Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 24.06.2011.

Ponavljanje gradiva

Prije ljetne stanke i godišnjih odmora, malo ponavljanja gradiva o tome što je dozvoljeno, a što nije, po pitanju fotografiranja:

1. Dozvoljeno je snimanje bilo koga i bilo čega što se nalazi na javnoj površini (kao što su ulice, trgovi, parkovi, plaže isl.), ukoliko ne postoji vidljivo istaknut znak zabrane ili neki zakon koji to izričito zabranjuje

2. U privatnim objektima s javnom namjenom (tzv. zatvorenim javnim prostorima) smatra se da je fotografiranje dozvoljeno; vlasnik prostora ga može zabraniti, ali u tom slučaju na ulazu mora biti jasno istaknut znak zabrane. (npr. trgovački centri, dućani, kafići, restorani, banke isl.) a ta zabrana mora jednako vrijediti za sve bez obzira na vrstu fotoaparata ili kamere.

3. Vlasnik ili upravitelj nekog terena ili objekta može zabraniti snimanje NA svojem terenu ili U objektu, ali ne može zabraniti snimanje svojeg terena ili objekta sa javne površine.

4. Svatko može biti fotografiran i bez dozvole kada se nalazi na javnom mjestu, osim ako se ne nalazi u situaciji koja podrazumjeva određenu dozu privatnosti (tj. kada su izloženi "privatni" dijelovi tijela, kao npr. kod obavljanja nužde, dojenja djece isl.)

5. Unatoč uobičajenim zabludama, dozvoljeno je snimati:
- prometne i druge nesreće, požare, kršenje zakona
- djecu, slavne osobe, policajce i druge službene osobe
- mostove, pruge, tunele i ostalu trasnportnu infrakstrukturu
- stambene i komercijalne zgrade, industrijska postrojenja
- mjesta koja su pod video nadzorom

6. Sigurnost je rijetko kad valjan i opravdan razlog za ograničavanje fotografije; fotografiranje s javne površine ne može ugroziti poslovne tajne, niti je samo po sebi protuzakonita ili teroristička aktivnost.

7. Privatne osobe i zaštitari imaju pravo zadržati osobe do dolaska policije samo u situacijama kada se osnovano sumnja da je počinjeno neko kazneno djelo. Bilo kakvo drugo zadržavanje je protuzakonito i podlježe zakonskim sankcijama.

8. Prijetnje nasiljem i nanošenjem ozlijeda zbog fotografiranja, kao i fizički napad, otimanje ili oštećenje opreme su kaznena djela.

9. Na javnoj površni jedino policija ima ovlasti tražiti identifikacijske isprave.

10. Privatne osobe i zaštitari nemaju pravo oduzimanja opreme, memorijskih kartica ili filmova. Policija za oduzimanje predmeta mora imati ili sudski nalog, ili mora postojati osnovana sumnja da je fotografiranjem počinjeno neko kazneno djelo ili prekršaj, te za svaki oduzeti predmet mora izdati potvrdu. Nitko nema pravo zahtjevati brisanje fotografija ili uništavanje filma.

24.06.2011. u 00:00 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.06.2011.

Psihijatrijski slučajevi

Kada se za nekoga kaže da je psihijatrijski slučaj, tada se između ostaloga misli i na to da osoba boluje od nekog poremećaja ličnosti. Poremećaj ličnosti je odstupanje od normalnog ponašanja i načina razmišljanja. Najčešći poremečaji ličnosti s kojima se može doći u dodir na ulici, pogotovo u blizini fotografa sa SLR aparatima, su:

Narcisoidni poremećaj ličnosti - za narcisoidne je karakteristično to da si umišljaju kako su posebni, ekstra, važniji od svih drugih ljudi i stoga si uzimaju za pravo po vlastitom nahođenju određivati drugima oko sebe što tko kako i kada smije raditi. Najčešće ne znaju aktualne zakone ili ih pak interpretiraju kako njima paše, pri tome sebe smatraju nepogrešivima, samoprozvanim redarima, a ukoliko im se netko suprotstavi, na to odgovaraju arogancijom, prijetnjama i fizičkim nasiljem. Upravo je arogancija najvidljiviji znak za prepoznavanje narcisoidnosti.

Histroinski poremećaj ličnosti - karakterizira potreba da se bude u centru pažnje. Osobe sa ovim poremećajem, osim što uvijek imaju potrebu izgledati dobro i ponekad namjerno, upravo sa svrhom da budu u centru pažnje "drame" kad god im nešto "nije po volji". Tipično je za histrionce da iako često govore kak se ne vole snimat, zapravo imaju svu silu svojih slika (npr. na Facebooku) u svim mogućim situacijama. Takve osobe su često uvjerene da ako se nalaze u grupi i fotograf snima u njihovom smjeru, da snima samo njih ili zbog njih. Općenito se histrionce može prepoznati po vanjskom izgledu kojim privlače pozornost, prenemaganju i glasnom komentiranju.

