Kako kvalitetno upropastiti kvalitetni foto-portal?
Kvalitetnim foto-portalom mogao bi se opisati onaj koji tokom svojeg postojanja stavlja naglasak prvenstveno na kvalitetu fotografija i autora, bez obzira bili oni amateri ili profesionalci. Međutim kako ništa nije otporno na budale, tako se i kvalitetni foto-portal može "kvalitetno" upropastiti, na slijedeće načine.
** Neograničena registracija velikog broja korisnika (tj. autora) bez ikakvih kriterija, kontrole i selekcije po pitanju stvarne kvalitete njihovog rada i radova, uslijed čega na foto-portalu bude sve manje onih koji traže mjesto za svoj portfolio, a sve više onih koji traže mjesto za skupljanje "lajkova" i "divnokrasnih podilaženja" na smeće od fotki.
(Ovo se lako riješi na način da svaki potencijalni član mora prilikom registracije poslati npr. 5 radova, kako bi administraicja i ostali članovi vidjeli razinu kvalitete, i prema tome odlučili da li se takvog autora isplati imati među članovima ili ne.)
** Neograničen upload fotografija koji omogućuje odjednom uploadati na desetke ili stotine radova, koje zbog količine zapravo nitko neće ni pogledati. Pogotovo još ako su radovi loši, kvantiteta doslovno zatrpava kvalitetu.
(Ovo se inače lako rješava na način da upload ograniči (npr. na jednu fotografiju dnevno, ili u 2-3 dana), a što je vrlo odbar način da autori sami sebe natjeraju da naprave selekciju vlastitih radova, te odaberu one bolje a odbace lošje, prije nego što išta uploadaju.)
** Moderiranjem portala na način da se pristrano i neobjektivno rješavju svi eventualni problemi, nesuglasice i sukobi koji se pojave, i to na način da se administratorovim prijateljima bez pardona "gleda kroz prste" dok se na svim ostalima trenira politika "nulte tolerancije". A administrator sebe smatra apsolutno nepogrešivim i nedodirljivim.
Stvar koju ljudi teško percipiraju po pitanju vlastitog izgleda jest ta da odraz u zrcalu nije identičan izgledu osobe kako je vide drugi ljudi ili kamere. Međutim, većina ljudi doživljava vlastiti odraz u zrcalu kao jedini mjerodavni predložak po kojem ocjenjuju da li su dobro ispali na nekoj fotografiji ili ne (ili čak prema tome ocjenjuju i samog snimatelja).
Naravno, ako se ono što vide na fotografiji ne poklapa savršeno sa onime što su naviknuti vidjeti u zrcalu, a najčešće se ne poklapa, snimljene osobe nisu nimalo zadovoljne fotografijom.
U čemu je zapravo "problem"? U razlici između ljudskog oka i objektiva kamere.
Naime, na to kako će netko ispasti na fotografiji veliki utjecaj ima objektiv. Kako objektivi različitih žarišnih duljina imaju različit vidni kut, uslijed čega daju drugačiju perspektivu i drugačije reproduciraju sliku 3D objekta na 2D površinu, neizbježno ponekad dolazi do određenih "deformacija". Kako to zapravo izgleda, možda najbolje ilustrira slijedeći tekst i priložene ilsutracije - portret iste osobe snimljen objektivima različitih žarišnih duljina, a koje vrlo dobro ilustriraju upravo tu razliku.
Ne, ne radi se o onima koje kojekakvi samoproglašeni "veliki moralisti", dušebrižnici, "eksperti" za sigurnost i njima slični proglašavaju "budalama" zato jer snimaju ili su snimili nešto što se po nekakvim njihovim "moralnim" i dušebrižničkim shvaćanjima "ne bi smjelo snimati" iz kojekakvih samo njima razumljivih nebuloznih razloga i demagogije koju pokušavaju prodati naivnima.
