati pa si novac upotrebi kud ti je najnužnije. Draga ljubezna Đuko, radi što najbolje možeš i to znaš najbolje. To mi je milo što me za sve pitaš. Draga Đuko, sada te molim: Ako možeš pošalji mi 10 kruna jer sam sad bez groša ostao. Nešto bi si kupio. Draga moja Đuko, sad te molim da mi otpišeš sve točno kako je kod kuće, kako je s kravom i je li isto dobro i njezino tele. Otpiši mi kakvo je žito, je li što bolje nego je bilo lanjske godine i je li ječam dobar kod kuće, je li što ima u vinogradu i je li itko špricao vinograd. Odgovori mi gdje si kukuruz posadila i da li si ga mogla ikako okopati. Otpiši mi jesi li pokosila livadu u velikoj bašči i tko ti što pomaže. Draga Đuko, Pavi kupi odijelo. Što možeš, ja nju primam kao našu djecu. Podaj joj ako budeš mogla i novac ako joj nužda jer je tebi teško s njom, a još teže bez pa ju zato pouči i sjeti se da ona nikog drugog nema.
Draga Pavo, sjeti se što sam ti ja kazao kada sam od kuće odlazio da mi najbolje djecu čuvate da ih ne tučete ni kada su povremeno zločeste jer su obadvije nejake te mi ih najbolje čuvajte jer su mi ona sada draga.
Đuko, pošaljite moju adresu mome bratu Davidu i Nikoli neka mi pišu da znam za njih. Otpiši mi da li znadeš za šurjaka Jakova. Za sada više ništa, nego lijepo pozdravljam tebe, našu djecu Bojanu i Kristu i Pavu i staru majku, i brata Milu, i snašu Juliju, snašu Katu i maloga Krstu…
Zbogom, doviđenja.

Juro Ječmenica
K.u.k. 2./XX, IR 46, Feld Post 328

NAPOMENA:
Fotografije uz tekst nisu vezane za njegovoj sadržaj. Neke fotografije su preslikane u obiteljkoj arhivi Antuna Bileka i kod još nekih daruvarskih obitelji i arhiva. Svojim sadržajem one se odnose na istočno bojište na kojem su ratovali i vojnici s daruvarskog prostora.

Oznake: pisma vojnika iz Prvog svjetskog rata, prvi svjetski rat

18.07.2014. u 21:48 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 16.07.2014.

Prvi nastavak

Kada je vojnik S. K. iz Donjeg Daruvara imao samo 20 godina našao se 1918. godine na talijanskom bojištu. Sačuvan je njegov dnevnički zapis. Mnogi su vojnici pisanjem dnevnika htjeli zabilježiti svoje ratne doživljaje. Iz njegovog zapisa doznaje se da su mnogi vojnici imali već napisana i oproštajna pisma da ih prijatelji pošalju njihovim obiteljima u slučaju pogibije. Šteta je što do sada nisam uspio pronaći nijedno takvo pismo. U sljedećem prikazu su osim manjih pravopisnih intervencija umetnuti samo podnaslovi.