Paranoidni poremećaj ličnosti - karakterizira ga strah od proganjanja te interpretiranje svih radnji kao nekakvih velikih opasnosti. Tako npr. ako fotograf snima nešto njihovo (psa, djete, auto...), automatski doživljavaju fotografa kao voajera, pedofila, lopova ili već nekog kriminalca ili bojesnika. Ako u kratkom vremenu dvaput vide istog fotografa, smatraju da ih ovaj prati. Općenito imaju potrebu sve znati i sve držati pod kontrololom jer su jedino tada uvjereni da su sigurni. Načešće reakciju okoline na njihovo iritantno ponašanje pokušavaju prikazati kao uzročnika njihovog "opreza".

Kompulzivno-opsesivni poremećaj ličnosti - za ljude s ovim poremećajem karakteristično je da nikada ničime nisu zadovoljni te stoga stalno zanovijetanju, prigovaranju, cijepidlače. Opsjednuti su perfekcionizmom, apsolutnom kontrolom svega oko sebe i inzistiranjem na vlastitim (nerealno visoke) prohtjevima. To su npr. osobe koje baš nikada nisu zadovoljne kako ispadaju na slikama kada ih netko drugi snimi, ali su sam sebi savršene na onima koje snime same.

Antisocijalni poremećaj ličnosti - Osobe koje ga imaju su same sebi centar svijeta, smatraju da cijeli svijet postoji samo radi njih, i uopće se ne obaziru na druge ljude, njihove osjećaje i prava, kao ni na socijalne norme niti zakone. Izuzetno su agresivni u slučaju da njihovi prohtjevi nisu bespogovorno zadovoljeni, ili im s enetko usudi suprotstaviti ili uputiti kritiku. Smatraju nasilje i iživljavanje nad drugima sasvim legitimnim načinima da zadovolje svoje potrebe.

Izbjegavajući poremećaj ličnosti - karakteristika osoba s ovim poremećajem je da su socijalno inhibirane, izbjegavaju društvo, imaju vrlo nisko mišljenje o sebi, velik strah od odbijanja i neuspjeha, te stoga izbjegavaju sve aktivnosti za koje smatraju da kod njih mogle uzrokovati neku frustraciju. Npr. ne vole da nih se sniam jer misled a su ružne, ili se ne žele baviti fotografijom jer misle da su im sve snimke loše.

Granični poremećaj ličnosti - često se javlja u kombinaciji s drugim poremećajima. Njega karakterizira crno-bijeli pogled na svijet. Ili je netko savršeno dobar ili je netko savršeno loš. Bez gradacije između. Takve osobe su izuzetno svadljive i pokušat će započet svađu radi bilo čega što im nije po volji (npr. u prolazu fotografima dobacivati uvrede isl.).

Osim ovih navedenih poremećaja ličnosti postoje i još niz drugih poremećaja ličnosti, no oni nisu toliko česti, ili sa osobama koje od njih boluju ima daleko manje problema.

23.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 22.06.2011.

Bezgrešni ameri

ili: "Koliko je opasno biti ratni fotoreporter u okruženju do zuba naoružanih ćoravih idiota."

Nedavno je na WikiLeaksu "procurio" filmić koji prikazuje kako je posada jednog američkog helikoptera Apache pucala po skupini ljudi, i pri tome ubila dvojicu Reutersovih fotoreportera.

Ubijeni su fotoreporter Namir Noor-Eldeen (22) i njegov asistent/vozač Saeed Chmagh (40).

Osim što ljudi na koje je otvorena vatra, nisu pucali niti po helikopteru niti po bilo koem drugome, dotični piloti su pogrešno identificirali fotografsku opremu (fotoaparate s teleobjektivima) kao oružje. Isto tako, nedugo nakon toga otvorili su vatru i ubili ljude koji su pokušali pomoći ranjenicima koji su preživjeli prvi napad te ih ukrcati u kombi, a tom prilikom ranjeno je i dvoje djece.

Naravno, nakon toga, sve se pokušalo zataškati.



Kompletna snimka napada

DOKUMENTARAC

22.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.06.2011.

Robert Capa - Španjolski građanski rat

20.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.06.2011.

Poznate fotografije - Stjepan Filipović

(public domain)

Jedna od najpoznatijih fotografija s ovih prostora iz vremena Drugog svjetskog rata snimljena je u Valjevu 22. Svibnja 1942. godine. Autor fotografije nije poznat.

FOTOGRAFIJA

Fotografija je snimljena trenutak prije pogubljenja Stjepana Filipovića, hrvatskog partizana koji je bio ranije te godine zarobljen od strane njemačke vojske.

19.06.2011. u 00:00 • 2 KomentaraPrint#

subota, 18.06.2011.

Kako napraviti budalu od sebe?

