Marketing
MOŽE LI OSMIJEH, PROSVJETARI?
Još jedna školska godina je za nama. Dok učenici već uživaju blagodati praznika, u školama su još u prvoj polovini srpnja prosvjetni djelatnici analizirali postignut uspjeh. Vjerojatno su uspjehom bili zadovoljni, prosjek je ipak bio solidan. Iako se u takvim prilikama analizira uglavnom rad učenika, ja bih se više posvetio njihovim predavačima koji su svojim zalaganjem stajali iza mnogih postignutih uspjeha. Iako su s učenicima postigli zavidne rezultate, ipak su u velikoj mjeri oni prešućivani. Njihov ugled daleko je od zasluženog, danas niži nego nekada.
No, sada su došli praznici, mnoge brige iz prethodne nastavne godine bit će zaboravljene jer su praznici priprema za novu školsku godinu. I tako se iz godine u godinu, kroz cijelu ljudsku povijest školstva, gomilaju nove školske godine, od sumerskih i egipatskih preko grčkih i rimskih - sve do današnjih dana. U njima su uvijek učitelji bili cijenjeni, čak i onda kada su bili i robovi. A danas?
Kroz tu višetisućljetnu prošlost školstva uvijek je cilj odgojiteljima bio kako na učenike prenijeti znanje svoga vremena i kako te mlade naraštaje pripremiti za životna zvanja i zatim ih uključili u život. Usporedno s obrazovnim, učenici su usvajali i odgojne sadržaje. Iako se čini da je obrazovanje jednostavan posao, ipak do danas nije pronađen model kako to što bolje i jednostavnije postići. Problem je u tome da nije dostatno da učitelji prenose na učenike određene spoznaje, nego da ga oni i usvoje. Za mnoge spoznaje važna je volja (motivacija) i određeni napor od strane učenika, odnosno kako potaknuti učenike na rad koji nije urođena čovjekova osobina. O motiviranju za rad i stvaranju učeničkih radnih navika, njihovi pedagozi su se dovijali kroz cijelu ljudsku prošlost pa su se pojavile razne metoda kako se to postizalo. Stoga nije čudo da se u starim školama često koristila i šiba i razne druge metode prinude i kazne kako bi se ostvario željeni cilj. U zadnjih dvadesetak godina sa zapada je k nama pristigla jedna posve nova prosvjetna filozofija koja zagovara da se do znanja može doći i kroz igru i raznim radionicama, a sredstva prinude trebalo je zamijeniti lijepim riječima. Mnogo toga je prihvaćeno pa se kod nas održala samo kazna ukora, koja nema većih posljedica jer se ne upisuje u svjedodžbe.
Zanimljivo je da su stare i moderne pedagogije uvijek isticale da škole pripremaju učenike za život. To je vjerojatno točno, ali se postavlja pitanje kako se to ostvaruje. Uz nastavne planove i programe jedno od mjerila je uspjeh učenika. Na osnovu arhivskih izvora mogao sam napraviti zoran prikaz kako je to izgledalo u zadnjih 80 godina, što za povijest i nije mnogo, nešto produžen ljudski vijek. Prema brojčanim pokazateljima najslabiji uspjesi u nastavi bili su prije osamdeset godina, nešto bolji prije pedeset godina, a osjetno bolji u zadnjih deset godina. Iz toga proizlazi da se poboljšanje u izvođenju nastave zadnjih godina odrazilo i na znanje današnjih generacija učenika. Matematički je to točno, ali se ne bi trebalo zaboraviti i pitanje kriterija ocjenjivanja. Trebalo bi u našem školstvu obaviti dublje analize i vidjeti kada i zašto su u jednom razdoblju počele poplave petica, iza kojih često nije bilo odgovarajuće znanje. Prema osobnom iskustvu takva je poplava petica počela koncem 70-tih godina prošlog stoljeća kada su bile ukinute gimnazije i zaživjele srednje škole sa dva pripremna razreda, popularno nazvane po njihovom idejnom tvorcu „šuvarice“. Iako je takav tip škola kasnije ukinut, gimnazije vraćene, ipak su one tijekom svog postojanja toliko zarazile školstvo problemom čije se posljedice osjećaju do današnjih dana. Pokazalo se da je to bio promašen eksperiment koji je obavljan nad učenicima u fazi njihovog najintenzivnijeg fizičkog i intelektualnog razvoja pa su i oni navike stečene u ovakvoj školi ponijeli u život koji je ipak bio drugačiji, nego što su učili u školama.