Razmišljanje prije bitke

Čovječji život trebao bi imati nekakvu svrhu i biti korišten za postizanje nekog željenog cilja. Kakvu svrhu ima sada moj život kada živim kao stoka koja se negdje priveže pa stoji i žudno gleda kada će mu netko donijeti nešto za jesti. Ako je ona žedna, misli onda na piće, ako ju odvežu i vode, ne misli kuda ide i kamo će doći pa makar ju vode na klaonicu. No, ja ipak puno mislim. I previše! Kada mislim na prošlost, misli su mi lijepe kao da sanjam. Znam da sam bio nekada čovjek koji ima razum, to jest kojem je Bog dao razum i slobodnu volju. Malo sam imao razuma, ali sam imao slobodnu volju kao ptica na grani te od te slobodne volje sam mogao uživati po volji moga razuma. Na primjer, uhvati pticu koja je živjela na slobodi pa joj daj da joj bude dobro i jesti, i piti ima, i kućicu da ima, ali je svejedno žalosna, nema jednoga, a to je sloboda, slobodne volje. Bog zna da li i ona što u takvom slučaju misli! Jest, ona je imala slobodu, ali nije imala razuma, dakle nije imala pameti koja može nešto kombinirati.
A što sada? Niti jedna bitka me nije tako brinula kao ova koja se sada sprema. Mislim da smo blizu pred olujom i to tako strašnom da takve još mislim nije bilo. U duhu gledam već sad one strahote koje sada dolaze. Ali, što Bog da i sreća junačka!
Kuda je prošla moja volja za naukom? Ovdje se govori talijanski. Ovaj jezik za jednog Slavena, koji ima malo pameti u glavi, nije težak da ga nauči. To uviđam i sam! Ali meni to ne ide u glavu ni malo, ali niti me zanima. Kada bi ovo bilo za vremena mojih boljih dana, ja bih već prilično govorio. Ali sada ništa. Pa ja se i nadam da mi neće nikada niti trebati kao što mi nije do sada trebalo. Da, sad bih trebao znati više govoriti, ali ne znaju ni drugi i kako oni prolaze, tako prolazim i ja. Kupit ne može niti onaj koji zna, a pogotovu onaj koji ne zna. A krao nisam nikada pa neću niti sada. Bit će veliko djelo, ako ću prisustvovati u ovoj svjetskoj hidri. Oprostno pismo već sam napisao, ali roditeljima neću da još javim prije nužde, da ih ne opteretim s velikom žalošću. I svojim sam drugovima javio, a javili smo jedan drugom, ako koji padne pokraj kojega, da mu uzme što ima, što je za poslati neka pošalje ili ako je moguće da preda dotičnim roditeljima. Ovo pišem pred događajima koji će se zbivati moguće sutra ili prekosutra. Bog zna tko će ostati živ, koji ranjen, koji mrtav, a koji zarobljen. Pripravan sam gledati sve hladnokrvno i sve strpljivo podnijeti. Znam kako djeluje topovska brza vatra, dočim navalu plinom nisam još probao.

I počelo je…

15. 6. 1918.

Došlo je vrijeme. Začudo, krvavo kolo se zaigralo eto danas rano u tri sata. Topovska vatra trajala je do 11 sati, ali se još teško dalo naprijed. Pucalo se i dalje, ali niti protivnik nije mirovao i potukao je skoro sve vojnike moje 33. regimente, pošto smo išli prvi preko vode Piave. Topništvo puca, ali ja kao da sam izgubio ljudsku ćud, niti se bojim granata, niti šrapnela, niti mi se sažalijeva ranjenik, niti se zgražavam nad mrtvima. Kada sam čuo oko sebe jaukanje i zvati za pomoć ranjenih, ništa iznimno mi se nije sažalilo na njima.. A trebalo je ići na vodu Piave na koju su padale šrapneli i granate te nas sve škropila vodom. I sad se opet predajem na slavu Božju i opet sam sebi rado zapjevao, samo od jada i sa zanimanjem gledao i upravo uživao u toj krvavoj igri.

Noćas prošla treća noć kako nisam spavao i tako je ostalo i dalje. Bijemo se već treći dan. Gubici su veliki, što je teško čak brojčano iskazati jer neke kompanije imaju jedva 20 ljudi. Cijele dane ogorčeni bojevi, tjeramo jedan drugoga, ali nijedna strana ne posustaje. Topništvo radi neprekidno. Kadgod udari na nekoliko sati bubnjarska vatra, onda slijedi napad. Ukoliko je napad odbijen, slijedi protunapad. U jednom i drugom uvijek su gubici, ali još gora je glad. Eto, danas već peti dan nismo ništa dobili za jesti. Čudno mi je kako čovjek može toliko da izdrži. Na Piavu se stalno puca pa se most svaki čas razbija pa se do hrane s druge strane ne može doći. Tko se samo približi, jedan za drugim se kose ljudski životi.
Počeo je opet napad, nešto se uspjelo zauzeti i zarobiti nekoliko Talijana. Uistinu bitka je bila strašna, ali je i neprijatelj počeo pucati teškim topništvom i ono je trajalo takoreći cijelu noć. Glava je bila u torbi, odnosno gledalo se smrti u oči više puta, a zemlja me zasipavala. I opet oko jedan sat poslije pola noći slijedila je neprijateljska navala koja je bila odbijena. Iza toga je bilo mirno i potrajalo je to do podne, ali opet poslije laka neprijateljska artiljerija tuče, a sada, oko pet sati, počela je i teška artiljerija.

