srijeda, 27.02.2013.
Snimiti ili pomoći?
Nalazite se na obali nabujale rijeke. Iznenada primjećujete čovjeka u vodi. Jednom rukom se drži za deblo, drugom maše i zove u pomoć. Uskoro će proći pored vas. Prilazite bliže rubu nasipa i čini vam se da prepoznajete tu osobu. Radi se o jednom političaru. Vi imate dvije opcije:
1. Možete pokušati spasiti političara od utapljanja
2. Možete okinuti sjajnu fotografiju utapljanja poznatog političara (te možda osvojiti nagradu za najbolju novinsku fotografiju)
Pitanje glasi:
Hoćete li se odlučiti za modernu kolor fotografiju, ili za klasičnu crno-bijelu fotografiju?
(autor i status nepoznati, nađeno na Facebooku)
Šalu na stranu...
Danas se često u novinama, uz fotografije kojima se ilustriraju određene vijesti, može vidjeti natpis "snimio čitatelj". Pogotovo kada se radi o nekoj nesreći ili sličnom iznenadnom događaju gdje u tom kritičnom trenutku nije bilo fotoreportera već su događaj snimili "obični građani".
Uvijek se postavlja pitanje što napraviti u takvim situacijama? Naime, iako će neki tvrditi da uvijek treba pokušati pomoći, univerzalni recept zapravo ne postoji. Štoviše kako je svaka kritična situacija specifična sama za sebe, tako se ne može nikakav univerzalni recept primjeniti na svaku od njih, već puno ovisi i o samoj sposobnosti procijene situacije od strane pojedinca.
Ako je situacija takva da se ne može puno učiniti, onda to u krajnjem slučaju treba snimiti. Ponekad je situacija jednostavno takva da bilo kakva pomoć nema nikakvu svrhu ni smisao.
Ako se može nešto učiniti, onda svakako treba nešto učiniti. No ako već gomila ljudi uspješno pomaže, tada snimanje nije na odmet, jer ne kaže se uzalud "puno babica, kilavo dijete", a osim toga takva snimka može zabilježiti nečiji herojski napor i izuzetnu hrabrost.
No postoji mogućnost i između te dvije krajnosti - i snimiti i pomoći (primjer).
No, ako je fotografijom zabilježena nekakva nesreća ili tragedija, uvijek će se prvi javiti oni dežurni kritičari koji će osuđivati snimatelje koji su novinama poslali sliku da "zašto nisu pomogli" i da "takvim slikama zarađuju na tuđoj nesreći". No garant bi ti isti dežurni kritičari bili prvi koji bi snimali i medisjki eksponirali neku svoju vlastitu nesreću.
utorak, 26.02.2013.
Zabrana mobitela u školama
Kako javlja 24 sata, ravnatelj OŠ “Vladimir Nazor” iz Duge Rese zabranio je učenicima da u školu dolaze sa mobitelima. Kao obrazloženje zabrane navodi se to da učenici zbog mobitela više usredotočeni na surfanje, Facebook i snimanje, nego na nastavu.
Ako učeniku oduzme mobitel vrati mu ga tek na kraju godine
Protiv ove odluke odmah su se pobunili neki roditelji, sa klasičnim repertoarom lamentacija i "argumenata", koa npr. "što ako se njihovom djetetu nešto dogodi". No to je zapravo klasičan oblik navođenja "interesa djece" kad god se želi opravdai svoj stav i zaobići racionalna rasprava.
Naime, vjerojatno dotični roditelji koji se bune zaboravljaju da su oni sami išli u školu u vremenima dok nije bilo mobitela, i nitko se zbog toga nije previše uzrujavao, niti je izmišljao možebitne "probleme". Čak da se nešto takvoga i dogodi, djeca su u školi, gdje postoje drugi učenici i osoblje škole koje može nazvati hitnu pomoć ili koga već.