Ljudi koji imaju averziju od fotoaparata i kamera zbog vlastitih uvjereja i predrasuda, najčešće sami sebe dovode u neugodne situacije i sami od sebe naprave budalu. Iako bon-ton u puno situacija može "spasiti" situaciju (tj spriječiti da uopće ne dođe do neugodnih situacija ili čak eskalira u nasilje), danas je čini se bon-ton većini stanovništva potpuno nepoznat pojam. Štoviše kao da većina vjeruje kako bahatim nastupom sebi osigurava autoritet, a uvredama to da su u pravu.

Čisto kao ilustracija može poslužiti nedavni primjer iz prve ruke, nakon usput okinute slike gradilišta (raskopana ulica par kuća dalje od mjesta stanovanja):

Radnik: "Halo! Ej ti tamo!"
Fotograf: "Mene trebate?"
R: "Jel vi mene trebate? (zapovjednim tonom) Ko vam je dozvolio da slikate?!"
F: "Na javnoj ste površini."
R: "Mene ne smijete snimat! Dajte ime i prezime!"
F: "Zašto?"
R: "Zato jer ja tako kažem! Daj ime i prezime!"
F: (vadi mobitel) "Hoćemo ovako?.. 1 9 2." (utipkava 192)
R: "Ja hoću znat tko me snimio ako to negdje izađe!"
F: "A gdje bi to moglo izać? Nisam novinar. Živim tamo na ćošku i snimam sebi za uspomenu."
R: (izraz iznenađenja) "A to? Ja sam mislio..."
F: "To što netko ima ovakav aparat ne znači da je novinar."
R: "A onda dobro, nemaš brige, sredit ćemo ti ulicu..." (odlazi)

Dotični je tu napravio budalu od sebe (i riskirao pozivanje policije) zbog vlastitih uvjerenja (da su novine nekakav "stup srama" i slično), pretpostavki (da samo fotoreporteri koriste SLR aparate), nedostatka elementarnog bon-tona i vrlo vjerojatno osjećaja vlastite važnosti (čitaj: narcisodnosti); čitava situacija se mogla izbjeći vrlo jednostavno, da je dotični odmah u startu pitao: "Pardon, jel vi snimate za novine ili za sebe?". Usput, dotičnog se na snimljenoj slici uopće ne vidi.

Još lakši način kako napraviti od sebe budalu jest pokazivati prema fotografu vulgarne geste; ono što neki redovito čine. U takvim situacijama ne samo da će fotograf vrlo vjerojatno svejedno snimiti sliku, već će svi oni koji negdje kasnije vide tu sliku na njoj vidjeti nekulturnog čovjeka koji pokazuje vulgarne geste.

18.06.2011. u 00:00 • 0 KomentaraPrint#

petak, 17.06.2011.

Komentari, savjeti, kritike...

Na većini fotografskih portala postoji mogućnost komentiranja i ocijenjivanja fotografija. Međutim, postoje i neki problemi što se tiču samog načina komentiranja na dotičnim web stranicama, a tiču se količine i sadržaja komentara...

"Daj mi da ti dam" je najčešći ali i totalno besmislen način komentiranja fotografija. Svodi se na to da prvo osoba A ispod slika osobe B "nadrobi" komenatara tipa "savršena", "odlična", "Fav" i tome slično, da se odmah nakon toga osoba B "odužila" osobi A na potpuno jednak način. Čak i kada su slike objektivno gledano daleko od toga da budu "savršene", kako kadrom tako i tehnički, radi se zapravo o tome da je nekima u interesu imati ispod slika što više komentara kakvi god da bili.

Kada se komentiraju nečije fotografije, puno je korisnije obrazložiti zbog čega se nekome neka fotografija sviđa ili ne sviđa, npr. "Sviđa mi se kadar, svjetlo, položaj modela, kompozicija....itd" ili "Ne sviđa mi se zato što horizont nije ravan, slika je mutna, nešto je uletjelo u kadar, nije crno-bijela... itd". Ovakav način komentiranja pokazuje da se komentator stvarno potrudio temeljitije pogledati sliku, a ne dat sud o slici "na prvu loptu" gledajući više ime autora umjesto same slike.

Ljudi koji su početnici u fotografiji, na fotografskim portalima često traže savjete. Međutim, problem sa savjetima je taj što, ako dolaze od strane više fotografa, mogu biti potpuno proturječni i na kraju čovjeka više zbuniti nego što će mu pomoći da se poboljša.

Kritičari će pak na svakoj fotografiji naći neku zamjerku i pametovati u maniri "generala poslije bitke" na način daj e "trebalo ovako, ili trebalo onako, a s obzirom da nije automatski nije dobro."... No većina ljudi koji na taj način kritizira nečije radove zapravo ni ne zna zašto je nešto tako trebalo biti, ili pak smatra da bi svi trebali raditi poput njih samih te da je samo njihov način rada dobar.

S druge strane, jedna od najčešćih "obrana" protiv nepoženjih (negativnih) komentara, savjeta i kritika je "Ja sam to tako htio." No ta fraza je zapavo otrcana isprika onih koji ne znaju konkretno objasniti pravi razlog zbog čega su "baš tako htjeli" ili jednostavno traže najjednostavnije opravdanje za svoje greške.