22. 6. 1918.

Noćas prijelaz pa opet povrat preko Piave. Užasno je bilo. Ranjeni molili za pomoć, neki za vodu, neki za kruh i neki da ih uzmemo sa sobom prijeko. Neprijateljsko topništvo nas je pratilo kod prelaska preko rijeke i zatim cijelo dopodne. Prešli smo i ostali na tom položaju. Ali 27. smo ipak dobili zamjenu i otputovali u Spine, u ono isto selo, iz kojeg smo pošli u ofenzivu. Ali nismo ni tamo dugo bili, samo tri dana, i opet išli natrag u postav (položaj).

Ususret završetku rata

U postavu smo bili, fronta je bila mirna, ništa osobito nije se događalo, samo je najzanimljivije bilo promatrati aeroplane kako su se nad nama vijali kao da prave kakova čudesa. Ali smo i osjećali zašto se nad nama toliko vijaju. Nije trajalo dugo vremena te je i neprijatelj započeo ofenzivu. Ona je počela još 25. listopada s desnog krila iz Tirola, a danas je, tek treći dan, došla na Piavu. Dakle, topništvo udara i često se pretvori u bubnjarsku vatru. Desno je neprijatelj provalio. Podvoz je otišao, a i topništvo. Osobito se izvlači teško topništvo, a mi ćemo ostati u postavu, čekati da još poneki dobije neku kuglu i smrt. Blizu je skoro mir, nadamo se, ali je još mnogo ljudi ipak zaglavilo. Svi sa veseljem čekamo i nadamo se skorom miru, ali će ih, svejedno, još mnogo, mnogo poginuti.
Dakle 30. listopada, pred podne smo počeli hvatati maglu. Išli smo do 3 sata ujutro. Na cestama je bila silna stiska od brojnog podvoza i topništva koji su bili isto na uzmaku. Došli smo u Mottu. Tamo smo našli zapaljene magazine što su ih naši zapalili, a živež u njemu. Meni je bilo jako neugodno kada sam vidio oko sebe da plamen zahvata predmete, a naši vojnici nose iz magazina kruh i brašno. A sad smo prešli preko vode Livenze kod Medune i došli u Azzano. Ovdje smo se opet spremili dočekati neprijatelja. Već dva dana ležimo u mjestu Azzano. Danas mislim da su Svi sveti, ali eto, dva dana već ovdje ležimo. Što će biti s nama, ne mogu sam da prosudim. Treći dan smo opet krenuli dalje i to natrag. Prevalili smo opet veliki put i mnogo kilometara natrag i to od Azzana pa do Vazda Vede. Putem sam vidio svakojaka barbarstva i krađe, osobito od Mađara, dok je naša regimenta još štitila i branila civilni narod. U Vazda Vedi smo opet čekali jedan dan, ali smo tu i veliku nesreću dočekali. 3. studenog 1918. u 8 sati došli su među nas Talijani, razoružali i zarobili čitavu regimentu. A sada nam više nije pomoći, uhvatili su nas i tjeraju natrag. Što će sada s nama biti?

3. studenog

O, majko, majko! Zašto ste me rodila živoga, zašto me niste ugušila mladoga i to prvu minutu čim sam se rodio. Zašto sam odrastao? Samo da vam i sebi navodim veću tugu i bol. Zarobljeni smo i danas već 5 sati marširamo. Tjeraju nas kao blago, nismo još dobili niti komadić kruha. Što će biti s nama nemam pojma. Svi ćemo poumirati od gladi ako bude ovako dulje trajalo.
Uložio sam svu svoju snagu i silu u svoje noge samo da ne odustanem od puta kao što ih je mnogo ostalo. Civilni je narod strašno psovao, tukli su nas gdje su stigli dok smo prolazili kroz ona mjesta koja su bila od nas zaposjednuta. Ali Bog i sreća nas je poslužila. Pretrpjeli smo sve to i prešli u unutrašnjost Italije. Sada nam je već od toga bilo lakše jer nismo imali strah od civila. Sve sam radio, mučio se i preklinjao zašto me nisu barem ubili kada su me uhvatili, nego da me ovako gladnog tjeraju.
Uz veliki napor i silu došli smo u mjesto Travizo koji leži uz rijeku Piavu u vrlo krasnom položaju. Bio sam pred njim na fronti u štelungu. Dakle pet dana je trajalo dok nismo došlu u to Travizo bez ikakvog jela ili hrane. Tu smo 9. studenog dobili malo jesti. Tri momka jednu konzervu i svaki malo cviboka. Tu smo izvan grada na ledini prenoćili, a drugi dan naravno stupamo dalje. Opet cijeli dan bez jela. Ja ne znam što me još drži, ne mogu već sam sebe prepoznati, čak skoro ne možemo već jedan drugoga da prepoznamo. U pol putovanja u mjestu Pardenone dobili smo svaki dva mala klipića sirova i pljesniva kukuruza, ali svejedno bili su jako slatki i sirovi.

