"Najbolji dan u tvom životu je onaj dan kada odlučiš da je tvoj život samo tvoj. Bez izvinjenja ili opravdanja. Bez ikoga na koga ćeš se osloniti,od koga ćeš zavisiti ili koga ćeš kriviti."
“Ako hoćete nešto da uradite - idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite.
To bi moglo da znači da ćete izgubiti devojku, ženu, rođake, poslove, i moguće je – glavu!
Moglo bi da znači da nećete jesti dva ili tri, četiri dana…
Moglo bi da znači da ćete se smrzavati na klupi u parku. Možda vam donese i zatvor, porugu i ismejavanje, ili izolaciju…
Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti… vaše želje da to – stvarno radite!
A vi ćete uspeti.
Uprkos odbijanju i slabim šansama, i biće bolje od bilo čega što možete da zamislite.
Ako ćete da pokušavate – idite do kraja!
Nema sličnog osećanja, biti ćete sami sa bogovima, a noći će bukteti u plamenu. Jahati ćete život sve do savršenog smeha. I to je jedina borba vredna truda!”
U blogerski svijet sam uletila sasvim slučajno i neplanirano...Počela sam s pisanjem jer sam oduvijek zaljubljena u slova, u riječi, u knjige, u izražavanje. Počela sam i s pisanjem bloga jer mi je to predložila jedna moja prijateljica iako ni do dana današnjeg ne znam što to pametno imam za reći svijetu i tko to što pišem uopće čita, ali koliko vidim netko svakako baci pogled na moje postove. Uvijek kažem da svaka knjiga ima svog čitatelja pa tako i svaki post ima svoje čitatelje....
Pisanjem bloga stvorila sam ovdje kako sam već jednom rekla, neki svoj mali mikro blogerski svijet, i baš sam se nekako "vezala" za neke blogere. Vesele me komentari, kako na svom tako i na drugim blogovima. S nekim se blogerima i njihovim komentarima drapam od smijeha, s nekima tugujem, s nekima slavim njihove male ali opet dovoljno velike pomake u životu, kroz neke učim. I već znam kod koga da dođem na porciju edukacije, kod koga da dođem na tješenje, već znam kod koga ću se pošteno i od srca nasmijati, a isto tako već znam i kome je potrebno rame....
Neki nestanu na neko vrijeme pa se vrate i onda budem baš onako sretna...Sretna što su opet tu....
Ponekad mi se dogodi da ne stignem do bloga, ne stignem pročitati nove postove, ne stignem ih ni komentirati, vrijeme ponekad prebrzo proleti, tek kad se ponovno uključim, tek onda vidim koliko sam propustila....
Čitajući postove saznaješ svašta o ljudima, o njihovim životima, o sudbinama. Saznaješ o čemu razmišljaju, kako razmišljaju, što ih muči, što vole, što ne vole....Stvarno svašta, ljudi su zaista jedna knjiga....U redovima ovih slova svašta se može saznati a čitajući između redaka još i više...
Tako od dana do dana, od posta do posta, ustvari shvaćam da slažem jednu veliku slagaicu.... Slažem jedan veliki mozaik koji se sastoji od beskonačno malih komadića, taj mozaik je stvaratelj posta....
Čitajući neke postove često se zapitam, pa tko su ti ljudi koji tako nešto mogu napisati, kako izgledaju, odakle su, kakve su im boje oči, čime se bave, jesu li ovako opušteni u stvarnom životu ili su onda povučeni i sramežljivi? Sto pitanja mi prođe kroz glavu, sto slika i sto vizija....
Često mi dođe da pitam: Kakvo je to biće koje se krije iza ovih riječi, ustvari?
Svoj mozaik nadograđujem svaki dan, kroz svaki novi post, dakle, imam otprilike viziju tog nekog, ali onda se opet zapitam, pa jesam li ja u krivu, jel to baš tako ili je sasvim drugačije ... Znaš, kroz ta slova stvarno saznaš svašta, ali baš svašta....Kroz to pisanje ljudi te naprosto zaintrigiraju, natjeraju te da misliš o njima, da ih stvaraš u svojoj glavi....Bude zanimljivo to slaganje slagalice....
Recimo, kad gledam slike na nekim društvenim mrežama, onda svi tamo lijepimo slike kad smo sretni, kad smo veseli, kad smo lijepi i zgodni, kad se imamo čime pohvaliti, sve neka kvazi sreća i radost, sve neka gluma....
Ovdje je priča sasvim drugačija, sasvim iskrena i otvorena...Kad smo ovdje, onda smo svi i sretni i tužni i tako superiorni, ali opet i tako jadni i ranjivi....Ustvari, ovdje smo samo iskreni i bez maske, potpuno goli....
Neki blogeri su me tražili FB, nisam im dala, smatram da je moja e-mail adresa sasvim dovoljna za bilo kakav kontakt. Sve iz vrlo jednostavnog razloga, još uvijek želim biti anonimna i još uvijek i za sada želim ostati samo jedan suncokret na oblacima, iako mi ponekad dođe da umjesto posta naljepim svoju veeeeliku sliku i svima kažem:
Da, to je suncokret na oblacima, dosta je skrivanja.....To sam ja dragi moji, mogu Vas nazvati svojima jer Vi znate više o meni i onome što je u meni nego poneki iz mog stvarnog svijeta...
Odavno nisam bila u ovakvom miru, miru sa samom sobom. Izuzetno mi odgovara takvo stanje, mislim na svašta a ne opterećujem se ničim...Sve koliko mi je bitno, toliko mi je nebitno, ustvari, više mi je neki stav u glavi: ok, riješiti će se, sve se riješi prije ili kasnije, ovako ili onako....
Čak mi se i ne da baš ni pričati previše. Povučem se u neku svoju ljušturu i baš mi je dobro. Dobro mi je postaviti se prema svijetu kao jedan nezavisni promatrač, ponašati se kao da me se to što se događa ustvari uopće ne tiče....
Čak se i ne smijem baš previše, onako kako to inače činim, ni to mi se neda.
Ne brinem se, to mi je faza kao i mnoge do sada i koja će proći kao i sve do sada.
Trenutno mi ovako odgovara i tako se i ponašam....
Čak me jučer i instruktor joge pitao jel sve ok?
Mislim, znamo se barem cca 15 god. i valjda me čovjek upoznao, vidi da to nisam ja kakva inače jesam, pa se zabrinuo.