Nerjetko se na fotografskim portalima ispod fotografija znaju događati i prava komentatorska prepucavanja između kritičara i autora (do toga da čak prerastu u direktno vrijeđanje). No razlog takvim događajima je zapravo vrlo jednostavan: Koliko ima onih koji se uvrijede kada dobiju komentar, savjet ili kritiku koji im se ne sviđa, toliko ima onih koji se uvrijede ako njihovi savjeti ili kritike nisu odmah bezpogovorno prihvaćeni.

17.06.2011. u 00:00 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 14.06.2011.

Zaštitarska (ne)kultura

Prema onome što se može čuti od fotografa koji su imali bliske susrete sa domaćim zaštitarima, u velikom broju slučajeva način ophođenja zaštitara prema njima bilo je daleko ispod razine bon-tona kakav bi se normalno očekivao od jedne službene osobe.

I dok u civiliziranijim zemljama (npr. poput Nizozemske ili Njemačke) policija i zaštitari sve ljude kojima se obraćaju manje-više oslovljavaju sa "poštovani/a gospodine/gospođo", očito je da se kod nas postupanje zaštitara u pojedinim slučajevima čak doslovno svodi na bahaćenje i nasilništvo, vjerojatno zbog vjerovanja da im bahati nastup povećava ovlasti i osigurava autoritet.

Sigurno da će puno pozitivniju i manje stresnu reakciju izazvati uljudno ophođenje poput npr. "Dobar dan! Da li fotografirate za komercijalne ili osobne potrebe? Oprostite na smetnji. Doviđenja." nego "Ej ti! Nema slikanja! Briši to što si snimao!" No, osim što takav bahati nastup nepotrebno diže tenzije, on istovremeno radi i kontraefekt od onog očekivanog - ruši svaki kredibilitet zaštitara i zapravo tog zaštitara pretvara u najobičnijeg nasilnika u uniformi.

Štoviše, čak su zabilježeni i slučajevi kada su zaštitari bez razloga primjenjivali silu, a što je uključivalo guranje ruku u objektiv, fizičko guranje fotografa, pa čak i slučajvefizičkih napada i premlaćivanja fotografa od strane zaštitara!

Isto tako, u određenim situacijama bi se čak moglo postaviti pitanje njihovog intelekta, kao npr. u onima kada iz nekog razloga tlače ljude sa SLR aparatima, dok za tu istu stvar na one koji snimaju kompaktnim aparatima ni ne obraćaju pažnju (iako su svi fotoaparati sposobni bilježiti sliku). Štoviše, gotovo kao da je pravilo da što netko ima veći fotpaparat to je veća tlaka koju ta osoba mora trpit od strane zaštitara.

Posebno zabrinjavajuće je i to da dobar dio zaštitara ili ne zna svoje ovlasti ili se pak pravi da ne zna jer računaju na to da ljudi ne znaju svoja prava i njihove ovlasti, pa je tako bilo čak i slučajeva zaustavljanja ljudi od strane zaštitara na cesti, gdje nemaju baš nikakve ovlasti jer nisu policija.

14.06.2011. u 00:00 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.06.2011.

Garry Winogrand

Fotografije iz njegovog ciklusa "Women are beautiful"...



[preporučeno gledati u punoj veličini]

13.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.06.2011.

Fotografiranje koncerata

U raznim klubovima u kojima nastupaju mladi i neafirmirani demo bendovi najčešće nema ograničenja što se tiče fotografiranja njihovog nastupa. Međutim, ipak postoji nekoliko stvari na koje pri tome treba obratiti pažnju.

Kako je u dotičnim klubovma najčešće mračno, a rasvjeta pozornice često zna biti prilično slaba (uglavnom se svodi na nekoliko raznobojnih reflektora), bilo kakvo uspješno fotografiranje nastupa se nerjetko može proglasiti pravim podvigom.

Digitalija tu zna biti jako nezahvalna. Bez objektiva velikog otvora blende (barem f2.8), te aparata koji na visokim iso vrijednostima može napraviti slike koje nisu zrnate do neprepoznatljivosti, jedina opcija je koristiti fleš. Međutim, blicanje flešom na koncertima nije poželjno!!! Osim što ubija atmosferu zna itekako smetati i izvođačima i publici.

Ponekad je puno boja i prihvatljivija opcija upotrijebiti neki "stari" filmski aparat (po mogućnosti sa ispravnim svjetlomjerom) i pri tome ga napuniti nekim visokoosjetljivim filmom (npr. Ilford delta 3200 ili kodak t-max 3200). Problem tu može predstavljati jedino to što su visokoosjetljivi filmovi nešto teže dostupni i najčešće su dostupni samo kao crno-bijeli.

Na kraju, s obzirom da u takvim klubovima na koncertima zna biti gužve do mjere da normalno kretanje bude onemogućeno, najbolje je doći ranije kako bi se zauzelo što bolje mjesto za snimanje, po mogućnosti što bliže pozornici i izvođačima.

12.06.2011. u 00:00 • 0 KomentaraPrint#

subota, 11.06.2011.