13. studenog

Sada, kada smo ipak došli u logor malo je bolje jer dobijem malo kuhane riže i komadić kruha i to sve za jedan dan. Taj logor je bio u mjestu Ponte Casaro. Tu nas se sakupilo oko 16 tisuća kada sam ja tamo bio, koliko je bilo prije i poslije mene, to ne znam. Ovdje u tom logoru natrpali su nas u celtne šatore. Taj šator ja samo za četiri momka, ali nas ima pod njime i po osam. Upravo su nas natrpali kao svinje u mali svinjac. Bog zna hoću li moći to sve izdržati da još ikada kući dođem. Užasno je ovdje biti živ pod celtama, a zima udarila, drva nemamo da si naložimo vatru da se grijemo. Eto, nema skoro jednog dana da ne bi do 50 momaka bilo mrtvih. Ne znam, ne znam kako ćemo sve to pretrpjeti.
Ipak nakon osam dana putujemo dalje. U pola noći putujemo iz lagera i do jutra došli smo na kolodvor. Tu smo se vagonirali i vozili čitav dan do osam sati navečer.

(nastavlja se…)

Oznake: prvi svjetski rat, dnevnički zapisi iz Prvog svjetskog rata, ratne priče

16.07.2014. u 22:30 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.07.2014.

Prvi svjetski rat (1914. - 1918.)

Uvodni dio

Ove godine obilježava se 100. godišnjica izbijanja velikog rata koji je kasnije nazvan Prvim svjetskim ratom. Do danas nije poznat ukupan broj žrtava koje je on odnio pa se podastiru razni podaci. Oni se ne zataškavaju, ali točan broj nije moguće utvrditi pa ću se zadovoljiti podatkom da je bilo oko 12 milijuna poginulih i oko 22 milijuna ranjenih i osakaćenih - dakle oko 34 milijuna stradalnika rata. Jednako tako se ne zna ni broj poginulih i ranjenih s prostora današnje Hrvatske pa se ta procjena kreće od sto deset do sto osamdeset tisuća stradalnika.
Korijeni ovog rata sežu još u 19. stoljeće, a formiranje sučeljenih vojnih saveza velikih sila bio je dovršeno već 1907. godine. Nakon toga svaki incident mogao je izazvati među njima ratni sukob. Veoma blizu tome je bila aneksija Bosne i Hercegovine (1908.) kada je Austro-Ugarska proglasila pripajanje ovog područja. Do rata tada nije došlo samo zato što su se sile Antante osjećale još nespremne za rat pa su davale brojne ustupke protivničkoj strani kako bi se bolje pripremile za ratni sukob. S druge strane je Njemačka, glavni zagovornik rata, nastojala da rat počne što prije, znajući da sile Antante nisu završile sve pripreme za jedan veliki rat.
Sarajevski atentat često se spominje kao povod ratu. Možda bi bilo preciznije napisati da je to bio samo zapaljen fitilj koji je gorio skoro mjesec dana i koji se mogao ugasiti da su to željele velike sile. Posebno se tome protivila Njemačka. Stoga je odbijanje srpske vlade ultimatuma Austro-Ugarske pokrenulo jedno krvavo ratno kolo s velikim materijalnim i ljudskim žrtvama.
Još danas, nakon sto godina, postoji razlika u mišljenju da li je atentat Gavrila Principa domoljubno ili terorističko djelo. Mnogi traže odgovor na takvo pitanje od povjesničara, ali treba znati da oni nisu suci, nego ljudi koji govore o činjenicama, a prosudbe o napisanom daju čitatelji ili šira zajednica.
Kako bi običan čitatelj shvatio taj problem, navodim neke primjere iz suvremenosti. Nerijetko na vijestima slušamo da se neki atentator (atentatorka) opasao eksplozivom, ušao u neki autobus ili neki drugi prostor, aktivirao eksploziv i ubio sebe i ljude u svojoj blizini, iako ih nije ni poznavao. Vjerojatno će mnogi reći da je to bio teroristički čin, ali u isto vrijeme zaboravljamo da taj će atentator biti kod nekih slavljen kao rodoljub koji će postati idol mladima ili naciji. Tako je bilo i sa svim ostalim atentatima u povijesti jer je uvijek oko njih bilo oprečnih stavova.
Ne želim pisati o tijeku Prvog svjetskog rata. Poznato je da su nakon njegovog završetka novu povijesnu kartu svijeta krojile opet velike sile, dakako pobjednice. O broju poginulih se nisu previše izjašnjavali.
Iz povijesti znamo kakvo je bilo političko raspoloženje prema Austro-Ugarskoj na prostoru današnje Hrvatske pa stoga ni vojni obveznici s ovih prostora nisu išli u rat da ratuju za njene interese, nego zato jer su na to bili primorani. Bili su svjesni da ratuju za interese velikih sila koje će i nakon rata odlučivati i o njihovim sudbinama.