Radi se o ljudima koji samim snimanjem, odnosno pokušajem snimanja nekoga, nečega ili čak i sebe, direktno ugrožavaju sebe, druge ljude ili imovinu, zbog načina snimanja i nehajnog odnosa prema (vlastitoj ili tuđoj) sigurnosti.
Upravo zbog takvog nehajnog pristupa prema snimanju, već događalo da su pojedinci stradavali zbog snimanja (uglavnom "selfija"), jer su imali neki čudan poriv i potrebu snimiti "selfie kakav nitko nikad nije snimo", pa su se penjali na visoke zgrade, razna prometala, stajali na željezničkoj pruzi ispred nailazećih vlakova, ili izlazili van označenih staza u šumama, parkovima i sličnim mjestiam, a što je uglavnom završilo tragično- takvi nadobudni fotografi su zadobivali gadne ozlijede, ili su čak i ginuli, zbog pada s visine, udara struje, naleta vozila, napada životinja i sličnih razloga.
Naravno osim takvih, ima i "bisera" koji imaju neodgodivu potrebu snimati prilikom vožnje automobila (ili nekog drugog prometala, motocikla, bicikla isl.), pa posežu za mobitelom ili fotoaparatom bez zasutavljanja vozila, i umjesto da gledaju kuda voze, gledaju u ekran ili kroz tražilo. Pa se događaju nezgode u kojiam stradavaju ljudi ili imovina.
Isto tako treba spomenuti i ljude koji su za potrebe snimanja "nevjerojatnih fotografija" toliko izmrcvarili životinje da su ove na kraju uginule. Ili ljude koji su zbog snimanja i nepažnje, oštećivali razne objekte i spomenike, ponekad vrlo vrijedne.
Sve ovo je samo pokazatelj da bez obzira koliko fotografska oprema danas možda "pametna" (ulučujući i "pametne" telefone), njeni korisnici ponekad znaju biti izuzetno glupi i nepromišljeni.
Kad god se u medijima, bilo tiskanim, bilo elektronskim, pojavi neka snimka koja prikazuje kako netko na nekom javnom mjestu čini spolne radnje, ili se na javnom mjestu pojavi gol (a ne radi se o nudističkoj plaži), uglavnom su prvi koji se jave svojim komentarima oni koji kritiziraju - snimatelja koji je takvu pojavu zabilježio (kako bi ju prenio široj javnosti.) Pri tome se redovito one koji su to snimili etiketira da su "bolesnici" i "voajeri", te da tim snimanjem "narušavaju njihovu privatnost".
No takvima, u njihovoj površnosti i pristranosti, uglavnom promiču neke vrlo bitne stvari:
Prva stvar je ta da privatnost na javnom prostoru ne postoji, iz prostog razloga što je na javnom prostoru sve vidljivo drugim ljidma. Privatnost postoji unutar vlastita 4 zida, ili bilo kojeg drugog prostora koji je zaklonjen od pogleda da u njega javnost ne može vidjeti. Tako, tko ne želi da ga se na javnom prostoru vidi, neka se ne pokazuje. Ili nek si barem na neki način nekakvim zaklanjanjem osigura privatnost.
Isto tako, potreba da se u javnosti obavljaju spolne radnje ili pokazuje vlastita golotinja zove se - egzibicionizam. Bez obzira bio on namjerni (poput onog stereotipa čovjeka u kišnom ogrtaču koji iskače iz grmlja, raširi ogrtač i pokazuje prolaznicima svoju "muškost"), ili slučajni/nesvjesni (npr. kad dvoje ljudi u zanosu obavlja spolni odnošaj na klupici u parku, toliko usredotočeni jedno na drugo da su u potpunosti nesvjesni da njihove radnje bez problema vide svi koji prolaze pored njih, te ljudi iz okolnih zgrada.)
Uz to, kada se egzibicionist nametne javnosti na javnom prostoru svojim egzibicionističkim radnjama (pokazivanjem tijela ili spolnim radnjama), on zapravo time automatski pretvara sve koji ga u tome trenutku mogu vidjeti (pa i snimiti) u "voajere", a koji zapravo to nisu. Jer je voajer po definiciji samo ona osoba koja promatranjem tuđih spolnih radnji ili dijelova tijela postiže vlastiti spolni užitak.