Kaže mi frendica jučer navečer da me je tako čudno vidjeti da šutim i da se ne smijem...Pita i ona jel sve ok?
Ma sve je ok, dobro sam, ali ono, baš dobro, samo sam malo, neka, onako introvertna.... Povukla sam se u sebe, osluškujem sebe...
Sva ta propitkivanja o tome jesam li dobro i je li sve dobro kod mene, uredno podnosim i pristojno odgovaram, ali tu i tamo mi se dogodi neki frend ili frendica koji me pokušavaju uvjeriti kako ja stvarno nisam dobro i kako sa mnom nešto nije u redu, i kako se upravo sada nešto događa i kako oni moraju sa mnom ozbiljno porazgovarati...
Nakon sto objašnjenja da sam ok, da mi je to faza kao i mnoge do sada, i objašnjenja da ne mogu uvijek biti na speedu jer se nekad i umorim od tog speeda, i nakon svih mojih riječi i objašnjenja oni i dalje mene uvjeravaju da sam loše, e onda im ja kažem da ih nabijem na ono nešto što nemam, i ode moj mir u kurac samo tako.... U biti, tek kad me ovi ispale vidim kako mi je mir ustvari vrlo klimavog karaktera....
I danas ja u nedostatku inspiracije naljepim na svoj blog jednu meni dragu Balaševićevu pjesmicu koja pjeva o suncokretima i koja je onako malo i ljubavna i sladunjava i tako sva neka njaka njaka....
Evo ti zbrke u životu samo takve.....a sve radi samo jednog posta....
Frendica zove i počinje pilana...
- Aha, znala sam još ga voliš....
- Koga? - pitam je onako zbunjeno.
- Pa bivšeg... - kaže ona.
Ostavila me bez teksta u jednom potezu, jer da se ne poznajemo barem 20 god. još bih i razumijela da mi to kaže, ali nakon toliko godina intezivnog prijateljstva valjda upoznaš osobu s kojom se družiš, i bila sam sigurna da me upoznala i da je naučila sa mnom, da kad jednom srušim most, onda je taj most srušen, i nema povratka, barem što se ljubavi tiče.
Kad ljubav jednom pukne, onda pukne i pukne zauvijek, a treba dosta vremena da pukne....
- Aha, a onda sigurno imaš nekog novog... - opet ona.
- Ma ne volim ni onog bivšeg a i nemam ni nikog novog, pa napisati ću post čim se pojavi netko novi... - odgovaram kroz smijeh.
- Pa otkud ti sve te informacije o bivšem, o novom? - pitam ja nju.
- Čitam ti postove, pa neke sladunjave teme, pa isti takvi citati.... - kaže ona.
Onda si ja mislim, evo, objavila jedan citat s kojim se čak i ne slažem u potpunosti i jedan sladunjavi pjesmuljak, i eto ti priče samo takve, samo što me nije i oženila s nekim, a kao znamo se, frendice smo, ustvari tek sad vidim kako se mi tj. kako ona mene ustvari uopće i ne poznaje....
I bez ikakvog povoda i bez muškog roda u mom životu imam potrebu biti malo nježna i sladunjava...Znam da me je navikla gledati u nekom drugom svijetlu i gledati me iz nekog drugog kuta.
Iz kuta u kojem se uvijek nešto borim, jurim, protestiram, okrećem svijet naglavačke, sceniram i režiram sadašnjost, vrištim od smijeha i razbacujem se crnim humorom, ipak ispod tog buntovnog oklopa ima i ona druga strana mene, ona toplija, ona nježnija, ona strana mene koja zbunjuje.... E sad sam u toj fazi koja zbunjuje druge...
.....digni tu lepu glavu
pogledaj me bar
u suzici što blista
čuda se trista vide
tvoja je sreća samo tvoja stvar
al' zato tvoja tuga
to je već priča druga
to na moj račun ide.....
kao što bi rekla Simplica - u nedostatku inspiracije .......
"Za ljubav su zgodni: malo vremena, nezgodna mesta, teskoba, brzina, niz otežavajućih okolnosti. Tada je ljubav lepa, samo tada cveta. Što je više vremena i prostora i raznih drugih pogodnosti, ljubav gubi draž.
Nigde se tako ne mrze kao u velikim, lepo nameštenim i dobro zagrejanim stanovima."
Da, pa naravno da hoću...Kakav ti je to život kad nemaš ljubavi. Da, voljeti ću!
Kada?
Ne znam još, mislim da još nije vrijeme, valjda nije vrijeme ili sam samu sebe uvjerila da nije vrijeme. Ne znam, ne razmišljam o tome trenutno. Ne žurim mi se nikud. Imam sve što mi je potrebno...
Uostalom, pa razvod je samo jedan kraj veze i sada će doći vrijeme za neku novu, neku bolju.
Ipak, ja sam samo vječiti sanjar koji i nakon svih svojih brodoloma i poraza još uvijek vjeruje u ljubav, ali onu pravu, istinsku i duboku ljubav...Bezuvjetnu i predanu....
Uvjeravaju me da živim u oblacima, da to ne postoji, da je to samo u filmovima. Ok, to je njihovo razmišljanje i to poštujem, ja imam svoja vjerovanja, imam svoje snove, samo, moji snovi se ostvaruju jer ja vjerujem u njih. Ostvare se kad tad, još uvijek u dubini sebe vjerujem da ima dobrih ljudi i da je svijet jedno sasvim prijateljsko mjesto...
I ne može me nitko uvjeriti u suprotno, jer je to tako....
Kakve su ti misli, takav ti je i život i svijet koji te okružuje...
Neki vjeruju u ne znam koga ili što, ja vjerujem u svoje misli...
I u ovo opako i zlo vrijeme još uvijek prilazim ljudima otvorena i čista srca jer im vjerujem, i nakon svega ja im vjerujem....Tako mi se i vraća, ako ne od tih ljudi, onda od nekih drugih, ali vrati se, to je tako jednostavno, čisti zakon akcije i reakcije, nema tu greške, priroda se pobrine za sve...
I opet me pitaju hoćeš li isto onako jako voljeti kako si voljela njega?
Da, pa naravno da hoću, upravo tako i nikako drugačije, jer drugačije i ne znam osim tako...Voljeti jako, predano, strasno, iskreno i duboko. Ne mogu ja drugačije osim tako, ili volim, ili ne volim...Nisu me nikad naučili drugačije ali nije mi čak ni žao što je tako, jer proživljavam time upravo sve, jer nema sredine, jer jedino što ima je krajnost...Krajnost koja ide od beskonačne ljubavi koja graniči s obožavanjem do druge krajnosti koja ide u totalnu suprotnost. Proživim dubine koje neki možda nikad ni jednim djelom svog bića i postojanja neće ni osjetiti, nikad neće znati što je to i kako je to voljeti na jedan takav način. Od zvijezda pa do samog središta zemlje, duga je to putanja.....