Naša daruvarska područja, kao i ostala hrvatska područja, bila su u sastavu Austro-Ugarske, time i na strani poraženih Centralnih sila. Mnogi mladi punoljetni muškarci, vojni obveznici, bili su primorani ratovati daleko od svojih kuća, a mnogi su tamo poginuli i pokopani. O broju takvih s daruvarkog područja moguće je samo nagađati, o mnogima od njih se izgubio svaki pisani trag, njih nema ni u maticama umrlih. Znači, oni nisu ni umrli.
U razdoblju između dva svjetska rata se među poraženima o krvavom ratu samo šaptom pričalo, poginule su oplakivale samo njihove obitelji, poslijeratna priznanja nisu dobivali, o ratnim se mirovinama nije ni razmišljalo, a o psihičkim traumama se šutjelo. Danas je teško shvatiti da se iz rata mogao vratiti ijedan vojnik nenarušena zdravlja, nakon onog što su proživjeli tijekom četverogodišnjeg rata. Ipak, naši djedovi i pradjedovi morali su biti zahvalni što su se vratili živi, a to nije uspjelo mnogim njihovim prijateljima, čiji su grobovi razbacani na prostoru od istočne (Galicija, Bukovina) do srpske ili talijanske bojišnice. Mnoge majke i supruge poginulih nikad nisu mogle položiti ni cvijeće na njihove grobove, svoje su suze prolijevale često u naručju svoje maloljetne djece i obitelji.

U Kraljevini SHS nije bio jednak položaj sudionika rata. Ta je država nastala ujedinjenjem Srbije i Crne Gore s nekim područjima koja su bila u sastavu Austro-Ugarske (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Vojvodina). Time su u novoj državi živjeli narodi koji su, ne svojom voljom, jednim dijelom ratovali jedni protiv drugih. Stoga se po završetku rata srpska vojska, koja je ratovala na strani Antante, nakon što je ušla na hrvatska područja ponašala kao pobjednik nad poraženima.
U međuratnom razdoblju u Jugoslaviji su se slavili uglavnom oni koji su bili na pobjedničkoj strani na balkanskom (solunskom) bojištu. Takvima su se i podizali spomenici. Oni koji su bili na protivničkoj strani su se prešućivali, imena poginulih padala su u zaborav pa danas nije moguće utvrditi ni točan njihov broj. A tko su bili najveći stradalnici rata? Po zvanju to su bili uglavnom seljaci i radnici koji su ratovali jedni protiv drugih, iako se ničim jedni drugima nisu zamjerili. Obje su strane jedna drugu smatrale „neprijateljskom“ i to samo zato jer je to od njih tražilo njihovo vojno i državno vodstvo. U pozadini bojišnica također su sve ratne izdatke snosili radnici i seljaci, a nakon završetka rata uništeno gospodarstvo i troškovi rata ponovo su prebačeni na one koji su rat preživjeli. A nagrada za poginulog člana obitelji bila je stavljanje njihovih imena pod tepih.