S druge strane, ako se malo prokopa facebookom, YouTube-om i internetom općenito, može se primjetiti koliki je trend upotrebe mobitela od strane učenika za vrijeme nastave i u školama općenito. Tako se npr. pojavom mobitela s kamerama pojavio se i trend u kojem školarci masovno snimaju sebe ili svoje kolege u WC-ima, ili pak snimaju sebe i druge za vrijeme trajanje nastave, i takve slike stavljaju na svoje blogove , ili na Facebook. Popularne su i snimke u kojima neki učenici namjerno ometaju nastavu (čak do do razina fizičkog zlostavljanja učitelja koji se zbog zakona ne smiju niti braniti!!), dok drugi to snimaju i stavljaju na YouTube kako bi se producirali pred vršnjacima...
Nekada su škole bile poznate po disciplini. Danas su poznate po tome da zahvaljujući raznim dušebrižničkim inicijativama učenici imaju sva moguća prava, no nitko ne spominje dužnost istih da paze na nastavi i ne ometaju druge.
ponedjeljak, 25.02.2013.
Poznate fotografije - Streaker
Na dodjeli Oscara 1974. godine doodio se iznenađujuć i nesvakidašnji događaj. Naime, dok se glumac David Niven pripremao najaviti dobitnika za najbolji film, iza njega je pozornicom protrčao goli muškarac.
FOTOGRAFIJA
Postoji i video dotičnog događaja:
Streaker at Oscar
subota, 23.02.2013.
Dostupnost filmova
Dostupnost fotografskih filmova počinje sve više i više predstavljati problem fotografima koji ih i dalje koriste. Kako je danas digitalija žari i pali u fotografskom svijetu, atko je sve manje onih koji snimaju na film. Shodno tome, kako je potražnja za filmoima značajno opala, neki proizvođači su prestali proizvoditi neke filmove, neki su čak i propali...
Kakvo je trenutno stanje na tržištu po pitanju poznatijih proizvođača:
ILFORD
Ilford, koji je specijaliziran za crno-bijele filmove, čini se dobro posluje. Još uvijek su na raspolaganju gotovo svi filmovi iz njegove ponunude: Pan F+ (iso50), FP4+ (iso125), HP5+ (iso400), Delta 100, Delta 400, i Delta 3200, XP2 Super 400, SFX 200, Ilford PAN 100 i 400. Isto tako dostupne su i kemikalije i fotopapiri.
KODAK
Kodak u zadnje vrijeme drastično raducirao ponudu. Tako je prvo 2009. godine zaustavljena proizvodnja legendarnog Kodachrome filma, da bi nedavno bila obustavljena proizvodnja svih dijapozitiv filmova, i nekih kolor i c/b filmova (npr. T-max P3200), tako da su sada u proizvodnji od kolor filmova ostali samo Portra (kolor) filmovi (iso 100,400 i 800) i Ektar100, a od c/b filmova T-max (100 i 400) i Tri-X (320 i 400). Prema najavama, kemikalije za razvijanje će se i dalje proivoditi.
FUJI
Fuji za sada još uvijek proizvodi Superia 200,400, 800 i 1600 kolor-filmove. Što se tiče dijapozitiva, tu su Velvia (50 i 100) i Provia (100 i 400), a od c/b negativ filmova Neopan 100 i 400. (Neopan 1600 se više ne proizvodi).
FOMA
Foma, koaj proizvodi c/b filmove, još uvijek nudi Fomapan 100, 200 i 400, te vjerojatno jedini proizvode crno-bijele dijapozitiv filmove. Tu su naravno i i kemikalije za razvijanje, te fotopapiri.
EFKE
Fotokemika koja je proizvodila EFKE filmove više ne postoji. Kako je proizvodnja filmova, papira i kemikalija ugašena, dostupno je još samo ono što je ostalo na zalihama kod distributera.
--------------
Postoje optimisti koji vjeruju kako će se sa filmom, nakon dolaska digitalije, dogoditi isto što i sa radijem nakon dolaska televizije - bez obzira na popularnost i raširenost televizije, i dalje ima onih koji radije slušaju radio nego gledaju televiziju, tako će vrlo vjerojatno ostati i onih koji će radije i dalje snimati na film nego na digitaliju.
petak, 22.02.2013.
Dog show
četvrtak, 21.02.2013.
Vraća li se u Hrvatsku verbalni delikt?