Dobro, bude malo bolno kad ateriraš, ali i tako uvijek jednom zaboli....
Sada mi kažu da sam ja kriva, da se nisam toliko smjela dati, da sam morala dozirati, da sam trebala biti mudrija...
A jel?
A kako se to u ljubavi može biti doziran? Kako se to radi da ne daješ cijelog sebe kad iskreno voliš? Kako biti proračunat?
Žao mi je, ali ja to ne znam, to u mom svijetu ljubavi ne postoji, ili dajem ili ne dajem, a ukoliko ne dajem i ne primam, onda to i nije ljubav...Možda da su mi životne okolnosti drugačije, možda bih morala biti proračunata, ali opet bi suština mog karaktera isplivala na površinu, prije ili kasnije....Ne želim živjeti život sa spoznajom da odnos koji imam nije ono što trebam....Ne želim i ne mogu živjeti sa spoznajom da sam s nekim iz sasvim nekih drugih razloga koje se prikrivaju moćnom riječju ljubav....
Vodim se svojim srcem, vodim se svojom intuicijom i nije mi žao, jer je to vođenje jedino ispravno i točno, druge i ne priznajem. Ne želim se osjećati loše kad nešto radim, želim to od srca, a ako proračunavam, onda to nije iz srca, to je onda iz uma...To nije to, to nije ljubav, ljubav ne dolazi iz uma i iz razuma.
Uostalom, pukle su mnoge ljubavi i brakovi koje su krenule i iz uma i iz srca, nema recepta za uspjeh...
Ono što je pravo to ostaje, to zavijek ostaje, u to sam sigurna...
Ono što nije pravo blijedi a onda na kraju i pukne....
Da li sam iz ovog odnosa nešto naučila?
Ah, to mi je uvijek najbolje i ujedno i najgore pitanje. Da, jesam, naučila sam nešto, zato mi je ovaj brak i poslan u život - da nešto naučim iz ovog stečenog iskustva.....
Naučila sam teoretski mnogo, zaista mnogo. Praktično, ne znam da li sam naučila, to ću tek vidjeti kroz idući odnos tj. vezu koja će mi doći u život...Zaista ne znam....
Postoje ljudi koji uče iz prve, postoje ljudi koji uče iz pete a postoje ljudi koji nikad ne nauče....
E pa bojim se da ja spadam u onu kategoriju ljudi koji nikad ne nauče jer ja ću i idući put i onaj iza njega i zauvijek voljeti predano, bez računice, iskreno i duboko kao i uvijek do sada jer i ne znam drugačije....jer to sam samo ja...
Pa i ako bude opet boljelo, nema veze, barem ću znati da je bilo iskreno, strasno i duboko....
E pa danas sam poludila ali baš onako iskreno poludila. O čemu se radi?
Prije cca 8 god. sam radila ogromnu adaptaciju stana, od jedne "kutije" napravila sam stan za stanovanje, zidovi, struja, voda, pločice, knauf, prozori, krovni prozori, farbanje, gletanje, stepenište i dr. popratni radovi u stanu, da bi se od ničeg napravio stan za stanovanje. I uspjela sam, nakon godinu danas rada i borbe s majstorima privela sam radove kraju.
Tih godinu dana doslovce su me stajali živaca i strpljenja ali i poprilično novaca.
Godinu dana pišala sam krv s majstorima, jer bi oni malo došli, pa bi malo radili, pa bi malo ne došli, pa bi onda brojali zjake, pa bi zatim fušarili i meni mazali oči kako to tako mora biti a ja bih se bunila jer sam se prethodno sve dobro i u detalje raspitala i znala sam barem otprilike što kako mora biti i dokazivala sam im da ja ipak nisam samo jedno glupo žensko kojoj glava služi za frizuru i uljepšavanje.
Isto tako su i oni sa mnom pišali krv jer su zamislili jedno i to onako kako njima odgvoara a ja sam baš to isto zamislila sasvim drugačije i nisam odstupala ni malo dok nisam dobila što želim i to još za svoj novac. E ne može, za moje novce ima da rade što i kako ja želim pa makar to bilo i suludo, ali ja plaćam i ja biram...
Sjećam se situacije s električarima koji su mislili da će tako lako proći s jednom malom simpatičnom tada još djevojkom. Električari su si zamislili da će mi u cijeli stan staviti par lampica i par utičnica i da je to to, a onda kad sam im spočitala da ja to tako ne vidim i da svoj stan vidim s barem 80 rasvjetnih tijela, smračilo im se, ali doslovce i naočigled im se smračilo.
Naravno da sam postigla svoje i da mi sada stan ima cca barem 80 rasvjetnih tijela ako ne i više...Moj tata često zna za moj stan reći da je to Betlehem...Ali nema veze, tako se meni sviđa....
Uglavnom, u godinu dana izudili su oni mene, izludila ja njih, svi smo bili više ludi....Tada sam se zaklela da više nikad, ali baš nikad neću imati posla s građevinarima, s majstorima, nikad... Ali nikad ne reci nikad.
Sada sam opet u fazi da nešto moram graditi više ne u kući, sada bih trebala imati radove oko kuće. Trebam zabetonirati neki, zid, pa jedne stepenice rušiti a druge zidati, popločiti terasu i još nešto sitno. Dakle ima toga za raditi i za zaraditi...
I jučer ja nazovem nekoliko brojeva telefona svih nekih majstora, svi su piše u oglasu, brzi, kvalitetni i povoljni. Tako je krenem u ćakulu s njima, sve im lijepo objasnim što i kako i svi kažu ok, zabilježit ćemo vaš broj moba i javiti vam se sutra (kao danas) i doći na lice mjesta da izmjerimo i da se dogovorimo. Reko ja sama sebi ajde super, prikupit ću ponude pa ću startat s radovima polako u aprilu.
Odem ja jutros u stan i krenem sa svojim poslom, i tako polako radim svoje i čekam da me "majstori" zovu...Farbam ja ogradu i farbam i farbam ali od poziva ništa, nitko me ne zove, nitko ništa, kao da nisam nikog ni zvala...