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata bilo je prilika da se napiše o prethodnom ratu više, ali se tada veća pažnja posvetila opisu ratnih zbivanja od 1941. - 1945. Nema tu ništa spornog, ali je ipak trebalo iskoristiti još tada žive sudionike rata iz 1914. - 1918. godine, zabilježiti njihove iskaze, a ne se zadovoljiti samo Krležinim opisima koji su kao kap u moru. Time je izbrisan i dio sadržaja iz hrvatske povijesti pa će buduće generacije imati dojam da su Hrvati i današnje nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj bili izvan zbivanja vezanih za Prvi svjetski rat.
Te se greške danas ne mogu ispraviti jer nema više živih sudionika Prvog svjetskog rata. Jedini trag da se osvijetli to razdoblje je malen broj sačuvanih pisama koja su tada vojnici pisali s bojišnica svojim obiteljima. Ja ću podastrijeti sadržaj nekoliko takvih pisama iz kojih se može dobiti približna slika kako su vojnici s našeg daruvarskog područja proživljavali rat. U njima nema ništa senzacionalnog, iako se mnogo toga smatralo vojnom tajnom pa su pisma prethodno pročitale razne vojne komisije. Stoga ne začuđuje da se vojnicima savjetovalo da pišu svojim obiteljima na običnim dopisnicima jer je to tim komisijama olakšavalo posao. Ipak iz tih pisama doznajemo kako su tada živjele njihove obitelji i koliko su ti vojnici razmišljali o svojim obiteljima i njihovim brigama.

Sva pisma su izvorna sadržaja, uz neke manje pravopisne ispravke. U nekoliko nastavaka upoznat ću vas sa njihovim sadržajem.

Oznake: povijest, prvi svjetski rat, pisma

14.07.2014. u 23:25 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 09.07.2014.

RUŽENA IVANKOVIĆ - ZAHÁLEK (16.4. 1922. - 2.2. 2004.)

Sredinom srpnja u Daruvaru završava još jedna bogata sezona koja će vjerojatno nakon kraće ljetne stanke biti nastavljena u rujnu ove godine. Bez velikog razmišljanja, najveća zasluga za tako bogatu kulturnu djelatnost sigurno pripada Pučkoj knjižnici i čitaonici u Daruvaru čiji su djelatnici bili glavni organizatori mnogih predavanja i radionica ili su omogućili da se takva predavanja održavaju u njihovim prostorijama. Nadam se da vode i evidenciju što se sve tamo odvijalo u protekloj sezoni jer će to biti veoma važan izvor kada se bude pisala kulturna povijest ovoga grada. Nadam se da će i nadolazeća manifestacija Daruvarsko kulturno ljeto polučiti željeni cilj.
A upravo ta mi je manifestacija dala ideju da bi bilo dobro razmišljati da se u narednom razdoblju pokušaju prikupiti pjesme daruvarskih pjesnika, po mogućnosti onih iz starijih razdoblja, a završiti s našim suvremenicima. To bi bilo na tragu one moje tvrdnje da je Daruvar uvijek imao, ima i imat će ljude koji su zaboravljeni samo zato što se kod nas uvijek zapostavljala pisana (izdavačka) djelatnost. Ovakva jedna radionica ne bi trajala samo tjedan dana, već toliko dugo dok se ne bi prikupilo dovoljno radova za izdavanje knjige pjesama daruvarskih poeta. Time bi se postigao dvostruki cilj: oni bi bili izvučeni iz zaborava, ali bi takva knjiga ujedno obogatila daruvarsku kulturnu baštinu.