I ono najbitnije, sa zakonske strane gledano, golotinja i seksualne radnje (odnosno egzibicionizam) na javnom mjestu su kažnjivi zakonom, te spadaju u domenu naušavanja javnog reda mira vrijeđanjem moralnih osjećaja građana. No, ako spolnom činu (makar i slučajno) svjedoče djeca, to se može tada čak smatrati i kaznenim djelom spolne zloupotrebe djece. S druge strane, niti jednim zakonom snimanje na javnim površinama nije zabranjeno (ako nema znaka zabrane snimanja, odnsono ak se ne radi o snimanju djece za proizvodnju pornografije).
Pa bi se moglo postaviti pitanje onima koji toliko gorljivo brane (snimljene) egzibicioniste, i obrušavaju se na snimatelje, ... bi li jednako tako gorljivo branili te iste egzibicioniste, da ih kojim slučajem prilikom njihovih spolnih radnji sasvim slučajno vide i neka djeca?
Jedna ribolovka u Kaliforniji je u jezeru nedavno upecala - DSLR fotoaparat.
Iako je isprva mislila da je zakvačila granu, prilično s eiznenadili kad je shvatila da na njenoj udici visi Nikon DSLR fotoaparat. Naravno, zbog boravka na dnu jezera aparat je bio u lošem stanju, ali je memorijska kartica ipak radila, te je ova uspjela iz nje izvući slike, njih preko 1700. Nakon kraće potrage, uspjela je naći vlasnika kamere i fotografija.
Ispostavilo se da kamera pripada jednom fotoreporteru koji je, snimajući ljude na jezeru, bio napadnut od strane nekoliko ljudi, jer se jednoj ženi nije sviđalo što ju je ovaj snimio kako hrani patke, a prilikom čega su dva njegova aparata i mobitel završili u jezeru. Napadače je kasnije privela policija i optužila za pljačku, napad i uništavanje imovine. (Nije poznato jesu li proglašeni krivima i osuđeni.)
Koliko god da ta "Pokemon GO" aplikacija bila idiotska i zaglupljujuća, može je se s druge strane iskorititi kao savršenu ispriku kad netko nekoga negdje snima mobitelom.
Na pitanje: "Jel ti to mene snimaš?" može se dati odgovor: "Ne, lovim Pokemone!"
Nedavno je u Americi jedan fotograf uspio mobitelom snimiti kako ga jedan čovjek pokušava pregaziti automobilom. Zbog snimanja na javnoj cesti.
Naime, dotični fotograf je sa kolegama snimao na javnoj, slabo prometnoj cesti, da bi tom prilikom naišao čovjek u terenskom vozilu, i počeo tvrditi kako je ta javna cesta zapravo njegov "privatni prilaz". Kako ovaj nije popuštao i kako je stvar eskalirala, fotograf je uključio kameru na mobitelu i snimio događaj, čitavo vrijeme pokušavajući (neuspješno) smiriti situaciju, koja je u jednom trenutku s verbalnog okršaja prerasla na nekoliko pokušaja gaženja (ili bolje rečeno "zaletavanja") automobilom, a zatim i na fizički obračun u kojem je stradao snimateljev mobitel.
Inače, dotični fotograf je događaj opisao i na svome Facebook profilu, a zadnja dostupna informacija je ta da je policija uspjela pronaći napadača te da ga je uhitila.
Foto-torba je jedan prilično važan, ali često i prilično zanemaren komad fotografske opreme. Njena svrha je da služi za nošenje, tj. transport, ali i zaštitu fotoaparata i ostale osjetljive foto-opreme, kako od fizičkih oštećenja, tako i od utjecaja atmosferilija (kiše, snijega...)
Danas postoje foto-torbe raznih tipova, oblika i veličina, od kojih su neke praktičnije za svakodnevnu upotrebu, dok su druge pak praktičnije samo za transport veće količine opreme.