Vrla američka policija

U nedavnom događaju koji se dogodio u Miami Beachu, nekoliko policajaca doslovno je (navodno sa više do 100 metaka) izrešetalo automobil pri čemu je vozač automobila ubijen, a još 4 nedužna prolanika su tom prilikom ranjena.

Čitav događaj snimio je jedan prolaznik, no kada ga je primjetio jedan od policajaca, snimatelju je zaprijetio pištoljem te mu oduzeo i na licu mjesta uništio mobitel. Srećom, prisebni vlasnik mobitela uspio je iz mobitela trenutak prije toga izvući memorijsku karticu...



Navodno je tom prilikom čak i jednoj novinarskoj ekipi lokalne televizije također oduzeta kamera...

Miami Beach PD Confiscated News Camera After Shooting

11.06.2011. u 00:00 • 0 KomentaraPrint#

petak, 10.06.2011.

Dušebrižnici

Dušebrižnici su paranoični ljudi koji u svemu oko sebe vide nekakve skrivene opasnosti, čak i kada je opasnot zanemarivo mala, ili opasnosti uopće nema. Tu svoju paranoju, zamaskiranu u brigu za sve oko sebe, nastoje po svaku cijenu prenjeti na druge.

Njihov pogled na svijet je uglavnom crno-bijel; dok sebe doživljavju kao vitezove u sjajnom oklopu koji štite svijet i čovječanstvo, istovremeno sve one koji ne misle poput njih automatski proglašavaju utjelovljenjem tog zla protiv kojeg se bore i od kojeg nastoje spasiti svijet.

Problem je u tome što dotični svoja uvjerenja najčešće baziraju na logičkoj pogrešci "klizave padine" ("što bi sve moglo biti kad bi nešto bilo"), emocionalnom prizivu ("jadna naša djeca") ili čak kao "ipse dixit" ("to je tako jer ja tako kažem") i kao takve prezentiraju javnosti. S obzirom da ta uvjeravanja "zvuče logično" (iako nemaju veze s logikom), efekt koji neizostavno ostavljaju na društvo jest taj da ono što je nekad bilo sasvim normalno i uobičajeno, danas se doživljava na sasvim suprotan način.

Tako, što se tiče fotografije, prije, kada bi netko u nekoga uperio objektiv to je bilo najčešće doživljavano kao kompliment, tj. znak da je fotografirana osoba fotografu toliko zanimljiva da ju ima potrebu ovjekovječiti na slici. Danas se, zbog dušebrižničkog lobiranja, to doživljava kao nekakvo uhođenje, maltertiranje, pokušaji sramoćenja, voajerizam i tome slično.

Prije je bilo sasvim normalno fotografirati djecu u njihovim uobičajenim aktivnostima; na ulici i u parkovima, u igri s drugom djecom, pa čak i na plaži. Danas se čak i roditelji ustručavaju snimati svoju vlastitu djecu da ih netko nebi slučajno proglasio kakvim perverznjakom, dok su stranci isti tren proglašeni kriminalcima.

Nekada su ljudi bili ponosni kada je njihova slika ili slika njihove djece izašla u novinama. Danas je sve panično strah toga jer novine i druge medije doživljavaju kao nekakav "stup srama". Štoviše, čak se djeci cenzurira lice jer se smatra "opasnim" i "štetnim za djete" ako slučajno netko u novinama vidi njegovu sliku.

I na kraju, ono što je posebnmo zanimljivo, većina dušebrižnika sebe deklarira kao velike liberale i borce za nekakva ljudska prava. No vrlo je zanimljiv način na koji to čine; zagovarajući velika prava jednih neizostavno se uskraćuju i gaze prava drugih, te se često lobira za nametanje zabrana, koje bi međutim po njihovim uvjerenjima trebale vrijediti za sve druge osim za njih same.

10.06.2011. u 00:00 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.06.2011.

Vedran Mandić

Jedan mladi domaći fotograf...

09.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 08.06.2011.

Socijalna fotografija

Socijalna fotografija je žanr dokumentarne i ulične fotografije koja se bavi isključivo "socijalnim slučajevima", prikazujući ljude u životnim i radnim sredinama koje mnogi percipiraju kao sramotne, diskriminirajuće i nepravedne. Počevši od beskućništva i siromštva općenito, pa do iskorištavanja djece kao radne snage, rada u izuzetno lošim i opasnim uvjetima i tome slično.

Sam smisao socijalne fotografije općenito jest da prikaže ljudsku stranu siromašnih i potlačenih, te da izazove kod promatrača suosjećanje.

Iako je jedno vrijeme socijalna fotografija bila vrlo popularna, danas nažalost što se tiče socijalne fotografije postoje dva velika problema. Prvi su sami ljudi iz dotičnih socijalnih skupina koji se zbog srama i situacije u kojoj se nalaze (ali i razno raznih fobija i paranoje) ne vole slikat. Drugi problem su pak dežurni dušebrižnici kojima je neshvatljivo zašto netko uopće ima potrebu njih snimati (pokušavajući to zabraniti), te smatraju da se smije snimati samo "vesele" i "idilične" prizore.