Na takvu ideju me potaklo i sjećanje na 10. godišnjicu smrti jedne obične daruvarske građanke Ružene Ivanković - Zahálek koja se od ostalih razlikovala samo po tome što je podarila ovoj sredini mnoge lijepe pjesme koje su izvirale iz dubine njene duše. Ona je bila uvrštena i u popis pjesnika pripadnika češke nacionalne manjine, njene pjesme bile su objavljivane u Jednoty, Studnici, Češkom kalendaru, Našem koutku… Pisala je pjesme i na hrvatskom jeziku, ali vjerojatno zbog toga što ih u Daruvaru nije imala gdje objavljivati, nastavila je pisati na češkom jeziku. O njenim je pjesmama nekadašnja poznata daruvarska pjesnikinja Lidija Lacina napisala da je Ružena Ivanković u svojim pjesmama pisala o svakidašnjem životu, o tome što prati svakog od nas: uspomene na djetinjstvo i mladost, ljudske težnje i neispunjene želje. Pjesmu Mirogoj napisala je 1979. godine nakon pogrebe svoje sestrične u Zagrebu.

MIROGOJ

Tužna povorka kreće jednom od
tisuća staza Mirogoja.
Tužna posmrtna koračnica
biva sve tužnija.
Tisuće staza, tisuće ljudskih sudbina
tu crna zemlja
zauvijek pokriva.
Prolaznici pretežno u crnini
tiho prolaze tužnim perivojem.
Tiho, što tiše, da ne probude
usnule duše.
Tu liječnici, svećenici, pjesnici
i mnogi drugi leže.
Gledamo humke davne i svježe,
tu ih jedna smrt veže
dok oni mirno
na svojim mjestima leže.

Ružena Zahálková rodila se u Velikim Zdencima 1922. godine. Njena je učiteljica bila jedna od najpoznatijih pjesnikinja pripadnika češke nacionalne manjine u Hrvatskoj Slavka Žuković Macha (1905.- 1994.). Ove godine bi se ujedno mogla obilježiti 20. godišnjica njene smrti jer su njene stihove recitirale sve starije generacije čeških škola. Machová je i presudno utjecala na Ruženu koja je još u školskim danima napisala svoje prve stihove, a nije se s njima rastajala sve do svoje smrti. Ona je do udaje živjela u Velikim Zdencima i tu se uključila u rad tamošnje dramske i folklorne skupine. Veći dio života Ružena je provela u Daruvaru, ali je mnoge svoje pjesme posvetila Velikim Zdencima, svom rodnom selu.
Veliku traumu Ružena je doživjela kada joj je umro stariji sin Vilko (1941.- 1987.) pa su i sadržaji njenih stihovi nakon toga dublje proživljeni, ali uvijek s prepoznatljivim porukama. Tada je pisala i o mnogim neispunjenim željama, a jedna od takvih je žalost što je život provela kao domaćica, iako je u djetinjstvu maštala o školovanju koje joj roditelji nisu omogućili. Iako je proteklo već 10 godina od njene smrti, njeni su stihovi ostali i njih će čitati sa zanimanjem i brojne buduće generacije.
Sljedeća njena pjesma bila je pisana na češkom jeziku, ali sam je preveo i na hrvatski jezik. Kratkoća njenog izraza i poruke također karakteriziraju njene pjesme..

NÁHODOU

Seznámili jsme se jednoho
dávného jara.
Docela náhodou.
Na schůzi Besídky venkovského dorostu.
Docela náhodou.
Zamilovali jsme se a měli se rádi.
To už nebylo náhodou.
Bránili mám v lásce.
Proč? Snad nám nerozuměli?
Nechápali nás? Snad náhodou?
Uražen odešel, aniž se rozloučil,
neřekl ani nashledanou.
Když jsme se po dlouhých létech
potkali náhodou,
oči nám zaslzeli,
ne scela náhodou.
---------

SLUČAJNO

Upoznali smo se jednog
davnog proljeća.
Posve slučajno.
Na sastanku udruge seoske mladeži.
Posve slučajno.
Zaljubili smo se i voljeli se.
To više nije bilo slučajno.
Protivili su se našoj ljubavi.
Zašto? Zar nas nisu razumjeli?
Nisu nas shvaćali? Zar slučajno?
Uvrijeđen je otišao, bez pozdrava za rastanak,
ni doviđenja nije rekao.
Kada smo se poslije mnogo godina
susreli slučajno,
oči su nam zasuzile,
ne posve slučajno.

09.07.2014. u 11:48 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>