Pa poludila sam, svi nešto plaču, nema posla, nema love, zima je bila gadna, recesija je, ljudi nemaju love....
Nudim posao i taj obavljen rad ću pošteno platiti, i to ću masno platiti, dakle, ne par stotina kuna nego par tisuća kuna i da me danas nije nitko zvao, da nije nitko došao na dogovor, e pa to mi nije nikako jasno... Ispada kao da će mi raditi posve besplatno pa ih ja još moram moliti da dođu!!!!!!
Zar nije logično da ako nemaš posla, ako je kriza i ako te netko nazove i nudi ti posao, pa zar ne bi trebao letiti za poslom, ako je već tolika kriza, a ne ovako, neozbiljno i aljkavo...Ma neću ih više ni zvati, naći ću neke druge....I tako ću platiti i to debelo platiti a i tako ću opet pišati krv jer će me opet pokušati zavaljati na sve moguće načine....
Ali meni nije jasno i nikako mi to ne ide iz glave, ako ti netko nudi posao i ti se ne javiš a kažeš da ćeš se javiti, ok, ne moraš doći, ali onda mi barem nemoj plakati preko telefona čim digneš slušalicu kako je sve u banani i kako nema posla i kako ljudi nemaju para. Još uvijek ima ljudi koji imaju nešto para i još uvijek ima ljudi koji bi i nešto radili ali ne na ovakav neozbiljan i površan način....
Jučer sam vidjela jednog tatu kako šeće s kolicima. U kolicima je vozio svog sina, ali nije to običan sin. Taj sin je veliko dijete, dijete s posebnim potrebama, dijete koje ne priča, koje ne hoda... Oduševila me ta njihova interakcija, taj njihov "govor"... Tata je s toliko ljubavi gurao ta kolica sa svojim sinom, izvodio stalno neke gluposti da se mali kidao od smijeha.. Baš mi je to bila jedna scena koja me onako dobrano oduševila i izmamila mi osmjeh na lice, ali me isto tako i poprilično uznemirila i vratila u neku moju prošlost....
Sjetila sam se svog bivšeg i njegova odnosa s našim sinom ili ne bolje rečeno, ne donosa, mislim da je tako ispravnije. Taj lik od kad se mali rodio nikad nije uzeo kolica i odveo ga van u šetnju, u parku je bio s njim možda pet puta, na moru tu i tamo, onako u tragovima, poigrao se s njim rijetko kada, nikad ga nije uspavao, nikkad mu nije pročitao priču. Znam da sve ovo grozno zvuči ali to je tako bez uljepšavanja...
Prošle godine kad je shvatio da je meni dosta svega i da je naš brak nepovratno otišao u ponor, i da će uskoro izgubiti i sina i mene onda je malo promijenio ploču pa je tu i tamo malog odveo na more i čak mu i ponekad posvetio pažnje više nego inače, ali bilo je kasno.
Onda sam se opet zapitala, pa dobro koliko ustvari moraš biti glup, ali baš glup da si dozvoliš da ti voda dođe do nosa da bi tek onda reagirao, da bi tek onda shvatio da imaš dijete kojem treba i očinske ljubavi i pažnje, ne samo mamine... Znači, on reagira tek onda kada sve ode u propast i kad se naslućuje kraj, e tek onda reagira....
Daleko od toga da on ne voli svog sina, voli ga i to jako, ali ipak malo više voli sebe, jer to je on, takav je, najprije on pa pnda svi ostali, što je meni apsolutno nepojmljivo jer sam odrasla u skroz drugačijoj obitelji i nekako mi je logično da su ti u životu najprije djeca a onda svi ostali, jer je to tako, jer su ti to djeca....Nisam nikad tražila od njega da zanemari sebe radi mene ali da je mogao malo zanemariti sebe i staviti na prvo mjesto svog sina, pa mogao je, definitivno.... Gledam neke svoje prijatelje koji imaju djecu, pa ljudi radi klinaca svijet okreću naopako, pokreću i ono što se ne može pokrenuti ali roditelji to rade, ali očito ne svi, on ne. On jedino radi kog može pokrenuti svijet je radi sebe i to me boli, ne radi mene, nego radi našeg klinca...
Naš klinac je zdravo dijete, mislim, nije dijete s posebnim potrebama, sve je ok s njim, razvija se u jednu psihički i fizički zdravu osobu, i ovaj kreten, kad ga moram tako nazvati, nema vremena za njega a pitam se što bi samo bilo da je recimo upravo takvo dijete, dijete koje cijeli život treba više...Znam, pobjegao bi glavom bez obzira kao i većina njih....
Mnoge stvari su me boljele u njegovu odnosu prema našem sinu, mnoge, mnoge, jer sam ih vidjela i ukazivala na njih a on ništa, oduvijek u svemu najpametniji. Sada me situacije manje bole jer ih i ne vidim, ustvari, vidim ih i čujem ali znatno manje, pa onda i to što čujem trudim se da me ne bole ali dirnu me...
Baš neki dan mi bivši kaže da je bio na skijanju u Italiji, i naravno da sam poludila, bio je u Italiji na skijanju a molila sam da malog odvede na Platak na snijeg, e to je već problem i to je bilo jako teško... Sebično, sebično, sebično, ali neka, svemir se pobrinuo za njega i to dobro, sav se polomio na skijanju, i ključnu kost i rebra i lopaticu i sve, i šta da kažem? Nekako mi ga čak nije ni žao. Odvratna sam, znam, ali.....Ne mogu ga žaliti i ne mogu suosjećati s njim, ne mogu.....I ne želim, zašto bih?
Kad gledam njega jednostavno vidim da se neki ljudi nisu rodili da budu u braku, niti da imaju obitelj, jednostavno, takva vrsta obaveze nije za njih, jer od tolike količine sebeljublja nisu u stanju, a niti imaju vremena da se bave još s kime kad jedino za što imaju vremena su oni sami za sebe....I oni su centar svijeta i oni su sami sebi najvažniji i ja, ja, ja i sami ja....I nije tu sada samo stvar njega, mog bivšeg, ima takvih boema, i nije tu stvar samo muškaraca, srećem i žene takve, koje su same sebi najvažnije. Ima ih, ima, stvarno, meni je to nevjerojatno ali tako je.... Pojedincima treba brak ili neka veza ili suživot iz razloga da ne budu sami ili da ih netko titra čitav život jer nisu ni sposobni živjeti sami sa sobom, kao moj bivši. Taj nije sposoban živjeti sam sa sobom jer njemu treba "mama", dakle, netko tko će mu prati, peglati, čistiti, titrati jajca, njegovati ga i skakati oko njega kad je bolestan itd., to su jednostavo takvi ljudi, sami sebi dovoljni a netko drugi im je potreban da bi služio njima i samo njima u svako doba dana i noći....