Verbalni delikt je vrlo poznata stvar u totalitarnim režimima. Bilo da se radilo o Titovoj Jugoslaviji, Staljinovoj Rusiji, ili se radi o današnjem režimu u Sjevernoj Koreji, ljude se ekspresno kažnjavalo ako su negdje javno rekli ili napisali nešto što nije bilo u skladu sa stavom "nedodirljive" službene politike.
Tako se npr. za vic o Titu (ili Staljinu) bez pardona završavalo na Golom otoku (ili u Sibiru), a za bilo kakvu kritiku državnog aparata bez problema se dobivao i metak na račun "kontrarevolucionarnih djelovanja".
Nakon što su se u većini svijeta takvi represivni režimi raspali, u našim se krajevima dogodila nekakva demokracija u kojoj je zavladala "sloboda", uključujući i "slobodu govora". Doduše samo deklarativno jer se opet u zadnje vrijeme na svakom koraku sve živo pokušava propisivati i potencijalno kriminalizirati nekakvim propisima, zakonima i zabranama, uključujući čak i što netko (ne)smije reći da bi to bilo "politički korektno" i "društveno prihvatljivo".
Naime, opet se događa da se ljude proziva, etiketira, ili čak i kazneno goni zbog toga što su negdje rekli ili napisali nešto što se nekome iz nekog razloga ne sviđa. No za razliku od totalitarizma, ovaj put tužitelj nije isključivo država, već tužbu za verbalni delikt može podići svaka šuša koja za to osjeti potrebu, ako se zbog nečijih riječi nađe "povrijeđena".
Štoviše, novi zakon sankcionira i "virtualni" verbalni delikt, tj, pisanje po internetu, što pak doslovno omogućava svakome da tuži svakoga ako po nekom svojem subjektivnom nahođenju procijeni da je to napisano "govor mržnje, uvreda, sramoćenje..."...
Počevši od "govora mržnje" kojim se sankcionira svakoga tko "širi mržnju" odnosno verbalno izražava neko neodobravanje prema nekoj nacionalnoj, vjerskoj ili spolnoj skupini. (No vrlo zanimljivo da se istovremeno, iako se de facto također radi o govoru mržnje, poticanju na nasilje i slično, istovremeno ne sankcionira one koji to isto čine prema određenim radnim skupinama npr. studentima, nezaposlenima, fotografima, fotoreporterima, novinarima...).
Zatim je tu i dodatni problem taj što mnogi, a pogotovo oni koji sebe smatraju "velikim liberalima", slobodu govora doživljavaju na način da "svatko ima pravo reći ili napisati sve osim osim onoga što se njima ne sviđa, a ako to ipak učini, udri po njemu drvljem i kamenjem". (pa makar izrečeno ili napisano bilo u potpunosti i istinito)
Drugim riječima, baš kao u totalitarizmu, ponovo se zakonski omogućava kažnjavanje ljudi radi javnog izgovaranja ili pisanja na internetu nečeg "nepoćudnog", ali uz tu razliku da sada doslovno svatko može tužiti svakoga, što čini čitavu situaciju zapravo još i gorom nego u totalitarizmu!
Očito je da se pod prijetnjom zakonskih represija (zatvora i velikih kazni) pokušava kod ljudi silom nametnuti nekakva "autocenzura", kako netko nebi javno rekao nešto što se ne sviđa onima koji imaju razloga da im se to ne sviđa.
Naime, općenito je glavni problem sa "govorom mržnje", "uvredama", "sramoćenjima" i ostalime što su to enormno velike sive zone.
Čisto primjera radi, osobi koja izjavi kako npr. homoseksualnost ne smatra prirodnom, odmah će joj se stavljati na teret govor mržnje, homofobija, kazneno ju goniti i slično...
Što se tiče uvreda i omalovažavanja, mnogi će se složiti da je uvredljivo i omalovažavajuće nekoga "poslati u materinu", no nekima je i bilo kakvo kritičko izražavanje uvredljivo i omalovažavajuće, čak i kada su kritike sasvim opravdane!
Što se tiče sramoćenja, pak ispada da je problem ako netko govori istinu, a nekome iz nekih njegovih interesa smeta da se ta istina čuje, uglavnom onima koji su naučeni slušati i govoriti laži. (Kao nije sramota to što je netko npr. osuđen za pljačku, veći su problem su oni koji javno govore o tome.)