Naravno, uvijek se postavlja pitanje kakvu foto-torbu nabaviti. Tu nema jednostavnog odgovora, no treba voditi računa o nekliko stvari...
Nekakav minimum opreme koji bi trebalo stati u svaku foto torbu su: fotoaparat (i objektiv na njemu), jedna rezervna baterija (ili set baterija, ak aparat koristi AA ili AAA baterije), rezervna memorijska kartica (odnosno rezervna rola filma) i osnovni pribor za čišćenje (krpica ili "lens-pen"). Naravno, ako se ima više opreme koju se misli stalno nositi sa sobom (npr. dodatni objektivi, vanjska bljeskalica isl. ili čak i laptop), tada i to treba uzeti u obzir kod odabira veličine.
Što se pak praktičnosti tiče treba voditi računa da su torbe preko ramena (tzv. "reporterske torbe") i torbice na pojasu lako dohvatljive, i iz njih je moguće vaditi odnosno u njih spremati opremu bez potrebe za skidanjem torbe s ramena i njenim odlaganjem, a uz to ostavljaju ruke slobodnima za snimanje. Ruksaci su s druge strane dosta nespretni, jer, iako ostavljaju obje ruke slobodnima, za bilo kakvo vađenje ili spremanje opreme potrebno je prvo skinuti ruksak s ramena i odložiti ga negdje. Koferi su posebno nespretni, jer je nemoguće istovremeno i nositi/vući kofer i fotografirati, i pogodni su samo za transport opreme.
Inače, većina foto torbi svojim vanjskim izgledom već na prvi pogled daje do znanja da se radi o foto-torbi (ili ruksaku), te da se u njima nalazi foto-oprema, a što ponekad zna biti problematično (od mogućnosti krađe, pa do problema s ljudima kojima "jako smetaju fotografi", iako aparat uopće nije ni izvađen). Dobra stvar je da je nekoliko proizvođača počelo proizvoditi foto-torb koje izvana izgledaju kao sasvim obične "ne-fotografske".
Na kraju, ne treba se ograničiti samo na jednu torbu. Ako vrsta fotografskog posla, način fotografiranja ili količina opreme to zahtjevaju, uopće nije na odmet imati više (različitih) foto-torbi. Npr. jednu manju (reportersku) za svakodnevno korištenje samo sa nužnom opremom, i jednu veću (npr. ruksak ili kofer) u koju stane kompletna oprema kad je treba nekud transportirati.
Sa ljetnim mjesecima, i masovnim odlascima na more, na društvenim mrežama i servisima za dijeljenje slika (Facebook, Twitter, Instagram i slični..) uglavnom počinje tzv. "Sezona hrenovki".
O čemu se radi?
Radi se o fotografijama uglavnom ženskih nogu, snimljenih na takav način da na prvi pogled djeluju upravo kao dvije hrenovke naslonjene jedna na drugu ili blago razmaknute, uglavnom sa morem i plažom u pozadini. Uglavnom ih na svoje profile najčešće stavljaju "sakupljači(ce) lajkova", iz prostog razloga kako bi drugima pokazale "što one u tom trenutku vide dok leže na plaži", odnosno "kak je njima tamo super"....
Takve potpuno besmislene slike, stvorene bez imalo truda, po izlizanom klišeju, nemaju niti estetsku, niti umjetničku vrijednost, s obzirom da ih ima na tone i međusobno si sliče kao jaje jajetu.
Policijske kamere za automatizirano kažnjavanje prekoračenja brzine postavljene su diljem Lijepe Naše. Naravno, nije problem u samim kamerama kao takvima, jer prekršitelje u pormetu treba kažnjavati, već prvenstveno u nedostatku obavijesti u obliku prometnog znaka (znak obavijesti, plava pravokutna ploča s piktogramom kamere) da se na određenoj dionici ceste brzina nadzire kamerama.