U svim razdobljima duge povijesti školstva često se govorilo o povezanosti obrazovnih sadržaja sa praktičnim radom, kasnije se više rabio naziv o „povezivanju teorije i prakse“. Ukoliko se vratimo u razdoblje prije 80 godina, kada su u osnovnom školstvu postojale samo četverogodišnje niže pučke škole i zatim još jedan ili dva razreda opetovnice, u takvim školama se, uz obrazovne sadržaje, na satovima ručnog rada davala poduka o kućnim svakodnevnim poslovima. Djevojčice su radile najviše na tekstilu, dok su dječaci uglavnom iz drveta izrađivali manje kućanske predmete i alatke. Najbolji takvi radovi izlagali su se na kraju školske godine na školskim izložbama gdje su prezentirani i radovi iz obrazovnih i odgojnih predmeta. U seoskim sredinama su se uz mnoge škole osnivali i rasadnici u kojima se djeca poučaval0 o voćarstvu, učili su okulirati i kalemiti, razlikovati dobre od loših sorti voćaka i tako su se postupno pripremali za život u seoskim sredinama. Povezanost između rada i obrazovanja bila je posebno vidljiva u srednjim stručnim školama gdje su učenici veći dio vremena proveli kod svog majstora, a manji u školama. Ovdje su učili u smanjenoj satnici samo neke općeobrazovne predmete, dok su ostali bili posvećeni struci. Stoga nije čudo da je Daruvar prije Drugog svjetskog rata bio prepun dobrih i vrsnih majstora koji su bili okosnica daruvarskog gospodarstva toga vremena.
Nakon Drugog svjetskog rata osnovne škole su najprije bile proširene na sedmogodišnje, a nešto kasnije na osmogodišnje škole. Iako se ušlo u socijalistički sustav, jedno vrijeme se nije diralo u nastavne planove, promijenjeni su samo neki sadržaji u nekim nastavnim predmetima. Osobno sam u nižim razredima, uz ostalo, naučio prišivati dugmad, što mi je dobro došlo u kasnijim godinama. Kroz osnovno školstvo, na satovima ručnog rada, kroz praktičan rad zaista se moglo ovladati mnogim jednostavnim poslovima potrebnim u svakom domaćinstvu.
Ni u srednje škole se duže vremena nije diralo. U stručnim školama su naučnici veći dio vremena provodili kod svojih majstora, a znatno manji dio u školama u teoretskoj nastavi. Kasnije se odustalo od takve prakse, vjerojatno zato što se zbog tadašnje politike broj privatnih obrtnika počeo smanjivati pa se takva praksa tada prenijele u veće industrijske pogone koji su ipak bili slabi nadomjestak za usavršavanje njihovog obrtničkog zvanja. Neki vid prakse imali su i polaznici gimnazije, iako je ona bila općeobrazovna ustanova koja u svom nastavnom planu nije imala nastavni predmet koji bi sadržavao praktičan rad. Ipak, da ne bi zaboravili što je proizvodni rad, morali su tijekom školske godine nekoliko tjedana provesti u nekom većem proizvodnom pogonu kako bi se „uživo“ upoznali s proizvodnjom. Na toj su praksi pojedini učenici ponekad obavljali neki lakši posao jer za složenije nisu bilo osposobljeni pa su mnogi tijekom tog vremena, slikovito rečeno, „prodavali zjake“. Konačni obračun s gimnazijalcima, posljednjim „bastionom građanskog društva“, dogodio se koncem 70-tih godina prošlog stoljeća kada su ovu školu završile posljednje gimnazijske generacije. Vjerojatno je tada, jedan od tvoraca takvog školstva Stipe Šuvar, mogao odahnuti jer su svi uzrasti prvih dvaju razreda srednje škole imali jedan dan u tjednu PTO (politehničko obrazovanje). Svi su učenici u radnoj odjeći toga dana krenuli u radnu nastavu učeći brisanje, „šmirglanje“, turpijanje i rezanje starog željeza i tako se pripremati za proizvodnju u 21. stoljeću. Tko zna, možda će se to moći primijeniti jednog dana ukoliko naše gospodarstvo nastavi ovim smjerom.