08.06.2011. u 00:00 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 07.06.2011.

Poznate fotografije - Prva prava fotografija

Prvu pravu fotografiju, snimio je Nicéphore Niépce 1826.godine, nakon dugotrajnog eksperimentiranja sa kemikalijama osjetljivim na svijetlo.

FOTOGRAFIJA

Fotografija (koja prikazuje pogled kroz prozor) je snimljena pomoću kamere obscure na metalnu ploču prevučenu mješavinom bitumena i ulja. Vrijeme ekspozicije je iznosilo čak 8 sati!

07.06.2011. u 00:00 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.06.2011.

Facebook - galerija samoljublja i gluposti

Facebook je svojevrsni fenomen - društvena mreža koja nažalost sve više i više ljudima zamjenjuje druženje uživo. No na stranu to što se putem facebooka ljudi sve više otuđuju i manje druže uživo, facebook je istovremeno odličan pokazatelj ljudskih osobina. Konkretno, količine taštine, narcisoidnosti i gluposti.

To se najviše može vidjeti po količini i vrsti uploadanih slika.

Količinu nečije taštine, narcisoidnosti i potrebe da se bude u centru pažnje uglavnom najbolje pokazuje količina slika te osobe u svim mogućim pozama i situacijama, te broj "tagova" u svojim i tuđim fotografijama.

Količinu gluposti pak pokazuje broj onih fotografija pomoću kojih netko od sebe ili drugih svijesno ili nesvijesno radi budalu, i koje su tehnički očajne (u smislu lošeg kadriranja, zrnatosti i mutnosti) pa se mogu okarakterizirati kao obično fotografsko smeće.

Postoji nekoliko skupina ljudi koje su posebno sklone isticanju vlastitog narcizma i gluposti:

Tinejđerska populacija, ali ponekad čak i oni nešto stariji, najčešće znaju uploadati tone slika sebe i svoje ekipe sa raznih druženja, tuluma i sličnih događaja, najčešće iz čistog potrebe da svi drugi "frendovi" vide gdje su bili i što su radili i "kak im je dobro bilo", ili čak i iz razloga da na svome "fejs" profilu imaju što više slika. Problem je u tome što se među njihovim slikama nerjetko može naći popriličan broj slika koje prikazujunjih same ili druge ljude u nezavidnim situacijama kao što su glupiranje, opijanje, povraćanje, obavljanje nužde i slično, što je možda njima samima smješno, no većinu drugih ljudi zapravo uopće ne zanima.

Ženski dio populacije, koji je poslovično prilično tašt, uglavnom prednjači u "autoportretima". No ti autoporterti su najčešće vlastiti odrazi u ogledalu kupaonica i WC-a snimljeni mobitelom, ili se pak radi o preglumljenim poziranjima koja uključuju napućivanje usana, izbacivanje stražnjice, razne preglumljene poze ili pak "lolita style" poziranje u oskudnoj odjeći s plišanim igračkama. Paradoksalno, taj isti dio populacije se najviše poziva na nekakvu "privatnost" i podiže najviše galame ako ih im se na cesti netko nepoznat slučajno približi sa (malo većim) fotoaparatom.

Tu su još i novopečene mamice koje nerjetko trpaju na Facebook tone slika svoje prinove iz svih mogućih uglova i u svim mogućim situacijama, iako druge ljude (osim možda drugih sličnih novopečenih mamica) takve slike ne zanimaju. Naravno, ne treba ni spominjati da uglavnom te iste mamice počnu histerizirati i galamiti ako se nedajbože neki stranac s fotoaparatm približi njihovom "mladunčetu".

Što se tiče samog stavljanja slika na facebook (ali i bilo gdje drugdje), prvo i osnovno pravilo je da se nipošto ne stavljaju slike koje se i inače nebi pokazivale potpuno nepoznatim osobama (zbog onoga što slika prikazuje). Iako se u postavkama može podesiti da galerije vide smo "facebook prijatelji", treba računati na to da ti prijatelji imaju svoje prijatelje. Također ne treba stavljati nekvalitetne slike -zrnate, mutne i loše kadrirane; kvaliteta je daleko važnija od kvantitete i 10 dobrih slika vrijedi puno više od 200 katastrofalno loših..

Na kraju, da se nebi pogrešno shvatilo, ovo ne znači da ne treba stavljati slike na facebook s obzirom da slike same po sebi nisu loša stvar, no u svakom slučaju bilo kakvo pretjerivanje nije dobro jer najčešće stvara potpuno suprotan efekt od onog željenog; umjesto privlačnosti stvara odbojnost.

06.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.06.2011.

Fotografski napredak

Ovako otprilike izgleda napredak prosječnog fotografa amatera...


[klikni za veću sliku]

05.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

subota, 04.06.2011.

Tko su mi uzori i zašto...