I onda nije ni čudo što je takav prema malom, ne loš - to nikako, ali sve na kapaljku i na način da je to samo kad on ima vremena i kad njemu paše.
Samo, jednom će taj mali postati veliki i nadam se da će dobro otvoriti oči i da će biti toliko pametan da sam vidi i shvati kakav mu je otac, nadam se.....
Uvenuo je još jedan mali cvijet a nije ni procvao....
Danas sam pročitala na portalu da Nora ipak nije pobijedila u svojoj životnoj borbi a bila je tako blizu cilja...Tako joj je malo falilo, samo još jedan mali korak, a opet dovoljno velik da bi uspjela.
Prvi put je ujedinila Hrvatsku kad su se skupljala sredstva za izlječenje a danas je opet ujedinila Hrvatsku, jer Hrvatska danas tuguje i sigurna sam da nema tog Hrvata kojeg današnja vijest nije zapekla i kojeg nije zaboljelo ....
Nažalost nije uspjela. I još jedno dijete nije uspjelo u ovoj opakoj borbi, u borbi života. Borbi protiv gnjusne i teške bolesti.
Danas kad sam to pročitala iskreno me obuzela takva tuga, progutala sam knedlu, oči su mi se navlažile jer sam vjerovala. Tu malu čovječicu ne poznajem, ne poznajem ni njene roditelje, ali ne znam zašto, ja sam u nju vjerovala, duboko i iskreno sam vjerovala da ona to može, da će ona to izvući i da će se vratiti kući zdrava i sretna.
I opet sam se zapitala Bože ima li te?
Zašto dozvoljavaš da se ovakve grozne stvari događaju djeci. Djeci, jednim malim ljudima koji bi trebali odrastati u sreći, zadovoljstvu, bezbrižnosti a ne po bolnicama, u bolovima, gutajući svakodnevno šake tableta kao starci kojima je vrijeme života na ovom svijetu polako na odmaku.
Kad sam bila dijete učili su me da je Bog dobar, da brine za svih da nas čuva od zla, od bolesti, pa se pitam gdje li si sada? Zakazao si po ne znam koji put....Pa daj barem tu djecu sačuvaj od ovakvog zla, učini im život ljepši, to su ipak mala, nevina i neiskvarena stvorenja koje bi trebao zaštiti od patnje i boli....To su samo djeca.....
Nažalost, svjesna sam činjenice da ta opaka bolest ne bira, grabi sve pred sobom i koga god stigne - ali djecu, pa samo ne te klince...
I sama sam majka petogodišnjeg klinca i nažalost često smo bili po bolnicama i vidjela sam svašta, puno bolnih i teških situacija koje su me znale rasplakati i ubosti toliko duboko da kad ih se sjetim još me zaboli...
Nažalost, moj sin je bio upućen na onkološki odjel na pregled i mišljenje stručnjaka i tamo sam gledala te klince i gutala knedle i gledajući ih tako opet sam po stoti put razmišljala kako je život nepravedan i o tome postoji li uopće Bog kad sve to dozvoljava toj jadnoj djeci.... I sama ta spoznaja da svog sina moram odvesti na onkološki odjel me psihički dotukla, koliko god ja to negirala i bježala od toga, a išao je samo na pregled i po mišljenje, jer....
I onda gledam te roditelje čija djeca boluju od te opake i zle bolesti, samo ih gledam i ne mogu ni djelićem sebe zamisliti koliko im je teško, kako se osjećaju, kako bi vrištali od bespomoćnosti i urlali od boli, jer nema veće boli nego kad roditelj gleda dijete koji pati od bolesti, nema veće boli nego kad roditelj ne zna da li će mu dijete dočekati sutra ili ne, da li će pobijediti bolest ili ne....Nema tu jamstva, nema tu bolničkih veza, nema tu love, nema tu ništa, tu je samo nada i nada i nada da će jednom to proći, da će izdržati i da će biti dobro i da se više nikad neće ponoviti...
Eto, ova mala čovječica nije uspjela a samo joj je tako malo falilo...bio je potreban samo još jedan mali dječji koračić na putu do ozdravljenja...
Vjerujem da je ta mala čovječica sada negdje sretna i sigurna sam da je ne boli i da živi djetinjstvo upravo onakvo kakvo zaslužuje svako dijete na ovom svijetu....Jedno sretno, bezbrižno djetinjstvo okruženo ljubavi i toplinom....
Tužno i bolno, život je zaista ponekad jako nepravedan.....
... upravo se ovako i osjećam trenutno.... raspršeno i razbijeno .... odlutam ponekad daleko i sasvim sama, tako mi paše .... nije strašno, proći će, možda već sutra ....
Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne. Svi primete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. I iskusni...
Osjetila sam prije nekih tjedan dana da mi je organizam napala neka bakterija. Najprije mi je bila u nosu, smješno znam, ali stvarno sam imala ojećaj da mi je u nosu i znam da mi je kasnije prešla u grlo. Ne znam kako ali imala sam osjećaj da mi se u organizmu nešto događa i pustila sam da se stvar razvija onako kako treba, ili će se organizam sam izboriti ili će izgubiti. Ovaj put je moj organizam i imunitet pokleknuo. Skrpala me temperatura od preko 39, što je za mene izuzetno bolno obzirom da mi je normalna tjelesna temperatura oko 35 i nešto.
Pustila sam tijelo da se bori. Otišla sam na posao, teško odradila dan, navečer otišla na jogu s dozom Aspirina C u sebi, u nadi da će se organizam sam izboriti ali nije....Cijelu noć sam se borila s temperaturom, buncala, sanjala sam da svi moji frendovi na fejsu mjere temperaturu i da je lijepimo na svoje zidove, imali mo neku igru, sve, ali baš sve me boljelo.
Ujutro sam se jedva istegnula iz kreveta i otišla s 39 temperature na posao i to pješke, jer ja to mogu i meni kao nije ništa, ali stvarno više nisam mogla, baš sam mučila i sebe i svoje jadno tijelo.