Naši stariji građani sigurno se sjećaju uzrečica: Nitko me ne može tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi. Ona se često vezuje za socijalistički sustav, ali mislim da se o radu nekad govorilo više nego danas. Sjetimo se omladinskih radnih akcija nakon Drugog svjetskog rata kada su se slavili udarnici, treba se sjetiti i brojnih takvih akciji u kasnijim godinama na uređivanju grada i okoliša. Danas se zaboravilo da su skoro svake godine učenici sudjelovali u radu u kombinatima u branju kukuruza ili berbi grožđa. Mnogi su učenici u vrijeme ljetnih praznika, da bi zaradili džeparac, sudjelovali u akcijama pošumljavanju određenih površina. Da bi učenici rasteretili budžete svojih obitelji za planirane ekskurzije, pripremali su kulturne programe s kojima su gostovali u susjednim selima, a tako zarađen novac od ulaznica bio je upotrijebljen za ekskurzije. Bilo je toga još, ali kao podsjetnik dostatno. A da ne spominjem da su se i političari u svojim govorima rado obraćali radnim ljudima, seljacima i radnicima, za razliku od današnjih političarima koji su stavili kravate, postali sveznalice, ali izbjegavaju riječi seljak ili radnik, iako su njihovi potomci.
Profesori Pervan i Turković s učenicima 60-tih godina
A što je od toga povijesnog školskog iskustva ostalo do danas ili čime mi to više danas pripremamo naše učenike za život? Sumnjam da ima mnogo djece mlađeg uzrasta koji znaju prišiti dugme, kao i djevojčica koje znaju šivati ili kuhati. Ne znam koliko njih je do sada rukovalo motikama ili lopatama ili sudjelovali u nekim ratarskim poslovima. Mi smo se ponovo vratili u kapitalizam, on ne tolerira nerad, on traži poslušnost i rad. Ako učenik tijekom školovanje ne stekne potrebne navike, taj će se teško snaći u današnjim kapitalističkim prilikama. Zamislimo samo jedan karikiran, ali mogući scenarij. Učenik završi srednju školu, ima položen vozački ispit i vozi automobil svojih roditelja. Slučajno na nekoj dionici puta vozi 70 km, a ograničenje je samo 50 km. Tu ga zaustavlja policija i ne daje mu ukor, nego novčanu kaznu. Ustvrdi li se da je vozio pod utjecajem alkohola, ništa od novog ukora, nego dodatna kazna. No, i to može glatko proći, jer njegov „stari“ ima love pa je kazna za njega samo sitnica. Isti taj mladić sutra ide na posao pa kasni jedan sat. U školi su mu to tolerirali jer tek kada se taj broj sati kašnjenja popeo na jedan veći broj, dobio je ukor koji je jednake težine kao da ste mu rekli da će ga uzeti Baba Roga. No kašnjenje na posao kod nekog privatnog vlasnika se kažnjava, ali ne ukorom, nego oduzimanjem dijela osobnog dohotka ili otkazom. To je samo jedan od lakših mogućih scenarija. Ima i gorih, npr. kada takvi mladi nadobudni mladi vozači usmrte nekoga u prometnoj nesreći. Tek tada se netko zapita tko su sukrivci takve nesreće. Sigurno su to u prvom redu roditelji, u drugom redu ponovo roditelji koji ponekad veoma nepravilno odgajaju svoju djecu. Danas se uglavnom govori o maltretiranju djece u obitelji, ali se zaboravlja da se u mnogim obiteljima odgajaju razmažena djeca, da se kod takvih ne potiču nikakve radne navike i obaveze, da takva djeca dobivaju sve što požele pa s takvim navikama dolaze u školu. Nažalost, škola uz današnje disciplinske mjere ne može bitno utjecati i obuzdati ponašanje takvih učenika koji iskaču iz neke prosječne norme ponašanja. Ne daj Bože da se učitelj požali na nekog takvog razmaženka njegovim roditeljima! Negativni obiteljski odgoj teško se ispravlja u školama.
O toj „roditeljskoj brizi“ o svojoj djeci navodim jedan primjer iz razdoblja svog prosvjetnog rada. Po običaju, vjerojatno još i danas razrednici imaju zadatak da govore i informiraju o štetnosti pušenja (i drugim ovisnostima) i na roditeljskom sastanku. Osobno sam znao da to neće biti od velike koristi jer se radilo o učenicima srednjoškolskog uzrasta koji su naviku pušenja donijeli iz obitelji ili čak i iz osnovne škole. Svoju sam obavezu htio što bolje obaviti i tražio od roditelja da zajedničkim snagama pokušamo da se taj broj učenika pušača smanji. Na moje iznenađenje, jedan me je roditelj upitao: „Profesore, da li vi učenicima kupujete cigarete?“ Meni je to bilo dosta, spoznao sam da sam se umiješao u obiteljska pitanja gdje mi stvarno nije bilo mjesta. Osobno sam nepušač, moja djeca ne puše, a briga me kako druge obitelji odgajaju svoju djecu.