Već dogodilo da je jedan čovjek iz Požege zaradio kaznenu prijavu zbog pisanja po Facebooku, samo zato jer se nekome iz policije njegov status činio "uvredljiv i omalovažavajući". (zanimljivo da dotični nisu izašli u javnost sa time što je točno u statusu pisalo, tako da se ne može vidjeti je li uistinu bio uvredljiv i koliko).
Za očekivati je samo da će se broj takvih slučajeva ekspresno povećati...
Protiv časti i ugleda? Novi Kazneni zakon strahovit je udar na slobodu govora!
Od autocenzure do jednoumlja
Čime sam do sada snimao
Fotografijom se amaterski bavim od 2005.godine. U tih 7-8 godina imao sam priliku koristiti razne fotoaparate...
JUČER...
Fotoaparati koje sam prije redovito koristio, ali više uopće ne koristim ili koristim vrlo rijetko:
** Zenit TTL - Aparat s kojim sam počeo fotografirati, u jesen 2005. godine. Vjerno me služio oko godinu dana, kada mu se zbog intenzivne upotrebe raspao zatvarač. Iako je popravljen, više nije pouzdan.
** Canon EOS 350D - Nabavljen nakon raspada Zenita, te je nakon toga služio kao glavni aparat za sva snimanja. Crknuo je krajem 2011., nakon cca 6 godina vjerne službe; kako je tokom godina bio izložen svim mogućim vremenskim uvjetima (kiši, snijegu,suncu) u njega se zavukla vlaga, što je uzrokovalo koroziju elektronike. Možda bi ga se čak i moglo popraviti (metodom sastavljanja jednog ispravnog aparata iz dva ili više neispravnih), ali se takav zahvat financijski ne isplati.
** Canon EOS 20D - posuđen na par mjeseci od jedne prijateljice fotografkinje, nakon što je crknuo 350D, kako bih mogao i dalje digitalno snimati.
** Canon EOS 300D - dobiven na dar od jednog kolege fotografa kojem je samo skupljao prašinu (nakon što sam kolegici vratio njen 20D). Njime nisam puno snimao jer sam nedugo nakon toga nabavio novi aparat. Sad trenutno služi (tj. više skuplja prašinu) kao rezervni back-up fotoaparat.
DANAS
Fotoaparati koje danas redovno koristim:
** Praktica MTL5 - Nabavljena na jednom fotosajmu sa svrhom snimanja "dijača", ali je nakon što je crknuo 350D, čak neko kratko vrijeme služila kao zamjena. Danas njome snimam kad me spopadne želja za snimanjem na film.
** Canon EOS 40D - Nabavljen rabljeni, ali u izvanrednom stanju, i sa vrlo malo okidanja. Trenutno služi kao glavni fotoaprat za većinu snimanja.
...SUTRA?
Za budućnost je, što se tiče fotoaparata, u planu nabavka nečeg malo kompaktinijeg; nekog rangefinder ili mirrorless aparata sa izmjenjivim objektivima. Ali tek nakon što 40D crkne...
Naime, iako je SLR inače super stvar, u određenim situacijama je jednostavno preglomazan za snimanje na ulici, što zbog težine (jer nakon par sati nošenja oko vrata djeluje kao da teži tonu), a što zbog činjenice da zbog veličine ne može proći nezamjećeno (većina onih koji ga vide misle da će izaći u novinama ili da snimatelj ima neke loše namjere).
Inače se ultimativnim fotoaparatom uličnih fotografa smatra Leica, no s obzirom na njenu cijenu vjerojatno će u pitanju biti neka jeftinija alternativa.
srijeda, 20.02.2013.
Caveat emptor!
(lat. neka kupac bude oprezan!) Pogotovo kod kupovine opreme na neviđeno, preko interneta i to od nepoznatih osoba, jer se vrlo lako može dogoditi neki oblik prevare.
U zadnje vrijeme mediji dosta pišu o tome kako se događalo da su ljudi, koji su preko interneta naručili (i platili) neku tehničku robu, umjesto nje dobivali cigle, komade drveta, kavu, i slične "predmete".