Otišla sam popodne kod svoje dokorice jer sam shvatila da se oragnizam ovaj put neće sam izboriti, trebalo mu je ipak malo kemije. Uđem u čekaonicu, poprilično ljudi ispred mene, ok, nema veze, ako sam mogla sve pa mogu još i čekati tu malo...
Došao je moj red za ulazak u ordinaciju. Uđem kod lječnice, sve po pravilu i sve fino i kulturno, objasnim joj svoje tegobe a ona meni kao iz topa i bez da me pogleda kaže:
- Vi imate gripu i ne znam zašto uopće dolazite s takvom temperaturom?
- Ne, ja nemam gripu, ovo što ja imam to nije gripa i nisam je imala već dosta godina pa nemam je ni sada. – kažem ja.
- Ali ja sam lječnik! kaže ona.
- Ok, Vi ste lječnik i to poštujem ali ja svoje tijelo promatram pa barem 30 i nešto godina i valjda znam i bez lječnika da li imam gripu ili ne...Mene boli grlo i ne mogu gutati, i boli me uho i ne mogu više od bolova, a kukovi me bole od visoke temperature i od mučenja.
Na moje gunđanje me pregledala i pita me gdje su mi krajnici?
Pa mislim ja, ako mi nisu u ustima valjda sam ih jednom davno i izvadila, mislim, pa nisu odšetali preko noći!!!!
-Jeste li na što alergični? – kaže ona
- Ne znam, ne pijem ljekove a zadnji antibiotik sam popila prije cca 20 god., stvarno ne znam! – kažem joj.
Kaže mi na kraju pregleda gđa. Doktorica, gripa i upala grla, antibiotik će Vam biti u ljekarni.
- Hvala, ali ipak nije gripa, samo upala grla i idem po antibiotik, doviđenja...
Otišla sam u ljekarnu podigla antibiotik i počela navečer s uporabom istog. Već sutradan mi je bilo bolje, dakle počeo je djelovati i počeo je tamaniti tu bakterijicu u mom organizmu.
I nemam ja ništa protiv lječnika, dapače mislim da su to uglavnom, ne svi ali mnogi zaista divni ljudi koji svaki dan žive na vrlo tankom ledu i čekaju kad će se pokliznuti i snositi debele posljedice za svoje klizanje, ali ne možeš me otpiliti odmah s vrata s dijagnozom a da me ni ne pogledaš jer sam došla s kvazi simptomima gripe i baš u vrijeme kad je još uvijek aktualna gripa i pogotovo ne meni koja kod lječnika dolazi skoro pa nikada i po ništa, jer eto imam dobar imunitet........
Kažu da je razvod odmah nakon smrti najstresniji događaj u životu.
Ne znam, ako neke velike studije kažu da je to tako onda neka im bude, ali ja se s tim ne bih mogla složiti niti malo. Ne slažem se s tim i gotovo.
Razvod sam prošla, iza mene je onaj proces razdvajanja i privikavanja na novonastalu situaciju tako da ću biti slobodna izraziti svoje mišljenje o tome.
Ne znam gdje je tu tako velika drama, čemu uopće tolika drama oko razvoda? Nije mi to jasno. Pa kad bolje razmislim ni smrt nije nešto baš toliko strašno. Ok, gubitak, odlazak, vezanost ali smrt je baš kao i život sastavni dio života, proces transformacije i ništa više od toga. Bolno je dakako, ali svi smo se rodili i svi ćemo jednog dana umrijeti, prije ili kasnije svih nas čeka isto. Sjećam se kada mi je nona umrla, ok, svi smo bili tužni, bilo nam je teško ali opet sve to na stranu, ipak je i bila stara i proživjela je svoj život do maksimuma. Iskoristila ga je u svakom trenutku. Dakle, stvar je samo kako si posložiš kockice u glavi prema nekom događaju, sve je u glavi i stavu....
Tako i za razvod, samo je važno kako si posložiš kockice u glavi i odlučiš što želiš od života...Sjećam se, kad sam ja donosila odluku o tome da li se razvesti ili ne, to je isto bio proces i to je trajalo dugo. Trajalo je čak godinama, nije bila ishitrena odluka donošena preko noći. Sve sam vagala u glavi, sve dobro i sve loše, i sve ono a šta ako bude ovako ili što ako bude onako. Ali nekako u dubini sebe znala sam da to nije dobro, neki moj unutarnji glas mi je stalno govorio da taj odnos nije dobar za mene, da me guši i da taj odnos pokušava napraviti nešto od mene što ja nisam i nikad neću biti...Iako sam se opirala tom mom unutarnjem vodstvu i nalazila razloge za ostanak u braku koji su bili totalno neosnovani, ali bili su tu, prisutni i u tom trenutku za mene važeći, ali ustvari bili su bez veze. Razlozi koji su pokušavali spasiti brod koji tone brzinom svjetlosti i za kojeg više nema povratka, jer je to tako i ne može biti drugačije.
I onda ti dođe trenutak i postaviš se kao promatrač svog života, odmakneš se od situacije i sagledaš je sa strane i shvatiš da to ne želiš, da to nije tvoj život i da takav život koji ti je ponuđen nije tvoj i ne želiš da bude tvoj jer ti to ne zaslužuješ. Svatko zaslužuje dobro i bolje u životu, samo je stvar odluke i hrabrosti u trenutku i u onim trenucima koji slijede iza toga.
Zašto za mene razvod nije bio drama u mojoj glavi i tragedije u životu?
Jednostavno, pripremila sam se psihički na sve moguće situacjie i nisam si dozvolila da me išta iznenadi. Odlučila sam sama sa sobom da život koji mi on nudi nije dobar za mene, i da mi je i bolje biti i ostati sam cijeloga života nego biti i živjeti u braku u kojem ja ne mogu biti ja, ne mogu biti ono što jesam i ono što želim biti. U braku, u odnosu koji činite vas dvoje a u stvari svjesan si da taj odnos činiš sam sa sobom.
Pa zar nema goreg nego biti sam u dvoje?
I onda kad si svjesan toga da će ti i svaki razvod i rastanak biti bolji od ovog u čemu si sada. Pa čemu onda produžavati agoniju, čemu ako znaš da živiš samo sada i u ovom trenutku, a sutra tko zna šta će biti. Pa zar ovaj jedan život koji nam je dan na dar treba provesti tako loše a možda nas čeka neka svjetla i sretna budućnost....Možda ne toliko svjetla ali barem bolja nego je ova sadašnjost....Ne treba se zavarvati da će jednom biti bolje, da možda i hoće ali što ako to jednom možda nikad i ne dođe. Ne treba se zavaravati jer ti život prođe u zavaravanju, potrebno je situaciju sagledati realno pa ma kako onda bolna bila...