Lokacije svih kamera, odnosno kućišta u kojima se kamera može, ali i ne mora nalaziti:
Digitalni aparati se ponekad znaju "zblesirati". Bilo da ne rade kako treba, bilo da javljaju nekakve "greške" ili iz nekog razloga uopće ne rade. Međutim, iako u takvim slučajevima mnogima pada napamet odmah nositi aparat u servis, ipak postoje stvari koje prvo treba pokušati učiniti, a koje mogu pomoći u samostalnom otklanjanju sitnih kvarova ili "kvarova", odnsono "blesiranja" aparata.
1. Gašenje i ponovno paljenje
Gašenje i ponovno paljenje (uz eventualno vađenje/mijenjanje baterije, vađenje/mijenanje memorijske kartice, skidanje/mijenjanje objektiva i vraćanje svega natrag istim redoslijedom) ponekad pomogne. Pogotovo ako je problem zapravo u samoj bateriji, memorijskoj kartici ili objektivu, odnosno njihovim kontaktima.
2. Čitanje uputstva za upotrebu
U uputstvima za upotrebu se (obično na zadnjim stranicama), nalaze upute kako otkloniti manje kvarove i "kvarove" na aparatu.
Štoviše, čitanje uputstva za upotrebu može u krajnjem slučaju otkriti i to da se zapravo uopće ne radi o pravom kvaru već samo o tome da je neupućeni korisnik "nešto krivo stisnuo", ili pak da se radi onom famoznom da "nije kvar nego karakteristika" (It's not a bug, it's a feature!).
Uz to, u uputstvima je između ostaloga navedeno i kako vratiti aparat na tvorničke postavke, a što je još jedan "rezervni" način "popravka" aparata koji se "zblesirao"; a koji isto ponekad pomogne.
3. "Googlanje" kvara
Svaki kvar koji se dogodi na nekom aparatu, bio on "softverske" ili "hardverske" prirode, gotovo sigurno nije jedini kvar te vrste i tog aparata, već se sigurno događao i drugim ljudima.
Postoje mjesta na internetu, od stranica proizvođača (njihove tehničke podrške), pa do fotografskih foruma na kojima se može naći opise raznih kvarova pojedinih tipova aparata, te rješenja (odnosno opisne ili video "tutorijale") kako otkloniti te kvarove i "kvarove".
Ovo dobro dođe onima koji su ili izgubili uputstvo za upotrebu, ili kvar koji im se dogodio nije opisan u uputstvima.
4. Nošenje aparata u servis
Tek kad ništa od gore navedenog ne pomogne, aparat se nosi u servis. U suprotnom se može dogoditi da u servisu završi zapravo potpuno ispravan aparat. No servis će svejedno naplatiti uslugu (možda nepotrebne) dijagnostike kvara.
Postoji nekoliko razloga zbog kojih se u današnje vrijeme fotografe i fotografiju sve manje cijeni kao vještinu i umjetnost... čak štoviše, počinje ju se na svakom koraku zanemarivati, omalovažavati i prezirati te doživljavati kao nešto negativno.
1. DOSTUPNOST FOTO OPREME
Danas si fotoaparat može priuštiti svatko. Gotovo da i nema osobe koja danas ne posjeduje nekakvu spravu za snimanje slike, makar se pod time podrazumjevao i mobitel s ugrađenom kamerom. Naravno, ima i onih koji umjesto mobitela s kamerom imaju i "ozbiljniji" fotoaparat.
Iz toga proizlazi da su danas praktički svi ljudi nekakvi "fotografi".
No samo posjedovanje fotoaprata čini čovjeka fotografom jednako koliko ga i posjedovanje motorne pile čini drvosječom.
2. TEHNOLOGIJOM PROTIV ZNANJA
Danas se u velikoj mjeri zanemaruje fotografska edukacija. Mnogima je posjedovanje "pametnog mobitela s kamerom" ili "skupog profesionalnog fotoaparata" dovoljno, s obzirom da su digitalna i računalna tehnologija omogućile takvu automatizaciju, da doslovno svatko, bez ikakvih (fotografskih) znanja o ekspoziciji, estetici, načinu nastanka slike i dr., pukim pritiskanjem okidača može proizvoditi fotografije. "Pametna" automatika odrađuje sav posao umjesto (neukog) "fotografa" čiji se rad svodi samo na to da objektivom zahvatiti kadar.