Takvih prevara prilikom kupnje na neviđeno, preko oglasnika, je uvijek bilo, i nisu neka novost, osim što sada mediji češće pišu o tome, pa neupueni dobivaju dojam da je odjednom ta pojava uzela maha.
Svaka kupnja preko internetskih oglasa, pogotovo na neviđeno, predstavlja rizik!
Naime, među kupcima uvijek ima onih koji prilikom kupovine nečega (tehničke robe, foto-opreme ili bilo čega drugoga) žele proći što jeftinije, i ne žele kupovati nove stvari. Tako uglavnom ciljaju na rabljenu robu, a kupuju je preko oglasnika. To pak otvara puno prostora prevarantima zbog onih, koji kupujući preko oglasa, jednostavno ne paze dovoljno.
Kod kupovine bilo čega, ako je ikako moguće, treba izbjegavati kupovanje na neviđeno! Robu koju se namjerava kupiti uvijek je puno bolje osobno isprobati, i osobno preuzeti, jer slike i opisi u oglasima često mogu biti zavaravajuće.
Kada se na nekom od oglasnika pojavi oglas, postoje neki pokazatelji koji mogu upućivati na to da nešto možda nije kako treba.
1. Nerealno niska cijena - Mnogima, čim vide izuzetno nisku cijenu, ništa drugo nije važno. No ako je cijena oglašenog predmeta znatno niža od cijena sličnih predmeta sličnog stanja i starosti koji se prodaju po oglanicima, onda je moguće ili da se radi o neispravnoj stvari koju (ako nije spomenuo u oglasu) prodavač nastoji prešutjeti, ili se radi o robi koja je "pala s kamiona" (čitaj: negdje ukradena), ili se pak radi upravo o vrsti prevare gdje umjesto naručenog poštom u paketu stigne cigla, cjepanica ili neto treće.
2. Premalo ili previše podataka - Ako oglas izgleda otprilike kao "prodajem fotoaparat, marke XY, vrlo jeftino", bez ikakvih dodatnih detalja, ili pak ako su podaci o aparatu previše opširni (pogotovo ako je doslovni copy-paste tablice tehničkih karakteristika), očito je da prodavač nema baš puno pojma o onome što prodaje. Normalan oglas uglavnom glasi otprilike na način da prodavač ukratko navede o čemu se radi, pokoju važniju tehničku karakteristiku, koliko je predmet star, koliko je korišten, u kakvom je stanju, i eventualno da li ima original ambalažu, garanciju i slično.
3. Nedostatak referenci - Online oglasni servisi poput famoznog eBaya ili domaćeg Njuškala omogućavaju prodavačima da osim teksta stavljaju i fotografije predmeta koje prodaju. Isto tako, ako su već prodavali nešto, kupci mogu postaviti povartnu informaciju (tzv. feedback). U pravilu što je bolji feedback, to pouzdaniji prodavač.
4. Inzistiranje na dostavi - Odbijanje prodavača da potencijalni kupac dođe osobno isprobati/kupiti/preuzeti robu (ako za to postoji mogućnost), je zapravo jedan od najočitijih znakova da prodavač nešto skriva i da nešto nije u redu.
nedjelja, 17.02.2013.
Najava za 12. Fotosajam
Prema onome što stoji na službenim stranicama organizatora zagrebačkog fotosajma, 12. međunarodni zagrebački fotosajam održati će se u subotu 16. 3. 2013. od 10h do 16h, u Hypo Centru, dvorana Kornati, Slavonska avenija 6, Zagreb.
Međunarodni fotosajam u Zagrebu
subota, 16.02.2013.
Poznate fotografije - Tunguska
U Rusiji se 30. lipnja 1908., na području Tunguske u Sibiru, dogodila eksplozija koja je uništila oko 2000 kilometara kvadratnih sibirske tajge.
Prilikom jedne ekspedicije u dotično područje, snimljena je fotografija koja prikazuje razmjere eksplozije.
(public domain)
petak, 15.02.2013.
"Uznemirujuće" fotografije realnosti?
ili: "Ja imam pravo zagovarati nešto, ali mi se to ne smije ni slučajno stavljati pred oči!"