Kao svaki fotograf nove generacije imam svoje fotografske uzore u fotografima starije generacije i pionirima fotografije. Ne toliko što se tiče samih njihovih fotografija, već više po njihovom načinu razmišljanja i rada.

Kao Tošo Dabac snimam ljude na ulici. Obične ljude. U njihovim svakodnevnim životnim situacijama.

Kao Henri Cartier-Bresson trudim se uhvatiti neki "odlučujući trenutak". Bez obzira bio to nečiji korak, skok, pogled, ulet u kadar ili se radilo o nekoj neponovljivoj situaciji.

Držim se onoga što je rekao Robert Doisneau da "Niti jedan redatelj ne može osmisliti ono što se može vidjeti na ulici". Posebno sam zadovoljan kada naiđem na neku "nemoguću", "ironičnu" ili "komičnu" situaciju.

Kao Robert Capa koji je rekao "Ako slika nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu" nastojim prići što bliže onome što snimam, iako je na danas ulici to dosta teško postići, uglavnom zbog straha od moguće reakcije paranočnih ljudi "alergičnih" na fotoaparate.

Kao Garry Winogrand fotografiram kako bih vidio kako svijet izgleda na fotografijama." Nemam aspiracije prema tome da fotografijom ispričam nekakvu "priču". Cilj mi je zabilježiti interesantnu situaciju ispred fotoaparata, imala ona neku "priču" u sebi ili ne.

Baš kao Vivian Maier svoje slobodno vrijeme (kojega trenutno imam na pretek s obzirom da nemam uspjeha sa traženjem posla) trošim lutajući gradom s kamerom u ruci, snimajući sve što mi se učini zanimljivim. Možda jednog dana te moje slike nekome budu zanimljive i postignu nekakvu vrijednost...

04.06.2011. u 00:00 • 2 KomentaraPrint#

petak, 03.06.2011.

Rui Palha

03.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.06.2011.

Pedofilofobija

Pedofilofobija je iracionalan strah i vjerovanje da će nečije djete neizostavno biti napastovano, silovano ili čak i ubijeno od strane pedofila. Problem je u tome što od silne (uglavnom medijski inducirane) paranoje nadobudni roditelji vjeruju kako na svakom koraku pedofili vrebaju njihovu djecu te pedofilom proglašavaju svakog stranca koji se usudi uopće pogledati njihovo dijete, a pogotovo ako u njega uperi fotoaparat.

Uobičajeno uvjerenje pedofilofoba jest da su svi stranci, pogotovo ako posjeduju veći (DSLR) fotoaparat, nekakva neviđena i nezamisliva opasnost za djecu, iako sve statistike govore dijametralno suprotno; najveći postotak seksualnih zlostavljača djece kao i proizvođača dječje pornografije su upravo članovi obitelji (njihovi vlastiti roditelji!), a ne nekakvi totalni stranci na cesti.

Apsurdno, ali istinito je i to da dok nadobudni paranoični roditelji izražavaju potrebu da se čak i fizički obračunavaju s ljudima čak i ako samo posumnjaju da su im snimili djete, oni sami stavljaju na web upravo onakve slike koje mogu sasvim solidno poslužiti perverznjacima; tako se po facebooku, picassi i sličnim sajtovima može naći slika (polu)gole djece iz obiteljskih albuma koje su tamo stavili upravo djetetovi roditelji.

Jedan od glavnih problema svih pedofilofoba jest i njihova nesposobnost razlučivanja i identificiranja dječje pornografije. Praktički dječjom pornografijom proglašavaju svaku sliku djeteta koju snimi neki stranac (bez obzira što slika na sebi zapravo prikazuje), a dotičnoga se odmah proglašava pedofilom.

Tu se događa i diskriminacija po spolu. Ako fotoaparat u rukama drži muškarac, odmah se diže alarm. Ako se radi o ženi, sve je u savršenom redu.

No zapravo uopće nije bitno tko je i za koju svrhu snimio neku sliku, već isključivo što neka slika prikazuje. Da bi neka slika uopće mogla biti proglašena dječjom pornografijom,ona mora prikazivati djete u seksualno eksplicitnim aktivnostima ili genitalije moraju zauzimati većinu kadra. Ukoliko jedan od gornja dva kriterija nije zadovoljen, ne radi se o pornografiji. Stvar je potpuno jednaka kao i kod obične/normalne pornografije uz tu razliku što je ovdje umjesto odrasle osobe objekt snimanja djete, te je upravo zbog toga ona ilegalna.

Što se pak državnih institucija tiče (a koje često pogoduju glasnoj manjini nauštrb većine), njihove glavne metode borbe protiv bilo čega su - zabrane. A tim zabranama se najčešće kriminaliziraju potpuno nedužni ljudi.

