Kao svaki fotograf nove generacije imam svoje fotografske uzore u fotografima starije generacije i pionirima fotografije. Ne toliko što se tiče samih njihovih fotografija, već više po njihovom načinu razmišljanja i rada.
Kao Tošo Dabac snimam ljude na ulici. Obične ljude. U njihovim svakodnevnim životnim situacijama.
Kao Henri Cartier-Bresson trudim se uhvatiti neki "odlučujući trenutak". Bez obzira bio to nečiji korak, skok, pogled, ulet u kadar ili se radilo o nekoj neponovljivoj situaciji.
Držim se onoga što je rekao Robert Doisneau da "Niti jedan redatelj ne može osmisliti ono što se može vidjeti na ulici". Posebno sam zadovoljan kada naiđem na neku "nemoguću", "ironičnu" ili "komičnu" situaciju.
Kao Robert Capa koji je rekao "Ako slika nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu" nastojim prići što bliže onome što snimam, iako je na danas ulici to dosta teško postići, uglavnom zbog straha od moguće reakcije paranočnih ljudi "alergičnih" na fotoaparate.
Kao Garry Winogrand fotografiram kako bih vidio kako svijet izgleda na fotografijama." Nemam aspiracije prema tome da fotografijom ispričam nekakvu "priču". Cilj mi je zabilježiti interesantnu situaciju ispred fotoaparata, imala ona neku "priču" u sebi ili ne.
Baš kao Vivian Maier svoje slobodno vrijeme (kojega trenutno imam na pretek s obzirom da nemam uspjeha sa traženjem posla) trošim lutajući gradom s kamerom u ruci, snimajući sve što mi se učini zanimljivim. Možda jednog dana te moje slike nekome budu zanimljive i postignu nekakvu vrijednost...
Post je objavljen 04.06.2011. u 00:00 sati.