Dušebrižnici su paranoični ljudi koji u svemu oko sebe vide nekakve skrivene opasnosti, čak i kada je opasnot zanemarivo mala, ili opasnosti uopće nema. Tu svoju paranoju, zamaskiranu u brigu za sve oko sebe, nastoje po svaku cijenu prenjeti na druge.
Njihov pogled na svijet je uglavnom crno-bijel; dok sebe doživljavju kao vitezove u sjajnom oklopu koji štite svijet i čovječanstvo, istovremeno sve one koji ne misle poput njih automatski proglašavaju utjelovljenjem tog zla protiv kojeg se bore i od kojeg nastoje spasiti svijet.
Problem je u tome što dotični svoja uvjerenja najčešće baziraju na logičkoj pogrešci "klizave padine" ("što bi sve moglo biti kad bi nešto bilo"), emocionalnom prizivu ("jadna naša djeca") ili čak kao "ipse dixit" ("to je tako jer ja tako kažem") i kao takve prezentiraju javnosti. S obzirom da ta uvjeravanja "zvuče logično" (iako nemaju veze s logikom), efekt koji neizostavno ostavljaju na društvo jest taj da ono što je nekad bilo sasvim normalno i uobičajeno, danas se doživljava na sasvim suprotan način.
Tako, što se tiče fotografije, prije, kada bi netko u nekoga uperio objektiv to je bilo najčešće doživljavano kao kompliment, tj. znak da je fotografirana osoba fotografu toliko zanimljiva da ju ima potrebu ovjekovječiti na slici. Danas se, zbog dušebrižničkog lobiranja, to doživljava kao nekakvo uhođenje, maltertiranje, pokušaji sramoćenja, voajerizam i tome slično.
Prije je bilo sasvim normalno fotografirati djecu u njihovim uobičajenim aktivnostima; na ulici i u parkovima, u igri s drugom djecom, pa čak i na plaži. Danas se čak i roditelji ustručavaju snimati svoju vlastitu djecu da ih netko nebi slučajno proglasio kakvim perverznjakom, dok su stranci isti tren proglašeni kriminalcima.
Nekada su ljudi bili ponosni kada je njihova slika ili slika njihove djece izašla u novinama. Danas je sve panično strah toga jer novine i druge medije doživljavaju kao nekakav "stup srama". Štoviše, čak se djeci cenzurira lice jer se smatra "opasnim" i "štetnim za djete" ako slučajno netko u novinama vidi njegovu sliku.
I na kraju, ono što je posebnmo zanimljivo, većina dušebrižnika sebe deklarira kao velike liberale i borce za nekakva ljudska prava. No vrlo je zanimljiv način na koji to čine; zagovarajući velika prava jednih neizostavno se uskraćuju i gaze prava drugih, te se često lobira za nametanje zabrana, koje bi međutim po njihovim uvjerenjima trebale vrijediti za sve druge osim za njih same.
Post je objavljen 10.06.2011. u 00:00 sati.