Tako se ponegdje (u SAD-u i VB) otišlo čak i toliko daleko da su se progurali i zakoni kojima se roditeljima zabranjuje fotografiranje i snimanje njihove vlastite djece na priredbama u vrtićima i školama, dok osobe koje se iz bilo kojeg razloga približe vrtiću ili školi sa fotoaparatom u rukama nerjetko budu maltretirane od strane zaštitara i policije (ispitivane i uhićivane) iz istog razloga, zbog pretpostavke da su jedini razlog njihovog približavanja dotičnim objektima nekakve pedofilske sklonosti.

Tako se zapravo od strane dušebrižnički nastrojenih državnih institucija praktički izmišlja "ugrožavanje djece pogledom", jer prema njihovim uvjerenjima "tko zna što bi se sve moglo dogoditi djetetu kao netko negdje vidi njegovu sliku", iako samo fotografiranje kao takvo, isto kao i gledanje slika, ni na koji način dikrektno ne ugrožavaju osobu.

Kod nas u Hrvatskoj situacija još nije toliko alarmantna, no nažalost čini se da se polako, ali sigurno ide u tom smjeru. Ured dječje pravobraniteljice je tako izdao svoje "preporuke" po kojima bi između ostalog kao trebalo tražiti izričite dozvole za bilo kakvo snimanje bilo kojeg djeteta uz temeljita objašnjenja gdje će se te slike koristiti i zašto i tko bi sve to mogao vidjeti. Iako dotčne "preporuke" nisu zakoni, manje više svi ih se drže, te se njima na taj način tlači i potencijalno kriminalizira sve fotografe. S druge strane samo se potvrđuje ono da paranoici vole znati apsolutno sve jer su onda uvjereni da imaju sve po kontrolom i da su zbog toga apsolutno sigurni, no valjda uz to vjeruju i da će netko tko doista ima namjeru snimati iz niskih pobuda odmah reći "joj, znate, treba mi slika vašeg djeteta kao inspirativni materijal za masturbaciju."

Na kraju, sve one koje je toliko silno strah da im netko nepoznat negdje ne snimi djete, trebalo bi pitati o kakvoj se to točno pornografiji radi, te kome i na koji točno način djeci štete i djecu ugrožavaju slike poput ovih: SLIKA 1, SLIKA 2, SLIKA 3...

02.06.2011. u 00:00 • 16 KomentaraPrint#

srijeda, 01.06.2011.

O uličnim fotografima, špijunima, voajerima i pedofilima...

Jedan zanimljiv članak nevjerojatnoj količini paranoje koju danas u svijetu uzrokuju DSLR aparati, te o pozamašnoj količini ljudske gluposti koja u zadnje vrijeme dominira u "razvijenim" i "civiliziranim" zemljama:

On Street Photographers, Spies, Perverts and Pedophiles

01.06.2011. u 00:00 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti

Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".

Mole se svi koji imaju potrebu komentirati da se drže teme posta i bontona! Svi nesuvisli i nebulozni komentari, te komentari koji budu sadržavali uvrede, omalovažavanja, provokacije, trolanje, spam i slično će biti obrisani bez pardona, a komentatori blokirani.

(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)

Linkovi

Važniji članci na blogu
Hrvatski zakoni
131. vs 144.
Vrste nasilja nad fotografima
Birokratsko nasilje
Kome i zašto smetaju kamere
Razlikovanje pojmova za idiote #1
Razlikovanje pojmova za idiote #2
Za domaće pilote dronova
Zašto je dobro imati auto-kameru
Murphijevi zakoni fotografije
Murphijevi zakoni fotografije 2
Zašto takav naziv bloga?

Fotografski blogovi
Bablfotograf
Bergaz naopačke
Fotografske priče
Geomir
hawkeye_1306
Klik-Po Europama
Kojekakve
Let lastavica
Nachtfresser
Nepoznati Zagreb
Splitkarenje u po bota
VladKrvoglad

Ostali blogovi
Alexxl
Čarapa Floyd
Euro smijeh
Plastično je fantastično
Saddako's apprentice
U zvijezdama piše

Ostali linkovi
Blog.hr
Google

Kontakt
toco1980blog(at)net.hr

Copyright

Copyright © Toco1980
Sva prava pridržana.

Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora, osim onih dijelova koji su zasebno označeni kao (cc) creative commons ili public domain.

Arhiva

Studeni 2021 (10)
Listopad 2021 (15)
Rujan 2021 (5)
Kolovoz 2021 (7)
Srpanj 2021 (9)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (12)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (10)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (23)
Ožujak 2020 (27)
Veljača 2020 (17)
Siječanj 2020 (11)
Prosinac 2019 (8)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (13)
Srpanj 2019 (11)
Lipanj 2019 (9)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (7)
Ožujak 2019 (14)
Veljača 2019 (10)
Siječanj 2019 (10)
Prosinac 2018 (13)
Studeni 2018 (14)
Listopad 2018 (19)
Rujan 2018 (14)
Kolovoz 2018 (12)
Srpanj 2018 (20)
Lipanj 2018 (18)
Svibanj 2018 (25)
Travanj 2018 (20)
Ožujak 2018 (19)
Veljača 2018 (23)
Siječanj 2018 (23)
Prosinac 2017 (22)

Početak