[UPOZORENJE! SVI LINKOVI U TEKSTU VODE NA SLIKE VRLO UZNEMIRUJUĆEG SADRŽAJA KOJE NISU PREPORUČLJIVE ZA OSOBE SLABOG ŽELUCA, SRCA ILI ŽIVACA! Sve stranice otvaraju se na vlastitu odgovornost!]
Ljudi kažu da je pero moćnije od mača. No isto tako kažu da jedna slika vrijedi tisuću riječi. To bi onda trebalo značiti da je fotografska kamera moćnija od pera. Ne samo zbog količine informacija koju jedna fotografija može prenjeti, već i zbog objektivnosti - kamera objektivno bilježi realnost, dok se perom (ili u današnje dane tipkovnicom) može nadrobiti gluposti koje nemaju blage veze sa zdravim mozgom...
No, što reći o ljudima koji se zbog svojih svjetonazora zalažu za nešto, ali se zgražaju i protestiraju kada im se slike rezultata toga za što se zalažu stave pred oči?
Licemjerje? Hipokrizija? Dvoličnost? Nešto od toga zasigurno je...
Krenimo redom...
ABORTUS
Ima onih koji zagovaraju pravo na abortus, najčešće uz glavni argument da "žena ima pravo odlučivati što želi učiniti sa svojim tijelom". Iako je glavni problem s tim argumentom to da tijelo žene završava tamo gdje počinje djetetovo, te da se neke stvari (poput neželjene trudnoće) u velikom broju slučajeva mogu i spiječiti odgovarajućim kontracepcijskim metodama. No da se ne ulazi u dublju moralno-etičku debatu, ostaje činjenica da većina onih (žena) koji smatraju da je pobačaj "sasvim OK metoda kontracepcije", najčešće se nemaju hrabrosti suočiti sa slikama rezultata takvih akcija. (Jer ako nema fotografije "nije se dogodilo" ili "takvo što ne postoji".)
SLIKE POBAČAJA (google serach)
SMRTNA KAZNA
Postoje oni koji se zalažu za smrtnu kaznu. Ne samo za najgore zločine, nego za i sve ono što oni sami smatraju da bi trebalo kažnjavati smrtnom kaznom (često po "pravedničkim" kriterijima kakvi ne postoje ni u Arabiji ni u Kini), neki čak bez pardona zagovaraju i linčovanje. No iako se pokazalo da je smrtna kazna u mnogim slučajevima izvršena i nad potpuno nedužnim ljudima, mnogi smatraju kako je to sasvim OK. No i tu ima onih koji rezultate toga ne žele gledati, da ih slučajno ne bi uznemirili...
SLIKE DEKAPITACIJA (google search)
SLIKE LINČOVANJA (google search)
RATOVI
Mnogi koji pozivaju i opravdavaju rat iz ovog ili onog razloga, nisu ga sami nikada doživjeli, niti su iz prve ruke imali priliku iskusiti što on zapravo nosi. O ratu uglavnom znaju samo ono što vide (prethodno temeljito cenzurirano) u novinama. Tu svakako prednjače Ameri koji sami sebi izmišljaju ratove i kojima je OK bacati bombe na Irak ili Afganistan pri čemu stradavaju i na tisuće nedužnih ljudi, ali kad neki poremećeni manijak u američkoj školi upuca dvadesetak studenata, to je onda tragedija neslućenih razmjera...
SLIKE TRUPALA (google search)
utorak, 12.02.2013.
Posljednja rola Kodachrome filma
Nakon što je Kodak 2009. godine obustavio proizvodnju svojeg legendarnog Kodachrome filma, posljednju rolu tog filma koja je izašla sa proizvodne trake dobio je fotograf Steve McCurry....
Steve McCurry: Last Roll of Kodachrome
Dokumentarac:
National Geographic: The Last Roll of Kodachrome
nedjelja, 10.02.2013.
Facebook i sijanje panike
Sve popularne teorije urote i zavjere su dobile zamah upravo zahvaljujući internetu, jer su se na takav način sve (dez)informacije odmah mogle proširiti širokim narodnim masama. Počevši od onoga da se na račun "stručnih" analiza fotografija s mjeseca tvrdi da "čovjek nije bio na mjesecu", zatim "stručnih" analiza fotografija terorističkog napada u NYC gdje "stručnjaci" tvrde kako su ljudi koji su skakali s tornjeva "fotomontaža", itd...