Realno i samo realno iz svih kuteva gledanja i potrebno je biti samo dovoljno iskren sa sobom, skupiti snage i sam sebi reći, ne, ja ovo ne želim, ja ovo ne zaslužujem i ne prihvaćam. Kad se napravi rez onda je i tako skoro pa gotovo, idemo dalje i dobro je, život ide i prolazi i ovako i onako, ali barem sada znam da sam sama sa sobom i da sve što radim moram sama a prije sam se zavaravala činjenicom i vjerovanjem da ćemo to mi.
Ma kako god to grozno zvučalo ali nakon svog proživljenog razvoda doživjela sam jednu svojevrsnu katarzu... Ja sam to uspjela, ja sam to odradila čiste glave bez suviše emocija i patetike, na nogama, nije mi bilo strašno, nisam patila i nije me bolilo. Pripremila sam se sama sa sobom na ono što me čeka i na ono što mi može biti. Napravila sam jedan brz i oštar rez, a takvi ne bole, takvi rezovi samo ostave tragove...Ali znam da sam ostala u tom braku tragovi bi bili još veći i dublji, ovi moji će već jednom zarasti. Nikada neće nestati, ali čak i ne želim da nestanu, neka ih kao podsjetnik na neka vremena. Kao podsjetnik na neku moju životnu školu, neka ih sa mnom....
Ali žalosti me činjenica da je više onih drugih žena. Onih žena koje nemaju dovoljno hrabrosti ili pak ludosti napraviti rez, žena koje nemaju mogućnosti ostati same s djecom. Onih žena koje nemaju snage i samopouzdanja da zaokrenu svoj život naopačke i počnu sve ispočetka sasvim same, to je ono što me žalosti. Što iste te cijeli život žive živote koji nisu njihovi i igraju neke uloge lažne sreće... Što su svega svjesne ali im nedostaje ono nešto da se pokrenu. Kad bi samo shvatile i osvijestile da nije njihov životni poziv biti nesretan i da se to ne mora, već da je život ovaj jedan i upravo sada i da se stvar nikada neće promijeniti iz korijena, možda samo za nijansu, možda bi ipak odnekud iznjedrile zadnje atome snage i okrenule svoj svijet naopako i počele živjeti ispočetka....
I ne vjerujte, nije to najstresnije što se može dogoditi u životu, nije, nije to istina....
- Ne znam, glavno da idemo....Već ćemo negdje stići....
Često mi je tako najdraže. Sjest u auto i gas. Bilo gdje, bilo kuda, samo da se negdje ide. Najčešće što dalje od civilizacije, u šumu, na more, na neku plažu, totalno nebitno. Glavno da se ide i da se krećemo. A kao što sam i rekla, negdje ćemo već stići i sigurna sam da će nam biti super gdje god da jesmo.
Često se pitam kada ću se više smiriti? Kada ću više jednom stati i ostati na jednom mjestu? Vjerojatno nikada, jer to je stanje duha, taj vječiti nemir i vječita potreba za nečim novim. Glavno mi je da dam petama vjetra i da nešto mijenjam.
Prije sam često putovala. Nisam imala obitelj, imala sam puno vremena i više love nego sada, a imala sam i super ekipu kojoj nije trebalo dva puta reći da negdje idemo. Složili bi se za čas gdje putujemo. Obično smo putovali tamo gdje nitko normalan ne bi htio ići, ali nama je to bilo super, zajamčena avanutra sa nepoznatim krajem... To nas je uvijek palilo... I nisam baš malo puta došla na posao s koferima u rukama vraćajući se s nekog putovanja...
Mogu putovati i sama, nikad mi to nije predstavljao neki problem. Nije mi nužno potrebno društvo da bih putovala, ako nitko ne ide, ok ja idem sama. I putovala sam nekad i sama i bilo mi je dobro. Moja knjiga u torbi i ja, savršena simbioza.
Sjećam se jednog putovanja bilo je to prije dosta godina. Morala sam negdje kidnuti jer mi je bilo dosta stajanja u mjestu. Bio je četvrtak, odradila sam svoju smjenu, navečer se ukracala na bus i otputovala u Međugorje. Nisam nikakav vjernik i nisam tamo išla radi religijskih uvjerenja već radi toga što sam morala negdje otići a u Međugorju npr. nisam baš nikad bila. Putovala sam cijelu noć, doputovala, popela se na brdo ukazanja i dok sam se penjala pitala sam samu sebe po sto puta šta mi je trebalo da se gore penjem? Neko jako naporno brdo, jedva sam ga ispenjala kako gore tako i dolje. Švrljala sam malo po Međugorju i navečer sam se zaputila natrag za Rijeku. Kad sam stigla u Rijeku bila je već subota, i naravno da sam iz busa stigla samo popiti kavicu na obližnjoj terasi i krenuti na posao. Sjećam se da sam tada bila toliko umorna ali i toliko sretna jer sam svojim petama dala da ugledaju vjetra.... I tako stalno. Stalno mi je potrebno neko kretanje, neke promjene.
U zadnje vrijeme ne stignem putovati onoliko koliko bih ja htjela ali onda si barem dozvolim neke jednodnevne izlete, evo barem to ako ne mogu više od toga....Barem nešto malo....
Nešto malo samo da napunim baterije...
Ali nije to sve, stalno imam potrebu nešto mijenjati. U stanu sam stalno izokretala namještaj, pa mijenjala boje zidova, slike, zavjese, sve bih mijenjala čega god bih se dohvatila. Kad bih sredila kuću onda bih mahnito prelazila na vrt, čupaj, pa sadi, pa onda opet čupaj, pa reži, pa sada ovo cvijeće a nakon nekog vremena ono cvijeće.... I nije to samo sa stanom i vrtom nego i sa mnom. Uvijek neke promjene od boje kose, sve sam izmijenjala od plavuše, brinete, fuksija boje, milka boje pramenova, crnke pa više se i ne mogu sjetiti svih boja na svojoj glavi, od onih normalnih pa do onih koje odlaze u krajnost. Od duge kose pa do military frizure. Stil oblačenja, ti stilovi i ne znam kako se zovu ali prolazim i dan danas sve, ovisi kako se probudim. Srećom sad sam stala na nekoj kombinaciji s kosturskim glavama, i moram imati barem neki mali detalj s time, sada sam u tom filmu.... Dakle, uvijek neke promjene i promjene i promjene i glavno je da ja znam da se kreće.