Zahvaljujući tome, danas svatko, bez ikakvih bitnih fotografskih znanja i vještina, može biti fotograf. No, istovremeno, većini onih koji gaje pristup fotografiranju upravo na način "da njima teorija ne treba" jer "imaju dobar/pametan fotoaparat", bilo kakva starija fotografska oprema predstavlja veliku enigmu po pitanju korištenja, ili im pak uopće nije jasno zašto je neka slika dobra ili nije.
Štoviše, koliki je naglasak na tehnologiji i koliko se zanemaruje znanje, dovoljno govori da danas oni koji se žele ozbiljnije baviti fotografijom uglavnom prvo postave pitanje "koji fotoaparat kupiti?", umjesto "iz koje knjige se može naučiti osnove fotografije?".
3. KVANTITETA NAUŠTRB KVALITETE
Zahvaljujući digitaliji, moguće je snimati puno više fotografija nego što je to bilo moguće za vrijeme klasične, filmske fotografije. To je pak dovelo do hiperprodukcije fotografija, a što je pak dovelo do generalnog pada kvalitete objavljenih fotografija. Pogotovo onih kakve se viđaju na društvenim mrežama.
U moru fotografija koje su uglavnom u kategoriji fotografskog smeća ili jedva gledljive dokumentaristike, pokušaj pronalaska kvalitetnih fotografija svodi se praktički na traženje igle u plastu sijena. Kvantiteta je doslovno pojela kvalitetu.
Štoviše, javlja se neka čudna tendencija da ljudi kriminalno loše fotografije samo zbog gomile lajkova smatraju "remek-djelima", a kvalitetne radove uopće ne doživljavaju...
4. MEDIJSKA DISKRIMINACIJA
Mediji, bilo tiskani, bilo elektronski, iako se uglavnom oslanjaju na fotografiju (u fotoreporterskom i ilustrativnom smislu) u zadnje vrijeme jako malo izvještavaju o fotografima i fotografskim događanjima. Takve stvari se tek tu i tamo usput spominju.
S druge strane mediji nimalo ne štede na prostoru ako se radi o nečemu što nema veze sa fotografskom umjetnošću, npr. novom selfiju neke "poznate osobe" (iz čega pokušavaju stvoriti neviđenu senzaciju), ili pak spominjanju fotografije i fotografiranja u nekom negativnom kontekstu (npr. slučajevima voajerizma, ucjenivanja, pornografije i slično). Uz to, takve stvari se obavezno stavljaju na naslovnice.
Zbog takvog medijskog pristupa narod neizbježno dobiva dojam da su fotografi isključivo negativci, nekakvi "voajeri", "zabadala", "lešinari", "paparazzi", potencijalni teroristi i slično... te da je općenito fotografija nešto loše i negativno.
5. DUŠEBRIŽNIŠTVO, DEMAGOGIJA I "RAD DRŽAVNIH INSTITUCIJA"
Zbog izoliranih slučajeva, koji čak ni nemaju prave zročno-posljedične veze sa fotografijom, izmišljaju se "sigurnosne mjere" i "preporuke" koje se uglavnom svode na ograničavanje ili zabranjivanje fotografije i fotografiranja, kako bi se nekoga ili nešto "zaštitilo" od neke hipotetske ili imaginarne opasnosti.
Uz to, dušebrižništvom i demagogijom se pokušavaju progurati nebulozni zakoni (koje sastavljaju uglavnom ti isti dušebrižnici i demagozi, izigravajući lažne autoritete, bez ikakvih konzultacija sa strukom), a koji u konačnici rade više štete fotografima nego koristi onima koje deklarativno "štite od opasnosti". I, štoviše, samo služe kao pokriće ljudima koji vole maltretirati fotografe...
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