Štoviše, društvene mreže poput Facebooka kao da su pravi rasadnik najrazličitijih i najnebuloznijih teorija zavjere koje najčešće pokrenu individualci na temelju nekih svojih, često "alternativnih", uvjerenja. Nakon što se takve stvari upotrebom "share" tipke prošire dalje, poprime epidemijske razmjere - nakon toga je površne i naivne (čitaj iracionalne i emotivne) ljude nemoguće činjenicama i logikom uvjeriti da je ta originalna inforacija koju su prvu vidjeli i čuli zapravo totalna laž, glupost, prevara, demagogija, idiotizam...
Tako je nedavno jedna osoba na Facebooku lansirala sliku sa svojim "stručnim objašnjenjem" (ili se možda radi o copy-paste sa neke "crackpot" stranice?), o tome kako "oznake na tubama zubne paste označavaju to da li su ove napravljene od umjetnih ("štetnih") ili prirodnih ("zdravih") sastojaka."
(izvor: Facebook, screenshot)
Ta dezinformacija, koja nema blage veze sa činjenicama i zdravim mozgom, je u par dana sa stranice osobe koja ju je objavila na Facebooku (do trenutka pisanja ovog članka) podijeljena preko 8.000 puta!!!
O čemu se zapravo radi?
Te oznake na tubama koje se navode nemaju apsolutno nikakve veze sa njenim sadržajem! Sastav se ionako navodi tekstom, u kojem pišu i vrsta tvari i njeni postoci.
Nadalje, sve vrste ambalaže (tube, kutije, tetrapaci, omoti isl.) predstavljaju grafički proizvod. Prilikom proizvodnje svih tih grafičkih proizvoda, osim samog dizajna i teksta, koriste se i oznake koje pomažu prilikom same proizvodnje. Tih oznaka ima više vrsta, počevši od onih koje služe da se boje kod višebojnog tiska točno preklapaju (tzv. paseri), zatim kontrolne oznake kojima se kontrolira debljina nanosa boje, a tu su i oznake koje služe kao pokazivači na kojim mjestima treba nešto odrezati, preklopiti ili zalijepiti.
Ove oznake na tubama koje se navode u gornjoj "teoriji urote" nalaze se tamo zbog toga da bi stroj točno znao gdje i kada mora prerezati, zatvoriti i zalijepiti tubu. Kako taj posao na stroju obavlja fotoćelija, bitno je da je boja te oznake u kontrastu sa podlogom kako bi je fotoćelija mogla očitati. Boja koja se koristi, uvijek je jedna (i to obično obično najtamnija) boja koja se koristi u samom procesu tiskanja. Tako npr. ako se u dizajnu tube koriste svijetlo zelena i tamno plava boja, onda će ta oznaka biti tamno plava. Ako se koristi samo zelena boja, onda će oznaka biti zelena. Ako ima crne boje, ona će biti crna.. itd.
Iako se na nekim proizvodima takve oznake ne vide, jer se u procesu proizvodnje odrežu, na nekim proizvodima ih se može naći, ako se zna gdje i što treba gledati i tražiti. Tako su npr. vidljive na tubama, ali ih ima i na tetrapacima za mijelko i sokove (treba odvrnuti uglove ispod kojih se takve oznake obično nalaze). Isto tako nalaze se i na omotnicama za čokolade (na mjestu gdje je omot zaljepljen, nalaze se kvadratići u bojama)...
Zaključak?
Općenito je za stvaranje bilo kakve teorije urote i sijanje panike dovoljno biti paranoičan, neupućen, imati bolesnu bujnu maštu i potrebu za samopromocijom. A sve takve osobe koje se suoči sa neoborivim činjenicama koje obaraju njihovu "teoriju urote" će naravno i dalje uporno tvrditi kako su oni u pravu, a ljudi koji su iznjeli istinite činjenice "dio te urote".
petak, 08.02.2013.
Ruski Fotošop
Kako su se u Rusiji obrađivale fotografije prije 30ak godina...
[klikom na (cc) moguće je upaliti engleske titlove]
četvrtak, 07.02.2013.
