Marketing
RUŽENA IVANKOVIĆ - ZAHÁLEK (16.4. 1922. - 2.2. 2004.)
Sredinom srpnja u Daruvaru završava još jedna bogata sezona koja će vjerojatno nakon kraće ljetne stanke biti nastavljena u rujnu ove godine. Bez velikog razmišljanja, najveća zasluga za tako bogatu kulturnu djelatnost sigurno pripada Pučkoj knjižnici i čitaonici u Daruvaru čiji su djelatnici bili glavni organizatori mnogih predavanja i radionica ili su omogućili da se takva predavanja održavaju u njihovim prostorijama. Nadam se da vode i evidenciju što se sve tamo odvijalo u protekloj sezoni jer će to biti veoma važan izvor kada se bude pisala kulturna povijest ovoga grada. Nadam se da će i nadolazeća manifestacija Daruvarsko kulturno ljeto polučiti željeni cilj.
A upravo ta mi je manifestacija dala ideju da bi bilo dobro razmišljati da se u narednom razdoblju pokušaju prikupiti pjesme daruvarskih pjesnika, po mogućnosti onih iz starijih razdoblja, a završiti s našim suvremenicima. To bi bilo na tragu one moje tvrdnje da je Daruvar uvijek imao, ima i imat će ljude koji su zaboravljeni samo zato što se kod nas uvijek zapostavljala pisana (izdavačka) djelatnost. Ovakva jedna radionica ne bi trajala samo tjedan dana, već toliko dugo dok se ne bi prikupilo dovoljno radova za izdavanje knjige pjesama daruvarskih poeta. Time bi se postigao dvostruki cilj: oni bi bili izvučeni iz zaborava, ali bi takva knjiga ujedno obogatila daruvarsku kulturnu baštinu.
Na takvu ideju me potaklo i sjećanje na 10. godišnjicu smrti jedne obične daruvarske građanke Ružene Ivanković - Zahálek koja se od ostalih razlikovala samo po tome što je podarila ovoj sredini mnoge lijepe pjesme koje su izvirale iz dubine njene duše. Ona je bila uvrštena i u popis pjesnika pripadnika češke nacionalne manjine, njene pjesme bile su objavljivane u Jednoty, Studnici, Češkom kalendaru, Našem koutku… Pisala je pjesme i na hrvatskom jeziku, ali vjerojatno zbog toga što ih u Daruvaru nije imala gdje objavljivati, nastavila je pisati na češkom jeziku. O njenim je pjesmama nekadašnja poznata daruvarska pjesnikinja Lidija Lacina napisala da je Ružena Ivanković u svojim pjesmama pisala o svakidašnjem životu, o tome što prati svakog od nas: uspomene na djetinjstvo i mladost, ljudske težnje i neispunjene želje. Pjesmu Mirogoj napisala je 1979. godine nakon pogrebe svoje sestrične u Zagrebu.
MIROGOJ
Tužna povorka kreće jednom od
tisuća staza Mirogoja.
Tužna posmrtna koračnica
biva sve tužnija.
Tisuće staza, tisuće ljudskih sudbina
tu crna zemlja
zauvijek pokriva.
Prolaznici pretežno u crnini
tiho prolaze tužnim perivojem.
Tiho, što tiše, da ne probude
usnule duše.
Tu liječnici, svećenici, pjesnici
i mnogi drugi leže.
Gledamo humke davne i svježe,
tu ih jedna smrt veže
dok oni mirno
na svojim mjestima leže.
Ružena Zahálková rodila se u Velikim Zdencima 1922. godine. Njena je učiteljica bila jedna od najpoznatijih pjesnikinja pripadnika češke nacionalne manjine u Hrvatskoj Slavka Žuković Macha (1905.- 1994.). Ove godine bi se ujedno mogla obilježiti 20. godišnjica njene smrti jer su njene stihove recitirale sve starije generacije čeških škola. Machová je i presudno utjecala na Ruženu koja je još u školskim danima napisala svoje prve stihove, a nije se s njima rastajala sve do svoje smrti. Ona je do udaje živjela u Velikim Zdencima i tu se uključila u rad tamošnje dramske i folklorne skupine. Veći dio života Ružena je provela u Daruvaru, ali je mnoge svoje pjesme posvetila Velikim Zdencima, svom rodnom selu.
Veliku traumu Ružena je doživjela kada joj je umro stariji sin Vilko (1941.- 1987.) pa su i sadržaji njenih stihovi nakon toga dublje proživljeni, ali uvijek s prepoznatljivim porukama. Tada je pisala i o mnogim neispunjenim željama, a jedna od takvih je žalost što je život provela kao domaćica, iako je u djetinjstvu maštala o školovanju koje joj roditelji nisu omogućili. Iako je proteklo već 10 godina od njene smrti, njeni su stihovi ostali i njih će čitati sa zanimanjem i brojne buduće generacije.
Sljedeća njena pjesma bila je pisana na češkom jeziku, ali sam je preveo i na hrvatski jezik. Kratkoća njenog izraza i poruke također karakteriziraju njene pjesme..
NÁHODOU
Seznámili jsme se jednoho
dávného jara.
Docela náhodou.
Na schůzi Besídky venkovského dorostu.
Docela náhodou.
Zamilovali jsme se a měli se rádi.
To už nebylo náhodou.
Bránili mám v lásce.
Proč? Snad nám nerozuměli?
Nechápali nás? Snad náhodou?
Uražen odešel, aniž se rozloučil,
neřekl ani nashledanou.
Když jsme se po dlouhých létech
potkali náhodou,
oči nám zaslzeli,
ne scela náhodou.
---------
SLUČAJNO
Upoznali smo se jednog
davnog proljeća.
Posve slučajno.
Na sastanku udruge seoske mladeži.
Posve slučajno.
Zaljubili smo se i voljeli se.
To više nije bilo slučajno.
Protivili su se našoj ljubavi.
Zašto? Zar nas nisu razumjeli?
Nisu nas shvaćali? Zar slučajno?
Uvrijeđen je otišao, bez pozdrava za rastanak,
ni doviđenja nije rekao.
Kada smo se poslije mnogo godina
susreli slučajno,
oči su nam zasuzile,
ne posve slučajno.
Post je objavljen 09.07.2014. u 11:48 sati.