Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 01.07.2016.

Degradacija fotografske umjetnosti

Postoji nekoliko razloga zbog kojih se u današnje vrijeme fotografe i fotografiju sve manje cijeni kao vještinu i umjetnost... čak štoviše, počinje ju se na svakom koraku zanemarivati, omalovažavati i prezirati te doživljavati kao nešto negativno.

1. DOSTUPNOST FOTO OPREME

Danas si fotoaparat može priuštiti svatko. Gotovo da i nema osobe koja danas ne posjeduje nekakvu spravu za snimanje slike, makar se pod time podrazumjevao i mobitel s ugrađenom kamerom. Naravno, ima i onih koji umjesto mobitela s kamerom imaju i "ozbiljniji" fotoaparat.

Iz toga proizlazi da su danas praktički svi ljudi nekakvi "fotografi".

No samo posjedovanje fotoaprata čini čovjeka fotografom jednako koliko ga i posjedovanje motorne pile čini drvosječom.

2. TEHNOLOGIJOM PROTIV ZNANJA

Danas se u velikoj mjeri zanemaruje fotografska edukacija. Mnogima je posjedovanje "pametnog mobitela s kamerom" ili "skupog profesionalnog fotoaparata" dovoljno, s obzirom da su digitalna i računalna tehnologija omogućile takvu automatizaciju, da doslovno svatko, bez ikakvih (fotografskih) znanja o ekspoziciji, estetici, načinu nastanka slike i dr., pukim pritiskanjem okidača može proizvoditi fotografije. "Pametna" automatika odrađuje sav posao umjesto (neukog) "fotografa" čiji se rad svodi samo na to da objektivom zahvatiti kadar.

Zahvaljujući tome, danas svatko, bez ikakvih bitnih fotografskih znanja i vještina, može biti fotograf. No, istovremeno, većini onih koji gaje pristup fotografiranju upravo na način "da njima teorija ne treba" jer "imaju dobar/pametan fotoaparat", bilo kakva starija fotografska oprema predstavlja veliku enigmu po pitanju korištenja, ili im pak uopće nije jasno zašto je neka slika dobra ili nije.

Štoviše, koliki je naglasak na tehnologiji i koliko se zanemaruje znanje, dovoljno govori da danas oni koji se žele ozbiljnije baviti fotografijom uglavnom prvo postave pitanje "koji fotoaparat kupiti?", umjesto "iz koje knjige se može naučiti osnove fotografije?".

3. KVANTITETA NAUŠTRB KVALITETE

Zahvaljujući digitaliji, moguće je snimati puno više fotografija nego što je to bilo moguće za vrijeme klasične, filmske fotografije. To je pak dovelo do hiperprodukcije fotografija, a što je pak dovelo do generalnog pada kvalitete objavljenih fotografija. Pogotovo onih kakve se viđaju na društvenim mrežama.

U moru fotografija koje su uglavnom u kategoriji fotografskog smeća ili jedva gledljive dokumentaristike, pokušaj pronalaska kvalitetnih fotografija svodi se praktički na traženje igle u plastu sijena. Kvantiteta je doslovno pojela kvalitetu.

Štoviše, javlja se neka čudna tendencija da ljudi kriminalno loše fotografije samo zbog gomile lajkova smatraju "remek-djelima", a kvalitetne radove uopće ne doživljavaju...

4. MEDIJSKA DISKRIMINACIJA

Mediji, bilo tiskani, bilo elektronski, iako se uglavnom oslanjaju na fotografiju (u fotoreporterskom i ilustrativnom smislu) u zadnje vrijeme jako malo izvještavaju o fotografima i fotografskim događanjima. Takve stvari se tek tu i tamo usput spominju.

S druge strane mediji nimalo ne štede na prostoru ako se radi o nečemu što nema veze sa fotografskom umjetnošću, npr. novom selfiju neke "poznate osobe" (iz čega pokušavaju stvoriti neviđenu senzaciju), ili pak spominjanju fotografije i fotografiranja u nekom negativnom kontekstu (npr. slučajevima voajerizma, ucjenivanja, pornografije i slično). Uz to, takve stvari se obavezno stavljaju na naslovnice.

Zbog takvog medijskog pristupa narod neizbježno dobiva dojam da su fotografi isključivo negativci, nekakvi "voajeri", "zabadala", "lešinari", "paparazzi", potencijalni teroristi i slično... te da je općenito fotografija nešto loše i negativno.

5. DUŠEBRIŽNIŠTVO, DEMAGOGIJA I "RAD DRŽAVNIH INSTITUCIJA"

Zbog izoliranih slučajeva, koji čak ni nemaju prave zročno-posljedične veze sa fotografijom, izmišljaju se "sigurnosne mjere" i "preporuke" koje se uglavnom svode na ograničavanje ili zabranjivanje fotografije i fotografiranja, kako bi se nekoga ili nešto "zaštitilo" od neke hipotetske ili imaginarne opasnosti.

Uz to, dušebrižništvom i demagogijom se pokušavaju progurati nebulozni zakoni (koje sastavljaju uglavnom ti isti dušebrižnici i demagozi, izigravajući lažne autoritete, bez ikakvih konzultacija sa strukom), a koji u konačnici rade više štete fotografima nego koristi onima koje deklarativno "štite od opasnosti". I, štoviše, samo služe kao pokriće ljudima koji vole maltretirati fotografe...