Kidd Of Speed
Za sve one koje zanima kako izgledaju nuklearna elektrana Černobil, gradić Pripyat, te bliža i dalja okolina, to može vidjeti u ovom putopisu Elene Filatove (aka KiddOfSpeed).
Kiddofspeed - GHOST TOWN - Chernobyl Pictures
srijeda, 06.02.2013.
Fotoaparat je oružje?
Neki "organi reda" očito misle tako...
U Americi je jedan fotograf, koji je fotografirao zrakoplove, doživio to da ga je presrela policija, uperivši oružje u njega, zbog toga što je on "uperio pušku u zrakoplove".
Ta "puška" je bio fotoaparat sa velikim teleobjektivom, montiran na nosač kojim se aparat, u sličnoj maniri kao puška, osloni na rame...
California Man Taken Down at Gunpoint for Photographing Airplanes
Treba li možda "organima reda" ponoviti što se događa kad netko ima problema sa vidom?
Napad na Reutersove novinare
subota, 02.02.2013.
Maštovitost Američke policije?
Koliko je Amerika (SAD) policijska država, dovoljno govore sve češći slučajevi u kojima američka policija maltretira i hapsi fotografe koji ih snimaju, pod apsurdnim optužbama.
Da stvar bude još više tragikomična, čak se i tužitelji trude izmišljati nove razloge i optužbe kojima bi mogli tlačiti fotografe, iako fotografiranje samo po sebi na javnim površinama nije ilegalno.
Uglavnom postoji nekoliko obrazaca koji se učestalo javljaju, kad dođe do susreta američke policije i fotografa koji ih snimaju:
Prvi je taj da policija tvrdi kako je snimanje zabranjeno i pri tome namjerno svojim agresivnim nastupom pokušava eskalirti sukob, da bi nakon toga uhitila osobu (fotografa ili snimatelja) pod optužbom za "napad" na policiju, "ometanje" policije, odupiranje uhićenju ili nešto tome slično. Tu fotografe na sudu najčešće spašavaju njihove vlastite video snimke, ako ih policija ne izbriše nakon uhićenja (što je ilegalno, jer s eradi o uništavanju dokaza) ili snimke drugih ljudi koji se zateknu u blizini pa to snime.
Drugi je taj da su maštoviti policajci i tužitelji, jedno vrijeme pokušavali čak kačiti fotografima optužbe za "prisluškivanlje" (tajno snimanje, a koje je ilegalno). Na svu sreću, velika većina ovakvih optužbi je na sudu odmah bivala odbačena zbog činjenice da snimanje na javnom mjestu ne može biti ilegalno.
Treća stvar koja je u zadnje vrijeme počela dobivati maha je ta da su policajci počeli hapsiti fotografe zbog "skitnje" (ono što se u americi zove "loitering"; boravljenje na javnom mjestu "bez neke svrhe" ili "lutanje bez cilja").
Evo samo nekoliko friških slučajeva iz Amerike, kako prenosi PINAC blog:
Milwaukee Cop Threatens to Arrest Citizen Video Recording for Loitering
Illinois Police Still Arresting Citizens who Record them on Eavesdropping Charges
petak, 01.02.2013.
Tko je Ken Rockwell?
Ken Rockwell je fotograf koji održava web stranicu sa mnogo informacija i recenzija o fotografskoj opremi, uglavnom kamerama i objektivima.
KenRockwell.com
Iako je u početku naglasak bio uglavnom na Nikonovoj opremi, danas su zastupljeni i ostali proizvođači fotografske i popratne opreme (npr. Canon, Leica itd.) Nađe se tamo i ponešto savjeta o fotografiji i tome slično...
No postoje kritike koje neki upućuju na račun dotične stranice i njenog autora. Prva i glavna je ta što su recenzije zapravo prilično subjektivne, ponekad do mjere karikiranja ili preuveličavnja; zbog toga ih ne treba uzimati baš sa sa 100% sigurnošću. No bez obzira na to stranica ipak nudi i neke upotrebljive informacije.
Isto tako, nekima je zapelo za oko to što otvoreno traži donacije, vjerojatno za pokrivanje troškova održavanja stranice i plaćanje domene, no te donacije su dobrovoljne.