Često čujem da ljudi koji imaju potrebu nešto stalno mijenjati da su ustvari nesretni, da nisu zadovoljni sami sa sobom. Nikad se s tom tvrdnjom nisam složila i ne mogu se složiti jer gledam sebe. Sretna sam i zadovoljna i sama sa sobom i sa svime oko sebe a opet želim te promjene, volim ih. Potrebne su mi kao zrak koji udišem. Promjene su nešto što je jače od mene i postoji nešto u meni što me tjera na to, ne znam što ili tko ali tu je, u meni a ja se ne borim, dapače, baš mi i paše tako, kao leptirić, malo tamo, malo ovamo....
Gledam neke svoje frendice, one su se udale i "smirile". One imaju svoje obitelji i svoj posao i svoju kuću i to je njihov svijet i njihov plafon od života. Ja im se iskreno divim kako samo tako mogu stati i prestati... One više ne idu na kavice, u muzeje, na izložbe, koncerte, nemaju svoje hobije, a o nekim putovanjima i da ne pričam....I ja bih isto tako kao i one ponekad, ali i ja imam kao i one i svoj posao, i obitelj i razne obaveze ali opet me to nešto tjera na bijeg.... I uvijek nađem vremena, barem malo vremena za te svoje promjene koje toliko volim...
I opet se pitam, kada to prestaje, kada se čovjek smiri i ostaje na jednom mjestu?
Mislim da ovakvi poput mene nikad ne staju i nikad ne ostaju na jednom mjestu jer ima nešto u nama što je jače od nas i što nas tjera naprijed....
Oduvijek sam bila okružena nekada dečkima, nakon toga već muškarcima. U muškom društvu sam odrasla i uvijek sam se nekako bolje razumijela nego za svojim spolom. One muške priče, nonšalantnost, opuštenost i bezbrižnost uvijek su mi bile nekako draže nego problemi i muke ženskog spola. Ma imala sam i još uvijek imam i svoje frendice ali tipovi su mi najčešće genijalci samom pojavom. Dobro, ne baš svi tipovi, ima i onih s kojima ne mogu ni riječi progovoriti jer mi ne idu, ne pašu mi, ali ti su u manjini. Dakle, uvijek u muškom društvu...
Danas mi je situacija malo drugačija. Imam oko sebe u životu još nekoliko dobrih frendova koje znam popriličan broj godina i super smo si, i djeca su nam dobra, i sa ženama sam im dobra i ti frendovi zauzimaju posebno mjesto u mom srcu jer smo kroz godine i godine druženja, ono što se kaže, prošli sito i rešeto. Ali nije problem sada u ovim mojim starim frendovima nego u ovim novim muškarcima. Ti novi su mi onako, neki poznanici. Poznanici koji su mi uletili u žvot, onako, sami od sebe i svi nešto žele od mene...
Otišla sam s nekima koji put na cugu, lagano druženje na nekoj terasi. Dakle, lagano i bez ikakvih obaveza. Naravno, uvijek se o nečemu razgovara, sve neke dobre i lagane teme, smijeh, zajebancija. Ionako sam poprilično elokventna i samo se smijem pa i druženje bude veselo, bez pritiska i opterećenja. Sve teme koje se odrade na kavi uglavnom idu kroz smijeh i dobru zajebanciju, sve osim jedne teme... Veze, brak i sl., ustvari i ta tema počne onako bezazleno ali čim shvatim ili povežem da se to i samo najmanje tiče mene, odmah navučem onu svoju ozbiljnu masku i priča krene drugim smjerom. Kratkim smjerom ali suprotnim od onog što oni žele.
Kod mene se oko tema veza sada u ovom trenutku ne šali. Veze su mi sada vrlo ozbiljna tema koju najčešće izbjegavam ali uvijek se nekako lagano i nesvijesno zapletem.
Poneki bi nešto više htjeli sa mnom a meni se ne da s njima ništa. Ali ne samo s njima, nego općenito s nikim sada trenutno. Čim i samo spomenem da mi u ovom trenutku ne pada na pamet nikakva veza, nikakvo vezivanje ni za koga, jer to sada ne želim i mislim da nisam u glavi ni spremna još za takvo što, odmah nastupi promjena kod sugovornika. Pa jednostavno mi se ne da, na kraju krajeva, ni razvod mi još nije pravomoćan, dakle, još je u procesu. Ali to nema veze ni s pravomoćnošću mog razvoda braka, to ima veze samo sa mnom i mojim stanjem sada. A moje stanje sada je da ne želim nikakve veze. Želim biti samo sama sa sobom i živjeti punim plućima, jer mi tako odgovara. Meni sada odgovaraju kavice, terasica, šetnje i neobavezna druženja a ne neke veze.
Šta će mi to sada?
Sada za takvo što nisam ni spremna i mislim da bi bilo vrlo licemjerno da se upuštam s nekim u nešto lažući mu od samog početka. Lažući da želim nešto a ustvari znam da ne želim ništa. Sada mi nitko ne treba. Trebam jedino sama sebi.
Doći će i to vrijeme kada ću biti spremna ostvariti vezu s nekim, ali ne sada. Sada nije pravo vrijeme za to, i to znam najbolje....
Kada će to vrijeme doći ne znam i trenutno me ne zanima, ali znam da će doći i oko toga se najmanje brinem...
I sve je super s tim mojim poznanicima... Lijepo se mi družimo dok ja ne izustim na vrlo lijep, direktan, iskren i nježan način to što mi je na duši. Nakon toga razgovor više nije tako smiješan i prpošan kao do malo prije.... A najčešće se nakon toga jave, onako samo uz put ili intervali između javljanja budu sve veći.
Ok, kažem si ja, ma nema veze, totalno nebitno .... Ali ponekad onda razmišljam na način:
"Pa dobro, zanimljiv si samo ako si potencijalni plijen?"
Bez veze mi je to, šta to znači da ako nema ševe, nema ni druženja? Ok, pa onda nema druženja!
I nema ni potrebe da se družimo osim onako ponekad i uz put, jer ja na tu osobu gledam kao na nekog ajmo reći frenda, a ne na potencijalnog partnera, i nemam baš nikakvih primisli.
Ali očito na istu stvar ne gledamo isto ali svakako mislim da možemo dati šansu jednom stvaranju prijateljstva, a često se iz tog prijateljstva može upravo svašta dogoditi........