Navest ću još jedan naivniji slučaj kako se u daruvarskim srednjim školama htjelo ograničiti pušenje. Uz mnoge naputke raznih ministarstava, stigla je i prijetnja ravnateljima škola o novčanim kaznama, ako se dozvoli pušenje učenicima u školi i njenoj okolici. Po običaji, „prezaposleni“ ravnatelji su tu obavezu prenijeli na svoje djelatnike. Između ostalog, oni su trebali na velikom odmoru, umjesto da se odmore, obilaziti prostor oko škole u upozoravati učenike da ugase cigarete. Znao sam da je to bio Sizifov posao jer se oko škole nalaze učenici svih triju daruvarskih škola koji su poznavali samo predavače svojih škola, a ne i onih drugih. Ja nisam nikad išao u takvu akciju znajući da će se to pretvoriti u komediju. U to sam se uvjerio gledajući kroz prozor. Profesori su obilazili takve grupe učenika, neki su prekinuli pušenje, neki se, ukoliko nisu poznavali profesora, nisu ni osvrtali na njihovo upozorenje, neki su, ukoliko su bili upitani za ime, davali izmišljena imena, negdje su takve profesori naganjali zbog neprimjerenih upadica. Bilo bi to zaista komično, a da u tome nije sadržana sva tragedija današnjeg školstva. Što li sve mora proći učitelj u svom prosvjetnom radnom vijeku? Učili su ih da na nastavne satove dolaze nasmijani, ali sumnjam da se toga svi pridržavaju. Nitko od njih već danas ne zna broj raznih naputaka koje su dobili u protekloj nastavnoj godini, naslušali su se raznih izvještaja o stanju u školstvu, ali o tome su uglavnom govorili drugi, njihova riječ se malo čula. Sindikat je zasebna priča, ali nema drugih boljih poveznica među prosvjetarima, izuzev povremenih strukovnih aktiva koji nemaju nikakav utjecaj. U prošlosti se ponekad davala mogućnost prosvjetarima, da u slučajevima nekog važnog prijedloga po pitanju nastave, mogu dati pojedinačno, u pisanom obliku, svoje primjedbe ili mišljenje. Nažalost, takva pitanja nitko nije čitao, uglavnom je prolazio prvobitni prijedlog. Mnogo je toga u zadnja dva desetljeća učinjeno da se razbije solidarnost među prosvjetnim djelatnicima. Jedan od takvih pothvata razbijanja bile su „pugelnice“. Na to se već zaboravilo pa stoga umoljavam starije prosvjetne djelatnike da objasne mlađim kolegama što je to bilo. Uspjelo se razbiti prosvjetne sindikate, u velikoj mjeri uspjela se razbiti poznata nekadašnja solidarnost među prosvjetnim djelatnicima, a za uzvrat dobili smo nezadovoljne prosvjetare, koji i na posao i sa posla idu bez osmijeha. Još i danas im se predbacuje da su nekad prosvjetni djelatnici bili više uključeni u izvanškolske aktivnosti nego danas. To je točno, ali nitko ne pita zašto. Na takvo pitanje odgovor ne zna ni ministar prosvjete, ali ga znaju oni koji rade u neposrednoj nastavi.
S obzirom da se nastavnicima govori o potrebi stalnog usavršavanje, smatram da i tijekom praznika, u cilju usavršavanja, pročitaju ovoj prilog u kojem će naći nešto što već znaju, ali i nešto na što se zaboravilo. Da ne bih ovaj prilog bio pusto naklapanje, zavirio sam malo u prošlost i pronašao nekadašnje propise o mjerama o vladanju učenika srednjih i srednjih stručnih škola kojim se htjelo učenike usmjeriti prema pozitivnim vrednotama svoga vremena. O tome u sljedećem nastavku.
Do tada želim svim prosvjetarima ugodan odmor uz poruku: vratite osmijeh, on relaksira. U idućoj školskoj godini nećete imati prilike za to, bit će ih još manje.
P.S. One glumljene osmijehe, ne uzimam u obzir.
Post je objavljen 22.07.2014. u 22:20 sati.